- Peščanik - https://pescanik.net -

Kuća na Osami

Deset je godina prošlo od jedanaestog septembra 2001. godine, terorističkih napada na New York i Washington, događaja koji je, kako bi rekli teoretičari svega i svačega, zapravo bio Događaj (s velikim početnim “D”) i koji predstavlja drugi kraj i drugu smrt dvadesetog vijeka (ako se složimo sa čuvenom Hobsbawmovom definicijom prema kojoj je “kratki dvadeseti vijek” počeo sa Sarajevskim atentatom, a završio padom Berlinskog zida) te pravi početak dvadeset prvog. Nema valjda nijednih novina ni u svijetu ni u takozvanoj regiji koje ovoj godišnjici nisu posvetile veliki prostor, a dosta njih je napravilo i cijele temate. Komentatori i analitičari iznose cijelo mnoštvo sudova: da je u ratu između Al-Kaide i Sjedinjenih Američkih Država pravi pobjednik – Narodna Republika Kina, da su se i Amerika i svijet tog jedanaestog septembra nepovratno promijenili, da pravi poraz radikalnog islamizma nije ni rušenje talibanske vlasti u Afganistanu ni smrt Osame bin Ladena, nego tzv. arapsko proljeće i još mnogo toga u sličnom tonu i stilu.

Interesantno je, međutim, i indikativno da se u proteklim danima, u povodu desete godišnjice terorističkih napada od jedanaestog septembra, u medijima dosta govorilo i o – književnosti. Kontekst je u pravilu bio isti: kako to da još uvijek nema “velikog romana” o jedanaestom septembru. Pisalo se o tome i u globalno najpoznatnijim listovima, ali i kod nas: od Jutarnjeg lista (subota, 10. 9) do Blica (nedjelja 11. 9).

Nije da su i ponajbolji američki pisci bježali od ove teme (prisutna je ona, na različite načine, i kod Paula Austera i kod Dona DeLilla i kod Johna Updikea, primjerice), ali, eto, neki preovlađujući sud jest da “velikog romana” (šta god to značilo) o ovoj temi još uvijek nema. Zanimljivo je zapravo koliko to koincidira sa dominantnim mišljenjem o književnom uobličavanju tematike rata u Bosni, ali i ratnog raspada Jugoslavije generalno. I kod nas se često može čuti da “velikog romana” o ovoj temi još uvijek nema, pa se razglabaju stare priče i stereotipi o istorijskoj distanci i razvijaju analogije sa Drugim svjetskim ratom.

Ako prihvatimo tezu o dosadašnjem neuspjehu književnosti kad je riječ o opisivanju jedanaestog septembra i njegovih posljedica, nužno se postavlja pitanje: Zašto je to tako? U pokušaju odgovora korisnim bi se mogao pokazati jedan fragment Ive Andrića objavljen poslije smrti njegove u “Znakovima pored puta”; evo kako zvuči taj fragment: “Pisac koji pokaže izvesnu veštinu i ubedljivost u opisivanju ljudi, njihovih postupaka i duševnih stanja, počinje s vremenom sam sebi da postavlja nove i sve teže i složenije zadatke. Pri tome on može da vidi kako je to težak, gotovo bezizgledan posao, i kako je mali broj ljudskih misli i osećanja koja se mogu shvatiti i obuhvatiti, izraziti i prikazati. Šta osećaju i šta misle ljudi u izuzetnim i sudbonosnim trenucima. Kako se ponašaju, čime se brane ili teše. Na primer, mladić koji je otišao sa devojkom koju voli u planinu, hteo je da uzabere cvet i da joj ga pokloni (a i da pokaže svoju spretnost, snagu i odanost), otisnuo se niz liticu i sad pada pravo i nezaustavno u duboki ponor. (…) Ili: čovek sa trideset saputnika u avionu koji gori i pada sopstvenom težinom sa visine od tri hiljade metara. To bi trebalo opisati, majčin sine!”

Šta nam može sugerisati citirani Andrićev fragment? Između ostalog, on govori i o tome da je u književnosti (i pisanju uopšte) često najteže ono što se teoretičarsko-pomodarski pokušava proglasiti najlakšim. Teže je pisati o nekoj kući na osami, nego geopolitički razglabati o terorističkoj kući utemeljenoj na Osami, koliko se god ovo potonje činilo kulerskije i više seksi. Književnost traži “izvesnu veštinu i ubedljivost u opisivanju ljudi, njihovih postupaka i duševnih stanja” i podrazumijeva svijest o težini i skoro pa bezizglednosti takvog posla, naročito kad se radi o “izuzetnim i sudbonosnim trenucima”. U slučaju jedanaestog septembra 2001. godine okolnosti i kontekst “izuzetnih i sudbonosnih trenutaka” kod mnogih su nadvladali njihovu ljudsku težinu i značaj; drugim riječima: zanemarene su konkretne ljudske sudbine. Najamblematičniji artefakti o jedanaestom septembru, barem dosad, valjda zato i jesu fotografije. Na fotografijama je koncentracija upravo na konkretne ljude, konkretne ljudske sudbine, da baš ne kažem – konkretne žrtve. Fotografi se ne troše u hipertrofiranim analizama, u kontekstualizovanju, u paralelama i politizaciji u tačkama, onim metafizičkim, gdje ovoj nema mjesta.

I na kraju, ali nikako ne najmanje važno, na fotografijama nema relativizacije i opravdavanja. U analizama i samog jedanaestog septembra i njegovih posljedica, nerijetko se zaboravlja vrijednost onog Kišovog nauka: “Svaki pokušaj, makar i najzaobilazniji, makar i u zametku, bilo kakvog ideološkog opravdanja tog fenomena – logora – u ime takozvane istorijske nužnosti, klasne borbe, rasne čistote, novog čoveka i slično, diskreditovaće svako delo, svakog pisca, jednom zauvek i nemilosrdno.” Isto važi i za  masovna ubijanja civila, bila ona sponzorirana od neformalne terorističke mreže ili formalnih vojnih asocijacija.

Oslobođenje, 12.09.2011.

Peščanik.net, 12.09.2011