- Peščanik - https://pescanik.net -

Kula Balkana

Radio emisija 18.04.2008, govore: Nenad Prokić iz LDP-a, ekonomista Miodrag Zec, Radmila Trajković iz SNV centralnog Kosova i antropolog Ivan Čolović.

Svetlana Lukić: Srbija je probodena metalnim šipkama bilborda. Na njih smo se navikli od 5 oktobra. U početku su služili tome da nam pokažu koliko život koji nas čeka može biti šaren. Onda su sve više postajali Potemkinova sela neuspele tranzicije, da bi danas bili jeftino mesto oglašavanja jedinog proizvoda kojega imamo u izobilju – političkih partija. 1881. godine Srbija je dobila prve stranke. Za nešto više od 100 godina, one su postale nakazna verzija jednog od najvažnijih oslonaca demokratskog uređenja.

Srećom, za sada na bilbordima nema lica Nikolića, Vučića, Koštunice, pa ni Tadića. Valjda su njihovi marketinški savetnici shvatili koliko su se njihovi osmesi zgadili građanima, koliko je strašno gledati, iz dana u dan, kez Nikolića ili Vojislava Koštunice. Njihovi osmesi više liči na pokazivanje zuba, na pretnju, nego na osmeh. Sada su umesto svojih lica pred nas isturili Srbiju – Podrži Srbiju, Ustani Srbijo, Napred Srbijo.

Kada se Italija ujedinila, jedan poslanik je rekao – napravili smo Italiju, još da napravimo Italijane. Kod nas to ide malo drugačije. Srbi odavno postoje, ali tek treba da napravimo Srbiju. Ovaj provizorijum, ova agonija od zemlje ne može se nazvati državom. Doduše, vidim da se mnogi kao ponose što su iz ovakve Srbije. Poznato je da neki pacijenti odluče da se, kada su već bolesni, ponose time što boluju od neke retke bolesti. Kada to čine ljudi koji vode jednu zemlju, rešenje bi moglo biti izricanje obavezne mere psihijatrijskog lečenja. Ovako, potencijalni pacijenti su svoja buncanja popeli na bilborde i sebe predstavili kao zadnju liniju odbrane Srbije. Oni se ponašaju kao branioci tvrđave, a mi treba da glumimo žene, decu, invalide i ostalu nejač, od kojih se traži da se odreknu sledovanja vode i hrane u korist branilaca tvrđave.

U stvari, izbori su za najveći deo političke elite potera za nekoliko hiljada dobro plaćenih radnih mesta i način pribavljanja imuniteta. Za rezerviste, nastavnike, državne činovnike, radnike propalih preduzeće, to je prilika da se ogrebu za neku hiljadu dinara, koju su im nekoliko puta pre toga iz usta izvadili oni koji su pre neki dan na vladi doneli odluku da povećaju plate u javnom sektoru i daju mu jednokratni bakšiš. Tužno je to što država podmićuje svoje službenike i što su obe strane toga svesne. Tužno je što su nas doveli dotle da postanemo glupi i ograničeni od sopstvene katastrofe.

I sada građani treba da izađu i glasaju ljuljajući se između obilićevskih, svetosavskih i drugih visina i 3000 dinara u džepu od jakne kupljene pre četiri godine kod Kineza, na buvljoj pijaci u bloku 70.

Niko ne zna šta će biti 11. maja. Svi priželjkujemo različiti ishod glasanja nadajući se istom rezultatu – da na vlast dođu oni koji će nam omogućiti da živimo kao ljudi, a ne uspravni dvonošci, koji će rešavati probleme, a ne izmišljati nove da bi izbegli rešavanje starih. Ja priželjkujem nemoguće, da se oni koje već doživljavam kao sopstvene dželate odluče – hoće li nam tom sabljom kojom mašu najzad odseći glavu ili će mač biti vraćen u korice. Sve prihvatam, samo više ne mogu da podnesem to da nas sa tom isukanom sabljom neprekidno biju pljoštimice.

Na početku Peščanika slušate narodnog poslanika Liberalno demokratske partije, Nenada Prokića.

Nenad Prokić: Nikad nisam prestajao da nešto pokušavam. Mislim da je to jedna od osnovnih ljudskih karakteristika, ona po kojoj si još uvek čovek. Grci su svoje ljude koji nisu hteli da se bave političkim, javnim životom u okviru polisa, sklanjali na planinu Tajget. U jednom urbanizovanom središtu podrazumeva se neka organizacija, sistem obaveza i dužnosti, a na planini komotno možeš da živiš umoran od sveta i života. Od Grka potiče i reč idiot. Tako su nazivali ljude umorne od sistema obaveza i dužnosti koje podrazumeva život u organizovanom društvu. A ovi umorni kod nas su ljudi koji su podlegli strategiji vladajućih varalica. Srbija je postala leglo podlog, sebičnog i potkupljivog ponašanja. Ovde kao da odlučuje neka pomračena mašta inkvizitora, u okviru koje istina ubija, a laž oslobađa smrti. Tako se u Srbiji trenutno oglašava poraz nacionalnog bloka.

Odlazak Kosova je označio poraz nacionalnog bloka, koji vlada 20 godina, uz izuzetak dve godine i dva meseca Đinđića, koji takođe nije bio na vlasti, samo mi to tada nismo znali. Politika nacionalnog bloka je sada poražena, ali koliko će vremena biti potrebno da građani Srbije zašilje plajvaz i to ozvaniče na izborima. Koliko im je vremena trebalo da saznaju ko je Slobodan Milošević. Koliko im je vremena trebalo da saznaju ko je Koštunica i koliko će im vremena biti potrebno da prestanu da glasaju za njega. Koliko će im vremena biti potrebno da saznaju ko je Tadić, pa onda koliko vremena da prestanu da glasaju za njega. Mi više nemamo toliko vremena. To sporo učenje nikuda ne vodi, a i nemamo više vremena za toliki kukavičluk.

Naši političari su toliko navikli da lažu, da se iznenade kada odu na pregovore u Beč, pa ih neko pita – zašto lažete, jer ovde više niko ništa ne pita. Oni ovde sebi dozvoljavaju lažne izjave kao što je – bez Kosova nema opstanka. Pa to je čista laž. I do sada smo opstajali bez Kosova, zašto ne bismo i ubuduće? Tih 20 godina vladavine i politike nacionalnog bloka je de facto teranje građana Srbje u samoubistvo. Jedna od definicija samoubistva je prouzročenje vlastite propasti, a jedini način izbegavanja samoubistva je obnova načina na koji razmišljamo o sebi. Sa današnjom političkom nomenklaturom nemoguća je obnova načina na koji razmišljamo o sebi. I mi im onda kažemo – građani Srbije, dobro jutro, eto, tu smo. Ako je potrebno da se crta, nacrtaćemo im kako se Kosovo više nego ikada koristi kao džoker, između ostalog i zato jer je to poslednji put.

U njihovom navodnom besu zbog gubitka Kosova postoji nešto nalik osmehu, jer to je za njih još jedna u nizu lepih obligacija na osnovu koje će, sve kukajući, biti neprestano na vlasti. Mi sada treba da budemo toliko glupi da čekamo da američki predsednik i još nekoliko predsednika najjačih država na svetu, po nalogu Koštunice povuku priznanje Kosova, a da u međuvremenu pustimo njega da vlada. Pošto se to što on želi nikada neće dogoditi, on se nada beskrajnoj vladavini i u okviru svoje političke opsesije traži podršku za to. Mene bi bilo sramota da tražim da budem premijer sa desetak odsto podrške u biračkom telu. Ali njega nije sramota.

Znam domete radikala i narodnjačkog bloka, ali mi je strašno što je taj proevropski blok samo takozvani demokratski blok. On nije ni postojao, sem u želji zapadnih partnera da ovde imaju nekoga za pregovore. Tako idemo na ove izbore sa saznanjem da je taj proevropski blok u velikoj meri takozvani. Većina njih i nema nikakvu ideju o tome šta znači to proevropski i koliko će još da nas košta da postanemo ono što jesmo – Evropa. Koliko će nas koštati da saznamo ono što već znamo, a to je lepo rekao Janša pre neki dan – samo je Evropska unija rešenje za zapadni Balkan, a sve ostalo je iluzija. Koliko ćemo morati da platimo prestanak te iluzije. Ali sudbinu i budućnost jedne zajednice ne određuju pametni ljudi i zato se političke vizije i ideje moraju nametnuti. Eto, zbog toga se ja nisam umorio i imam želju da namećem političke ideje. Moraju se prekinuti ti njihovi zločini ad infinitum.

Ali tu je ugrađena i ona finalna ironija. Luj XVI je u svom dnevniku 14. jula 1789. zapisao – ništa. Bio je toga dana na pecanju. Mislim da će im se to dogoditi; oni će jednoga dana pecati, a neće shvatiti da se dogodila revolucija. I misliće da se toga dana nije dogodilo ništa. A možda je taj dan već prošao, možda je to bio onaj dan kada je Kosovo proglasilo nezavisnost i kada su oni u svom besu imali nešto nalik na osmeh, jer su znali da će to politički iskoristiti i upravo to sada i čine. Ali znamo kako je prošao Luj i nadam se da će tako proći i oni, što pre. Rusija ima novu ideologiju suverene demokratije, koja je možda dobra za Rusiju, ali za Srbiju sigurno nije. Najnoviji oblici demokratije podrazumevaju odricanje od suvereniteta u korist nečega što je nadnacionalno, u korist univerzalne države. I London i Pariz i Rim su se odrekli dela svog suvereniteta, a to su zemlje sa mnogo većom istorijom, mnogo bogatije i uspešnije od nas. Učinile su to da bi stvorile zajednicu baziranu na miru, Evropsku uniju. To je strašno važno reći – ta zajednica je formirana na miru uspostavljenom između dojučerašnjih ljutih protivnika.

Oni su šest godina nakon Drugog svetskog rata, 1951. potpisali prvi dokument o budućoj evropskoj zajednici. 20 godina nakon početka sukoba u Jugoslaviji, mi još uvek ništa nismo počeli da baziramo na miru. To je ta naša užasna sporost. A ta suverena demokratija, ta nova ruska ideologija će nam se olupati o glavu imajući u vidu tu strašnu snishodljivost sa kojom ovi, koji toliko govore o suverenitetu na 19-ovekovni način, ustupaju državni monopol drugoj državi. To je dodatna opasnost. Ako će neko 30 godina da upravlja energetskim resursima u ovoj zemlji, on će pokušati i da politički izvuče neku korist iz svega toga. To je opasnost koja će lebdeti nad nama i kada odu ovi stratezi poražene nacionalne politike. U međuvremenu, zemlja je otišla u bestragiju, po ko zna koji put.

Jedno od rešenja za ozdravljenje društva bi bila zabrana fudbala. Ne može ni na male goliće 5 godina. Koga vide da na poljančetu igra na male goliće – odmah privođenje. Ti ljudi se očigledno koriste kao brigade za političku zloupotrebu. Na stadionima je počeo i raspad bivše Jugoslavije. I juče su zbog toga pretukli nekoga u autobusu broj 18 na Gazeli, u Futogu su se tukli, pucali, ubili jednoga. I to niko ne postavlja kao problem. Kada su policajcu nabili baklju u grlo, to je bilo – ju, ju, ju, ali izostala je akcije koja bi stala na put takvom divljaluku. Kada su u Engleskoj pre desetak, 15 godina imali strašne probleme sa navijačima, doveli su pravog sudiju na stadion, umrežili stadion kamerama, hvatali izgrednike, sudili im na licu mesta i odmah slali na izdržavanje kazne. I od tada više nije bilo nemira. Uvek postoji norma i odluka koja se može sprovesti. Ali to spada u strategiju varanja ovih vladajućih varalica, da oni uvek koriste te stvari za neke njihove obligacije. I još imaš dodatnu sramotu da zahtevaju da ih zoveš patriotama.

Kada je reč o izborima, mislim da najozbiljniji problem ima Demokratska stranka. Lepo je pozivati se na principe, ali oni moraju da kažu dve stvari: zašto je njihov udeo u ostvarivanju tih principa bio tako mali i drugo, sa kojim programom oni nameravaju da izađu na ove izbore, da li sa onim istim sa kojim su ušli u kohabitaciju i koaliciju sa DSS-om. Šta oni misle da rade u sledećoj vladi. To oni nisu rekli. Trebalo bi da imaju kandidata za predsednika vlade, potpuno je nenormalno da ga nemaju i da kažu da će ga imati neposredno pred izbore. I zaista to ne kažem sa zluradošću, ali mene ne brine politika radikalne stranke, jer sa njom nemam nijednu dodirnu tačku. Ne brine me ni politika DSS-a, sa njom takođe nemam nijednu dodirnu tačku. Ali sa ovim politikama imam dodirne tačke, pa se bojim njihove sposobnosti da opet promovišu neko novo pravilo demokratije, po kojem će opet neko ko ima manje glasova od njih da odlučuje o svemu. Eto, to je ono što mene najviše brine u vezi sa ovim izborima. Očigledno je da će taj rezultat biti veoma tesan. Čak i ako pobedi takozvani proevropski blok, on će imati veliku opoziciju na vratu.

Ukoliko pobede narodnjaci i radikali, potpuno je jasno da stranih investicija neće biti, da te pare neće doći. Pre neki dan nam je stiglo 400 miliona eura, a Mađarska je dobila 27 milijardi eura. I ono što je skoro pravilo – kada god se ovde nešto odluči, a stalno se nešto odlučuje kao da će sutra biti smak sveta, tako živimo 20 godina – pojavi se neko iz Evropske zajednice i doliva ulje na vatru dajući podršku ovoj drugoj strani i ostavljajući na cedilu prave proevropske i demokratske snage u zemlji. Oslobađanje Haradinaja je jedan od tih poteza. Ali ja sam naučen da se ne palim na takve stvari i onda bih ja prvo istražio da nema možda neke veze između srpskog vojnog i policijskog vrha na Kosovu u to vreme i Haradinaja, da li je tu možda bilo neke trgovine.

Na osnovu iskustva koje smo imali u Hrvatskoj i Bosni, može se pomisliti da su oni imali neke kontakte i da je naša strana, posredno ili neposredno, umešana u njegovo puštanje na slobodu. To je ono što me interesuje kao čoveka koji živi u Srbiji. Tako sam naučio i disciplinovao sebe da prvo pogledam to, pa nešto drugo, za razliku od ovih drugih, koji prvo pogledaju na nepravdu koja nam je učinjena, a ne gledaju šta u našem dvorištu rade naši. Koketiraju sa genocidom, a pljačkali smo i ubijali. Evo, u toku je suđenje za Lovas i na optuženičkoj klupi su četiri su pripadnika JNA. Znači, nije samo Dušan Silni nego i JNA. Imam pravo da pitam i saznam takve stvari.

Andrić kaže – narod kojim dugo vlada loša vlast postepeno poprima oblike te vlasti i postaje još gori od nje. Sada će da skoče branioci naroda, ali kada ti ljudi govore svašta protiv zapada, a voze zapadne automobile, nose najskuplja odela zapadnih brendiranih marki, nose skupe kravate, košulje, ti vidiš jednu nedoslednost. Pa vozite se u Ladama, u Moskvičima, šta sad, budite dosledni. Ta šizofrenija plasirana sa vrha se primila u narodu i tu će postati još gora. Neko strašno pametan je postavio tu šizofreniju. Ne treba potcenjivati protivnika. Platon je u četvrtoj knjizi Države rekao da se moramo čuvati prelaska na novu vrstu muzike, jer promena tonaliteta u muzici izbacuje iz ravnoteže političke i društvene konvencije. I kada su se tonovi u muzici pre četvrt veka naglo promenili, kada je došao turbo folk, bio je to znak za uzbunu. Na vlast su došli idioti iz nacionalnog bloka i još uvek su tu. Neko je tu postavio stvari kao filozof. S druge strane, ako smo toliko nesposobni da izađemo na kraj sa takvim filozofima, biologija će reći svoje i Srbija će biti moderna država sa većinom ljudi koja će biti srećna, nakon što oni izumru kao dinosaurusi. Dotle – ko živ, ko mrtav.

Prvi put je neko zainteresovan za balkanski tamni vilajet, neko hoće da nas integriše.Tu nikada niko nije hteo da dođe, ni u prošlom ni u pretprošlom veku. To je bila terra incognita za uspešniji deo Evrope i sveta. I prosto je neverovatno, ali sada mi nećemo u Evropsku uniju iz vrlo jasnih sebičnih, podlih razloga, koje može da formuliše samo nitkov. Da smo članovi Evropske unije ili NATO pakta, naše trupe bi bile na Kosovu i možda bi vodile računa baš o enklavama ili severnom delu. Mi ćemo se jednoga dana probuditi u istoj državi sa Kosovom i neće biti granica između nas. Nadam se da će u međuvremenu Srbi i Albanci pružiti jedni drugima ruku i zato vodim politiku koja ide u tom smeru. Ne vidim nijednog drugog načina da se povrati Kosovo.

Svet se strašno menja i kada vidiš Koštunicu sa 19-ovekovnom politikom Berlinskog kongresa stvarno te uhvati očajanje. I to je šizofrenija: živiš u 21-om veku, a imaš politiku iz 19-og i nadaš se uspehu. Čekaš da se svet u nekom reverzibilnom procesu vrati u 19. vek i onda ćeš ti biti super. Ti pretvaraš život u dečiju sobu, u kojoj je uvek neko drugi kriv. Prosto je tužno gledati koliko su nama drugi krivi, Amerikanci i Evropska unija, i koliko nam nisu krivi Rusi. To je podela sveta na kauboje ili Indijance, koja u današnjem svetu ne postoji. 24-očasovno tržište novca i internet su ukinuli neke kategorije i mi nekako moramo da se prilagodimo tim promenama. Koliko se svet samo promenio u ovih 20 godina, od kad se mi bavimo svojim pupkom. Šta je sve protutnjalo pored nas i u čemu su prošli ti naši životi, u nekim besmislenim stvarima. U stvari, mi živimo jedan bastard ostatka komunizma, traženja sreće koju je komunizam pružao i vraćanja na nacionalni koncept iz 19. veka. Tada su se i drugi narodi bavili time, ali su u međuvremenu prestali.

Nešto ne čujem da Mađari i Rumuni imaju probleme sa Erdeljem i manjinom u Slovačkoj. Njihovi problemi su rešeni tako što je napravljen bajpas, rešeni su iz potpuno drugog polja. Tako rešavaš probleme za koje si mislio da ih nikada nećeš rešiti. Umesto toga, umovi našim političkim partijama razmišljaju o šahovskim kalkulacijama – kako ću da napadnem ovoga, a da preko njega napadnem onog drugog. Igraju jednu vrlo komplikovanu igru, u kojoj pokazuju sposobnost za razmišljanje unapred, što je pohvalno, ali besmisleno. To je oštroumna budalastost, jer ne vodi apsolutno ničemu. To je kao Šešelj, to ne vodi ničemu. Politika nije samo manipulacija, ona mora da ima taj deo neophodne iskrenosti, čak i onda kada je pogrešna. Mi smo zbog toga osnovali Liberalno demokratsku partiju i ja se nadam da ona nikada neće izgubiti tu vrstu iskrenosti. Kada pogledaš ove slogane – Napred Srbijo i tako, to više ništa ne znači, to je ispražnjeno od svakog sadržaja. Gde napred, hajde reci mi, gde napred. Sva beznačajnost njihovih politika smeštena je u njihove slogane.

Prvo, ja sam raskrstio sa time da za moga života neće doći do nekog bitnijeg približavanja ciljevima koje smatram dobrim za ovu državu i njene građane, ali imam veliku potrebu da učestvujem u postavljanju tih ciljeva. Imam utisak da je moj život onda vredniji. I to je zaista preokupacija koja čini život smislenim. Putujem puno po Srbiji i ona izgleda jezivo. Oni govore o Kosovu, a jug Srbije je trenutno u odlasku iz života. Tamo nema ničega. Oni su celu državnu politiku sveli na Kosovo. Pa odakle ti pravo da sve svodiš na svoju opsesiju. Pa žive ljudi i u Paraćinu, žive ljudi i u Subotici, pa ne može to tako. Suština je, kao kod Kamija, Sizifov posao. Kada kamen doguraš do vrha, on padne dole i kada počneš ponovo da ga guraš naviše – u tome je smisao ljudskog života. Taj trenutak kada počneš ponovo da guraš taj kamen, to je himna životu, to je ono zbog čega je život veliki dar i zbog čega mi koji smo živi moramo da budemo srećni.

Faktori uspeha naše zapadne civilizacije jesu hrišćanstvo, optimizam, nauka, liberalizam, individualizam. Kada to uporedimo sa nama, to je katastrofa. Znači, umesto optimizma imamo defetizam, umesto individualizma populizam, umesto ekonomskog rasta imamo propast, umesto nauke imamo neka tribalna verovanja. To nam pokazuje koliko nas veliki posao čeka kada kažemo Evropa. I valjda udaljenost od tih faktora uspeha rađa u nama tu provincijalnu uvređenost, pa onda očekujemo pomoć od suvereno demokratskih država, kao što je to odnedavno Rusija. Mislim da je čin potpisivanja ugovora o NIS-u, kojem je prisustvovao i Tadić, veleizdaja.

U Srbiji danas izumire pouzdani, odgovorni pojedinac koji sam sebe usavršava. Taj pojedinac je danas umoran. Bojim se da je Srbija prepuna takvih jadnika koji očekuju pomoć. Zato ja nikada neću prestati da guram taj kamen, jer neću da budem jadan. Hoću da budem idealističan pojedinac. U velikoj smo nevolji i ja hoću da verujem u ideje koje su zaslužne za besprimerni uspeh naše, zapadne civilizacije. Zašto se opiremo tome? Zbog toga što smo taoci jedne pokvarene, odvratne politike Ali mi imamo sreću da je najbolje rešenje odmah preko reke, evo, tu preko Dunava je Rumunija, ona je u Evropskoj uniji, pa Mađarska, biće sutra i Hrvatska. Daj da se otarasimo tih 19-ovekovnih bajki o nečemu čega odavno nema i da krenemo ka nečemu što je toliko prosto. Čeka nas zaista puno posla da bismo postali ono što jesmo, a prvi korak je da sebi to priznamo.

Siguran sam da 95 odsto stanovnika ovog grada ne zna da živi u najskupljem gradu na svetu, da vozi najskuplji benzin na svetu, da je pri tome taj benzin najgori na svetu, da je život u ovome gradu, iako je toliko skup, jedan od najlošijih. Alo, Srbi, kada uđete u Evropsku uniju imaćete jeftiniji benzin, imaćete čistiji grad. To ja sada idem, pa propagiram po Srbiji. Učinjene štete će ostati. Biće potrebno 500 godina da se očisti ovaj krš od estetike koji viđamo po Srbiji, te uvrede za oko. Oni su u stanju da sa jednom kućom pokvare divan pejzaž. Stavi jednu kuću i sve ode u vražju mater. Dotle je to došlo da nema nikakvih repera na osnovu kojih se može ići postupno. Mi moramo da pravimo skokove. U tim skokovima može da se polomi i noga, ali ionako su nam lomili udove ovih 20 godina, pa hajde da probamo i taj rizik.

Prosto je neverovatan taj otpor, znaš, zabrineš se onako ozbiljno. Da li je to neko ludilo ili baš samoubistvo. Oni nas teraju u samoubistvo. To je sažeti odgovor na pitanje šta je politika Miloševića, Koštunice – hajde sad, lepo se samoubijte. Kojim bi to krajnjim ciljem označio i opisao tu politiku, osim nečovečnim.

Svetlana Lukić: To me podseća na onu rusku sektu koja živi pod zemljom i čeka smak sveta. Napolju je strašno, mi ćemo se sakriti u zemunice.

Nenad Prokić: S tim što oni ljudi bar konsekventno žive to svoje ludilo, ali ovde i sa ludilom podvaljuju. Videćemo šta će se dogoditi na sledećim izborima. Da li će birači biti spremni da daju sve za Kosovo ili će malo brinuti i o svojoj guzi, pa će u poslednjem trenutku da kažu – čekaj, čekaj, jeste važno Kosovo, ali hajde malo da vidimo od čega se živi. Ja bih to podržao. To jeste nitkovluk i podlost, ali bih to podržao.

Svetlana Lukić: Jedna od najvećih dobiti za Srbiju bio bi odlazak sa vlasti na đubrište istorije Vojislava Koštunice. Taj čovek bi sa svojom manijom morao biti ostavljen nasamo u onoj njegovoj belanovačkoj dači. Međutim, nije se lako otarasiti čoveka koji personifikuje maniju gonjenja jednog dela srpskog naroda, onog dela koji je reš pečen i spreman da se kao sledbenik onog ruskog kulta zavuče u blatnjavu rupu i čeka sudnji dan. Čućete kratku, ali slatku izbornu kombinatoriku Vladimira Gligorova, objavljenu na našem sajtu.

Vladimir Gligorov: /čita Svetlana Vuković/

Izborni račun Vladimira Gligorova

Budući da je neizbežno da novu vladu sastavi koalicija stranaka, koja je koaliciona moć pojedinih stranaka i ko ima izglede da bude novi predsednik vlade?

U novoj vladi će svakako biti ili DS ili SRS, ali ne zajedno. Učešće svih drugih je neizvesno. Ukoliko ove dve stranke, ili koalicije, dobiju otprilike isti broj glasova, DS će biti u prednosti utoliko što će LDP i, možda, stranke manjina pre izabrati da budu u opoziciji nego da budu u koaliciji sa Radikalima. Preostaju SPS (i stranke koje su sa njima u koaliciji) i DSS-NS. Ideološki ili programski, oni su bliži radikalima. Ukoliko te dve koalicije stranka dobiju više glasova od stranaka manjina i Liberala, vladaće koalicija radikala, narodnjaka i socijalista.

Ideologija, međutim, nije sve. Nije nevažna ni raspodela moći. Posebno ko će biti predsednik vlade? Postoji uverenje da najveće izglede ima Koštunica, jer od toga kojoj se koaliciji on prikloni, ta će biti na vlasti. To nije baš sasvim tako. Pre izbora, u interesu je SRS da narodnjacima ponudi mesto predsednika vlade, dok je demokratama u interesu da to učine posle izbora. No, posle izbora, radikali imaju interes da to učine samo ako to učine i demokrate, a ovi samo ako bi njihova ponuda bila prihvaćena. No, ako obe velike stranke narodnjacima ponude mesto predsednika vlade, ovima je bliža koalicija sa radikalima, iz ideoloških, a i iz razloga stabilnosti. Jer sa demokratama bi imali predsednika vlade, ali ne i moć.

Sada ono najvažnije: ako demokrate posle izbora ne ponude mesto predsednika vlade Koštunici, radikali nemaju interesa da to učine. Jer će narodnjaci moći samo da budu manjinski partner u jednoj od koalicija. A i u tom slučaju, više mogu da dobiju od radikala. Dakle, predsednik vlade će biti ili radikal ili demokrata. To je izbor.

Ovome bi trebalo dodati novu ideju koja se, kao i obično, u prvom momentu čini neozbiljnom. Naime, da se opozove Boris Tadić, jer je prekršio ustav. Ukoliko bi narodnjačko-radikalsko-socijalistička koalicija ostvarila ubedljivu pobedu, to će postati ozbiljna mogućnost. A logični kandidat za mesto predsednika republike te koalicije bi bio Koštunica. To lako može da bude sledeći izbor.

Svetlana Lukić: Slušate Miodraga Zeca, profesora ekonomije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Miodrag Zec: I jedni i drugi pokušavaju da sprovedu neku vrstu dirigovane, komunističke privrede, pri čemu je država izvor i utoka svih stvari. Svi obećavaju da će oni zaposliti, da će oni napraviti, da će oni dati, a usput svi obećavaju da će budžet biti manji. Pred našim očima se pokušava obrazložiti ekonomski perpetuum mobile, kojeg nema. Znači, jedan kolektivizam koji ima uporište u politici koja kaže – mi smo kolektivitet koji ne da Kosovo. Okej, to još i može, ali kolektivizam u ekonomiji, u smislu da ću ja doći i leći na sred Nemanjine ulice i onda će mi neko odmah dati platu – to je pogubno. Individualizam je osnov tržišne privrede, u okviru koje ja sam u zadatim prilikama mogu da rešim svoje pitanje. Ovde ja sam ništa ne mogu da rešim. Kažu da će isti standard biti u Rakovici i na Terazijama. To nije moguće. Pa nije isti standard na Menhetnu i u Bronksu, nije isti u Parizu i Bordou. Po prirodi stvari glavni grad i centar grada imaju svoje prednosti, svoju cenu. Što više pričaju o regionalnom razvoju, razlike su sve veće, ne manje.

Državne investicije spadaju u posebne mere koje se retko primenjuju, a ovde svi atakuju na budžet, svi atakuju da se zaposle u policiji ili kod države, jer to su jedine regularne plate. Pričaju o slobodnom preduzetništvu, a niko od naših političara nikada ništa nije zaradio u slobodnom preduzetništvu, to je uvek bilo neko vezano preduzetništvo. Mi nemamo takve ljude, ovde se samo trguje rentama. Ekonomsko učenje koje nudi i levica i desnica i centar u suštini se bazira na preraspodeli sve manjeg i manjeg kolača. Pa da li je komunizam socijalno prihvatljiv? Pa jeste, ali nije moguć. Da li je prihvatljiva jednakost stomaka? Pa jeste, ali nigde nije ostvarena. Pokušano je, ali na kraju su svi bili gladni. Obrazac u privredi da će država regulisati sve, da će neki apsolutni um sve pravilno podeliti, na čelu sa nekim benevolentnim diktatorom, je propao. I na spoljnopolitičkom planu svi misle da će biti novi Tito, koji dribla između istoka i zapada kao jezičak na vagi i uzima pare i od jednih i od drugih. Toma Nikolić kaže – ja ću istok i zapad. Pa ne možeš, ne što Toma ne može, nego što nisu prilike takve. A ne može ni on.

To je sve potpuno besmisleno. Znači, ti imaš u spoljnopolitičkom učenju nešto što se više ne može ponoviti, druge su okolnosti. Na domaćem planu imaš jedno strahovito jačanje države i preraspodelu, što je takođe bilo dovedeno do savršenstva u Rusiji, pa je na kraju sve propalo. I sad neko u 21. veku govori da će to isto uraditi. To znači da nema novih političkih ideja, ne zna se šta se hoće i ne zna se šta se može. Srpska elita je uvek imala probleme, ali ipak nikada nije zaplivala protiv opšte matice, a motora nema, a mi plivamo ručno uz vodopad. Ne verujem da ćemo stići, lososi mogu da skoče uzvodno, jer ih vuče čežnja za parenjem, a ovde ne možeš da uradiš ništa. I ta percepcija Srbije o sebi, to je strašno. Ja mislim da ne postoji narod koji više misli da je važan nego što jeste. To je lepo možda u pesmi David i Golijat, ali u profanoj istoriji ti najčešće dobijaju batine, a mi se samo nameštamo da batine dobijemo. Mi prosto idemo tamo gde ćemo batine dobiti, ja ne znam kako oni to ne vide.

I ta uobrazilja da ćemo mi uspeti da promenimo svetske relacije, to je nešto što Srbiju prati stalno. To driblanje u kaznenom prostoru je riskantno, jer je kazneni prostor sve manji i manji, a batina je u jednoj ruci i to će izgleda dosta da boli. I tužno je kad čovek gleda spolja, pa kaže – bože, pa zar ništa nismo naučili?

Gde je ekspanzija industrije? Ovi iz sveta su došli samo na pozicione rente, na retke resurse, na akcizne robe, na banke, na osiguranje i tako dalje. Mi i inače imamo dosta katastrofalno stanje u industriji, a i u privatizaciji industrije imamo katastrofalno stanje. Sva ta velika preduzeća se svode na građevinsko zemljište, od Rakovice do Zmaja, do Kraljeva. I to je ključni problem, nema realnih investicija. Postoje samo neke zemlje koje to mogu. Evo, uzmimo slučaj Rusije, koja ima 7-8 imperatora u svojoj istoriji, koji su je skokovito vodili napred, od Ivana Groznog, Katarine Velike, Petra Velikog do Putina Velikog. Mi možemo da kažemo šta god hoćemo, ali on je napravio skok i Rusija se ponovo digla, ali zahvaljujući čemu se digla? Pa resursima, šta Rusija izvozi nego resurse.

Meni je Kina fenomen, Kina izvozi sijalice, grickalice, spajalice, kompjutere, Kina izvozi sve i to može da čini hiljadu godina. Rusiji će na kraju izdušiti nafta i šta će onda? Ovo što rade Kinezi je zasnovano na bezgraničnoj kreativnoj moći ljudskog rada i zato je strah od Kine opravdan. Oni naprave automobil za 2.000 dolara, a Detroit ne može bez pet i gotovo. Ovi u Detroitu imaju prava, mnogo više jedu, manje rade, hoće da glasaju, da spavaju, a Kinezi samo rade. Nije ni čudo što imaju istoriju dugu pet hiljada godina. Niko se nije toliko dugo održao, njih ni komunizam nije uspeo da otuđi. Komunizam je dotukao sve slovenske narode, ali Kini ni komunizam ništa nije mogao.

Da zaključim, kod nas u ekonomskom učenju vidim dirigovanu ekonomiju i vidim državu. Ovde i mlada i stara elita radi kod države. Niko ovde iz sveta nije došao da otvori neku konkurentsku firmu i da pravi nešto što izvozi na zapad. I naši ljudi reformatori koji nam se vrate iz sveta hoće da budu vlast, oni nisu došli da rade. Svako hoće da dođe da bude guverner, direktor NIS-a. Doći će on sa Menhetna da bude guverner i u Zimbabve, a ne kod nas. Ta poruka se ne menja, ne menja se. Od izbora do izbora ona biva sve drastičnija i oni tonu u bezizlaz državne preraspodele, državne birokratije i tu nema kraja. Komunizam je bio političko društvo, ali i on je ostavlajo neku mogućnost da čovek može nešto da uradi do neke tačke, a da ne bude involviran. Mogao si da budeš tehnički direktor borskog rudnika, a da nisi član partije. Sada ne možeš biti ni portir, a da nisi u partiji. To je porazno i ta poruka ide i prema omladini. Pa kakva je to država? Evo, u Bijeljini ima 20 univerziteta za medije i menadžment. Bijeljina je na granici sa Srbijom, to su naši granični fakulteti, pa iz kojeg god pravca da ideš, ti možeš da nabaviš diplomu. Bože, zamislite vi 20 fakulteta. Da je to na slobodnom tržištu, ne bi moglo, ali ovako, ti si se već zaposlio u EPS-u, NIS-u, negde si ti već na vlasti.

Gde su proizvodni ljudi? Sutra i da dođu investicije, nemaju na šta da dođu. Posle deset godina tranzicije ovde ništa nije rentabilno i to je porazno. I ja zato mislim da smo mi ušli u nešto što se zove antikomunistički komunizam, zatvoreno društvo, partija kao mera svega, partijska demokratija. Pa u Americi se ovo dvoje naganjaju pola godine u jednoj partiji za nominaciju, Hilari i ovaj Obama. Kod nas u bilo kojoj partiji može doći do smene samo pučem. Mi nemamo političku konkurenciju, mi se ne snalazimo i ne stičemo naviku da kroz život prolazimo pomoću dva najvažnija instrumenta – privrednu i političku konkurenciju. Ovde svi bajate ideje prevrću. Treća stvar i ključna, kako da kontrolišeš proizvodnju političke robe. Zašto nema obilaznice u Beogradu? Klikću jedni i drugi – krivi su koalicioni partneri. Kako možeš kontrolisati političku ponudu, kada ti glasaš za jedno, a desi se drugo. Zašto je u toj Americi dvopartijski sistem. Pa da ti možeš da uhvatiš ko šta tu radi. Ti ovde treba da se snađeš u kolacijama 500 političkih preduzeća. Pa ljudi, to stvarno nije normalno.

I kada pitaš nekoga – je li, prijatelju, šta to bi, pričao si da će biti jedno, a ispalo je sasvim drugo, on će ti reći – krivi su koalicioni partneri. I onda se osećaš kao idiot, jer ne možeš da ih kontrolišeš. Jedno vreme mi je bilo komično, ali sada mi je tužno. Ovo postaje opasno. Čovek se oseća sluđeno. U Beogradu svi negde žure, a niko nije nigde stigao. Svak svakoga vara, a svi su na gubitku. Poslodavci varaju radnike, radnici poslodavce, partneri, političari, policajci, svako nešto muva. A rezultat te igre je globalna nula. Svi negde žure, a nismo nigde stigli. I agresija je na sve strane. Ti kada putuješ Švajcarskom, Austrijom, ja sam zapanjen: sve njive obrađene, sva trava pokošena, a nikog ne vidiš da kosi. Vidiš one ogromne bale pšenice, nema naroda, nema galame, dreke, a sve urađeno. U gradovima sve normalno, svi se svakom sklanjaju, izvinjavaju se, saobraćaj ide. Ovde svi jurišamo na crveno, a nigde nismo prošli. O čemu se ovde radi? Svi smo žurili, a svi smo zakasnili. Znoj na sve strane, od političara do radnika, a rezultata nema nigde. Ovo se više ne može rešiti lično, to se mora rešiti konceptom nekim. I tu sam ja očekivao veću ulogu Evrope, u nekom tom organizacijskom smislu. Ovde je možda i došao neko da promeni nešto, ali na kraju se on promenio i postao još gori od nas.

Priroda to tera u neki dvopartizam, tropartizam, a svi se tu opiru, svi kukumavče, jer ovo je jedno vašarište. I možda će za 5-6 godina biti dve političke opcije, ali zar nam je trebalo toliko vremena, toliko potrošenih para? Pa možda će neko reći – Srbija nikada nije bila manja, dovoljno je 80 poslanika. Što nismo to rekli ranije, pa što nije rečeno – cenzus je 10 odsto, osim zagarantovanih mesta za nacionalne manjine. Svako, bre, kliče, a ima 0,01 odsto, pa kaže – ja ću da vas zaštitim. Čekaj, prijatelju, osvoji ti većinu, to je suština te procedure, koja nije možda najbolja, ali je jedina moguća. Zar nije moglo pet umnih ljudi u ovoj zemlji koji čine okosnicu političkih partija da kažu – ljudi, dosta je igranke.

U Republici Srpskoj sam imao poznanika, koji uvek osvaja jedno poslaničko mesto sa svojom partijom vrlo zvučnog imena. Kako, rekoh, čoveče, a on kaže – jok, ja ni ne volim da osvojim dva, jer odmah imam problem, izdaće me ovaj drugi. Ja sam najsigurniji u sebe kada trgujem sa ostalima. Čim ja imam dvojicu, rizično je. To liči na šalu, ali je tačno. To je jedno opšte vašarište. Ja bih se plašio da ovako radim, ne mislim lično, nego plašio bih se boga, plašio bih se naroda i te muke. Ljudi, nema ni smisla magarčiti svoj sopstveni narod, dovoditi ga u totalni bezizlaz. To je ona elementarna, ljudska odgovornost, biblijska, kada onaj Mojsije vodi narod, pa ga mora negde i dovesti. Ovde ih vodiš da se nikada ne vrate, vodiš ih u nedođiju. Koliko smo vremena i ideja utrošili da se sve ovo toliko politički zameša, mogli smo jednu branu napraviti, pa da imamo struje. Brana zaustavi vodu, ali pravi struju, a mi zaustavljamo proces, a nema struje. I to je problem srpske elite, javna odgovornost. To je problem te večite zamene teza. I onda se ja kao građanin nepristojno osećam. Ako ćeš da rešiš taj most, pa napravi most, sramno je da mi ga obećavaš sto puta. Mene bi živ sram pojeo da pet godina iste priče pričam, a da se ništa ne dešava, da ja i ne mislim to da radim.

Ja gledam te kampanje, bože, da neko može držati toliko stotina političkih konvencija, pričati jedno isto istim ljudima koje vozi autobusima s jednog mesta na drugo. Ja bih se osećao suludo. Gradićemo 17 obdaništa, četiri mosta, a oni isti idu za mnom autobusom i slušaju me. I narod to možda i veruje. Pa veruje, jer je u bezizlazu. Svako želi da čuje lepu reč. Zna on da mu ovaj neće pomoći. A ovaj mu obeća hiljadu dinara, pa ti dođeš tamo da plačeš da ti daju. Stalno nešto tražiš, unesrećen si i trošiš, trošiš budućnost.

Veliko vreme, veliki problemi i gledam miting za Kosovo i slušam jednog govornika, veliki umetnik, svetska faca, strana državljanstva, koji nama poručuje da je to nepravda. Mi znamo da je to nepravda. Zašto u to nisi ubedio u Francuskoj Nikolu Sarkozija, najveće svetske umove, režisere. Mi smo tebe zato poslali tamo da ti njih ubediš, a ne nas, Mi verujemo da smo oštećeni ovim što se dešava sa Kosovom i da smo mi zaista istorijski gubitnici. To veruje 99 odsto i obrazovanih i neobrazovanih Srba. Nemoj da se ovde junačiš pred nama, pa da pujdaš ove mangupe, da vičeš – gde ste, miševi. Ti prijatelju, idi u Vašington, idi u Brisel, ti njih ubedi svojom erudicijom, svojom snagom. Mi smo tebe, Koštunicu i Tadića izabrali da njih ubedite, a ne nas. Nama je jasno, nama ta škola uopšte više ne treba.

Svakom građaninu Srbije je jasno da je učinjena nepravda, ali prijatelju, ti moraš Evropu da ubediš, kao što je Vuk ubedio Grima da su srpske junačke pesme dobra stvar i da treba da ih štampa u Beču. Vuk je ubedio te ljude da Srbija ima svoju kulturu i tradiciju, a ti si došao nas da ubeđuješ. Pala je kiša i svi smo upali u septičku jamu i ti odozdo kličeš kako je to svetska nepravda, a nisi mogao tu septičku jamu da zatvoriš ranije. Ne kažem ja da je to lako, ne kažem ja da bih ja to mogao i znao, ali ja nisam za to ni primio pare, niti sam pričao da ću to da rešim. A ti jesi pričao i treba da nam odgovoriš zašto nisi uspeo, a ne da ovu sirotinju za jedan sendvič vozaš sa autobusom. Ili kaži – ma ne dam, ratovaću. I to je legitimno. A ne da zaustaviš voz iz Kosova Polja, pa sada tamo niko nigde ne može da stigne. Samo je taj voz Srbe i prevozio, a sada niko od njih ne može da dođe u Mitrovicu.

Ne kažem ja da treba ratovati, ali ti moraš da kažeš – ljudi, ne dam i gotovo, pa do kraja, Palestinci – Palestinci, to je regularna koncepcija. Vijetnam kaže – 17 godina ćemo ratovati i ne damo Vijetnam i na kraju, izboriše se. Pa sramno je, bre, da oni koji najviše pričaju o Kosovu, pričaju to odavde iz Beograda, a uzimaju po tri plate dole. I čim nema plate – splasnuo patriotizam. Pa čekaj, bre, ako imaš problem palestinski, imaš ga regularno – bacaj bombe ili ćuti. Ali mi ni jedno, ni drugo. Je l’ dolazi Jevrejin sa Menhetna, koji je broker, ima 200.000 dolara platu, da tri godine živi u kibucu u Izraelu. Ali kod nas neće ljudi to da urade. Ko je god imao za autobus – taj je pobegao. Ostali su samo oni koji nisu mogli nikamo. Pa čekaj, onda moramo da razmislimo, ljudi, šta ćemo. Srbi su se pregrupisali iz cele Jugoslavije ovde, pa opet šta imamo, opet je pola Srbije prazno. Populaciona struktura užasna, ekonomska struktura loša, čime, kako?

Ja mislim da je jedino rešenje ovde da se svi penzionišemo. Ko nije u parlamentu da bude na penzionom. To su ovde ideali, biti u penziji ili biti na vlasti. Ali oni između koji treba nešto da rade, plaćaju poreze, ti ne postoje.

Nade je sve manje i manje, a više nije ni smešno. Sad se uhvatili za Rezoluciju 1244 kao najveći događaj u istoriji. A to su oni isti koji su ismejavali to kod Miloševića. Ja njega ne branim, ali ismejavan je on bio za to. Pa čekaj, a što si se sad ti uhvatio toga kao pijan plota. Znači, ti iz jedne pogrešne politike ideš u drugu pogrešnu politiku, iz jednog promašaja ideš u drugi promašaj.

To što mi ne znamo šta ćemo sa sobom mi je jasno, ali mislim da ni Evropi nije jasno šta će sa nama, hoće li da nas primi ili hoće da nas ne primi uopšte, pa da nas pokazuje kao oglednu površinu, da plaši decu sa nama. U tom smislu meni Evropa zaista nije jasna. Evropejci ovde u tom smislu imaju hendikep. Taman doguraju taj kamen do vrha, op, neko ga gurne odozgo, pa guraj ponovo. Sve to ne opravdava Srbiju. Srbija je trebala i mimo Evrope sve ovo da reši. Ja nikada nisam tvrdio da jedna zemlja može da reši svoje probleme nametnutim šansama. To je kao u brakorazvodnoj parnici, ti možeš da ih savetuješ, ali samo oni znaju hoće li se razvesti ili ne. Iznutra moramo da prelomimo, moramo raditi više, a trošiti manje, moramo napraviti takva pravila igre da imamo jeftinu državu, jeftinu proizvodnju. Mi sve to nemamo, ne zna se ni koliko košta podmićivanje, pa neko drpi hiljadu, neko 100.000 evra. Mi sa ovim troškovima nemamo šta tražiti u Evropi, a ovima koji vuku glavne konce je i bolje što nemaju veze sa Evropom, jer ako imaš veze sa Evropom, imaš i evropska pravila.

Izgleda da mi sve to ne možemo bez spoljnog pritiska promeniti, a oni nisu dovoljno vršili pritisak da se neke regulatorne stvari uvedu. Ja mislim da se Evropa ogrešila o Srbiju. Srbija se usprotivila postojećoj paradigmi i ovo sve što nam se dešava ipak spada u kažnjavanje. Države se ponašaju kao pojedinci, neko se nekom zamerio i sad ovaj hoće da ga dotuče do kraja. Uzmimo te nesretne vize. Oni koji traže vize spadaju u mali deo srednje klase, tu nema ni 50.000 ljudi koji uopšte mogu da putuju. Političari imaju vize, biznismeni imaju vize, kriminalci imaju vize, pa koga oni kažnjavaju? Običan svet i sad ti to magarčiš procedurama. Kada bi se sve sabralo, ja mislim da je ovde manjina za Evropu intimno, kada ljudi sebe zapitaju – da li sam ja sposoban da igram tu igru. Da li ja mogu da učestvujem u evropskoj fudbalskoj ligi ili da u Zemunu gornji Zemun pobedi donji Zemun i da se još potučemo posle utakmice. Ja mislim da ogroman broj intimno misli da bi u uređenom sistemu još gore prošao, jer ovde postoji iluzija da ću ja nešto da drpim u ovome košmaru.

Ja lunjam tim neuređenim prostorom, preskačem ulicu na crveno, pa neće valjda baš mene da zgazi. Razvija se taj jedan mentalitet košmara, jednog azijskog modela, u kojem svi mislimo da ćemo sitnom špekulacijom nešto postići, da ću ja dodati vode u svoju rakiju i kreča u brašno. I onda postoji neko ko moderira taj haos. A ti imaš iluziju da možeš u tom haosu nekako da se snađeš. Ne možeš, na kraju smo svi izgubili. I oni koji imaju najviše, i oni su izgubili, jer su nesigurni, stalno gledaju hoće li hapsiti, neće hapsiti. Svi na kraju dobiše čir, i oni koji nemaju šta da jedu i oni koji su uzeli milione. Jer, jedna je stvar imati regularno bogatstvo u britanskim bankama, a druga imati tajne račune, pa samo čekaš kad će da zazvoni i da li će te pokupiti domaća ili međunarodna istraga. Nije ni to prijatno. I to su ta državna pitanja, za koja je Evropa mogla da nam kaže – to, to i to. Možda nam je ona to i rekla, ali ovi naši kad se vrate odande pričaju šta je Draško rekao u Mlecima i ti onda ne znaš šta je ko kome obećao. Evo, već osam godina, a mi nismo ništa bliži Evropi nego što smo bili 2000. godine. Mislim da je tada bio veći onaj intimni konsenzus za Evropu.

Možeš ti i bez Evrope da urediš neka pitanja ako imaš nacionalni koncept, ako imaš elitu koja tačno zna šta hoće. Nama je Evropa počela služiti kao bežanje od odgovornosti. 7.000 potvrda treba za bilo koju zgradu i onda se čudimo što svi grade bespravno. Kalašnjikov na vrh krova i gradi ili buđelar, pa kad dođe plati. I tako to ide iz dana u dan. Ključno je pitanje da li se taj sistem uopšte može restruktuirati. To bi možda trebalo srušiti do temelja. Već nijedan zakon ne važi, pa da pišemo sve ponovo. Nijedna ustanova ne važi, pišemo sve ponovo. Sve političke ideje su pata karta, prevaga jednih u odnosu na druge je procenat, dva i od slučaja zavisi kojim smerom ćemo ići. A i kada se odredi da ćemo ići u Tananarifu, postoji 17 načina da do tamo stigneš. Do Londona možeš avionom, brodom, može preko Sibira, jer i tako možeš stići u London, a možeš i preko Gibraltara. Znači, bazično ništa nismo odredili. Ja se bojim da će se to stanje konfuzije nastaviti do samoiscrpljivanja.

Šta smo mi završili od tranzicione politike? Je l’ imamo monetarnu stabilizaciju kao prvu tačku? Nemamo, je l’ smo eliminisali deficit državnog budžeta, deficit na nivou javnog sektora, deficit koji se javlja na nivou pojedinca – ne, samo ga krpimo. Svi ulaze u kredite, građani, preduzeća, država i troše više nego što zarade. Liberalizacija, jesmo li to završili? Ne, daj nam još, care, jedno 17 godina, pa ćemo onda videti. Svako traži zaštitu procedura iz komunizma. Recimo, ulje. On štiti društvenu svojinu, naše preduzeća, a koga u stvari štiti. Pa Ivicu Todorića, vlasnika Dijamanta, njega štitiš, a on to isto ulje prodaje u Hrvatskoj jeftinije nego ovde. Ne, ne, kaže država, dođite vi u Nacionalni investicioni plan, pa ćemo dati džabe da seju seljaci, pa će biti jeftinije ulje. Privatizacija je završena, nije završena, hoće biti, neće biti. Onda postoje preduzetnici, koji znaju da preduzmu tako što će da kupe preduzeće i da rasprodaju zgradu i rasteraju radnike. Pa si mu još zakonom dao da kupuje na šest rata ili da se jedan isti proizvod prodaje po dve cene, od kojih niža štiti domaće industrijalce, kojih nema. Pa te pare potrošiš na sanaciju socijalnog sistema, pa opet nemaš ništa, i šta si radio – ništa.

Ti si zatvorio krug i ponovo si došao do monetarne nestabilnosti, koju lečiš ogromnim rashodima Centralne banke. Ministar finansija pušta pare, a guverner povlači, a politički su rođena braća. Zamislite vi da neko vatru pali, a neko gasi i svi se ubiše od rada, znojavi su neviđeno. Bože, bože. Znači, imaš brod, on se ljulja, truo je, komandanta nema, kormilara nema, posada spava, jedra pokidana, a ne zna se ni kud plovi. Bože, pomozi nam.

Svetlana Lukić: April je mesec u kojem je počeo rat u Bosni i trogodišnja opsada Sarajeva. Jedan od meni najpotresnijih snimaka koje smo napravile u Bosni je razgovor radio vezom dvojice bivših prijatelja, od kojih je jedan u Sarajevu, a drugi na Palama.

– Đukanović Mirko.

– Poginuo je.

– Ne znaš gdje je, šta je bilo.

– U Hadžićima, poginuo na čišćenju terena.

– Šta je sa tim selima, možeš li mi reći?

– Jeste spaljivano samo u onim kućama u kojima se našlo oružje, koji nisu htjeli da predaju oružje, kad se pozivalo da se preda oružje.

– Sad mi reci konkretno, kakva je situacija što se tiče kuća i toga?

– U kuće su se sve naselili Srbi, pa su menjali kuće sa vašima i tamo-ovamo, uostalom sve u svemu nije loše. Ako se rat završi, ako se sve smiri, ako bude sve ljudski, vratiće se i oni ‘vamo i ovi tamo, valjda će biti božijeg blagoslova da se to sve smiri i ova ludila i ovo sve u pičku materinu.

– Dobro, ako budeš vidio Duška, pokušaj mi omogućiti da se čujem sa njim, mnogo godina smo bili skupa, jebi ga, rat nas je rastavio, šta možemo, puška njemu, puška meni, pa ako dođe na nišan, neka ide to pravedno po božijem.

– I ja sam isto takvog mišljenja. Nego Mirso, je li tebe stid reći gdje se ti nalaziš.

– Ja sam, da ti kažem, u centru grada, u gradu Sarajevu, gdje ne mislim ni ići, ni bježati, pa što mi bog dodjeli, to će mi se desiti.

Svetlana Lukić: Ovo je snimak od pre 16 godina. Ivan Kuzminović iz Helsinškog odbora je pre tri dana bio u Gračanici i razgovarao sa Radom Trajković u sličnoj atmosferi loših slutnji i straha.

Radmila Trajković: Imali ste carinu koja je dogovorena sa Beogradom da bi se sprečio šverc i sada nemate tu carinu. Ona je sada u južnoj Mitrovici i snabdevanje onih koji žive ispod Ibra je još teže. Sada je sever Kosova postao mesto gde se pravi najveći biznis i šverc. Vi znate da za prostor Kosova i Metohije ne važi PDV. Sada se slobodno uvozi na severu, neki kamioni se vraćaju odmah i sa uračunatim PDV-om prodaju tu robu u ostatku Srbije, a drugi deo se preprodaje Albancima. Ali standard samih Srba, običnog čoveka na severu, nije se popravio i u prodavnicama su artikli skuplji nego u enklavama.

Uvek su lideri Srba sa severa ljuti kada kažem da su oni prvi priznali nezavisnost Kosova, jer kada su udarili na carinske punktove, oni su kazali – e, mi razbijamo nezavisnu državu. Mi u enklavama još uvek ne reagujemo na takav način. Ne mislim da postoje Srbi koji prihvataju nezavisnost kao budućnost Kosova i Metohije. Svi negde u dubini duše zamišljaju da će se to nekada promeniti. Pročitala sam da je jedan Jevrejin, osuđen na smrtnu kaznu, slušao presudu plačući i smejući se. Kaže, plačem jer znam da ću sutra umreti, a smejem se, jer znam da će se Jevreji vratiti u Jerusalim. Tako i ovde Srbi, svi misle da će se nekada Srbija vratiti i sa tom nadom manje-više javno ili tajno žive. Ali opredeljenje Srba da ostanu na ovim prostorima ne bi trebalo da bude razlog za manipulaciju u Beogradu.

Sudije su znale da je nasilni ulazak u zgradu u suprotnosti sa zakonom. A kada je policija došla da ih izvede, došlo je i do oružanog nasilja. Ne želim da se upuštam u to čija puška je prva opalila. Došlo je do ranjavanja mladih ljudi i sa jedne i sa druge strane i smrti ukrajinskog policajca. Ukrajinci su do tada u Štrpcu bili dobri predstavnici međunarodne policije i ovime su ugroženi Srbi u Štrpcu. Unmik nije imao dobru procenu o nivou naoružanja kod Srba na severu Kosova i Metohije. U poslednje vreme smo čuli da veliki broj vrlo problematičnih ljudi dolazi na sever Kosova, da su tu našli neku logistiku za delovanje, koja podrazumeva i neki vid oružanog otpora.

Za destabilizaciju jednog područja nije potrebno mnogo pametnih ljudi. Dovoljno je da oni koji žele nasilje budu agresivni i spremni na sve. Onih koji su demokratski opredeljeni je više, ali oni se uvek povlače pred nasiljem. Onda se stiče utisak da je nasilna i suluda Srbija većinska Srbija. Svetu je opet poslata poruka koja nas prikazuje kao narod koji većinski podržava nasilje. Onda u Beogradu izađu ministri koji kažu – pa šta ako se polomi neki prozor na ambasadi, uopšte ne shvatajući šta simbolički znači bilo čija ambasada u Beogradu. Gospodin Samardžić non stop odlazi kod ruskog ambasadora i vi dobijate vrlo loš osećaj da Rusija u Srbiji podržava ono što je najlošije unutar srpskog naroda.

Inicijative da se odmah napuste sva radna mesta isto tako su dolazile od gospodina Samardžića. Svi policajci srpske nacionalnosti napustili su policijsku stanicu u Gračanici, ali tako smo dobili policijsku stanicu u kojoj su samo Albanci. I baš pre nekoliko noći neki dečaci su izašli u kafić, ukrali su im kola i oni su otišli da saopšte Albancu koji je dežurao u policijskoj stanici da su im ukradena kola. On nije znao da govori srpski, a oni nisu znali da govore albanski. Kada sada izađete u Gračanicu oko šest sati predveče, retko ćete vidite ljude da se slobodno šetaju. Osećaju se nesigurno, jer nema tih srpskih policajaca. Povlačimo se po kućama i verujte, najiskrenije, ja se bojim da će posle završetka školske godine mnogi Srbi, plašeći se za bezbednost svoje dece, napustiti ovaj prostor.

Taj akcioni plan je jedan veliki državni balon, koji treba da traje samo dok traje predizborna kampanja i dok se regrutuju potencijalni glasači u radikalnom delu Srba na Kosovu i Metohiji i među onima koji su proterani sa Kosova i Metohije. Čuli ste možda da gospodin Marko Jakšić kaže da će sa grupom ljudi doći da demonstrira ispred kabineta predsednika Tadića, ukoliko ovaj potpiše Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji. To isto je izgovorio i Toma Nikolić. Izjava Marka Jakšića me je podsetila na vreme Miloševića, kada smo ovde imali bukvalno regrutovanje Srba, koji su dolazili u Beograd da disciplinuju ostale Srbe u smislu podrške politici Slobodana Miloševića.

Sever Kosova je u kontinuitetu podržavan još od odlaska naših vojnih i policijskih snaga. To je kontinuitet porške koju je Milošević izgradio, kontinuitet tajnih i bezbedonosnih snaga. Ukoliko te snage nismo mnogo menjali, a nismo ih menjali, jer gotovo svi ti ljudi su ostali na svojim mestima, onda je prirodno da su događaji na severu Kosova više produkt strategije tih bezbedonosnih snaga nego neke politike.

Kada putujem na fakultet da držim predavanja u severnoj Mitrovici, ja pođem sa KS tablicama iz Gračanice i putujem do prelaza u Bošnjačkoj mahali, a onda skidam KS tablice i stavljam PR. Sa KS tablicama putujem jer se plašim onih velikih, pod znakom navoda, Albanaca, a na severu stavljam PR, da me ne bi identifikovali veliki Srbi. Kada se vraćam sa predavanja opet skidam PR, pa stavljam KS i tako, evo, već osam godina. To je realnost i kao da smo se svi mi pomirili sa tom realnošću. Srbi u enklavama nisu manji Srbi, ali jesu tolerantniji, iako su podneli veće žrtve za ovih devet godina od dolaska međunarodnih snaga. Najveći broj ubijenih je iz enklava, najveći broj kidnapovanih je iz enklava. Cenu svog opstanka oni su platili ljudskim životima. Oni su prihvatili realnost u kojoj žive, a to je da se oko njih nalaze Albanci kao dominantna zajednica. Da bi opstali oni prave niz kompromisa koji suštinski znače šansu za život i budućnost. Sever Kosova živi komotnije, što ne znači da bi im trebalo oduzeti to pravo, ali ne znači ni da oni treba da ugrožavaju druge.

Ja se ne bih složila sa onima koji kažu da je na severu jače antialbansko opredeljenje. Najveći šverc, najveći kriminal je na severu, i to između Albanaca i Srba. Na severu je zaista ogroman biznis i ogroman novac teče između Srba i Albanaca vezanih za mafiju. Kod kupoprodaje stanova Albanaca na severu, svaki ugovor se uredno registruje u kosovskim sudovima. Srbi sa severa, koji sebe promovišu kao najveće Srbe, koriste usluge albanskih institucija kada je to u njihovom interesu.

1999. godine sam ušla u privremeno administrativno veće i čuvale su me ogromne snage međunarodne zajednice. U to vreme ministar trgovine je bio Krasić iz Srpske radikalne stranke. Imala sam privilegiju da se u blindiranom vozilu krećem po celom prostoru Kosova. Stizala sam do Dečana, do mesta na kojima su ubijeni Srbi ili srušena crkva, da to fotografišemo i dokumentujemo. U svakoj najmanjoj albanskoj prodavnici bilo je proizvoda iz Beograda, i mleko i zejtin i šećer i čaj. Za to vreme su enklave bile potpuno prazne. Živeli smo od humanitarne pomoći. I taj veliki biznis cveta i dan danas. Ti kanali, ti ljudi koji su ga činili, nažalost, i danas se nalaze u strukturama vlasti. Oni su preživeli i u političkom smislu. Ta siva zona kriminala je ono za šta najvišu cenu plaća običan albanski čovek i običan srpski čovek na Kosovu i Metohiji. I jednima i drugima je teško, a siva zona diktira standard i način života.

Moja država vodi anti-NATO kampanju, umesto da iskoristi jedan jedini vakuum koji postoji na Kosovu i Metohiji, a to je vakuum partnera NATO-a. NATO ovde nema partnera, jer nemamo oružane snage Albanaca, nemamo ni ministra odbrane, ni načelnika generalštaba. I umesto da naša država podrži ministra odbrane, generala Ponoša, u uspostavljanju što tešnje saradnje, mi sebe dovodimo u vrlo tešku poziciju. Beograd šalje poruke nesaradnje sa međunarodnom zajednicom, suprotstavljanja i bojkota Euleksa, bojkota kosovskih institucija. Sa druge stane, do sada smo imali gospodina Tačija, koji je bio vrlo uzdržan u smislu loših poruka prema Srbima. Dobio je priznanje nezavisnosti i očekivao je da će međunarodna zajednica srediti odnose sa Srbima u dogovoru sa Beogradom. Međutim, od puštanja iz zatvora gospodina Haradinaja, i retorika gospodina Tačija se podiže, u smislu slanja oštrih poruka prema Srbima, što me zaista zabrinjava. On zna da Ramuš dolazi da se vrlo ozbiljno bavi politikom i između njih se obnavlja konkurencija u smislu preuzimanja vlasti. Ramuš ima ambiciju da vrati monopole koji proističu iz pozicije premijera i sukob oko plena će opet postati prioritet.

I u severnoj Mitrovici je umereni Bajram Redžepi počeo da daje mnogo oštrije izjave prema severu nego što je to ikada činio. Poslednja vlada Kosova pod Tačijem se održala upravo u južnoj Mitrovici i sada se šalju poruke budućim albanskim biračima. Tači i Ramuš Haradinaj su u velikoj konkurenciji i kad god je jedan na vlasti, onom drugom odgovara izazivanje međuetničkih sukoba, u kojima smo mi uvek gubitnici, jer smo mali i nemoćni da pružimo bilo kakav otpor. U stvari smo potpune žrtve. Tu jedan od njih kompromituje onoga koji je na vlasti, sebe promoviše pred međunarodnom zajednicom kao partnera koji može da kontroliše ekstremne Albance, a sa druge strane, završava posao za sebe i svoj narod, u smislu nestanka Srba.

Ivan Kuzminović: Šta je sa ovom pričom o kidnapovanim Srbima i trgovini organima?

Radmila Trajković: Znam kao lekar da je prosto neizvodljivo da to radi kriminalna grupa običnih razbojnika, jer tu su pre svega potrebni hirurzi. General KFOR-a Mini je napisao knjigu Rat posle rata, u kojoj decidno tvrdi da je na severu Albanije bilo kidnapovanih Srba, koji su ubijeni i tu sahranjeni. Ne treba isključiti ni ulogu Albanije u tom kontekstu, ali ne verujem da je postojala mogućnost trgovine ljudskim organima. Najgore od svega je što je mnogo ljudi iz naših bezbednosnih snaga sve vreme znalo šta se dešava sa Srbima. Bilo je logora i za vreme suvereniteta Srbije, kada su i vojska i policija bile na ovom prostoru. Do dana današnjeg naša tajna služba nije prosledila haškom tribunalu nijedan ozbiljniji dosije. Da li se tu radi o dogovoru sa određenim centrima van zemlje da se to ne obelodani ili se radilo o skrivanju dosijea da bi se moglo ucenjivati i praviti individualna, državna, stranačka trgovina sa određenim ljudima, ja ne znam. Fatmir Ljimaj je bio komandant logora, a nijedan dosije o njemu nije otišao iz Beograda. Nijedan ozbiljan dosije o Ramušu Haradinaju nije otišao iz Beograda.

Svi sukobi na prostoru bivše Jugoslavije završavali su se našom velikom netrpeljivošću prema nacijama koje su u prošlosti vršile nasilje nad nama. Nikada nismo postavili pitanje – gde smo mi bili u celoj toj priči. Car Lazar je za nas svetinja i svi govorimo o njegovoj žrtvi, ali u ime te žrtve činili smo vrlo loše stvari. Takođe, nikada se nismo zapitali – šta je bio plan B cara Lazara. A plan B je bio da je njegova žena Milica, nakon njegovog ubistva, svoju ćerku dala za Muratovog sina i da je njen sin postao turski vazal i pomogao da se očuva srpski identitet.

Mi nikada kao narod nismo seli i ozbiljno razgovarali o problemima. Beograd je otvorio univerzitete u Prištini, pomagao da se stvara intelektualna elita Albanaca, ali uvek sve upropasti naš doživljaj sebe kao nekoga ko je iznad drugih. Pa danas se po Prištini već primenjuju evropski zakoni. Vozači drže upaljena svetla danju, stavljaju pojaseve, ne smeju da telefoniraju dok voze i poštuju ograničenja brzine. Srbi po enklavama i na severu to ne poštuju. Mlada generacija Albanaca je usmerena prema internetu i engleskom jeziku. Oni su tu superiorniji u odnosu na nas. Kao mala nacija treba da shvatimo da samo obrazovanjem i tehnologijom možemo napred.

Svetlana Lukić: Bila je ovo Rada Trajković, predsednica Izvršnog odbora Srpskog nacionalnog veća centralnog Kosova. Za kraj Peščanika slušate vesti broj 16 Ivana Čolovića.

Ivan Čolović: Možda će se jednoga dana pred zadivljenim pogledima posetilaca Beograda, posebno onih koji glavnom gradu Srbiji prilaze sa Severa, uzdizati velelepna građevina, koja će se zvati Kula Balkana, jer će to biti najviša zgrada na našem poluostrvu. Predlog da se podigne jedna ovakva kolosalna zgrada, odnosno kula, izneo je građevinski preduzimač i književnik Igor Ivanović, u knjizi “Kultura i identitet. Pogled zdesna”, koju je nedavno objavio izdavački centar časopisa “Nova srpska politička misao”. Ivanović je predložio da Kula Balkana bude izgrađena u Novom Beogradu, negde između hotela “Hajat” i reke Save, a izneo je i ideju o vizuelnoj simbolici kule. “Bilo bi idealno”, kaže on, “da Kula Balkana simbolički stoji na postolju koje asocira na opanke, a da na vrhu nosi simboličku šajkaču”.

Koju bi poruku dobili gosti Beograda, ugledavši ovu grandioznu kulu u opancima i sa šajkačom? “Time bismo pokazali”, objašnjava Ivanović, “da znamo da cenimo naše najbolje tradicionalne simbole i da smo večno zahvalni pokoljenjima koja su ginula noseći ih za slobodu današnje Srbije.” Ništa novo. Znamo da opanak i šajkača, a ponekad i gunj i šubara, jelek i marama, prsluk i čakšire, ralo i volovi, šilo za ognjilo, suve šljive i orasi i slične stvari odavno služe rodoljubivim stanovnicima srpskih gradova da pokažu da se nisu otuđili od sela i naroda, da im ne pada na pamet da se bezosećajno urbanizuju. Hoćemo u grad, ali ne bez opanaka, poručuju oni.

Međutim, omaž selu i precima ipak ne bi bio najvažnija poruka Ivanovićeve Kule Balkana, odnosno njene vizuelne simbolike. Veći značaj on pridaje jednoj drugoj sugestivnoj simboličnoj poruci s kojom bi ova kula u opancima dočekivala goste Beograda. To je poruka da je naš glavni grad najveći i najmoćniji kulturni centar na Balkanu. Kula bi, kaže Ivanović, bila “novi budući simbol koji bi glavni grad trebalo da podigne zarad transparetnosti svoje kulturne moći na Balkanu”.

U stvari, podizanje Kule Balkana samo je deo mnogo ambicioznijeg projekta koji je autor ove knjige nazvao ” Novi srpski kulturni put”. Tu je reč, objašnjava on, “o postavljanju nove nacionalne i državne strategije u kulturi”. Osnovu te nove strategije čini ideja da je danas neophodno da Srbija odustane, bar privremeno, od toga da se za uticaj i teritorije bori u ratu, jer je, tako radeći, ne tako davno doživela razočaranje i pretrpela poraz. Umesto borbe na bojnom polju, naša država treba da vodi nepoštednu borbu na polju kulture, odnosno – kako se Ivanović izrazio – ” neku vrstu totalnog Kulturkampfa”.

To ne bi bila demobilizacija, daleko od toga. Isturanje kulture na prvu liniju fronta srpske borbe ovde se predlaže kao prestrojavanje nacionalnih snaga i njihovo pripremanje za novu ofanzivu, ali s novom, pametnijom strategijom. Jer, ako je tačno da je Srbija u nedavnim ratovima potrošila barut i municiju i uopšte vojno oslabila, to ne znači da sad treba da odustane od borbe. Što bi odustajala, kad je njen kulturno-borbeni potencijal ostao neokrenjen, kad se u srpskoj kulturi i dalje kriju izuzetno moćna i dosad nedovoljno iskorišćena sredstva za vođenje uspešne, pobedničke borbe. Naša kultura je u stvari jedno ogromno skladište džebane za koju je Ivanović smislio prikladno ime: “duhovna municija”. Zato Srbija više neće slati vojsku da zauzima neku teriroriju, nego će u buduće to biti zadatak srpskog duha. “A iznad takve, bez zrna baruta osvojene teritorije – objašnjava Ivanović – lebdi duh, kao nevidljivi ‘okupator’, koji neprimetno ulazi u sve pore svakodnevnog života i kreira životni stil pojedinca”.

Razrađujući strategiju ovog Kulturkamfa, Srbija treba da ima na umu iskustsvo velikih zemalja, odnosno – kaže Ivanović – “da se ugleda na velike svetske države na njihovom putu očuvanja vlastitih kultura i potonjih kulturnih invazija, pomoću kojih su pritajeno širile područja svojih interesa”. Ali u planovima sopstvene kulturne invazije – savetuje dalje Ivanović državu Srbiju – treba biti realan i odsustati od brzopletih i preuranjenih pokušaja da se kulturno pokori ceo svet, već se treba usmeriti na osvajanje samo jednog njegovog dela, to jest Balkana. “Srbija mora”, preporučuje Ivanović, “da imitirajući ponašenje velikih država u globalnoj utakmici, ostvari presudan uticaj na susedne kulture u svom malom svetu, na kulturnoj planeti Balkan”, odnosno, precizira on, “da postane centralna kulturna imperija u regionu”.

Tu ne bi tebalo da bude nekih većih problema. Evo zašto. Najpre, od svih zemalja našeg regiona – podseća nas autor knjige “Kultura i identitet” – jedino je Srbija razvila autentičnu, u balkanskom tlu ukorenjenu kulturu, kulturu samoniklog narodnog genija. Sada je samo potrebno da naša država shvati stratešku vrednost takve kulture, da uvidi da je to ono čime se danas osvaja svet. Srbija – kaže Ivanović – “treba hrabro da ponese balkanski zastavu kulture na kojoj bi pisalo: ‘Dobrodošli u zemlju barbarogenija'”, jer se osnovne vrednosti ovog regiona koje bude interesovanje ogledaju samo u autentičnosti i originalnosti”. Ofanzivi srpske barbarogenijske kulture ide na ruku – analizira dalje Ivanović – to što se naši susedi skorojevićki ograđuju od Balkana, što se njihove kulture svode na – kako se on izrazio – “groteskne pokušaje da simuliraju kulturu velikih i malo srodnih nacija”. Međutim, prema njegovoj prognozi, naše komšije neće moći dugo da se zadovoljavaju kulturnim surogatima, pa zato i neće pružiti ozbiljniji otpor ekspanziji srpske kulture. Ona će im pomoći da nađu sebe, odnosno da prime hostiju balkanskog barbarogenijskog identiteta kojom će ih Srbija pričestiti.

Naravno, Srpska kulturna imperija ne može da nastane brzo i odjednom. Kulturkamf da, ali kulturni Blitzkrieg ne dolazi u obzir. Mora se planirati invazija u nekoliko etapa. Najpre valja krenuti u osvajanje Republike Srpske i okolnih država gde ima Srba, i to – naglašava Ivanović – “s akcentom na Crnu Goru”. Onda bi se ekspanzija širila dalje, prema drugim narodima, najpre prema onima sa kojima – kaže Ivanović – “imamo srodnosti, bilo krvne, bilo religijske, bilo civilizacijske”. Ali, to ne bi bila i krajnja granica prostora koji bi zauzela Srpska kulturna imperija. U njoj bi se našli, precizira autor projekta, i “svi preostali narodi u regionu s kojima, hteli ili ne, delimo istu sudbinu i niz sličnosti”. Dakle, Srpska kulturna imperija bila bi veća i od najsmelije zamišljene teritorije Velike Srbije. Pa vi sad vidite, vredi li poraditi na tome?

Možda vam je ipak teško da prihvatite ove Ivanovićeve ideje o srpskom imperijalnom Kulturkamfu? Možda ste prema njima rezervisani već i zbog toga što je čovek koji ih je smislio po zanimnaju gradevinski preduzimač, dakle bez formalne kvalifikacije za teme o kojima ovde piše. Građevinski radnik bez ozbiljnog obrazovanja, pa nije ni čudo što gradi kule u opancima – reći će neko. Međutim, Ivanovićev izdavač je, nema sumnje, predvideo da može biti i ovakvih reakcija. Angažovao je politikologa Mišu Đurkovića, dakle jedno stručno lice, da napiše pogovor, koji će čitaocu pomoći da lakše shvati i prihvati ovo, kako i sam pisac pogovora kaže, “krajnje neobično štivo”. On polazi upravo od intrigantnog podatka da autor nije akademski građanin po profesiji, nego preduzetnik u građevinskim poslovima. Ali Đurković taj podatak ne pominje da bi od nas tražio da ne sudimo suviše strogo Ivanovićevom amaterskom, ali ipak originalnom rezonovanju. On nas uverava da je ova knjiga o srpskoj kulturi i identitetu izuzetno vredna ne uprkos autorovom zanimanju, koje ga čini formalno nekvalifikovanim za tu temu, nego upravo zahvaljujući njegovom zanimanju. Poziva nas da shvatimo da – kad je reč o razmišljanju o kulturi i identitetu, a bogme i o svemu drugom – rad na građevinskom placu u stvari čoveka stavlja u privilogovan položaj u odnosu na mislioce s akademskim obrazovanjem, ali bez građevinsog iskustva. “Autor ove knjige”, piše Đurković, “po osnovnoj vokaciji je preduzetnik u građevinskim poslovima, dakle čovek koji gradi zgrade i kuće u kojima ljudi mogu da žive i da stvaraju svoje potomstvo. Poput svih građevina, i njegova misao i viđenje sveta koje se u knjizi predstavlja duboko je utemeljeno u zemlji, iskustvu, tradiciji. Njegova misao ne dolazi od apstrakcije i logičkih formi, već iz čvrstine svakodnevnog života obeleženog radom, stvarenjem nove vrednosti, iz mučnine čoveka zabrinutog za sudbinu svoje zemlje, one koju su nam dedovi i očevi ostavili na brigu.”

Ova stručna recenzija, ovaj stručni sertifikat, sigurno će doprineti lakšem razumevanju i većem uvažavanju Ivanovićevih ideja o srpskom Kulturkamfu. Na primer, neki od onih koji su požurili da se nasmeju njegovom predlogu da se u Beogradu izgradi Kula Balkana u opancima, malo će se zamisliti a možda i postideti kad u ovom pogovoru vide da jedan renomirani politikolog, kakav je nesumnjivo Miša Đurković, misli da je to – kako se izrazio – “sjajna ideja”.

Ali, otpora da se prizna vrednost ove i drugih Ivanovićevih ideja sigurno će i dalje biti. I to znatnog. Jer mnogi ljudi u Srbiji danas nisu spremni da prihvate velike misli koje se spontano rađaju iz kontakta sa zemljom, na primer iz kontakta građevinskog preduzimača s placem. To Đurković zna, a zna i zašto. Zato što se na stvari kulture u Srbiji isključivo gleda sleva. “Vladavina radikalno levičarskog i titoističkog modela u kulturi” – žali se on – “dostigla je, nažalost, mamutske razmere u postmiloševićevsko doba”. A istina, posebno ona o kulturi, tradiciji, zemlji, dedovima i očevima – valjda ćemo jednom to shvatiti! – može da se vidi samo kad se gleda zdesna. Utoliko je veći značaj Ivanovićeve pionirske knjige, koja pokazuje šta se sve u kulturi može učiniti kad se na nju gleda s te strane. Njenog autora je udesno i uvis, to jest do visina autentičnog mišljanja bez jalovih apstrakcija, gurnuo sam život. Ali da će se naći tu, to jest desno i u visinama, mogu da se nadaju i profesionalni mislioci. Pod jednim uslovom: da prihvate da je njihova uloga u tome da nam pokažu bedu apstraktnog i logičkog mišljenja i da nas povedu dalje, u mentalni prostor apstrakcijama neposredovane mudrosti, na primer, one rođene u glavi jednog građevinara.

Tragajući za prirodnom čestitošću i mudrošću, neki mislioci minulih vremena otkrili su Dobrog Divljaka, zatim Dobrog Seljaka i, najzad, Dobrog Golju, Proletera. Danas mislioci zdesna okupljenji oko časopisa “Srpska politička misao” daju krupan doprinos istoriji tog traganja. Njihovo otkriće, njihov junak, zove se Dobri Građevinar.

Svetlana Lukić: Jedna mala dopuna, pisac pogovora ove vesele knjige, Miša Đurković, bio je i savetnik predsednika vlade Vojislava Koštunice. Inače, nema ničeg novog u vestima, predsednik Tadić je negde rekao da bi, ukoliko mora da bira između Evropske unije i Kosova i Metohije, uvek izabrao integritet zemlje. Dobra vest je to što je to lažna dilema, a loša vest je to što je Tadić lider proevropske Srbije. Bio je ovo Peščanik.

Emisija Peščanik, 18.04.2008.

Peščanik.net, 18.04.2008.