U datom slučaju imamo posla s mržnjom. Sa tom se mržnjom valja suočiti.
Vjersko središte je pojam koji me čini sumnjičavim. Vjerski objekti su nešto sa čime valja živjeti, iako me sa njima ne vezuje neka dublja veza. Kad sam kod kuće u Ljubljani, zvoni, i ako idem na tržnicu, ne mogu izbjeći ni franjevačku crkvu ni katedralu. Kad sam živio u Kairu, slušao sam mujezine. Najbolje ih čuješ kad se razdanjuje, poslije podne ih pak proguta buka velegrada.
U mojem južnokalifornijskom domu se s druge strane obližnje ceste svake večeri ukazuje golemi osvijetljeni križ, postavljen nad ogromno parkiralište fundamentalističke mega crkve, a tu i tamo u naš univerzitetski geto odatle prodire misionarska pop muzika. Kao da to nije dovoljno, pa kad me put odnese u neka nova mjesta, često razgledavam sakralne objekte ili njihove ostatke koji su na ovaj ili onaj način povezani sa historijama što ih poznajem ili bi ih rado upoznao, i pri tome mislim svoje. Možda su najdublji utisak ne mene ostavile engleske crkve, tačnije: kipovi i reljefi raznih svetih likova kojima su vjerski reformatori odrubili glave ili otpilili lica. Nema rječitijeg spomenika vjerskoj slobodi!
„Vjersko središte“ je po meni nešto drugo. Čini mi se da je to izrazito novodobni pojam koji ide zajedno s trgovačkim središtima, logističkim središtima…To nije datost u socijalnom prostoru, nego nešto što ima namjeru taj prostor oblikovati. Ne nešto sa čime živiš, nego nešto što je postavljeno za to da bi ti diktiralo kako da živiš. To je izraz novog, ponovnog vjerskog prisvajanja javnog prostora i života koji obilježava naše vrijeme.
Možda je to djelomično i izraz „kulturnog obrata“, karakterističnog za naše vrijeme, za prevođenje društvenih, ekonomskih i političkih problema u jezik kulture. A jer je taj jezik kontaminiran multikulturalizmom i srodnim konstruktima, „kulturni obrat“ je dobra marketinška strategija, pošto probleme koje nas muče relativizira i neutralizira u niz potrošačkih izbora. Naravno, problem tako ne rješavamo, ali zato slobodno biramo način kako ćemo se odreći njegova rješavanja. To je nekakav postmodernistički budalijski zec. Za tradicionalne stanovnike grada Budalije vrijedilo je da ono „što ne vide ili ne vole vidjeti, kažu da ga nema“. Mi se pak odlučujemo da ćemo na nešto problematično gledati kako bismo mogli reći da ga nema.
„Kulturni obrat“ u savremenoj američkoj vojnoj doktrini, na primjer, cilja na rješenje pitanja kako vojni napad i okupaciju prodati napadnutoj i okupiranoj populaciji da bi se tako odrezali korijeni pokretu otpora ili oslobodilačkom pokretu. I ako oni koji su direktno nagovoreni nisu posebni prijemčivi za takav pristup, demonstrirana kulturna senzibilnost nalazi kupce i preprodavače među utjecajnim slojevima domaćeg političkog općinstva. Istovremeno i domaći stanovnici (i birači) koji ne padaju na osjetljivost za kulturne razlike, gledaju na velike današnje ratove kao na kulturne ratove. Zašto kakva vjerska zajednica ne bi mislila da joj je lakše dobiti dozvolu za gradnju nekog „vjerskog središta’“ ili „kulturnog centra“ nego crkve, džamije, hrama, sinagoge ili nečega takvog? To je doduše oportunizam, nevrijedan vjerskih istina, ali ljudski sasma razumljiv.
Od vijesti što su se množile i namnožile u zadnjoj sedmici ili dvije, nije najjasnije što bi voljeli graditi na donjem kraju njujorškog Manhattana, džamiju ili „islamsko središte“. Jasno je da smo svjedoci kulturne borbe. Kao sukob ukusa i senzibilnosti, ta je borba u principu nezanimljiva, ali je svakako rječita. Pokazuje kakva kulturna maskerada je nadomjestila politiku.
U toj maskeradi čine mi se pošteni oni kršćanski vjerski dostojanstvenici koji su najavili da će ritualno spaliti Kuran. Ja volim knjige i mrzim one koji pale knjige, nezavisno od toga što u tim spaljenim knjigama piše ili ko ih je napisao, i nezavisno od toga da li su potpaljivači crkveni ili svjetovni vladari, oksfordski profesori ili nacistički smeđekošuljaši. No poštenim mi se čini da mržnju ne maskiraš „kulturnim razumijevanjem“ i ostalim govorenjem o kulturi. U datom slučaju imamo posla s mržnjom. Sa tom se mržnjom valja suočiti. Ako se suočimo sa njom, sa njom ćemo se – možda? – moći i uhvatiti u koštac.
Prevesti problem u diskurs islamofobije i islamofilije jeste varijacija na temu kulturalizma: korištenje stereotipova i svakakvih generalizacija koje se pozivaju na vrednote, da bi mobilizirali ljude protiv islama ili pak zagovarali njegovo prihvaćanje. Praviti se iznenađenim nad postojanjem islamofobije u SAD, kao da smo je ugledali tek sada, u najmanju je ruku smiješno. Konceptualna islamofobija se razobručila nakon mitskog 11. septembra, ali mržnja spram muslimana postoji otprije. Na kraju krajeva ona je dio kulturnog prtljaga što su ga bijeli doseljenici donijeli sa sobom na novi kontinent iz stare Evrope.
Neki se sada zaklinju da je pitanje gradnje „islamskog centra“ ili džamije pred nosom bankara s Wall Streeta pitanje poštovanja vjerske slobode, o kojoj navodno nije moguće sklapati kompromise. To je lijepo. No ta „vjerska sloboda“, s kojom se operira, sastavni je dio američkog ustanoviteljskog mita. Kulturna vrednota. U političkoj historiji to je bila sloboda onih ili takvih vjerskih fanatika koji su dekapitirali i iznakazili religiozne kipove što ih tako deformirane čuvaju crkve u Engleskoj. To su ljudi koji se nisu krzmali dignuti ruke na braću u Kristu. Zašto bi bili prijazniji spram nelegitimne braće u Abrahamu?
To je takva vjerska sloboda koja je lični vjerski osjećaj postavljala nad zakon. Takvo razumijevanje slobode vodilo je najprije u engleski građanski rat, a zatim, već u „novom svijetu“, u otpor prema kralju, zakonitoj vlasti koja je barem približno htjela zaštititi prava američkih domorodaca, te naposljetku, mnogo kasnije, u američki globalni „rat protiv terorizma“. Želimo li izbjeći rasplamsavanje vjersko-kulturnih ratova, zakon bi valjalo postaviti nad vjerska pitanja.
Komentar druge vrste na skandaloznu priču s menhetenskom džamijom, koji mi se čini smislenim, ilustrira karikatura Mika Luckovicha. U posudi se kuhaju dvije žabe i jedna kaže: „Ta mi džamija ide na živce…“ Na posudi piše globalno zagrijavanje. Žablja perspektiva nije pogled odozdo. Ona je, ako nije riječ o žabama, pogrešna perspektiva.
Dnevnik.si, 28.08.2010.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 28.08.2010.