- Peščanik - https://pescanik.net -

Kulturno društvo

Nalazimo se u post-industrijskom društvu. No toj oznaci nedostaje afirmativno značenje, pa se neprestano pojavljuju nastojanja da se pronađe paralelna, sadržajno određena oznaka. Tako se, između ostalih, spominju oznake informacijsko društvo i kulturno društvo (Kulturgesellschaft).

Samo imenovanje na prvi se pogled ne čini važnim i mnogi će pomisliti da je imenovanje post-industrijskog društva kulturnim stvar kulturologa, poput Adrienne Goehler, koji pak žele iznijeti na vidik i naglasiti predmet svog proučavanja. No stvari su dublje. Riječ je o pitanju hoće li prevladati tehnički ili duhovni aspekt.

Pojam informacijskog društva vezuje se na sljedeći sklop pojmova: materija – energija – informacija. Slijed prati značenjsku težinu. Na prvom mjestu je materija. No to njeno prvenstvo ne znači i njeno prvenstvo u značenju: materija je na ishodištu, ali kao supstrat, kao nešto što je na dnu. Energija je na drugom mjestu, ali po značajnosti na višem od materije. Na posljednjem, najvišem mjestu je informacija.

S fizikalnog aspekta postoje kako materija tako i energija, ali to da li je energija oblik materije ili materija oblik energije, ostaje otvoreno. S fizikalnog ili fizičkog gledišta materija je oblik energije, no ako napravimo korak dalje ili korak više, već smo u meta-teoriji, to jest metafizici, pa tada smatramo, naime s gledišta duha, i energiju elementom materijalnog svijeta. Pa i sama fizika još uvijek traži posljednje djeliće materije, tako da ni unutar nje definicija materije kao oblika energije nije definitivna. U tom smislu bi, s obzirom na odnos materija – energija, najbolje bilo ostati na načelu neodređenosti. Ključnu ulogu, jer pitanje neodređenosti je pitanje podataka, ionako igra informacija.

Pritom nije riječ toliko o informaciji u njenom in-formativnom, koliko formativnom značenju. Naglasak nije na njenom odnosu prema nama ili našem prema njoj, već na njoj samoj. Jer informacija kao takva i u cjelini određuje ne samo kretanje materije, nego i oblikovanje i preoblikovanje energije, uključujući i bio-energiju. Informacija je dakle i u nacrtu života. Ona je život u nacrtu, identična je s programom života. Tako kod savremenih teoretičara informacija zadobiva prirodu božjeg plana i božje providnosti. Zapravo zamjenjuje Boga i u informacijskom društvu bi ga trebala zamijeniti. U tom društvu informacija bi trebala da ima odlučnu ulogu, vrhovni položaj, i o njoj bi ovisila budućnost.

No ako bi do toga doista došlo, to bi značilo konačnu pobjedu tehnike, tehnike u njenom izvornom grčkom značenju: techne, dakle razumjeti se u nešto. Razumjeti se u nešto i time potom ovladati, raspolagati njime. Informacijsko društvo je društvo sveopćeg disponiranja i disponibilnosti. Sve, bez iznimke, trebalo bi biti na volju čovjeku kao nosiocu volje za moć, odnosno volje za voljom.

U informacijskom društvu kultura bi dakle imala veliku, ali ipak podređenu ulogu. Bila bi sredstvo, u smislu sintagme “kultiviranje prirode”, dakle moći nad prirodom. Blizu tome je i pojam “fizičke kulture”, iz koje proishodi kultiviranje tijela, koje je slično, posebno kod vrhunskog sporta, dresiranju. U cjelini imamo dakle posla s težnjom novovjekovnog čovjeka za ovladavanjem kako spoljašnje tako i unutarnje prirode. Ta se težnja izražava kao neposredno gospodstvo kulture nad naturom. Industrijsko društvo bilo je uvod u to gospodstvo, a post-industrijsko, odnosno informacijsko društvo, njegovo ispunjenje i dovršenje. Čovjek bi trebao pomoću informacijske tehnike postati gospodar ne samo samoga sebe, nego i prirode i društva. Informacijsko društvo je autopojetičko društvo.

Dakako u intenciji. Uistinu je mjesto aristotelovskog boga (mišljenje mišljenja, ideja ideja, forma formi) i za njega nedostižno. In-formacija, premda se smatra Formom, formom svih formi, kao takva je bez duha. Informacijske strukture su nesvjesne strukture, uključujući strukture nesvjesnog. Pokušaji osvješćenja tih struktura okončavaju u njihovom simuliranju, a budući da simulacije vazda rezultiraju simulakrumima, to vodi do teze da originala, izvorne prirode, uopće nema. Vodi do ultramodernističke teze da u svemu što radimo slijedimo samo tragove traga, da su dakle strukture samo tragovi i da zato nema nikakve prvotnosti ili samobitnosti. Zbog toga takav pogled poriče i samobitnost duha. Duh kao duh ne priznaje. Duh je za njega samo oblik, zapravo pod-oblik in-Formacije. Dakako, pogledamo li Formaciju pobliže, vidjet ćemo da ima platonističko, metafizičko porijeklo. Forma ili morphe Aristotelov je izraz za Platonov eidos, izgled nečega, ono po čemu i u čemu nešto jeste to što jeste. Bit eidosa tvori ideja. Kad Descartes Platonove ideje prepozna kao čovjeku urođene ideje i pretvori ih u elemente ljudskog razuma, ideje postaju jezgro subjektiviteta čovjeka kao subjekta. Kant, odvajajući um od razuma, ideje prepisuje samo umu, vrhovnoj saznajnoj mogućnosti čovjeka. Dok su kategorije samo iskustveni svijet, odnosno pojmovi koji konstituiraju prirodu, dakle i (ili prije svega) svijet koji se uzdiže nad prirodu, svijet kulture. Hegel će taj svijet nazvati objektivni duh. Time je filozofsku tematiku iznova povezao s kršćanskom predajom. Nakon Hegela svijet objektivnog duha raspada se na svijet konkurentskih ideo-logija i Kantova kritika čistog uma kao kritika ideja (ideja kao regulativnih pojmova) tone u idejnu borbu kao borbu za ideje, to jest u ideološku apologetičnost. Ideje tako dolaze na rđav glas, a prirodni naučnici radije počinju govoriti o formama ili strukturama. No pritom zaboravljaju na filozofsku identičnost formi (ili struktura) i ideja, a time i na međusobnu ovisnost ideja (formi) i duha (kulture). Ernst Cassirer nastoji svojom teorijom kulture kao teorijom simboličkih formi taj zaborav ukinuti, ali uspjeti nije mogao, budući da i sam ostaje u horizontu novovjekovne, moderne suprotnosti prirode i duha, nature i kulture. Sistemski, odnosno informacijski teoretičari ukidaju tu suprotnost, ali tako što ukidaju jednu od opreka. Duh postaje oblik informacije i ništa više. Kultura je unutar sistemske teorije djelomični sistem čiji je zadatak proizvodnja smisla.

Ali što je smisao? Za tradicionalnu metafiziku postoje smislovi, uključujući smisao života, samo ukoliko postoji Smisao, koji je identičan s Bogom kao vrhovnim, najvišim bivstvujućim. Moderna metafizika, metafizika subjektiviteta, u tome se ne odvaja od tradicionalne, samo umjesto Boga postavlja Čovjeka. Čovjek nije čovjek kakav jest, nego čovjek kakav bi trebao da bude: Osoba (Kant), Totalni čovjek (Marx), Natčovjek (Nietzsche). Vlada imperativ – bilo kategorički, bilo revolucionarni. Smisao je u izvršavanju imperativa, u približavanju Smislu kao telosu povijesti. Sistemska teorija iznova vraća telos u sistem sam, prepoznaje ga u teleologiji prirodnih i društvenih sistema, koji se ponašaju kao da ih vodi svrhovita djelatnost, koja nije djelatnost subjekta. Smisao što ga proizvodi kultura tako je samo primjer teleološkog ustrojstva sistema kao takvih. Svrhovitost sistema nije subjektna, nego objektna, funkcija sistema u njegovom odnosu prema okolini, odnosno funkcija kompleksne međusobne ovisnosti sistema i okoliša. No time se nismo približili odgovoru na pitanje što je smisao.

Ukoliko smo kao ljudi svjesni svog bivstvovanja, ukoliko svagda već znamo što znači to da jesmo, odgovoru na pitanje o bivstvovanju smisla možemo se približiti samo preko pitanja o smislu bivstvovanja. A toga pitanja i posljedičnog odgovora nema ako samima sebi i drugima ne pustimo da budemo, ukoliko nismo otvoreni svakome i svemu bivstvujućem. U tom i takvom dopuštanju da bude nije riječ o liberalističkoj formuli laissez faire laissez passer, koja čovjeka neprestano uspostavlja kao samovoljnog gospodara nad svim bivstvujućim, nego o drukčijem, novom odnosu spram svega što jeste, odnosu u kojem se čovjek smatra starateljem bivstvovanja, a ne gospodarom bivstvujućeg. U tom smislu govorimo o post-modernom etosu i post-modernoj kulturi. I samo pod egidom te kulture možemo govoriti o kulturnom društvu kao nečemu novom. Jer kulturno društvo u modernom, odnosno ultra-modernom značenju, kao društvo kulturne industrije, ne spada u post-industrijsko, nego industrijsko doba.

Dok kultura u modernom značenju znači kultiviranje, oblikovanje svega (uključujući i prirodu) po mjeri čovjeka kao subjekta, a u krajnjem slučaju se kultiviranju u konfiguraciji patološkog narcisa podvrgava i čovjek sam, kultura u post-modernom značenju ne napušta horizont bivstvovanja. Orijentira se po mjeri bivstvovanja, po mjeri svakog bivstvujućeg, ne samo čovjeka, u njegovom bivstvovanju.

Kultura je kultura duha ili je nema. Čovjek je prirodno, društveno i duhovno biće. Sastavljeno je, ukoliko uopće možemo govoriti o sastavu, od tijela, duše i duha. Tijelo, duša i duh tvore trojstvo koje se ne može reducirati na trojstvo materija – energija – informacija, zato nije slučaj da trojstvo tijelo – duša – duh ne spada u koncept informacijskog društva. Tijelo, duša i duh spadaju u kontekst kulture i zato se vraćaju upravo s kulturnim društvom.

Nietzscheova je zasluga da nam je vratio osjećaj za tijelo. Zasluga je Freuda i njegove psihoanalize da je razgradnjom čovjekove osobe na Ono, Ja i Nad-ja preko Nad-ja dušu povezao s društvenošću: čovjek ima dušu samo kao društveno biće, bez drugoga je bezdušan. Martin Heidegger je kao mislilac bivstvovanja probudio ne samo ljubopitljivost (filo-sofiju), nego i otrgnuo od zaborava mudrost i duh. Tako vraćena mudrost i duh nije više jednostavna grčka mudrost i duh, s kojim se susrećemo na raskršću bivstvovanja, nije više jednostavno biblijski ili hegelovski duh. Post-moderna duhovnost, koja proishodi iz autohtonosti duha, razlikuje se kako od autoritarnosti teologije ili ideologije tako i od autonomije nauke ili struke. U XXI vijeku ulazimo u još neotkrivene pejzaže autohtone zemlje duha. I to stupanje omogućilo bi upravo kulturno društvo.

Sada, u XXI vijeku, kad se konačno razotkriva kako društveno primarni nisu više ni produkcija (XIX vijek) ni organizacija (XX vijek), nego je postao sasma jasan i razgovijetan primat orijentacije, promijenio se i pogled na četiri ugla (ekonomija, politika, socijala, kultura) svake društvene zgrade kako ih je ocrtala društvena sistemska teorija od Parsonsa preko Luhmanna do Luckmanna. Jer je primat u savremenom čovjekovom životu preuzela orijentacija, upravljena na pitanje smisla bivstvovanja, unutar sistema društva primat više nema ni ekonomija, ni politika, nego on pripada kulturi s njenim vrijednosnim jezgrom. U razdoblju produkcije, koja se zasniva na radu, društveno su opasne stvari nerad i besposlica. U vrijeme organizacije teškoće nam izaziva nezaposlenost. Danas nam više od svega prijete upravo besciljnost i besmislenost. Nedostatak odgovora na pitanje zašto tako, a ne drukčije. Ili ćemo naći smisao, ili ćemo se izgubiti.

 
Peščanik.net, 02.07.2011.