Milan Marković, ministar državne uprave u Cvetkovićevoj vladi, nevoljko je potvrdio ono što su danas objavili svi srpski mediji: u kuhinji skupštinskog restorana, kao i u zahodima u zgradi parlamenta, postoje naročite naprave neobična oblika, takozvani “bojleri”, koje zagrijavaju vodu.
Tako nekako zazvučala je “ekskluzivna” vijest koju je ovih dana objavio Press, a nevoljko priznao ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić: prije više od godinu dana, još krajem februara prošle godine, policija je u zgradi srpskog parlamenta uhapsila – prostitutku. Stanovita Suzana P. bila je navodno sumnjiva jer je imala na sebi manjka odjeće i viška šminke, a dodatnom je policijskom provjerom utvrđeno kako je za njom raspisana potjernica, nakon neodazivanja na sudsko ročište zbog bavljenja prostitucijom.
Novine su tako ekskluzivno otkrile toplu vodu, a zgranuta javnost senzacionalnu novost: da srpskom skupštinom šetaju kurve.
Tog februara 2009, uostalom – sjetit ćete se možda – glavna priča u srpskoj politici bio je raskol u Srpskoj radikalnoj stranci: Nikolić i Vučić odmetnuli su se od haškog vojvode i osnovali stranku, vrbujući po skupštinskim klupama zastupnike za svoj novi poslanički klub. Svega je tu bilo, teških riječi, kletvi i psovki, letjele su i šake – radikal Srboljub Živanović usred parlamenta pretukao je naprednjačku pobegulju Igora Bečića – a prestrojavanja na političkoj sceni pratila su nagađanja o DS-ovom priklanjanju radikalima, kao odgovor na javni poziv Tomislava Nikolića na koaliciju nove Srpske narodne stranke s Koštuničinim DSS-om, kao i koaliranja na nižim razinama: upravo tih dana u Kraljevu je odborničku većinu formirala vesela koalicija DS-SPS-DSS.
Dok je policija kroz stražnji izlaz izvodila prostitutku Suzanu P. s lisicama na rukama, na stepenicama Narodne skupštine potpredsjednik Izvršnog vijeća DSS-a Dragan Šormaz objašnjavao je novinarima kako “savez na lokalnom nivou ne mora da znači mnogo – u Knjaževcu, recimo, DSS je u koaliciji sa DS-om i SNS-om.”
Ukratko, srpski je parlament februara 2009. zaista izgledao kao provincijski bordel, cika i vriska dopirala je iz zatvorenih soba i poslaničkih klubova, otvoreno su se nudile najperverznije koalicije i najprljaviji seks, točno se znalo što se dobije za ulaz u Naprednu, a što za ulaz u nazadne partije, koliko košta pušenje, koliko ručni rad, što se može dobiti za fotelju šefa poslaničkog kluba, što za mjesto u upravnom odboru, trčkarali su skupštinskim hodnicima ocvali zastupnici u crnim čarapama i negližeima, do dugo u noć odjekivali su Trgom Nikole Pašića razuzdani smijeh, pohotno stenjanje i sladostrasni uzdasi.
U takav je srpski parlament jednoga februarskog dana 2009. ušla Suzana P. Što je tražila – da li mjesto direktora NIS-a ili guvernera Narodne banke – vrag će ga znati, tek na Plavom mostu čekala je valjda stranku, pa čula od kolegice da tih, kako se zovu, stranaka, u Skupštini Srbije ima koliko ti duša hoće.
– Dobar dan, kojim dobrom? – ljubazno je gospođu Suzanu P. na ulazu u Skupštinu pitao pripadnik osiguranja.
– Ja radim ovde – spremno je odgovorila Suzana.
– Radite? Ovde?
– Tako je – kratko je odgovorila Suzana. – Imam stranku.
– Dabome da imate stranku, ko je ovde nema? – nasmijao se zaštitar vlastitoj šali.
– Nema Vladan Batić.
– Jeste, tačno, Vladan Batić – zamislio se krupajlija. – A kojoj vi stranci pripadate?
– Koja plati – jednostavno će Suzana.
– Znači, Demokratska stranka? – ozbiljno će obezbjeđenje. – Ili ovi novi, kako se zovu, naprednjaci?
– Može napred, može nazad, kako stranka oće, njegov izbor.
Tako je Suzana P. na izborima u februaru 2009. godine ušla u srpski parlament. Već na početku mandata, međutim, u auli Skupštine zaustavio ju je dežurni policajac, kojemu je, kako čitamo, bio sumnjiv njen osebujni make-up i nekonvencionalna garderoba.
– Lepa vam je ta radikalska majica, ističe vam biračko telo – šeretski će policajac. – Jel to Šešelj na majici?
– Nije. To su mi sise.
– Vidi, jeste, sad kad bolje pogledam… – progutao je policajac knedlu. – A šta vam je s očima, jel to i vas tukao Srba?
– Koji Srba?
– Srboljub Živanović, bre. Istuko juče onog Vučićevog, Bečića. Oči mu bile lepo ljubičaste, ko vaše.
– A, to. Ne, ne, to je šminka.
– Izvinite sekund – prekinuo je ćaskanje policajac, izvadio toki-voki i okrenuo gospođi leđa, pa joj se vratio nakon nekoliko trenutaka. – Suzana, jel znate da je za vama raspisana poternica zbog bavljenja prostitucijom?
– Mislite, da sam kurva?
– Može i tako da se kaže.
– Dabome da sam kurva, ko ovde nije? – nasmijala se Suzana vlastitoj šali.
Tako je Suzani P. prestao mandat u Skupštini Republike Srbije. U policijskom zastupniku i parlamentarnim analima ostat će tako zapisana historijska ironija da je stanovita Suzana P. u februaru 2009. godine zbog “bavljenja prostitucijom” uhapšena upravo u srpskom parlamentu, jedinom mjestu u cijeloj zemlji Srbiji u kojoj je prostitucija posve legalna. Ukratko, da je od svih dvije stotine i pedeset ljudi što ordiniraju u klupama Skupštine Srbije uhapšena samo nesretna Suzana P.
Meni je osobno stoga najbolji dio priče onaj kad tu vijest potvrđuje sâm Ivica Dačić, Miloševićev mali pionir i Tadićev koalicajac, koji je nakon izbora 2007. svoj glas i stas nudio svakome tko mu je zauzvrat bio spreman dati mjesto ministra unutrašnjih poslova. Točno se moglo vidjeti kako okrugli obrazi Ivice D. bride i crvene dok odgovara na novinarsko pitanje o prostitutki u Skupštini Srbije. Tko o čemu, Dačić o hapšenju.
Praktički istog dana kad je objavljena ta godinu dana stara vijest, beogradske su novine, recimo, objavile i vijest da je donedavni generalni sekretar predsjednika Borisa Tadića, ugledni pravnik Vladimir Cvijan, za kojega se govorilo da je po političkom profilu negdje između DS-a i LDP-a, prešao u – Srpsku naprednu stranku. Što je tražio – da li visoku funkciju u stranci ili mjesto ministra pravde u budućoj Vučićevoj vladi – vrag će ga znati, tek jednog se jutra iznenada pojavio u Čika Ljubinoj ulici.
– Dobar dan, kojim dobrom? – sumnjičavo je gospodina Vladimira C. odmjerio policajac.
– Ja radim ovde – pokazao je Vladimir na sjedište SNS-a.
– Radite? Ovde?
– Tako je – kratko je odgovorio Vlada.
– Šta, da nemate stranku možda? Nije vam ovo Plavi most, gospodine.
– Nemam, ja sam nestranačka ličnost.
– Dabome, nemate stranku, ko je ovde ima? – nasmijao se policajac vlastitoj šali, izvadio toki-voki i okrenuo gospodinu leđa, pa mu se vratio nakon nekoliko trenutaka. – Vladimire, jel znate da ste vi 2003. bili član G17 Plus, a od 2008. generalni sekretar u kabinetu predsednika Tadića?
– Mislite, da sam kurva?
– Može i tako da se kaže.
Vijest da je Tadićev sekretar prešao u redove reformiranih Vučićevih euročetnika nije, međutim, objavljena u crnim kronikama, neće za njim zbog bavljenja prostituc… pardon, partitokracijom, biti raspisana sudska potjernica. Iz nekog razloga, naime, Vladimir C. je stup društva i ugledni član zajednice, jednog dana daće-Bog-i-ministar pravde, dok Suzana P. i dalje na Plavom mostu čeka stranku.
– Pošto, sestro? – začuje se svako malo iz crnog audija.
– Upravni odbor Telekoma.
– Nemam upravni odbor Telekoma, to drži DS. Jel može JAT?
– JAT?! – prezirno će Suzana P. – Za to možeš sam sebi da izglasaš.
Peščanik.net, 27.04.2010.