- Peščanik - https://pescanik.net -

Kvaliteta smrti u Bosni i Hercegovini

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došao Bobi kući mrtav pijan, legao kraj Barice i istog časa zaspao. Ujutro se probudio mahmuran, glava mu kao ona kamena kugla iz Zavidovića, a kraj kreveta stoji neobična neka prikaza s četiri glave i četiri ruke.

“Barice, zmaj!”, kriknuo Bobi užasnut. “Nisam ja zmaj”, odgovorio mu ovaj, “ja sam Brahma.” “Kakav ba Brahma?!?”, zbunio se Bobi, “ja sam katolik!” “Duga priča”, odgovorio mu četveroglavi, “hajde, oblači se, idemo.” “Đe ćemo?”, prestravio se Bobi, “nisam valjda mrtav?”, “Jašta si”, na to će Brahma. “Koliko si sinoć popio, dobro si samo mrtav.” “I šta sad, jel idem u pakao, džehenem, ili kako to sad ide?”, mucao je Bobi. “Kakav ba džehenem, kakav raj, nema toga, ideš u reinkarnaciju.” “Reintegraciju?!”, užasnuo se Bobi. “Reinkarnaciju”, strpljivo ponovio Brahma, pa izvadio nekakav notes. “Za tebe mi piše: čovjek ili kokoš. Biraj, hoćeš li nazad kao čovjek ili kao kokoš.”

Sabrao se Bobi, pa digao ruku. “Jedno pitanje: to kad se reintegriram, jel se to onda ponovo rodim u Bosni ili đe?” “U Bosni”, odgovorio mu Brahma, “takva ti je karma.” “Onda kokoš”, odlučio Bobi bez razmišljanja. “Vrlo dobro”, na to će Brahma, pljesne s one četiri ruke i Bobi se odjednom nađe gdje prekriven perjem kljuca po avliji.

“Ti si nova?”, začu tada neki neobičan glas i ugleda drugu kokoš, živ zaprepašten kako razumije kokodakanje. “Jesam”, na to će on. “I, kako ti se sviđa ovdje?”, pita ga ova. “Ma super”, odgovorio Bobi, “al imam čudan osjećaj, kao da ću sad da eksplodiram.” “Jooj, pa ti još nikad nisi snijela jaje?”, nasmija se druga kokoš. “Samo se opusti, sve će biti u redu.” I zaista, Bobi se opusti, namjesti i hap! – ispade pravo pravcato jaje. Drugi put bilo je već mnogo lakše, Bobi se sad već sav raznježio posve novim iskustvom majčinstva, pa pomisli kako je ta, kako se zove, reintegracija najbolje što mu se ikad dogodilo. I taman kad se napeo da snese i treće jaje, osjeti da ga je nešto opaučilo po potiljku. Pomislio Bobi da ga je to spopao pijetao, i okrenuo se da mu kaže kako ne može sad, jer nese jaja, kad odjednom pred njim – Barica.

“Budi se, pičkatimaterinapijana”, udarila ga Barica ponovo po potiljku. “Malo što si došo p’jan, nego još sereš u krevetu!”

Tu stvar – to da život u Bosni kad tad ispadne sranje, pa se bolje roditi kao kokoš nego kao čovjek – Bobi je, eto, znao i prije nego je ugledni The Economist nedavno objavio rezultate velikog istraživanja o temi “Gdje se najbolje roditi”. Među osamdeset država obuhvaćenih istraživanjem, u kojemu su ocjenjivani životni standard, sigurnost, uspješnost, zdravstveni sustav i ostali elementi kvalitete življenja, na prvom mjestu, s indeksom 8,22 od mogućih maksimalnih deset, kao najpoželjnija zemlja rođenja – ispred Australije, Norveške i Švedske – nimalo neočekivano našla se Švicarska.

Od zemalja u takozvanoj “regiji”, na tablici najpoželjnijih mjesta za rađanje Slovenija je 32., dok je Hrvatska na 46., a Srbija na 54. mjestu. Posljednja je, nimalo neočekivano, siromašna i opasna Nigerija, a Bosne i Hercegovine – još nimalije neočekivano – na Economistovoj ljestvici uopće nema!

Ukratko, kako sam ja to shvatio, prema istraživanju The Economista, u Bosni i Hercegovini se najbolje uopće ne roditi. Preciznije, od svih država svijeta najbolje se ne roditi u Bosni.

Ne roditi se, naime, u Australiji, Norveškoj, Švedskoj ili, daleko bilo, Švicarskoj, nije previše pametno: čovjek riskira propustiti srazmjerno lijep, siguran i dugačak život, uspješnu karijeru, dobro zdravlje i ugodnu starost. Onaj, pak, koji se nije rodio u Bosni i Hercegovini, dobio je sedmicu na lotu: propustio je rat, glad, bijedu, siromaštvo, korupciju, kriminal i Premijer ligu BiH.

Izvedemo li stvar do kraja logičkog lanca, Bosna i Hercegovina bi od svih zemalja svijeta bila najpoželjnija za – umrijeti. I da je The Economist proveo slično istraživanje, o temi “Gdje je najbolje umrijeti”, zemlje u “regiji” našle bi se na vrhu tablice, a Bosna i Hercegovina vjerojatno na prvom mjestu.

U Švicarskoj, Australiji, Norveškoj i drugim zemljama s vrha Economistove tablice, naime, za mrtve se slabo mari. Kvaliteta smrti tamo je na katastrofalnoj razini, sva je pažnja države i društva usmjerena na žive, a mrtvih se sjete jedva jednom u godinu dana, na blagdan Svih Svetih, u kamenoj vazi na grobu zamijene sparušeno cvijeće novim buketom, i to je sve. Da bi ga se itko živ sjetio mrtvog, čovjek tamo mora barem dobiti Nobelovu nagradu, otkriti lijek protiv raka, baciti hidrogensku bombu na Palestinu ili napisati ključni roman poststrukturalizma.

U Bosni i Hercegovini, međutim, mrtvi žive mnogo bolje od živih, a bogami i dulje. Tek kad umre, čovjek je u Bosni pažen i mažen, poštuje ga se i spominje biranim riječima, političari vode računa o njemu, otimaju se za njega, dodvoravaju mu se i svašta mu nude, ne nedostaje mu mrtvom ni ptičjega mlijeka. Dok živ Bosanac nikakvog utjecaja ni uloge u javnom životu nema, čim umre postaje u njemu nezaobilazan faktor – ima čak i pravo glasa! – pa život u Bosni zapravo ima smisla tek poslije smrti: nitko ovdje, čitate li nekrologe, nikad nije umro uzalud. Milijuni su u Bosni i Hercegovini uzalud živjeli, cijeli im životi prošli baš onako džabe, ali nijedan nije uzalud umro.

Bolje tako u Bosni žive mrtvi nego živi, a bogami i dulje: još su u bosanskohercegovačkom javnom i političkom životu aktivni oni što su umrli prije sedamdeset, sto ili hiljadu godina. Prosječni je smrtni vijek u Bosni i Hercegovini tako više od pet stotina godina.

Sve u svemu, ako čovjek već mora umrijeti – a najčešće mora – najbolje mu je umrijeti u Bosni. I kad živ čovjek razmisli, upravo je neviđeno surova ironija historije koja je stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca rasula svijetom, da iz žive Bosne, idealnog mjesta za smrt, umru negdje u Švicarskoj, Norveškoj ili Australiji, u nekoj dakle od onih zemalja što valjaju samo za život, i u kojoj je bolje i konju nego u Bosni ljudskom čeljadetu.

Sjetilo me to onda na onaj kad je Bobi, još pod dojmom nadnaravnog kokošjeg iskustva, pitao Rudija kako bi se on volio roditi u sljedećem životu, kad bi bilo te, kako se zove, reintegracije. “Misliš, kad bih se ponovo rodio”, na to će Rudi, “što bih volio da budem?”. “E, to”, kratko će Bobi. “Znam”, odgovorio mu ovaj nakon kraćeg razmišljanja, “bio bih konj.”

“E pa ne može, haveru”, odbio Bobi. “Ne može dvaput isto!”

Oslobođenje, 03.01.2013.

Peščanik.net, 03.01.2013.