Familija/obitelj posljednjih tjedana nedvojbeno dominira terminologijskim kaleidoskopom u koji Hrvatska fascinirano zuri. I ovaj kaleidoskop, kao i svaki drugi, uljepšava pogled udaljujući ga od stvarnosti. Nije to, dakako, ništa novo; eskapizam je dobro znan, iako najčešće pogrešno razumljeni fenomen. Od velikih utopija kao najviše forme eskapizma, do poimanja religije kao „opijuma puka“ (Marx, Kritika Hegelove Filozofije prava. Uvod), od (još uvijek ne posve zaboravljene) Hedwig Courths-Mahler, do Zagorke (čiji primitivni eskapizam začudo ne smeta feministicama da ju proglase „ikonom“) – uza sve razlike u intelektualnoj razini i umjetničkoj uvjerljivosti – uvijek se je radilo o istome obrascu. Najbolje ga vjerojatno interpretira jednostavni uvid iz glasovita Tolkienova predavanja s indikativnim naslovom „On Fairy-Stories“: „Zašto prezirati nekoga tko se nalazi u zatvoru i pokušava pobjeći i doći kući? Ili, ako, kada to nije moguće, razmišlja i govori o drugim temama, a ne o zatvorskim čuvarima i zidovima?“
Logika je (i posebice psihologija) eskapizma dakle posve razvidna, razumljiva – zatvor je oko nas, valja pobjeći barem u (tuđim) mislima. No, pravi problem nastaje kada se društvo nađe u (već i logički) neizdrživu položaju: neizbježnosti eskapizma. To, naime, da se od bijega naprosto ne može pobjeći zvuči u punome smislu riječi zastrašujuće, no ovdje nije riječ o masovnoj psihologiji koju marno proizvode suvremeni mediji, premda je motiv podjednako važan koliko i otrcan. Riječ je o specifičnoj konstelaciji domaćega javnog mnijenja koje se je posljednjih tjedana našlo u eskapističkome sandwichu obilježenome obiteljskim ozračjem. Gornja verzija ovoga sandwicha opetovano je servirana za vrijeme „veličanstvene i dostojanstvene“ proslave ulaska Hrvatske u EU na Trgu bana Jelačića.
Sama je zgoda doista predstavila Hrvatsku kakva (pretežito) valjda i jest, kao zajednicu koja je jedino projekcijama na zidovima kadra uljepšati stvarnost, kao zajednicu koja – sretno zaboravljajući neugodne trenutke svoje prošlosti – slavi ulazak u EU (označenu kao „veliki mirovni projekt“) na trgu (i pod konjem) Hrvata koji je najuspješnije ognjem i mačem osvajao Evropu (u ime očuvanja autoritarnoga austrijskog režima, usput), kao zajednicu koja svoju modernizaciju ilustrira potrpavši halubajske zvončare u Bandićev tramway (bez broja, pa se, možda simbolički, i ne zna kamo vozi), kao zajednicu koja je ponosna na svoju hrabrost, jer (nakon decenije prešućivanja) „svijetu“ pokazuje Teslu (ali diskretno ne naglašava njegovo etničko podrijetlo), kao zajednicu koja nije svjesna svoje navlastite uloge u evropskoj znanstvenoj povijesti, pa se diči velikanima koji su ovdje rođeni, ali ne spominje to da su svi „hrvatski“ nobelovci na službenome popisu navedeni kao austro-ugarski, a da o Boškoviću gotovo nijedna ozbiljna publikacija ne govori kao o Hrvatu, itd. Višestoljetna uloga (ne samo) Hrvatske kao zemlje-liferanta ljudskoga materijala za više stupnjeve obrade koje će izvršiti ovlašteni inozemni kultivatori nije tek povijesna činjenica nego i mogući razumni motiv pridruživanja današnje države – kao kakvog-takvog subjekta – onima „kojima smo oduvijek pripadali“. Jedino su post-kičasti 2cellos (valjda ipak ne-nehotice) doveli „veliki trenutak“ u vezu s realnošću svirajući „Smooth criminal“. Riječju, eskapizam je razmjerno blag opis za mentalnu diverziju nacije koja do svojih ključnih problema prispijeva tek posredovanjem Michaela Jacksona; kao da hrvatski genius loci ni u kontekstu suvremene nacionalne države ne djeluje efikasnije no u prošlosti.
No, pravi se je – naime perspektivni – problem pokazao, dakako, tek kada su se na opisanoj podlozi oglasili političari, prije svega oni „europski“. Svaki je od njih, naime, smatrao potrebnim naglasiti da se Hrvatska „vraća u europsku obitelj“ (s hrvatske su strane tomu, srećom, znatno više sekundirali „nadahnuti“ novinari nego političari). Valja se nadati da bruxelleskoj gospodi – neovisno o kršćanskoj naobrazbi – ipak nije bila na pameti glasovita parabola o sinu razmetnome (Lk 15, 11-32) kojemu otac oprašta grijehe (a posebice to što je, živeći raskalašeno, proćerdao svoj dio imutka) i prima ga svečano (uz zaklanoga telca) natrag u obitelj (srećom, ni domaćini se nisu sjetili Gundulića).
S druge strane, jedina političarka koja je došla do riječi u svečanoj prigodi konsekventno je rabila, doduše tradicionalno muški, koncept sportske momčadi (može, eventualno, i djevojčadi). Po strani od mogućih asocijacija o nametnutoj stezi na kojoj počiva uspjeh svakoga sportskog tima, gospođa je Grybauskaite možda ipak naslutila poteškoće koje nastaju kada se politička zajednica poistovjećuje s obitelji. Jer, obitelj, familija, je zadani okvir opstanka, nju se, dakle, ne bira – postoje velike i male, nuklearne i proširene, patrijarhalne i one druge, sretne i nesretne, složne i nasilničke obitelji. Ali, demokratska familija/obitelj naprosto nije moguća (da se o porodici i ne govori). Jer, kako je poznato, obitelji se pripada (i kada ju se napusti, kako to ilustrira netom spomenuta parabola). Bitno je pritom ipak to da u obitelji naprosto nema mjesta za proceduralne formalnosti, bez kojih demokracija ne postoji (odlično to ilustrira neodoljiva farsičnost scene iz „Dolly Bell“ u kojoj otac vodi obiteljski sastanak po paradigmi političkoga skupa – uključujući i zapisnik).
Riječju, s ovlaštenoga je mjesta obnarodovano da Hrvatska ulazi u zajednicu pripadanja (pa izlaza, zapravo, nema), u zajednicu u kojoj pravila moraju uvijek ustuknuti pred zadanim odnosima autoriteta, u zajednicu u kojoj je, zna se, Benjaminu mjesto na kraju stola. Utjehe radi, glavata gospoda iz nove prijestolnice to najvjerojatnije nisu baš doslovce mislila – ne samo zato što su dobro trenirani da ne priznaju što zapravo misle, nego i zato što brojne (pretežito birokratske, a ne demokratske) procedure EU uspješno eliminiraju svaku osjećajnost. Ipak, pritisak nekako ostaje…
Dapače, domaća se politička zajednica našla u pravome procijepu – odozgo (iz Bruxellesa) nameće se sudbinska obitelj, ali istovremeno i odozdo, osnažena pritom sa 750.000 potpisa. Ona gornja mogla bi prihvatiti čak i istospolnu osnovu bračnoga zajedništva, uz uvjet da se savez među državama ne dira. Ona donja bi, zapravo, da spasi domovinu od one gornje, ali i od mnogih u domovini. Jer, referendumski je zahtjev (koji je posljednjih dana – zasigurno tek privremeno – pao u drugi plan) prema samorazumijevanju svojih aktivista zapravo posve defanzivne, dakle: neprincipijelne naravi.
Referendumskim zahtjevom (koji neprestance krivo nazivaju „pozitivnim“) aktivisti konzervativnoga cunamija bjelodano žele spriječiti da se istospolnim zajednicama prida bračni status. Shvativši, naime, da se jedan drugi cunami valja velikim dijelom Evrope, pa i to da bi se za koju godinu mogao (za njih: prijeteći) pojaviti i pred Hrvatskom kao svojevrsni politički konsensus EU, inicijatori su odlučili otežati buduće promjene obiteljskoga zakonodavstva, tako što će ključnu odrednicu o naravi braka prebaciti iz zakona u ustav, pa će za eventualnu promjenu, umjesto obične, biti potrebna dvotrećinska parlamentarna većina (ne znaju to tek posve neuki novinari; jedan od njih, u drugome kontekstu doduše, piše ovih dana u „Jutarnjem listu“: „Ako u HNS-u odbiju podržati ustavne promjene, SDP će biti prisiljen odustati ili zatražiti potporu Tomislava Karamarka i HDZ-a“, jer očito nije informiran o tomu da, u sadašnjem sastavu Sabora, bez HDZ-a ni u kojem slučaju nema dvotrećinske većine, pa ni ustavnih promjena).
Riječ je o posve legitimnoj demokratskoj taktici, no u lokalnim okvirima taktika je izgleda prostačka riječ, svi ju zaobilaze, a na njezino mjesto svagda dospijeva strategija – s intelektualno, ali i politički veoma opasnim posljedicama. Upravo zato što se radi o taktici, neka su (strategijska vjerojatno važna) vjerska pitanja u političkoj akciji ostavljena po strani. Pritom se radi i o činjenici da je Biblija dosta neodređena kada se o braku (tj. „ženidbi“) radi (čak ni broj žena na koje muškarac ima pravo nije jednoznačno određen) – za kralja Salomona se, primjerice, tvrdi da je njegova mudrost „bila veća od mudrosti svih sinova Istoka i od sve mudrosti Egipta“ (1Kr 5,9-14), a imao je (1Kr 11,3) „sedam stotina žena i tri stotine prilježnica“ (što baš ne djeluje mudro već i s obzirom na pripadni bataljun punica). Na drugome mjestu, preljub se zabranjuje čak i muškarcu (Job 31,9; Sir 9,5.8.9). Ali, radi se i o povijesti crkvene prakse; brak je, naime, 1215. proglašen jednim od sedam sakramenta, ali se tek u XVI. stoljeću sklapa na formalnoj, javnoj svečanosti, uz nazočnost svećenika.
Današnji referendumski aktivisti, kao i svi aktivisti, teže pojednostavljenju problema i njihovu svođenju na politički primamljivu formulu – cijena je pritom reduciranje braka na „životnu zajednicu“ koja je u biti spolno predodređena. Nije to bez utemeljenja u Bibliji, posebice u opisu zbivanja prije Istočnoga grijeha (Post 2, 24 npr.), ali stoljeća crkvenih propovijedanja o ljubavi tako se ipak guraju u stranu. Nitko, naime, ne može tvrditi da i istospolne parove ne vodi ljubav, ali raznospolnost se očito smatra nepremostivom svjetonazorskom preprekom za brak. Ispada tako da je sažetak bračnoga koncepta koji je impliciran u aktualnim političkim naporima paradigmatički formuliran kod Kanta koji određuje da je brak „veza dviju osoba različitoga spola za doživotno uzajamno posjedovanje njihovih spolnih svojstava“ – §24 „Nauka o pravu“ iz Metafizike ćudi (knjiga je kod nas, na žalost, u više navrata prevođena pod krivim naslovom: Metafizika ćudoređa).
Ma kako se činio reduktivnim, široki pučki pokret za (ponovno) legaliziranje (točnije: konstitucionaliziranje) uzajamnoga posjedovanja spolnih svojstava ima jasnu demokratsku legitimnost. Nedvosmisleno nelegitimnim ostaje, međutim, ponašanje vladajućih suočenih s ovom referendumskom bujicom. Panika se izražava klasičnim obrascem ponašanja (inkompetentnih) birokrata – sabotažom; brojat će te potpise, čini se do Božića, a onda će se baciti u „pravnu bitku“. Ta je bitka unaprijed izgubljena – radi li se doista „samo“ o Ustavu. „Odbijanje Hrvatskog sabora da raspiše referendum nakon što su ispunjene sve formalno-pravne pretpostavke za njegovo raspisivanje predstavljalo bi negiranje same biti referenduma narodne inicijative i moglo bi imati nesagledive posljedice po ustavnu stabilnost zemlje“, javno je upozorila skupina od jedanaest profesora ustavnoga prava. Nedvojbeno s pravom upozorivši na najavljene manipulacije, oni su, međutim, dodali i da je prihvaćanje referenduma „učinjeno ishitreno, nepromišljeno, bez razmatranja komparativnih iskustava primjene tog instituta u drugim državama i bez uvažavanja mišljenja domaćih ustavnopravnih stručnjaka“.
Jezičnu nesklapnost, tako čestu u pravničkoj zajednici, valja ovdje ostaviti po strani (govori se o tomu da je prihvaćanje „učinjeno“, a termin ishitreno se – što je i inače često – razumije kao zbrzano, a ne u pravome značenju: izmišljeno). Bitno je nešto drugo – profesori se ovim apelom doista pojavljuju s ozbiljnim zakašnjenjem, a u indikativnome povodu. Jer, ustavni problem je posve očit (o njemu je već bilo riječi u ovoj seriji tekstova) – premda je (u čl. 86.) jasno određeno da Sabor raspisuje referendum na zahtjev 10% birača, u odjeljku koji govori baš o promjenama Ustava (čl. 141.-145.) o referendumu nema ni riječi (pa ispada da samo Sabor mijenja Ustav). A to je, prije svega, odgovornost stručnjaka koji su sudjelovali u svim promjenama Ustava – jer političari traže, primjerice, uvođenje pučke inicijative za raspisivanje referenduma, a stručnjaci trebaju upozoriti na to koji se još drugi članci pritom moraju mijenjati. Tvrdnja, iz istoga apela, da političari prigodom promjena Ustava nisu slušali stručnjake upitna je ne samo pogledaju li se javni iskazi iz toga vremena, već i uvidom u udžbenik Ustavnoga prava na zagrebačkome Pravnom fakultetu (u poglavlju koje se bavi referendumom o tomu se ne može ništa naći).
Rečeni su ustavno-pravni eksperti i inače nerijetko znali omanuti; nije im se, tako – dulje od dvadeset godina – činilo čudnim npr. to što čl. 39. zabranjuje „svako pozivanje ili poticanje na rat“ (a to znači: i na obrambeni), a prema čl. 99. „Predsjednik Republike objavljuje rat“ (što je, svakako, neka vrst „pozivanja ili poticanja“). Nije ih smetalo ni to što je naknadno doneseni čl. 141. u stavku dva eksplicitno protivan odluci koja je donesena na referendumu iz 1991., ili nesustavno korištenje pridjeva „nacionalni“, „narodni“ i „pučki“.
Možda su najveću stručnu nepriliku ovi eksperti iskusili u trenucima donošenja skarednoga Ustavnog zakona o privremenoj spriječenosti Predsjednika Republike (NN 123/99). Franjo Tuđman je već bio posve nesposoban za obavljanje dužnosti, u komi je ležao u bolnici, no vodstvo njegove stranke bilo je odlučilo da će ga sahraniti kao formalnoga Predsjednika republike, a ne kao bivšega predsjednika. Kako Ustav (čl. 96.) spominje samo “kraću spriječenost“ predsjednika u kojoj može povjeriti predsjedniku sabora da ga „zamjenjuje“ i „dužu spriječenost ili nesposobnost“ (o čemu se tada radilo), bilo je očito da, sukladno Ustavu, predsjednik Sabora mora „preuzeti dužnost privremenog predsjednika države“. Da bi se to izbjeglo, Sabor je prihvatio na brzinu sklepani ustavni zakon, pa je Tuđman ostao predsjednikom do smrti.
Jedan od najistaknutijih ustavnih pravnika (potpisnika spomenutoga apela) komentirao je to („Vjesnik“, 20. XI, 1999.) možda ne baš stručno, ali svakako patriotski nadahnuto: “Donošenje zakona o privremenoj spriječenosti Predsjednika Republike da obavlja svoju dužnost, potrebno je jer je u pitanju državni interes”. Drugi od eksperata, današnji ustavni sudac, smatrao je to (na istome mjestu) prigodom za demonstriranje svojih logičkih kapaciteta: “Iz činjenice da iz većeg može proizići manje, tumačenjem Ustava može se doći do toga da ako predsjednik Sabora može zamjenjivati Predsjednika u slučaju njegove trajne spriječenosti, onda ga može zamjenjivati i u slučaju privremene spriječenosti” (ne treba biti ekspert da se, jednostavnim čitanjem rečenoga članka, uvidi kako, u slučaju trajne spriječenosti predsjednik Sabora ne „zamjenjuje“ Predsjednika republike, nego „preuzima dužnost“ (pravnu je struku tom prigodom od potpune blamaže ipak spasio Ivan Pađen, premda nije profesor ustavnoga prava, upozorivši na zdrav razum: “političari bi najprije trebali pitati liječnički konzilij kakvo je zdravstveno stanje predsjednika Tuđmana, jer je sve drugo neodgovorno“).
Bila su to, istina je, “neka druga vremena“ – ali u istoj državi, s istim ustavom. Utoliko je današnja situacija doista tragikomična – aktivisti, proceduralno s pravom, traže referendum o taktičkome pitanju, (većinski) političari nesuvislo pokušavaju onemogućiti narod/puk da dođe do riječi, a eksperti demonstriraju zakašnjelu stručnu odgovornost. Za utjehu, ipak, sve ostaje u familiji, pa i društvo koje pritišću s dviju strana do te mjere da se valja zapitati nije li u svemu ipak riječ o verziji u kojoj inačica „la famiglia“ u mnogim internacionalnim rječnicima označava ponajprije temeljnu ustrojbenu jedinicu mafijaške strukture. Bježeći od zbiljskih problema u fraze eurokrata ili parole aktivista društvo se, izgleda, ipak našlo pred zidom.
Banka, 05.07.2013.
Peščanik.net, 05.07.2013.