Fotografije čitateljki, Biljana Marinković

Fotografije čitateljki, Biljana Marinković

Treba to jasno reći: ministarstvo unutrašnjih poslova sa svojim ministrom na čelu laže, i to čini na jedan specifičan način – laže istinom. U tome ministarstvu svesrdno pomažu mediji, a među njima i RTS u svojim informativnim emisijama. Da ne bude zabune, iako na prvi pogled izgleda kao oksimoron, laganje istinom je sintagma koja se odnosi na jedan krajnje podmukao način podmetanja ili podvaljivanja laži za istinu. Iz skupa činjenica koje su deo jednog koherentnog i verodostojnog izveštaja istrgnete samo one činjenice na osnovu kojih može da se sklopi jedna sasvim drugačija priča, a pri tom potisnete ili prećutite činjenice koje toj priči direktno protivreče. Podmuklo je u svemu tome kada na stranu ostavite činjenice koje idu u prilog osobi koju iznova konstruisanom pričom želite da diskvalifikujete.

Podlost je gotovo nepodnošljiva ako tako konstruisanom pričom želite da stvorite utisak da je osoba o kojoj govorite – ubica. A upravo to uz podršku novinara radi ministar policije kada ovih dana daje izjave o Saši Jankoviću. Kao ombudsman, a to nije samo zaštitnik građana nego i institucija koja sa drugim nezavisnim telima ima zadatak da štiti i pravnu državu, Saša Janković redovno ulazi u sukob sa izvršnim vlastima, pokušavajući, očito bezuspešno, da im objasni koje su zakonske granice njihovog rada. Nijednog trenutka nosioci vlasti nisu na prigovore i izveštaje ombudsmana odgovorili relevantnim argumentima; stvar se redovno svodila na pokušaje da se diskvalifikuje Saša Janković lično. Ovaj put, ti pokušaji poprimili su zastrašujuće razmere.

Godine 1993, u stanu na Novom Beogradu u kome je živeo Saša Janković, ubio se njegov najbolji prijatelj. Policija je tada ustanovila da je reč o samoubistvu i slučaj je zaključen. Nekim čudom – sam ministar će reći da nema pojma kako se to dogodilo – delovi iz istrage dospeli su ovih dana, čitavih dvadeset i dve godine posle događaja, u javnost. Deo te javnosti je, da ponovimo, i RTS čiji novinari vole da kažu da su javni servis građana Srbije (a biće da ponovo servisiraju isključivo vlast, na veliku štetu građana). RTS, dakle, daje sledeće delove iz dokumenata o tragičnom događaju iz 1993: da je veštačenje pokazalo da su ruke Saše Jankovića bile „kontaminirane“ barutnim česticama; da pištolj kojim se nesrećni mladić ubio nije bio prislonjen na njegove usne; da tog dana Saša Janković kod sebe nije imao oružni list za pištolj kojim se mladić ubio. Tako je RTS praktično ponovio sve ono što je ranije rekao i sam ministar policije (jedino što je minstar još naglasio i da je pištolj bio privremeno oduzet).

U vesti RTS-a još stoji i sledeće: „Samoubistvo se dogodilo 1. aprila 1993. godine, a na sajtu MUP-a objavljena su dva nalaza veštaka – prvi sa datumom 5. april 1993. godine, a drugi je datiran 9. maja 1994. godine“, čime kao da se sugeriše neka nepravilnost ili zamršenost u istrazi koja traje više od godinu dana. Pored toga, iako se pominju i drugi dokumenti na sajtu MUP-a, delovi iz njih se ne navode. Evo i zašto.

Šta su prećutali i ministar i novinar RTS-a, u očiglednoj nameri da stvore utisak da bi Janković mogao biti odgovoran za ubistvo prijatelja? Na sajtu MUP-a pored navedenih dokumenata nalazi se i Zapisnik o uviđaju od 01.04.1993, te Izveštaj od 01.04.1993. Na kraju Zapisnika, nalazi se sledeći zaključak: „U sobi u kojoj je zatečen pokojnik i u ostalim prostorijama stana se ne vide nikakvi tragovi koji bi ukazivali da je tu bilo bilo kakve borbe i gušenja. Stan je apsolutno sređen i sve na svom mestu“. Uviđaj je napravljen u 15.25. Iz Izveštaja, pak, saznajemo da se tragedija dogodila oko 15.00, i da je odmah pozvana policija. Iz izveštaja takođe saznajemo da mladić koji se ubio nije bio sam u stanu. Osoba koja je bila sa njim u stanu (nalazila se u kupatilu kada je čula „repetiranje pištolja a odmah zatim i pucanj“, stoji u Izveštaju), čim je videla šta se dogodilo, istrčala je iz stana na hodnik da pozove pomoć.

U Izveštaju čitamo i da ta osoba nije bio Saša Janković. Izveštaj kaže da je Saša Janković u to vreme bio izvan stana, da je bio sa svojom devojkom, te da su ga pozvali da mu kažu šta se dogodilo, posle čega je požurio u stan. Naravno, neko će se sad zapitati otkud barutne čestice na njegovim rukama ako nije bio u stanu kada se dogodilo samoubistvo. O tome veštak balističar na kraju svog izveštaja od 09.05.1994. kaže: „Kontaminacija barutnim česticama ili gareži može se ostvariti na mnogo načina, bilo direktnim ili indirektnim kontaktom, jer garež se prenosi slično kao prašina ili prljavština.“

Koliko treba biti zao i podmukao, da bi se iz jedne tragične priče uklonile činjenice koje bez ostatka oslobađaju od sumnje osobe koje su umešane u nju, te čitav događaj predstaviti tako da se za ubistvo implicitno okrivi upravo ona osoba koja čak nije ni bila u stanu kada se sve dogodilo? Naravno, svi dokumenti koje ovde pominjem, dostupni su na sajtu MUP-a, koji je eto izašao u susret velikom interesovanju javnosti za nešto što se dogodilo pre dvadeset i dve godine. A kako se javnost za to zainteresovala? Naivni ministar policije to ne zna, i pored toga što se u medijima potpuno poklapaju informacije koje su procurele pre objavljivanja svih dokumenata, informacije koje je dao sam ministar, kao i informacije koje se izvlače iz sada već objavljenih dokumenata. Dakle, uprkos tom apsolutnom podudaranju, ministar kaže da ne zna kako se javnost zainteresovala za čitav slučaj.

Uvredljivo je kako ova vlast računa na to da su građani magarci i da neće otići i pogledati šta zaista piše u objavljenim dokumentima. Pošto sam ovo napisao, izlažem se prigovoru da dokumenti jesu objavljeni, dakle da ništa nije sakriveno, te da ko god želi može da vidi da je Jankovićeva nevinost u tom slučaju van svake sumnje. Na to mogu samo da odgovorim da se upravo tako laže istinom. Bacite sumnju na nekoga, kada vam se kaže da lažete, vi uzvratite – pa kako lažem kad je sve dostupno javnosti? Pa lažete tako što ste istinu sklonili na sajt koji će posetiti jedan manji broj ljudi, a kvalitet obelodanjenih skeniranih dokumenata je takav da se tekst na njima jedva čita.

I nije to jedino u vezi sa čim nas obmanjuju MUP i RTS. Laž je da je MUP ovde zainteresovan da izađe u susret i odgovori na pitanja koja se postavljaju u javnosti. Oni odgovaraju samo na ona pitanja koja su sami podmetnuli javnosti. Laž je i da je tekuća vlast zainteresovana da zaista rasvetli pitanja koja se vuku Srbijom već više od dve decenije. Nije li sam predsednik države zapretio domaćim tužiocima da ne kopaju masovne grobnice po Srbiji posle toliko godina? Ali, sve i da ostavimo po strani devedesete (u koje su, u zloj nameri, sada tako spremno zaronili upravo glavni zagovornici zaborava), da pustimo i najblaže rečeno sumnjive biografije domaćih čelnika: već nedeljama se sistematično podriva svaki pokušaj da se sazna istina o helikopteru koji se srušio bezmalo na pistu surčinskog aerodrama, a za čijom se olupinom navodno tragalo više od tri sata. A pre neki dan smo čak dobili i grotesknu travestiju te nesreće u vidu navodnog kvara vladinog aviona, neshvatljivo glupu priču dakle kojom se iz središta pažnje javnosti potiskuje istina o bespotrebnoj smrti sedam osoba.

Laž urla Srbijom, to bi bio prikladan opis proteklih dana i nedelja.

Peščanik.net, 23.04.2015.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Preko crte

Dejan Ilić – Koja istina?

Bojan Gavrilović – Mrak u podne

Mijat Lakićević – No pasaran

Miroslav Hadžić – Javno satiranje

Mario Reljanović – Zaštita za Zaštitnika

Nadežda Milenković – Zapeta, kao zapeta puška

Tatjana Paunović – Dan mrmota

VIDEO – Državni neprijatelj br. 1

Rastislav Dinić – Koliko koštaju jednaka prava

Mijat Lakićević: Kud plovi ovaj brod – Godinu dana Vlade

Vesna Pešić – Ombudsman na kori od banane

Miša Brkić – Moć birokratije

Saša Đorđević – Dvostruki standardi

VIDEO – Topli zec za ombudsmana


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)