- Peščanik - https://pescanik.net -

Laža i paralaža

Svaki izbori u Srbiji opominju na stvarnost njenih opredeljenja. Ta stvarnost se, u toku protekle dve decenije, tromo premeštala na stranu racionalizma i optimizma. I dok unutrašnje podele gube oštrinu koja je poticala iz neprijateljstva u odnosu na susede i međusobne razlike, nacionalne, verske ili kulturne, one su i dalje simptom zatvorenog društva ukljuljkanog u prošlosti koja nikad nije postojala. Opstrukcije reformi okupile su tranzicione gubitnike, pre svega žrtve ratova, izolacije i siromaštva, upravo oko onih ideja koje su generisale njihovu ličnu i opštu nesreću. Radikalizam ukazuje i na nesposobnost elita da napuste okvire sopstvene interesne zajednice kao zone obmana i pljačke, i model mišljenja vezan za kolektivističku paranoju, samoviktimizaciju, time i samopotcenjivanje. Trulež teorija zavere, ruskog mita i slovenskog rasizma zaudara upravo iz građanskih krugova koji svoj pseudodemokratski euroskepticizam razvijaju iz odbijanja da se kao profesionalna i kulturna avangarda izlože neizvesnosti slobode i konkurencije. Svesne, pre svega, potencijala sopstvenog društva, ne računajući regionalno i evropsko okruženje, elite osećaju da je potrebno nadgledati smenu generacija. Političkih, naučnih, profesionalnih, poslovnih. Najsposobnije, koji predstoje, proterati, marginalizovati, nekad i kriminalizovati. To je očigledno i u tekućoj predsedničkoj kampanji.

Demokratiju i evropske integracije najozbiljnije osporava palanačka pseudodemokratija. Njena koruptivnost, slavski i salonski nacionalizam, bedan i pokvaren. Bezidejne, sterilne profesure, sklerotične društvene nauke, koketiranje s montanjarima u škotskom tvidu i maskirnim mantijama, sa ubicama u nereformisanim udbama i ostacima zemunskog klana. Građanska, pseudodemokratska sabornost noseći je stub arhitekture organizovanog zločina koji otkida, od nacionalnog bogatstva i od nacionalnog razuma, vitalne slojeve prošlosti i budućnosti.

Predsednik Srbije, ujedno i predsednički kandidat, u tom smislu je samo jedan od učesnika, ne među najvažnijim, feudalizacije, tajkunizacije i nove ruralizacije politike, ekonomije i kulture. Na to će verovatno ukazati i potonja ozbiljna istraživanja. Zasad, o njegovim bilansima svedoče egzaktni indeksi zatvorenog i monopolizovanog tržišta, uključujući izrazite teškoće u poslovanju, srozanih medijskih sloboda i visoke koruptivnosti. Srbija se pod njegovim liderstvom zaglavila u još jednom opasnom tesnacu kao nedovršena država, kao zbunjeno, katkad sluđeno političko društvo, kao predmet, u politici, manipulacija i pljačke, u obnovljenoj kulturi neslobode i javnog primitivizma uznetog, u zvanični mejnstrim, sa ovdašnjeg i bosanskog taloga uzburkanog u akciji rušenja reformi i ubistva prvog demokratskog premijera.

Suvišno je podsećati da su predsednikova obećanja prazna, time i neodgovorna. U najboljem slučaju neizvesna. Poput njegovog zaključka da je okončanje suđenja izvršiocima atentata na premijera Đinđića istovremeno okončanje procesa. Jer stvarnost nije samo bleda senka, za predsednika i njegove političke partnere, zvanične laže i paralaže. Ozvaničene ustavom koji je antidemokratskim duhom, naročito rigidnim centralizmom, Srbiju provincijalizovao u celini. U toj stvarnosti ministarstvo koje je pripalo predsedniku donosi još jedan populistički i demagoški, antireformski budžet. U pravosuđe se vraćaju aparatčici prethodnog, zločinačnog režima. Vrhovni sud produžena ruka vlade, a Ustavni degradiran partijskim strukturiranjem. Ministar pravde ne primećuje da je sudija Goran Kljajević politički uhapšenik premijera, i da je nezakonitim hapšenjem tužioca Radeta Terzića namerno kriminalizovan prethodni pravni poredak koji je bio oslonac reformama i demokratizaciji. Pitanje je i da li bi predsednik i njegov ministar umeli da razumeju da je sudija Kljajević najslobodniji građanin Srbije, a tužilac Terzić najdostojanstveniji, uprkos nameri da se oni učine simbolima društva zatvorenog i poniženog u celini. Predsednik ne pominje da premijer preti zatvaranjem Srbije u politički i ekonomski Gulag postsovjetskog saveza, i ukidanjem evropske perspektive. Da ministar energetike ruskim oligarsima protivzakonito predaje čitav energetski sektor. Da se spoljna politika oslanja na nedemokratske vlade zastupljene u Savetu bezbednosti. Da Srbija može obnoviti suverenitet nad Kosovom samo probom hidrogenske bombe, možda ni potom. Da njegovi najbliži saradnici učestvuju u svakodnevnom gaženju političkih sloboda i razaranju javnog diskursa, usput i političkih takmaca, u medijima koje zajedno uređuju s najmoćnijim tajkunom, uništavajući neke od osnova čitave kulture.

Prava slika predsedničke kampanje su naši prljavi, zapušteni gradovi, uključujući prestonicu koja kolabira u svakom pojedinačnom sektoru i kao urbana celina, kojima već deceniju, pojedinim opštinama i duže, upravljaju demokrate svih prelaznih oblika. Podlokan i nadzidan, Beograd je pod takvom upravom, lišen svoje imovine, zakonodavstva, policije i jasnog liderstva, prepušten urbanoj i ekološkoj kataklizmi, dok ga razaraju korupcija, oskudica u infrastrukturi i investicijama i saobraćajni nered. Metro, mostovi, tuneli, danas su samo himere političke degeneracije. Kao dodatni teret, nad prestonicom su se nadvile, ponovo, krupne reči i prazna obećanja visoke politike. I prividna obaveza, da se budućnost otvara izborom najmanje loših, umesto najboljih, koji kao da ne smeju da postoje. 

 
Danas, 25.12.2007.

Peščanik.net, 24.12.2007.