Veliki crnogorski i jugoslovenski slikar, Vojo Stanić, rođen je 3. februara 1924. godine u Podgorici. Beogradsku Akademiju likovnih umetnosti – odsjek vajarstvo – završio je 1951, u klasi profesora Alojzja Dolinara; imao je preko sedamdeset samostalnih i više od 150 kolektivnih izložbi; dobitnik je AVNOJ-eve, Trinaestojulske, Politikine, nagrade grada Zagreba, nagrade Likovnog salona Cetinja, memorijala Milena Pavlović Barili… Član je i CANU i DANU. Živi u Herceg Novom. U prvom dijelu intervjua za Dane, Vojo Stanić objašnjava zašto nikada nije naučio da slika, kako je 1944. otišao u partizane, po čemu i danas pamti genijalnog crnogorskog slikara, Petra Lubardu i zašto je za umjetnika laž često najlakši način da dođe do istine.
„Slika treba da ima cjelovitost, bez obzira na to koliko je sitničavo rađena“ – napisao je Vojo Stanić. „Opasnost vreba iz sitnica koje mogu da odvuku pažnju. Dok radiš detalje, misli na cjelinu. To izgleda lako, ali ono što izgleda lako, često je najteže. Najteže je biti genije, ali – njemu je lako.“
Je li lako Voju Staniću?
Dok se hercegnovskim skalinama spuštam do mora, ka Škveru, prisjećam se kako mi je proslavljeni košarkaški trener i, uz Emira Kusturicu, jedan od najvećih obožavalaca i kolekcionara slika Voja Stanića, Duško Vujošević, svojevremeno objasnio zašto toliko voli Stanićeve slike:
„Vojova magija je višeslojna, kao što je višeslojan i sam Vojo Stanić… Prvi sloj njegovih slika je dopadljiv, privlačan; drugi je priča u boji koja na prvi pogled nema puno veze sa podsvesnim. Svaka Stanićeva slika može se posmatrati i kao apstraktna: ima svoj slikarski jezik, svoju priču koja je neobjašnjiva… Vojove slike kao da su zaštićene od nedostojnih očiju.“
A dolje, na Škveru:
„Znate li gdje stanuje…“ – zaustim, ali ne uspijevam ni da dovršim rečenicu; odnekud već znaju gdje idem.
„Tražite Voja Stanića? Eno, ona lijepa kuća na kraju.“
U toj lijepoj, kamenoj kući, nekadašnjoj austrougarskoj carinarnici, već pedesetičetiri godine žive Nada i Vojo Stanić. Čim su se u nju uselili, od male sobe na tavanu, Stanić je sebi napravio atelje sa pogledom na otvoreno more.
„Imao sam osjećaj da sam kosmos prolazi pored mog prozora“ – objašnjava.
U svom „autopoetičkom bukvaru“, zbirci Pamti li svijet Oskara Schmidta, Miljenko Jergović piše kako je veliki srpski slikar, Mića Popović, nakon jedne izložbe, pokušao da kupi neku Stanićevu sliku.
„Ne dolazi u obzir!“ – odbio ga je Vojo. „Dođi kod mene u Herceg Novi, pa je sam naslikaj; sve se to vidi sa mog prozora“.
Teško je sresti darovitijeg, a u ponašanju skromnijeg čovjeka.
A skromnost je, tvrdi Božo Koprivica, znak otmenosti.
Pored kuće Voja Stanića, tog, kako Jergović kaže, slikara pomaknute svakodnevice, nekada je prolazila željeznička pruga koja je povezivala Beč sa Jadranom. Danas, u neposrednom susjedstvu, nalazi se bioskop Emira Kusturice. Zatvoren!
Na ulazu kuće Stanića, dočekuje me – crna mačka. Umjesto bijelog mačora, izlazi Vojo Stanić. U zelenim pantalonama, umazanim slikarskom bojom, i mornarskoj majci, prilazi mi razvlačeći usne u srdačan osmijeh.
„A, ti si!… ’Ajde, ’ajde“ – grli me i, crnogorski lijenjo, blago se ljuljajući pri hodu, ulazi u kuću. „Lako si nas pronašla, jesi li?!“
„Jesam“ – odgovaram. „Ali, ne razumjem kako su svi odmah znali da idem kod vas“.
„Eh, kako?! Pa, ja sam ti u Novom poznat čovjek, poznatiji čak i od Pikasa!“ – smijulji se, kašljucajući. „Sjedi! Oli ovdje, pored moje gospođe?“
I ne čekajući odgovor, pita gotovo zabrinuto:
„Ne ljutiš se zbog ovoga „ti“, a?“
„Ma, ne ljutim se, nemojte…“
„Mrzim to „vi“; zvuči daleko, vještački, je l’ da?!“ – nastavlja. „Ovdje su, u vrijeme Kraljevine Crne Gore, svi govorili „ti“; čak su se i kralju Nikoli obraćali na taj način. U školi sam svima govorio „ti“, pa su me i profesori i roditelji često zbog toga opominjali.“
Tamara Nikčević: Školu ste završili u Nikšiću?
Vojo Stanić: Jesam. I osnovnu i gimnaziju. Rođen sam u Podgorici i, pošto mi se nešto nije svidjela, kada sam imao samo osam mjeseci, preselio sam se u Nikšić. Tamo sam živio do svoje dvadesete; ostatak života, izuzev tih nekoliko beogradskih godina studija, proveo sam ovdje, u Herceg Novom. Ali vazda velim da sam Nikšićanin.
Tamara Nikčević: Zašto?
Vojo Stanić: Zato što vjerujem da su za svakog čovjeka, za njegovo formiranje, najvažnije tih prvih petnaestak godina. Tada naučiš jezik, počinješ da upoznaješ ljude, svijet oko sebe; to je kičma. A i doživljaj je najsnažniji. Sliku koju poneseš iz djetinjstva, iz roditeljske kuće, poslije samo uljepšavaš; ili je, ako baš nemaš sreće – pokvariš.
Tamara Nikčević: Šta ste uradili sa tom slikom? Jeste li zadovoljni?
Vojo Stanić: A, jesam… Ali, velim ti: prvi utisak, onaj formiran na osnovu podsvijesti, on je bitan. Podsvijest je naša prava svijest, jer je spontana. Važna je, je li, i svijest, ali, budući nastala kao rezultat iskustva i obrazovanja, na nju se nikada nijesam previše oslanjao… U slikarstvu, u umjetnosti uopšte, ono što je vrijedno, potiče iz podsvijesnog. Uvijek sam slušao instinkt. Umjetnost je intuicija. Naivnost je osobina djeteta i, srećom, postoje ljudi koji su isuviše ozbiljni da bi sebi dozvolili da tu naivnost izgube.
Tamara Nikčević: A vi, jeste li vi naivni?
Vojo Stanić: Jesam. Tu naivnost sam čuvao i sačuvao tokom cijelog života. Kao i muzika, slikanje nastaje iz naivnog; zato je svima blisko. Slikarstvo je umjetnost čula. Sliku najprije vidimo i, iako o njoj ništa ne znamo, ona kod nas – upravo tom harmonijom i specifičnim skladom – stvara utisak koji je prijatan. Slika izražava divljenje prema svemu što nas okružuje; himna je prirodi i svijetu ovakvom kakvim smo ga našli.
Svaki slikar sanja o tome da posmatrač njegovo djelo doživi na isti način kao i on, čulima. Prava sreća je kada gledalac osjeti barem nešto od onoga što je slikar u sliku uložio. Ako si – kao što to čine ovi danas – sliku radio deset minuta, nemoj očekivati da drugi pred njom stoji pola sata. Ne! Deset dana radiš, da bi neko stao dva minuta. Taj doživljaj onda ne može biti površan. Drugo je kič, on je vazda privlačan; računa na jak efekat koji se brzo potroši. To ti je kao vic: smiješan je kada ga prvi put čuješ, kasnije ti ide na živce.
Tamara Nikčević: Koliko radite sliku? Jednom ste rekli da ste sve svoje slike naslikali gledajući kroz ovaj prozor.
Vojo Stanić: To je tačno. Ali, ne slikam samo gledajući kroz prozor; slikam što bilo. Postoje prizori koje sam prenio na platno, a koje nikada pošteno i do kraja nijesam pogledao. I to je dobro. Ti i ja, recimo, odavde možemo da vidimo palme, more, brodove, nebo, oblake, ljude koji šetaju, boje, perspektivu, milion stvari…. Ti ćeš možda zapaziti kolorit, brod ili jedrenjak; nasuprot tebi, zablijesnuće me lice nekog muškarca ili žene… Hoću da kažem da je najbolje pustiti sjećanje da samo napravi selekciju. Od te velike slike uvijek ostane nešto i najpošteniji si ako slikaš po tome što je ostalo.
Tamara Nikčević: Zašto je to najpoštenije?
Vojo Stanić: Zato što je istinito. Slika je tvoj doživljaj, ne dokument. Uvijek nešto dodam… Mogu, na primjer, da slikam čovjeka – ljudski lik je vrhunski motiv slikarstva i svake umjetnosti – i, kada ga završim, shvatim da to nije onaj čovjek koga sam htio da naslikam. Ko zna čega sam se u međuvremenu sjetio, gdje su mi odletjele misli…
Kada stane pred platno, slikar ne zna što će se dogoditi. U tome je čar, to ga vuče. Kada bi znao, bilo bi dosadno. Ako se svaki put ne nadaš da ćeš napraviti „onu“ sliku, onda je bolje da sve odmah batališ!
Tamara Nikčević: Kakav je osjećaj znati da ste napravili „onu“ sliku?
Vojo Stanić: Eh, odakle bih ja to znao?!.. A znam jedno: kakve su da su, sve moje slike su unikati. Jer, budući da nikada nijesam naučio da slikam, ne polazi mi za rukom da bilo što ponovim. Recimo, naslikam nebo; svidi mi se, pa pokušam ponovo; zaludu, uvijek ispadne nešto drugo! Hoću da kažem da, ako nešto što naslikam nekim čudom i uspije, to je sigurno mojom greškom.
Tamara Nikčević: Kritičari kažu da su vaše slike pune humora, ali i neke fine sjete. Jesu li?
Vojo Stanić: Ako neko tako piše o mojim slikama, onda ih tako i vidi. Uvijek mi je interesantno kada pročitam šta ljudi misle o onome što radim, kako to dožive. Ne samo kritičari; bilo ko. Jednom sam pokušao da pomognem, pa sam rekao kako su moje slike samo slike; ne bi ih trebalo tumačiti, to im samo škodi… Mislim da niko ne može dati definitivnu ocjenu bilo koje umjetnosti. Jer, ona je najsubjektivnija stvar u kosmosu, je li?! Kako ćeš onda dati objektivan sud o nečemu što je totalno subjektivno? I tvoja ocjena je subjektivna. Svako drugačije gleda. Tako jedino možemo i cijeniti.
Tamara Nikčević: Vaše slike, primijetila sam, nemaju dugačke naslove; samo jedna riječ. Zašto?
Vojo Stanić: Zato što onome ko je posmatra ne želim bilo što da sugeriram; neka je svako doživi na svoj način. U tome je smisao.
Mario Maskareli je, na primjer, svoju izložbu nazvao Šarene oči vjetra, što je, kao i slika, poetično. Ne volim kada mi naslov sve objasni. Slici dam ime samo da bih je razlikovao od ostalih. Pa, ni nas dvoje ne objašnjavaju imena koje nosimo.
Tamara Nikčević: Da parafraziram Matiju Bećkovića: kao i u riječi „Ararat“, imam utisak da u riječi Tamara „ključa kamenje“. Nije baš da me ne objašnjava…
Vojo Stanić: Jes, ali to možda samo ti tako vidiš; možda drugi nemaju tu asocijaciju.
Tamara Nikčević: Dobro, možda… Jednom ste mi rekli…
Vojo Stanić: Imam običaj da lažem, nemoj mi ništa vjerovati…
Tamara Nikčević: Nemojte…
Vojo Stanić: Jes, jes! Lažem da bih bio zanimljiviji. Ljudi od nauke se služe istinom kako bi dokazali nešto što možda nije istina; umjetnik laže da bi kazao istinu.
Evo: negdje u junu 1979, poslije onog strašnog zemljotresa u Crnoj Gori, posjetili su me visoki američki diplomata, budući ambasador u Jugoslaviji, Lorens Iglberger i istoričarka umjetnosti, Džoan Mondejl, supruga tadašnjeg potpredsjednika SAD-a. Iglberger je savršeno govorio naš jezik, mnogo bolje od mene. Odjednom, gospođa Mondejl se zaustavila ispred slike Strah, na kojoj se ruše kuće; kamenje, automobili i ljudi se strmoglavljuju u more…
„Dobro ste naslikali vaš zemljotres“ – pohvalila me je.
„Ali, tu sliku sam naslikao 1974, pet godina prije zemljotresa!“ – rekao sam.
„Kako ste znali?!“ – bila je zapanjena gospođa Mondejl.
„Znao sam da će biti zemljotresa“ – odvalio sam.
Vazda lažem, kažem ti.
„Ako ste znali, zašto to onda nijeste rekli?“ – pitala je gospođa Mondejl. „Zašto nijeste upozorili?“
„Zato što mi niko ne bi vjerovao“.
Na kraju, zaključili smo da sam svojim slikanjem isprovocirao zemljotres, pa gospođa Mondejl nije htjela da ode dok joj nijesam obećao da ću ubuduće slikati samo lijepe stvari: cvijeće, ptice, more… Jadna, otišla je, a da nikada nije saznala da li sam zaista predosjetio ili isprovocirao taj prokleti zemljotres…
E, ’ajde, reci, šta sam ti pričao?
Tamara Nikčević: Rekli ste mi kako je na vašu umjetnost jako uticao „stil“ kojim su bile naslikane predratne firme nikšićkih zanatlija…
Vojo Stanić: Pa, jesu… U to doba, Nikšić je bio pravi kosmopolitski gradić, naseljen Hercegovcima, Katunjanima, Bokeljima, Podgoričanima… Kao i svakom gradu, ta različitost i mješavina mentaliteta Nikšiću je davala poseban šarm. Arhitektu, Josipa Sladea, koji je napravio onaj savršeni gradski trg i urbanistički plan grada, pozvao je kralj Nikola…
Živjeli smo u centru, u Gundulićevoj. Danas u Nikšiću nema Gundulićeve, kao što više nema ni onih ljudi. A i kako bi ih bilo?! Niko nije lud da živi koliko i ja!…
E, tu, u centru grada, u ulici koja vodi do Manastira, Mitar Mitrović je držao kafanu: Konak za prenoćište…
Tamara Nikčević: Pa, to je moja ulica! Nekada se zvala Zagrebačka, pa Hrvatska; danas se zove – Manastirska…
Vojo Stanić: Eto ti, na! Onda znaš na što mislim…
Mileta Nikolić, pijanac i umjetnik, rođak pjesnika Vita Nikolića, slikao je firme koje su visile iznad ulaza u radnje. Da ih je neko pokupio, da se sjetio, mogli su napraviti galeriju. Bilo je to interesantno naivno slikarstvo…
Na nikšićkoj pijaci su tih godina tezge imali mahom nepismeni seljaci koji su, kada prodaju ono što su donijeli, tražili prenoćište. Da bi im olakšao potragu, Mito je iznad ulaza u kafanu nacrtao brkatog Crnogorca sa kapom kako leži u krevetu. Pošto je bio spadalo, kako bi podvalio gazdi, na vrhu kreveta je nacrtao ogromnu stjenicu, koju jedino nije uspio da uoči Mitar Mitrović, gazda Konaka za prenoćište…
Ili kod Stanišića, u ulici Cara Dušana, Mito je iznad kafane naslikao sto sa kockastom tavajulom i četiri ćikare kafe u pjatinima. Preko puta moje kuće, iznad mesare, visila je firma: panj sa duboko zabodenom sjekirom i, pored njega, oderana, krvava jagnjeća glava. Ta me je slika vazda podsjećala na Petra Lubardu; samo je on slikao na taj način.
Tamara Nikčević: U knjizi Vlast i pobuna, Milovan Đilas piše kako mu je Petar Lubarda jednom objasnio šta slika: „Ljut jatagan u pojasu reži! E, ja bih htio da naslikam baš to „reži“.
Vojo Stanić: To „reži“ sliku pokreće, daje joj život; u njemu je provokacija, ali i rizik: možeš da zbuniš gledaoca, ali često zbuniš i sebe…
Dosta dobro sam znao Lubardu. Bez obzira na godine života u Beogradu, gotovo svi motivi na njegovim slikama bili su odavde, iz Crne Gore. Lubarda je govorio jakim crnogorskim naglaskom, kao da je tek stigao iz rodnog Ljubotinja. A nije ga bilo lako razumjeti: pričao je nepovezano – kao da pišeš rečenicu, pa izostaviš pet, šest slova i, kada čovjek to pokuša da pročita, ne može da odgonetne značenje; ne zna šta je htio. Tako je barem izgledalo nama koji smo ga slušali. A u Lubardinom mozgu slikarskog genija, siguran sam, sve to je bilo savršeno povezano, sve je imalo svoj smisao. Tako i to „reži“…
Kada govorim o slikarima – dosta njih sam upoznao – uvijek mi se činilo kako bi bilo bolje da mnogo ne pričaju. To važi i za mene…
Tamara Nikčević: Zašto? Niste dali baš mnogo intervjua…
Vojo Stanić: Nijesam… Grozim se javnosti. Bolje da pustim da me ljudi upoznaju kroz slike. Ako pričam, neko će, bojim se, pomisliti da sam glup. A to ne bih volio. Toliko sam pametan da znam da sam glup; glupi su i drugi, ali oni to ne znaju.
Tamara Nikčević: Gledajući vaše slike, šta ljudi o vama saznaju, šta mislite?
Vojo Stanić: Biće saznaju da sam lud, šta drugo?!… Nije naša zasluga ako smo pametni, talentovani ili lijepi. Iskreno, sobom nijesam naročito zadovoljan, ali se zbog toga nikad nikome nijesam pravdao. Možda se to zove odanost sopstvenom biću, šta veliš?! Vazda sam govorio da je izdajstvo biti nedosledan sebi. To je slično izdajstvu zastave u ratu.
Tamara Nikčević: Kada smo kod ratnih zastava, Drugi svjetski rat ste, znam, proveli u Nikšiću; kakve su bile te ratne godine?
Vojo Stanić: Za mene je italijanska okupacija, na neki način, bila kulturni doživljaj. Italijani su bili veseli, simpatični… Pored svih pogibija i tragedija, rat smo gledali kao kaubojski film. Čovjek kada ima šesnaest, sedamnaest godina, to drugačije shvata. U gradu, život je tekao normalno. Direktor moje gimnazije i profesor italijanskog jezika bio je Olindo Sekondini, Italijan. Pošto sam bio slab đak, mrzio školu, volio sam da lutam po hodnicima i kancelarijama, samo da ne bih bio na času. Na vratima svih kancelarija je pisalo upozorenje: saluta romanamente!
Tamara Nikčević: Jeste li pozdravljali?
Vojo Stanić: Jesam, n’o što sam?! Kao najgori đaci, neki Glušica i ja smo se trudili da, ako su negdje u blizini bili italijanski profesori, prolazimo i pozdravljamo ih dizanjem ruke; mislili smo da ćemo tako lakše dobiti prelazne ocjene. Da su kod kuće znali šta radimo, ubili bi boga u nama.
Tamara Nikčević: I, da li vam je pomoglo?
Vojo Stanić: Đavola je pomoglo! Ipak, nekako sam 1943. uspio da maturiram. Polagali smo u onom starom nikšićkom pozorištu, koje je ličilo na dubrovački teatar; isti stil. Umjesto da ga, kao spomenik kulture, zaštite, nedavno su ga srušili. Vidiš, ljudskoj gluposti nema kraja!…
E, uglavnom, maturski ispit smo polagali kod Olindea, koji naški nije znao đavolju riječ. Rasporedili su nas po ložama i okolo postavili karabinjere. Tema je bila – Bellezza di Italia, ljepote Italije. Pošto nijesam znao ništa, napisao sam: L’Italia e piu bella terra del mondo! To je bilo sve. Ipak, Olindo nas je pustio da prođemo. Nevolja je nastala kada je na red došao srpskohrvatski. Trebalo je da pišemo o Lovćenu i Njegoševoj kapeli… Sjećam se da je neki moj drug napisao pune četiri strane: kao, kaže on Njegošu ovo, pa onda Njegoš njemu odgovara ono… Ne pitaj: drama!…
U to vrijeme sam pušio Lovćen…
Tamara Nikčević: Pušili ste?!
Vojo Stanić: A, pušio, bogami, od svoje dvanaeste! I, evo, punih sedamdesetipet godina pušim… Da nijesam, vjerovatno bih odavno bio mrtav.
Na kutiji od tih cigareta, bila je slika Lovćena, koji nikada do tada nijesam bio vidio. Razmišljajući šta da pišem, po sjećanju sam počeo da crtam tu našu mitsku planinu i, kako sam bio još blesaviji nego što sam danas, toliko sam se udubio, da sam zaboravio na vrijeme. Crtao sam četiri sata, a da nijesam bio napisao ni riječ!
Mislio sam – gotov sam! Majci nijesam smio na oči, pa sam odlučio da slažem da sam prošao.
Kasnije, u kuću je došao profesor istorije, Đurović.
„Vidi ovoga posra!“ – pokazao je majci na mene. „E, taj ti ima više sreće nego pameti. Ni riječ nije napisao, ali je onaj jebeni Sekondini insistirao da ocijenimo crtež; misli da vrijedi. Eto, tako je prošao“.
I maturirao sam, možeš li vjerovati?!
Tamara Nikčević: Kažu da su vas u Nikšiću zvali – crtač. Kada ste otkrili svoj talenat?
Vojo Stanić: Ne znam kad sam ga otkrio, jer nijesam siguran da sam ga ikada i imao. Ali, tačno je, volio sam da crtam. Stalno sam sa sobom nosio blok i nijesam podnosio da me neko gleda.
Tamara Nikčević: Zašto?
Vojo Stanić: Ne mogu da se opustim. Čak i ako je tu samo jedna osoba, osjećam njeno prisustvo i to mi smeta.
Jednom mi je neki simpatični novinar poslao pitanja za intervju; odgovarajući, napisao sam mu kako je centar svijeta onamo gdje si ti. Kao dobronamjeran čovjek, pokušavajući da me spriječi da ispadnem glup, ispravio me je: centar svijeta je tamo gdje smo mi. A „ti“ je drugačije od „mi“, je li? Jer, svaki čovjek je unikat; identifikuje ga otisak prsta – kod svakoga je različit – a kamo li karakter, neuporedivo raskošniji od bilo kakvog otiska…. Često mislim kako se ovaj svijet trudi da poništi individualnost; ljudi kao da bježe od toga, žele da se utope u masu, da postanu nevidljivi. A to nije dobro.
Tamara Nikčević: Pred sam kraj rata, 1944, otišli ste u partizane. Zašto tek tada?
Vojo Stanić: Tada se pružila prilika. Inače, kao mladići, za partizane smo se opredijeljivali ne po tome što smo nešto znali o komunizmu, nego upravo po onome o čemu sam ti govorio na početku: osjećali smo da su pravda i pravednost na njihovoj strani. A zašto sam otišao tek 1944? Neko će pomisliti zato što sam vidio da će pobijediti. A nijesam. Bilo je drugačije: najprije sam, od strane nacionalista, nakon nasilne mobilizacije u Gvozdeni puk, sa još nekoliko školskih drugova, bio odveden na Cetinje; odatle smo, nas petorica, šestorica, dezertirali…
Tamara Nikčević: Kako?
Vojo Stanić: Od prvog dana te nasilne mobilizacije, počeli smo da pravimo planove kako da dezertiramo. Pošto sam bio dobar crtač, napravio sam nam lažne propusnice, falsifikovao potpise, pa smo im tako utekli i priključili se partizanima. Naša Šesta crnogorska brigada ratovala je na Kosovu. Oslobođenje smo dočekali u Vranju. I tada sam crtao: najprije portrete saboraca, a onda sam, čim sam prebačen u Štab, počeo da pravim naslove, ilustracije i karikature u brigadnom listu. Rat me je koliko-toliko uozbiljio: vidio sam pogibije, stradanja… Ranije, o tome sam samo slušao, uglavnom od đeda…
Tamara Nikčević: To je đed koji je bio u Americi?
Vojo Stanić: Jes, taj; đed po majci, Neđeljko Ivanović. Iako porijeklom Kuči, živjeli su u Šavniku, tamo imali nekakve trgovine. Đed je u Ameriku otišao sa Kojom Žarićem. Krenuli su konjima i, došavši negdje iznad Risna i prvi put u životu vidjevši more, odjednom su se obeshrabrili. Kojo se vratio, đed je nastavio. Mislio je – blizu je Amerika: konjem pređeš more i tu je, odmah iza brda. Iako se ubrzo uvjerio da nije, nekako je uspio da dođe do Južne Amerike. Ali, kada je počeo Prvi svjetski rat, prijavio se kao dobrovoljac i bio ranjen na Kajmakčalanu. Za to vrijeme, moja baba Mara, koja je ostala sa djecom u Šavniku, čekala je muža, sve se nadajući da će se vratiti sa kesom dolara. Đed se godinama nije javljao. Kada se konačno vratio, baba Mara je imala šta da vidi: ranjen, obogaljen, bez jednog oka, jednog uha i bez đavoljeg solda. Onda je u Šavniku otvorio kafanu. O Americi je rijetko pričao. Ne vjerujem da je tamo bio pretjerano srećan…
Umrijeti od smijeha
U drugom dijelu intervjua za Dane, Vojo Stanić objašnjava zašto sa Emirom Kusturicom nikada ne razgovara o politici, zbog čega je imao utisak da je Ivo Andrić ponekad na „vi“ i sa samim sobom i zašto ga užasava pomisao da će, kada jednoga dana ode sa ovoga svijeta, završiti u Raju.
Tamara Nikčević: „Domovina nisu zastave, himne ili vatreni govori o emblematičnim junacima“ – kaže Mario Vargas Ljosa, „već pregršt mesta i ljudi koji naseljavaju naša sećanja i ispunjavaju ih melanholijom, toplim osećanjem da, ma gde bili, uvek imamo dom kome se vraćamo“. Eto, jedan od tih „pregršt ljudi“, tih simbola moje lijepe domovine, je i Vojo Stanić. Šta je za vas domovina?
Vojo Stanić: Jugoslavija je bila moja domovina. U toj zemlji sam se rodio, tu sam odrastao i ostario. Star sam – imam stotinu godina – pa u mom sjećanju, srećom, takvih ljudi i mjesta ima mnogo više od tih, kako veliš – „pregršt“…
Čovjek mora biti jako loš karakter ako se, u momentu kada ona počinje da propada, odriče svoje zemlje. Duhovno, Jugoslavija je postojala, postoji i, ako bude pameti, postojaće još dugo. A u tome je osnovni smisao, je li? Ovaj prostor vezuje i isti jezik, bez obzira na to da li ga zovemo crnogorskim, srpskim, hrvatskim ili bosanskim…
Tamara Nikčević: Vdite kako smo odjednom, preko noći, svi postali poliglote!
Vojo Stanić: Vazda se smijem kad čujem da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika govori. E, sad, ako neko zna pet, šest stranih i ovih nekoliko naših, možeš li zamisliti to čudo?!… Ja velim da nikada nijesam poznavao čo’eka koji je toliko glup da nije naučio svoj jezik. I najveća budala nauči maternji i govori ga možda bolje od nas; a onda, iako budala, nauči ih još nekoliko, pa je glup ne samo na svom, nego i na još pet, šest jezika. Je li onda prednost sopstvenu glupost iskazivati na više jezika, a?!
Tamara Nikčević: Dobro, dobro… Ali – vi ste, vidim, neki jugonostalgičar, jeste li?
Vojo Stanić: A, jesam! Jugoslavija je bila zemlja sa ozbiljnim kriterijumima i, ako si, recimo, ovdje važio za dobrog slikara, onda si bio dobar svuda. Isto je važilo za pisca, reditelja… I vodilo se računa o kulturi. A kultura je jedini pravi identitet neke zemlje. Nije Tito bio lud, e!…
Ali, kada me pitaš o emocijama, moram ti reći da nijesam od onih koji bi bili za to da se Jugoslavija obnovi. Da smo ostali zajedno, bojim se da bi se ono čudo iz devedesetih moralo ponoviti!.. Znam ja nas!
Tamara Nikčević: Sjećam se da ste, kada je krenuo rat, zbog „neizdrživog pritiska na savjest“, javno protestovali protiv napada JNA na Dubrovnik…
Vojo Stanić: Toliko sam se stidio, da nijesam mogao da prećutim. Taj rat smo moja gospođa i ja gledali sa dosta velike blizine. Pa, susjedi smo sa Dubrovnikom! Preko naših glava su letjeli projektili ka Konavlima i Dubrovniku; među tim ljudima sam imao mnogo prijatelja… Kasnije, kad je sve prošlo, Dubrovčani su me pozvali da napravim izložbu. Najprije sam odbio…
Tamara Nikčević: Zašto?
Vojo Stanić: Zato što me je bilo sramota. Zamisli: sjednem pred Gradsku kavanu, pa mi neko priđe, udari šamar, opsuje, pljune me u lice… Šta bih?! Ništa, časti mi! Ne zato što se bojim, nego zato što se stidim… Na kraju, ipak smo napravili tu izložbu. Divnim riječima, otvorio ju je Luka Paljetak. Bilo je lijepog svijeta, zakrčili su bili pola Straduna… I, eto, vazda velim kako sam srećan što me, tokom tog ludila, niko nije izgubio kao prijatelja; ali, ko zna koga sam ja sve izgubio, je li?
Tamara Nikčević: Iako imate potpuno različite političke stavove, zanimljivo da niste izgubili ni Emira Kusturicu. A, koliko znam, nije ni on vas.
Vojo Stanić: E, nije, bogami!
Devedesetih, nakon otvaranja izložbe na Svetom Stefanu, Emir je poželio da kupi jednu moju sliku. Tako smo se i upoznali. Pošto je, u to vrijeme, o prodaji slika odlučivala isključivo moja gospođa koja je, po tom pitanju, uvijek bila malo tvrda, odbila ga je. Otišao je očajan.
Vratio se negdje iza ponoći.
„Ne mogu da spavam!“ – izvinjavao se Emir što nas je probudio. „Moram da imam tu sliku; ne mogu da prestanem da mislim na nju“.
„Njake“, velim mojoj gospođi „kada bih se ja nešto pitao, ako mu se već toliko sviđa, poklonio bih mu je“.
Naravno, nije mu je poklonila; prodala mu je.
Tamara Nikčević: O kojoj je slici riječ, sjećate li se?
Vojo Stanić: O Luštičkoj svadbi… Kasnije, Emir je kupio još nekoliko mojih slika, među kojima i onu – Konak za prenoćište. Voli ih, kaže. I, eto, sprijateljili smo se. Veoma ga cijenim kao reditelja. A, politički, to ne znam; znam samo da se umjetnici ne bi smjeli baviti politikom. Jer, mnogo je odličnih pisaca, slikara, glumaca na taj način kompromitovano. Momo Kapor, recimo. A đavo bi ga znao što mu je to trebalo!… Umjetnik o politici može da priča u kafani, među prijateljima, ne javno. Jer, ako priča javno, to obično iskoriste ovi kurvini sinovi, pa ga uvuku u svoje kolo. A to ne valja, je li?
Tamara Nikčević: Da li ste sa Kusturicom nekada ušli u političku raspravu?
Vojo Stanić: Ne, ne… Prvo, Emir nikada nema vremena, stalno je u nekoj žurbi. Evo, baš je bio prije nekoliko dana, svratio, pogledao slike. Osim toga, uglavnom razgovaramo o drugim stvarima i nemamo kad da mlatimo o politici. Možda na taj način čuvamo jedan drugoga. Može biti i to, a?…
Inače, nacionalizam je nešto najodvratnije na svijetu. Druga stvar je patriotizam; on potiče od familije. Patriota je čovjek koji voli svoj narod, ali voli i druge; nacionalista više mrzi druge, nego što voli sebe; mržnja ga inspiriše.
Jednom mi se Rade Šerbedžija žalio da ga napadaju.
„Ako hoćeš da te u ovoj zemlji vole, moraš nekoga da mrziš“ – rekao sam mu. „Ako nikoga ne mrziš, onda je logično da će tebe da mrze – svi!“
Nijesam nacionalista, i, pravo da ti kažem, da me je, prije nego sam rođen, neko kojim slučajem pitao šta bih da budem, nikada se ne bih sjetio da rečem – Crnogorac. Ali, pošto sam se takav rodio, to ću ostati do kraja života. Na svoj način, nosim u sebi to crnogorsko ludilo…
Tamara Nikčević: Šta vam to znači?
Vojo Stanić: E, k’o da ne znaš!
Tamara Nikčević: Znam, ali drugi ne znaju…
Vojo Stanić: Crnogorce je teško definisati. Ma koliko minijaturna bila, Crna Gora je „najrazličitija“ država na svijetu; „različitija“ od Kine, Amerike i Rusije…
Kod mene ti je jednom u posjeti bila norveška ambasadorka.
„Gospođo, dodirnite me“ – prekinuo sam je usred razgovora.
Dotakla me je začuđeno.
„E“, sad se možete faliti da ste dotakli jednog Crnogorca“ – rekao sam. „Svaki drugi čovjek na svijetu je Kinez, svaki treći Rus ili Amerikanac; a izračunajte, ako možete, koji je po redu – Crnogorac“.
…Crnogorci su ti kao zubatac – rijetka riba! I svaki je poznat; ovdje je mnogo originalnije i neobičnije biti nepoznat. A i vazda smo “kontra“, svima opozicija…
Tamara Nikčević: Osim vlasti!
Vojo Stanić: Može biti i to, ako veliš!…
Tamara Nikčević: I vi ste „kontra svemu“?
Vojo Stanić: Nijesam. Vazda sam bio više „za“, nego „protiv“…
Ali, ima i još nešto što hoću da kažem: ta priča o junaštvu… Jes, tačno je; ali, Crnogorci ginu samo ako to ima ko da vidi; ako nema publike, radije će uteći. Za nas je biti slavan – imperativ. Jer, za razliku od, recimo, Rusa ili Kineza, Crnogorac je najprije on, ličnost, pa tek onda Crnogorac… Vele i da su Crnogorci lijenji; jesu, ali nijesu pasivni. I ambiciozni su. Čak bolesno! Iako najmanji, takmičimo se sa svima. Mada, to i nije tako loše za jedan mali narod.
Tamara Nikčević: Jeste li vi lijenji?
Vojo Stanić: Jesam, n’o što sam?! Pa, zato sam i postao slikar. Bolje to, nego da kopam, da se umaram i znojim, a?! Na neki način, ja se švercujem kroz život: zabavljam se, slikam, a, usput, od toga živim.
Tamara Nikčević: Kada ste rekli da je gospođa Nada „malo tvrda“ po pitanju prodaje vaših slika, kako se vi prema tome odnosite?
Vojo Stanić: Za neke slike sam veoma vezan. Ali, visila na mom ili na nekom drugom zidu – to je vazda moja slika; kupio je neko ili ukrao, opet je moja.
Inače, više puta mi je, baš sa izložbe, ukradena slika; svi su se nervirali, a ja velim da bih čovjeku koji je zbog umjetnosti rizikovao zatvor na tome i lično čestitao.
„Ako tog lupeža ikad u’vate, zovite me da ga vodim na večeru!“ – rekao sam.
Tamara Nikčević: Kako ste vi postali slikar? Pročitala sam da ste, položivši u Nikšiću maturu, na beogradskoj Likovnoj akademiji upisali vajarstvo.
Vojo Stanić: Vajarstvo sam upisao iz snobizma. A i zvučalo je nekako muškije. U tom smislu, slikanje je izgledalo k’o posao za nekog jada…
Inače, prije Akademije, nijesam bio vidio ni jednu skulpturu. U Crnoj Gori, kipovi su ti rijetka pojava. Tek kada sam došao u Beograd, vidio sam Meštrovića, Kalmemegdan, konje Tome Rosandića… Sve je to, normalno, djelovalo mnogo ljepše no danas. I sam Beograd. Bio sam mlad…
Tamara Nikčević: Kakav je bio taj period beogradskih studija, kako ga pamtite?
Vojo Stanić: Kao i svaka mladost, i taj je period, bez obzira na siromaštvo i glad, bio lijep… Stanovao sam u centru, blizu Akademije, kod Kalemegdana, u nekoj sobici u potkrovlju, u kojoj su bila samo dva kreveta: na jednom je spavao neki nosač i njegov prijatelj – ljudi koje nikada nijesam upoznao – a drugi, skoro potpuno truo, dijelio sam sa jednim šnajderom. Ni njega nijesam čestito upoznao – sobu bi napuštao rano ujutro, a vraćao se kasno popodne; noću, kada bih dolazio iz skitnje, nalazio bih ga gdje spava kao top. Jadnik, biće radio cio dan, pa umoran…
Družio sam se uglavnom sa Nikšićanima. Hranili smo se na tačkice i, budući gladni kao psi i bez đavoljeg solda, lunjali bismo Beogradom. Bilo je posleratno vrijeme i, ma koliko siromašni, vjerovali smo u nekakvu svijetlu budućnost, u jednakost… Bilo je nade.
Tamara Nikčević: Kada ste diplomirali?
Vojo Stanić: Akademiju sam završio 1951, nakon čega sam se vratio u Crnu Goru. Napravio sam nekoliko kipova… U Podgorici imaš moj spomenik Jovanu Tomaševiću. Ali, sve sam to radio nekako nevoljno. Jednostavno, vidio sam da vajarstvo nije za mene. U jednom momentu sam čak bio upao u krizu. Osim sjedenja po kafanama, nijesam radio ništa. E, onda sam, sa trideset godina, počeo da slikam. Tačno znam sat i dan: 23. decembar 1954, u 16 i 30 sati.
Tamara Nikčević: Šta je prelomilo? Po čemu su taj dan i sat bili posebni?
Vojo Stanić: U rukama sam imao knjigu pisama Van Goga – malo, najjeftinije izdanje, u kome su bile i reprodukcije. Toliko sam bio opčinjen strašću koja je isijavala iz tih slika, da mi je, iako su bile crno-bijele, uspijevalo da na njima vidim boje. E, u tom trenutku, opijen ljepotom umjetnosti Van Goga, počeo sam da slikam.
Prva slika koju sam naslikao bila je ulje i prikazivala je hercegnovski mol. Nastavio sam i, ma šta ko mislio o mojim slikama, nijesam se pokajao. Slikarstvo je divna, izražajna umjetnost… Mnogo puta sam bio u Luvru i, dok bih gledao tu ljepotu, uvijek bih pomislio kako sam, bez obzira na moju usijanu glavu, ipak imao sreće da se bavim nečim što je izuzetno, zadivljujuće lijepo. Nećeš vjerovati, ali i danas, sa ovoliko godina, dok radim, nosi me strast; možda zbog toga što sam sada na sliku mnogo više skoncentrisan, a i što me sve manje interesuju druge stvari.
Tamara Nikčević: I u Beogradu, a i u inostranstvu, mogli ste da napravite karijeru; zašto ste se ipak vratili u Crnu Goru?
Vojo Stanić: Uvijek mi je bilo najvažnije da slikam. Od toga živim. A uspješnim se smatra onaj slikar koji može da živi od svog rada. Još ako radi ono što voli…
A što sam se vratio?! Pa, gdje bih drugo?! Nikada nijesam volio velike gradove. Tamo ne bih znao da živim. Nije to za mene. Mala mjesta su udobna, svi se poznaju. U malim mjestima naučiš da primjećuješ ljude. Ovdje umre čovjek koga ne znaš, ali, viđao si ga svaki dan, pa… Ponekad je dovoljno i primijetiti da nekoga nema, je li?! Da ne govorim o tome da, srećući ga svakodnevno, na neki način proživiš i njegov život: razmišljš gdje ide, koga voli, zašto je tužan ili srećan…
Osim toga, vazda sam volio more…
Tamara Nikčević: Zato Herceg Novi?
Vojo Stanić: Zato. Još u Nikšiću, kao đak, sanjao sam da jednoga dana živim na moru. Poslije studija, ovdje mi se pružila prilika da se zaposlim u umjetničkoj školi. Moralo se od nečega živjeti. A onda sam zavolio Herceg Novi. Kada duva jugo, kod mnogih ljudi to izaziva depresiju; ja uživam. Volim da jedrim.
Tamara Nikčević: Prija vam samoća ili…
Vojo Stanić: Nije zbog toga. Ne mogu reći da baš volim samoću. Iako je, u suštini, čovjek uvijek sam. Naročito kad je u društvu. Kad te nešto boli, boli samo tebe. Bez obzira na prijatelje koji te vole. Čovjek je samo malim dijelom dio ostalih. I najbližih, ako hoćeš. Jednostavno, sam je u kosmosu, je li?
Tamara Nikčević: Veliki crnogorski reditelj, Živko Nikolić, koji je završio tu vašu hercegnovsku umjetničku školu, jednom mi je ispričao kako ste imali običaj da studentima predavanja držite na plaži, kako ste u učionicu često ulazite kroz prozor, objašnjavajući „da se u umjetnost može ući i na drugačiji način“. Čemu ste još učili svoje đake?
Vojo Stanić: Nijesam ih naučio ništa! Ako ćemo pravo, više sam naučio ja od njih, nego oni od mene. Uostalom, vazda sam vjerovao da se umjetnost ne može naučiti. Neko je umjetnik, učio, ne učio. On se rodi. Protiv sam umjetničkih škola, bilo kakvog usmjeravanja. Da je moj omiljeni slikar, Van Gog, završio akademiju, siguran sam da ne bi postao ono što jeste. Njegov talenat je izvoran. A takav dar je neophodno zaštititi. Zato umjetnik mora početi da slika odmah i sam. Kada dođe u školu, čovjek se divi svemu što vidi, naročito profesorima, pa izgubi ono zrno koje možda nije toliko jako, ali koje je on, umjetnik, i njegov sirovi, nepokvareni talenat.
Hercegnovska Škola za umjetničke zanate bila je akademija u antičkom značenju te riječi. Profesori, među kojima su bili Mirko Kujačić, Đorđe Bato Pravilović, Luka Berberović, Sava Vujović, Boris Veriga, trudili su se da studentima stvore što bolje uslove za rad, radovali se svakom njihovom uspjehu. Kod mene je svaki đak imao peticu. Zašto? Zato što sam vazda mislio da su ocjene nevažne: loša te ne može naučiti i popraviti, ali ti možda može pokvariti nešto u životu.
Tamara Nikčević: Bili ste profesor i Dadu Đuriću?
Vojo Stanić: Dado je bio pravi, izvorni talenat, upadljiv odmah; njemu škola nije bila potrebna. Došao je formiran. Ništa nije naučio ni u Beogradu, ni u Parizu. Sam je sebe razvio. Sa tim figurama…
Kroz slike, intervjue, sve što je radio, bilo je jasno da je veoma vezan za Crnu Goru. U Francuskoj je svojom voljom bio izolovan, živio kao na pustom ostrvu… Posjetio sam ga. Pričali smo, ali mi slikari nikad ne pričamo duboko; možda, ako imamo sreće kao što je Dado imao, tako slikamo… Duboko!
Nijesam bio iznenađen kada sam čuo kako je tražio da ga sahrane u Crnoj Gori…
Tamara Nikčević: Zbilja, kako to da je Crna Gora dala toliko velikih slikara?
Vojo Stanić: Crnogorci su daroviti. I individualisti. To je narod sa svim talentima. Ne samo slikarskim. Ovdje svašta imaš – velikih talenata, imrovizatora, oriđinala… Pa, pogledaj ovaj moj Herceg Novi!
Eto, podsjetih se, ovdje ti je nekada živio jedan bankarski činovnik koji je bio mrtav-ubijeđen da je veliki pjesnik. Genije, je li?! Svoju poeziju je svakodnevno nosio na čitanje – Ivi Andriću. Možeš li vjerovati?!
Tamara Nikčević: Da, dolazeći ovamo, prošla sam pored Andrićeve kuće.
Vojo Stanić: Prije nego su napravili kuću, Andić i Milica su odsijedali u hotelu Boka. Milicu je mučio giht, pa je dolazila ovdje u banju…
E, ovaj moj oriđinal, Andrića je, sa pjesmama pod rukom, bukvalno svakog dana čekao pred vratima. Nije popuštao! Bio je gotovo književni lik: napamet je znao cijelog Jesenjina, pa je, trudeći se da ga oponaša, umjesto Pjesme keruši, u istom stilu i tonu, napisao pjesmu o svojoj kravi Šarulji. Često bi, u tom recitovanju, zaboravio koji su stihovi njegovi, a koji Jesenjinovi. Biće mislio – sve je to, i onako, isto. I time bi Andrića svakodnevno zatrpavao!
Tamara Nikčević: Kako je Andrić na to reagovao?
Vojo Stanić: Andrić je bio čudan čovjek, teško ga je bilo odgonetnuti. Sjećam se da je u tim momentima imao veoma ozbiljan izraz lica, kao da ga sluša pažljivo. Možda ga je i slušao, ko zna?! Nekada sam imao utisak da su mu mnogo više od onih dosadnih intelektualaca sa kojima se sretao, bili zanimljivi ovakvi oriđinali. Nikada nijesam primijetio da se nekome od takvih podsmijeva.
Tamara Nikčević: Jeste li se družili sa Andrićem?
Vojo Stanić: Ne mogu reći da smo bili prijatelji, ali, jesmo, družili smo se. Njake i ja smo često odlazili kod njih na večere, oni su nas posjećivali… A ponekad bismo sjeli u moju barku i otisnuli se.
Tamara Nikčević: O čemu ste razgovarali, sjećate li se?
Vojo Stanić: Nijesmo mnogo pričali… Andrić je bio zatvoren, nekako zakopčan… Vjerujem da je ponekad i sa samim sobom bio na „vi“. Da nije napisao sve te divne knjige, Andrić bi vjerovatno bio onaj pomalo dosadni penzioner. Ali, umio je da sluša. I, uglavnom je slušao.
Pisac i bivši diplomata, Branko Lazarević, svake je večeri, tačno u pet sati, dolazio kod mene kući; pili bismo, dijelili ono što imamo. Ponekad bi mi neko na poklon donio francuski konjak, koji sam, kao velikom gospodinu, ostavljao Branku Lazareviću. Bio je elokventan i obrazovan, pa sam nekad čak imao utisak da mu, na tom šarmu i utisku koji ostavlja na prisutne, Andrić pomalo zavidi…
Sjećam se kako je Danilo Kiš uživao u razgovorima sa Brankom Lazarevićem. Nijesam se uključivao. Obično sam ćutao i slušao. Ja sam ti više neki prizeman tip…
Tamara Nikčević: Danilo Kiš je u Herceg Novi došao poslije operacije karcinoma…
Vojo Stanić: Jes, jes… Možda mjesec ili dva prije nego što je umro, poslednji put je došao u Herceg Novi. Nakon te đavolje operacije, imao je nekako stegnut vrat. A dolazio je kod mene i ranije. Uvijek bi nosio gitaru; divno je pjevao mađarske i ruske romanse.
Tamara Nikčević: Ovdje je dolazio i Milovan Đilas; jeste li ga sreli?
Vojo Stanić: Kako nijesam! Doveo ga je Mihajlo Lalić. Lalić je bio čudan čovjek: Đilasa bi obično dopratio tu, do ovih vrata, i – nestao.
Đilas je kasnije često navraćao. Ne ulazeću u to zbog čega je robijao, laskalo mi je da se takav čovjek druži sa mnom. Divio sam se njegovoj hrabrosti: vazda sam cijenio onoga ko, bez obzira na posledice, hrabro iznosi svoje mišljenje; nije važno slažem li se sa njim. Đilas se suprotstavljao svemu i to o svom trošku. A nije baš bilo lako sa vrha se, svojom voljom, oburdati na dno! Mislim da je Đilas bio pošten čovjek i da je svoju sudbinu nosio stameno, crnogorski.
Čuvši da Štefica i on često navraćaju, ljudi su počeli da dolaze. Tako sam zbog Đilasa jednom bio pozvan na saslušanje.
Tamara Nikčević: Kada?
Vojo Stanić: Ne znam ti ja to po godinama, ne pamtim… Moglo je biti krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih. Uglavnom, bilo je jasno da sam zbog Đilasa stavljen pod nadzor UDB-e. Kako? Pa, dobio sam pismo koje je počinjalo veoma učtivo: najljubaznije vas molimo da tog i tog dana dođete u sobu broj 10 na razgovor; a onda je krenula prijetnja: u suprotnom, bićete privedeni od strane dva službena lica.
Tamara Nikčević: Otišli ste?
Vojo Stanić: Otišao, bogami! Policajci su bili ljubazni, raspitivali se o Đilasu – zašto je dolazio, kada; na njihovu žalost, nijesam imao ništa zanimljivo da im kažem; već su sve znali. Kasnije su se izvinjavali što su me uopšte pozvali.
Tamara Nikčević: Zašto ste rekli da je Mihajlo Lalić bio „čudan čovjek“?
Vojo Stanić: Pa, jes, bio je čudan. Bio je ćutljiv i zatvoren, gori od Iva Andrića. Povremeno bi svaćao, ali nikada nije ulazio.
Tamara Nikčević: Zašto?
Vojo Stanić: Eto, nije htio…
Jednom smo, kao akademici CANU, Lalić, Dušan Kostić i ja krenuli u Titograd, u Akademiju. Lalića je mučio nekakav jebeni čir, bio je stalno na strogim dijetama i cijelim je putem jeo grisine. I ćutao. A meni je vazda neprijatno kada neko ćuti, pa, kako bih ublažio naprijatnost, ne prestajem da pričam. Tako sam, kada smo već bili stigli do Tivta, počeo i skoro da ga do Titograda nijesam zaklopio. A govorio sam o tome kako sam jednog jutra, u cik zore, krenuvši da na česmi pored kafane Mogren, u Budvi, natočim demidžanu vode, naletio na slikara Aca Prijića i Radulovića, onog glumca što je u Gorskom vijencu glumio vojvodu Draška; bili su pijani kao čep! Inače, čim bi se napio, Aco bi počinjao da priča o tome kako će jednoga dana sigurno umrijeti… Svojevremeno je, čuvši sličnu žalopojku od Aca, i vajar Luka Tomanović udario u plač. Bogami, kao da je Aco stvarno umro! Onda Aco, kad je vidio Luku, počne i on. Jedva su ih utješili.
Tamara Nikčević: Eh, Crnogorci!…
Vojo Stanić: Takvi smo, što ćeš!?
Čudno, Aco mi je tog jutra izgledao taman kao da će umrijeti. Bio je veoma blijed u licu i, odjednom, u sred uobičajne kuknjave za samim sobom, počeo je da povraća; iz njega izletje mlaz piva. I to ne iz usta, nego pravo iz nosa. Mlaz je bio svjež, kao iz flaše: pavši na zemlju, poče da pjenuša. Da sam imao kriglu, mogao sam pokupiti bar polovinu.
Taman smo se spuštali ka Skadarskom jezeru, kad se Lalić, ne sačekavši da završim priču, zaceni od smijeha. Toliko se bio zacenio, da mu je onaj štapić zastao u grlu. Zamalo se udavi. Dušan Kostić, šofer i ja stadosmo da ga udaramo po leđima, jedva da smo ga spasili. I, kada smo se već bili zaustavili, iskoristili smo pauzu da se, sva četvroca, popišamo kao ljudi.
Nijesam htio dalje da pričam, ali je Lalić, svako malo se sjetivši priče o Acu Prijiću, počinjao da se smije kao lud. Bio sam iznenađen; Lalić je na rijetko šta reagovao. Ubrzo sam mu oteo štapić. Mogao je umrijeti od smijeha. Što i nije tako loše, je li?!
Tamara Nikčević: Bojite li se vi smrti?
Vojo Stanić: Ne znam… Volim život i žao mi je što ću umrijeti… Ako mi se to uopšte jednom dogodi. A izgleda da hoće… Mada, vazda velim da ne idemo negdje; sve što se vidi i čuje, traje vječno. Naš lik i naš glas će još dugo lutati kosmosom…
Sa druge strane, radoznao sam čovjek i, baš iz te radoznalosti, jedva čekam da umrem. Iako, nije hitno, je li?! Biću živ samo dok ne umrem. A poslije ću milijardu godina biti mrtav. Znači, ne mora se baš žuriti da se sazna nešto što traje toliko drugo… I mislim da bi nekako bilo fer da čovjek živi dva puta; prvi put da bi znao kako…
Tamara Nikčević: Vi ste odmah znali kako?
Vojo Stanić: Bilo bi ružno žaliti se u ovim godinama, je li?!… A, jes, živjeti je prelijepo. Ma kakav da je život. Čak i da te tuku svaki dan, i tada je lijepo. Život uljepšavaju i ružne stvari… I sve je uvijek drugačije. I novo… Svijet je nov, jer ga ti prvi put gledaš. Može imati milijardu godina...
Kao što vidiš, do sada sam nekako uspijevao da izbjegnem smrt; što će biti dalje… Nijesam religiozan, ali nijesam ni ateista. Stalno čitam Bibliju; eno je, tamo pored štafelaja! I nadam se da neću u Raj; Pakao je drugo: sve što je zabranjeno, sve je tamo.
Tamara Nikčević: Šta je tamo?
Vojo Stanić: Sve ono što si radio dok si bio živ, zbog čega si „kažnjen“. U Paklu bih, siguran sam, našao svoje prijatelje, sve one sa kojima sam sjedio u kafani. To je moja slika…
A Raj, to ne; ne, nikako! Pošto sam relativno fin i skroman čovjek, Boga opsujem barem dva puta dnevno: preventivno, da se ne bi prevario i poslao me u Raj. Znam kako je…
Tamara Nikčević: Kako je?
Vojo Stanić: Nijesam bio, ali ga zamišljam kao park u proljeće: puno voća, toplo, svega i svačega…. Divno, ali je problem što to nije kratki izlet; traje vječno! A ko bi normalan tako nešto podnio?… Pored svega, u Raju još moraš i da igraš šah. Sve drugo je nekako sramotno, je li?! A ja, zamisli, nikada nijesam naučio da igram šah. I, onda – šta ću tamo?! Možda bi najbolje rešenje bilo da ostanem ovdje, a?! Šta misliš?
BH Dani, 07.10.2011, 14.10.2011.
Peščanik.net, 06.01.2012.