- Peščanik - https://pescanik.net -

Laži, deluzije ili misli bez „smislene jasnoće“

Foto: Lazara Marinković

U Rečniku psihologije Žarka Trebješanina deluzije su objašnjene kao pogrešno verovanje i neosnovane tvrdnje koje neko uporno zastupa čak i kada je suočen sa jakim dokazima koji bi bili dovoljni da zdravog čoveka razuvere. U deluzijama je dakle osoba koja u razgovorima svoj početni stav ili tezu ne menja bez obzira na neosporne činjenice koje mu sagovornik daje kao argument da njegova tvrdnja nije tačna.

U tim okvirima se već nedeljama odvijaju razgovori organizatora EuroPridea i onih koji u održavanju planiranih manifestacija, a posebno Parade ponosa, vide ugrožavanje javnog morala, „porodičnih vrednosti“, tradicionalnih srpskih i pravoslavnih vrednosti.

Parada ponosa koja treba da se održi 17. septembra u Beogradu u njihovoj percepciji i (ili) interpretaciji sa sobom donosi promociju, kako kažu, „homoseksualizma“ maloletnim osobama u javnom prostoru.

Zato Paradu ponosa treba zabraniti u narednih sto godina, kažu predstavnici Dveri i najavljuju da će Skupštini Srbije uskoro podneti predlog zakona u vezi sa tim.

Od kada je Ustavni sud Srbije zabrane Parade ponosa 2009, 2011, 2012. i 2013. godine proglasio neustavnima, predstavnici LGBTI+ zajednice pozivaju se na odluku ove institucije, koja prema Ustavu Srbije, štiti ustavnost i zakonitost, ljudska i manjinska prava i slobode, a čije su odluke konačne, izvršne i opšte obavezujuće.

Uz to, godinama podsećaju da, prema Evropskom sudu za ljudska prava, zabrana Prajda predstavlja kršenje tri člana Evropske konvencije, kao i da je Srbija, koja je članica Saveta Evrope, obavezna da presude ovog suda poštuje.

Od kada se održava u Beogradu, na Paradi ponosa nije se dogodilo baš ništa što ugrožava javni moral, ponavljaju organizatori EuroPridea i pozivaju protivnike ove manifestacije da svoju tvrdnju da su prethodnih godina tokom Prajda u Beogradu deca bila izložena nečem nenormalnom ili nemoralnom, dokažu barem jednim primerom.

Tako nešto nikada nisu dobili, a njihovi pozivi protivnicima ovog događaja da se pridruže Paradi ponosa i tako najbolje uvere šta se na njoj stvarno dešava, ostaju bez odgovora. Za one koji sebe nazivaju čuvarima tradicije, dolazak na ovu šetnju srušio bi godinama gajene stavove svesnog konzervativizma, koji se, piše Radomir Konstantinović u „Filosofiji palanke“, zasniva na kritici „sveta“, na osećanju sopstvene prvorodnosti i na uverenju – ja sam prošlost sveta, njegova živa istorija, ja sam ostao, a svet se otpadio od prvašnje svoje sudbine – on se odrodio.

„Veliki broj učesnika tog skupa doći će u Beograd da se provede i da promoviše tu populaciju i da sretne nove partnere“, izjavio je pre par nedelja doktor Zoran Radovanović. EuroPride, rekao je tada, može da bude epidemiološka bomba, jer su pripadnici gej populacije najugroženiji epidemijom majmunskih boginja.

Predstavnici Svetske zdravstvene organizacije u Srbiji saopštili su potom da majmunske boginje nisu bolest gej populacije i naglasili da činjenica da su gej osobe ugrožene ovom bolešću ne bi trebalo da bude razlog za otkazivanje skupova u okviru EuroPridea.

Delovalo je da je time, barem što se povezivanja EuroPridea sa širenjem majmunskih boginja, u Srbiji stavljena tačka. Ali ne, Boško Obradović u emisiji od pre par dana na TV Prvoj tvrdi da Paradu ponosa treba zabraniti ne samo zato što predstavlja atak na javni moral, nego i iz epidemioloških razloga.

U istoj emisiji, međutim, sa entuzijazmom govori o narodnoj litiji održanoj prethodnog dana u Beogradu, gde se kaže okupilo 50.000 ljudi koji su odbranili porodične i tradicionalne vrednosti, na čemu se „bazira većinska Srbija“. Izostalo je objašnjenje kako za ovog budućeg narodnog poslanika skup od 50.000 branitelja „svetinja“ (kako je napisao u jednom Tvitu) u epidemiološki riskantnim uslovima nije predstavljao opasnost za javno zdravlje.

Kao argument za svoju tezu da ima nečeg problematičnog u drugačijoj seksualnoj orijentaciji, Obradović kaže da je medicina „do nedavno“ smatrala da je homoseksualnost bolest, a pravo u Srbiji da je to krivično delo. Do „nedavno“ u interpretaciji Dveri znači 1990. godina, kada je Svetska zdravstvena organizacija homoseksualnost skinula sa liste bolesti. Četiri godine kasnije Srbija je, sa zakašnjenjem u odnosu na većinu evropskih zemlja, homoseksualnost prestala da smatra krivičnim delom, ali se do danas – i to je jedan od zahteva predstavnika LGBTI+ zajednice, nije javno izvinila građanima Srbije koji su bili sudski progonjeni zbog svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta.

„Pokušao sam da ga suočim sa neistinama koje šire i kako to utiče ne živote LGBTI+ osoba“, napisao je na svom Tviter nalogu koordinator EuroPridea Marko Mihailović, nakon emisije u kojoj je na TV Nova S gostovao sa predstavnikom Dveri Ivanom Kostićem. Baš tako, pokušao je da ga suoči, ali neuspešno. Za činjenice i argumente predstavnika EuroPridea njihovi protivnici ostaju gluvi, pa čak tvrde da je EuroPride deo „okupacionog paketa“, a finansira ga niko drugi nego NATO.

Na osnovu čega povezuju NATO i EuroPride, da li su takvi stavovi posledica deluzija, svesnog laganja, misli „izvan smislene jasnoće“1 ili kombinacije svega toga – to znaju samo oni koji odbranu tradicije, porodice, srpstva i pravoslavlja vide u ukidanju prava jednoj grupi ljudi u Srbiji.

Boško Obradović tvrdi da nema problem ni sa čijom seksualnom orijentacijom, ali se protivi nametanju „homoseksualne ideologije“. Dodaje da LGBTI+ osobe treba zaštititi od svake vrste diskriminacije, ali i da im u narednih sto godina treba ukinuti pravo da se šetaju beogradskim ulicama.

Ovakav stav asocira na izjavu iz 1933. jednog pariskog gradskog poslanika, koji je to što gay osobe (koje su nazivane nastranima) mogu biti viđene u javnosti nazvao – „moralnom krizom“, na šta u svom tekstu iz 2017, „Kako su nacisti uništili prvi pokret za gej prava“, podseća istoričar John Broich.

„Daleko od toga da sam fašista“, rekao je taj gradski poslanik, „ali moramo se složiti da taj režim ima i dobrih strana. Jednog jutra su se Hitler i Mussolini probudili i shvatili da je skandal trajao dovoljno dugo i nastrani su sledećeg dana proterani iz Nemačke i Italije“. Bilo je to vreme kada su LGBTI+ osobe u Nemačkoj i većem delu Evrope prvi put ostvarile neka od svojih prava.

Kada su došli na vlast nacisti su pooštrili anti-gej zakone i pokušali da iskorene gej i transrodne Evropljane i Evropljanke. Mada naglašava da poređenje današnjeg vremena sa Evropom 30-ih i 40-ih godina prošlog veka ne stoji sasvim, John Broich ipak kaže da zbog novih oblika autoritarizma u Evropi „vredi razmisliti o sudbini evropske LGBTQ zajednice u tim mračnim vremenima“.

Peščanik.net, 02.09.2022.

LGBTQIA+

________________

  1. Nicolas Boileau, Pjesničko umijeće, Split, Logos, 1982, str. 27.