- Peščanik - https://pescanik.net -

Lažne dileme

 
Radio emisija 26.03.2004, govore: Stjepan Gredelj, Nikola Samardžić, Maja Vasić-Nikolić i Nenad Živković.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan. Danas će u skupštini usvojiti rezoluciju o Kosovu. Koštunica će najzad, makar samo za danas pre podne, ispuniti svoj san o vladi nacionalnog spasa. Svi će biti na okupu. Izostaće samo oni koji još uvek nemaju pravo da sednu u skupštinske klupe – vladike, navijači, novi koalicioni partner vladajućeg saveza pokret Svetozar Miletić, književnici iz Francuske 7, Ivana Žigon, srednjoškolci i Kristijan Golubović.

Ovih dana smo se opasno približili snu najljućih patriota, snu o crkveno-narodnim saborima kao srpskoj verziji demokratije. A ako već mora neka demokratija neka bude starogrčka verzija, u kojoj se na agori, odnosno na trgovima s vremena na vreme skupljaju muškarci i donose odluke o važnim državnim pitanjima, kao što je osuda na smrt narodnog izdajnika.

Ovo su oni već mnogo puta proživljeni dani, kada nas stavljaju pred lažnu dilemu – ili otadžbina ili demokratija. Lažna je dilema i – ili ste za Kosmet i Bogorodicu Ljevišku ili za Šiptare. Lažna je i dilema – mogli smo da pucamo na demonstrante ispred džamije ili da ih pustimo da je satima opsedaju i pale. Lažna je dilema i mitropolita Anfilohija – jesmo li mi narod Božiji ili narod zločinaca. Mi smo, morao bi to barem da prizna izaslanik Božiji, i jedno i drugo. Tu sliku možemo menjati samo mi. U tome nam neće pomoći prošlonedeljno divljaštvo albanskih ekstremista.

Imamo predsednika vlade, imamo ministra spoljnih poslova, diplomate… ministre… njihov je posao da učine sve da se prošla sreda ne ponovi. Učenici srednjih škola nisu rezervni sastav vojnih i policijskih jedinica. A posao nove ministarke prosvete i direktora škola nije da decu šalju na ulice da iskazuju svoja patriotska osećanja.

Neko je hiljade albanskih dečaka i mladića nahuškao na Srbe. Stavili su im u ruke motke i ‘molotovljeve koktele’ i poslali ih u onaj strašni pir. Da li je izvođenje dece na beogradske ulice naša poruka da i mi decu za rat imamo? Četrnaestogodišnji dečaci i devojčice se ne smeju dovoditi u situaciju da se izjašnjavaju o Kosovu. Oni će uvek izabrati najužasnije slogane poput onog – Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji.

I dok razni istoričari, novinari, pesnici i analitičari rade na održavanju razjarenosti, dotle nova vlast koristi situaciju da bez otpora posmenjuje sve koji joj nisu po volji i pri tome lažu za razloge. Predsednika vlade, izumitelja legalizma i umerenosti nije bilo sramota da izjavi kako je postavljenje Aleksandra Tijanića – “zakonski i politički pametno rešenje”. Tijanić je ovih dana doživeo svoj ‘6. oktobar’. Dobio je šansu koju mu Đinđić onog oktobra nije dao.

Nije problem Hanibal Lektor srpskog novinarstva, koji bi morao biti u kavezu a ne na čelu državne televizije, kako ga je opisao Stojan Cerović. Pitanje je šta je u glavi, bolje reći u srcu našeg premijera? Kome se on i u ime čega sveti, postavljajući Tijanića na čelo državne radio-televizije?

Milošević je juče opet tražio da ga puste na slobodu. Ne bi me čudilo, kako je krenulo, da ova vlada Haškom sudu pošalje garancije za Miloševića i ujedno od Ujedinjenih nacija zatraži ono što je, uostalom, Koštunica i obećao u ekspozeu, da svi naši građani koji budu osuđeni u Hagu, kaznu treba da izdržavaju u našim zatvorima.

Onda bi nekim legalističkim ukazom ili na crkvenom narodnom saboru mogli da odlučimo da Milošević civilno služi kaznu i to kao Koštuničin savetnik za nacionalnu bezbednost.

Milošević je rešavao pitanje Kosova po principu – na ljutu ranu ljuta trava. Radoš Ljušić, poslanik Demokratske stranke Srbije i slavni srpski istoričar ima još bolju ideju. Izneo je i u članku u ‘Politici’, kojim ovaj list nastavlja svetle tekovine rubrike ‘Odjeci i reagovanja’.

Svetlana Vuković: “Plač Srbije” – dnevni list Politika:

“Kosmet se ne brani ‘ad hok’, od danas do sutra, jednom u deceniji ili jednom u veku. On se brani iz dana u dan, iz časa u čas, on se brani bez prekida, bez posustajanja. I nema odbrane Kosmeta bez potpunog prekida sa komunističkom prošlošću.

Postavlja se pitanje, kada je reč o Kosmetu i Srbima, da li je turska vekovna uprava bila bolja od kratkotrajne komunističke? Da, bila je bolja, neizmerno bolja. Bolje u svojoj državi pod svojom vladom nego u tuđoj državi i pod tuđom vladom. Ne verujem da se Kosmet može odbraniti plačem i sakupljanjem milostinje. Ako mogu plakaću i ja do kraja života. Otadžbina se brani na razne načine. Možda u toj lepezi i za plač ima mesta. Upitajmo se, kako Jevreji koji imaju ‘zid plača’ brane Izrael?” – Radoš Ljušić, profesor istorije na Filozofskom fakultetu

Svetlana Lukić: Jevreji ovih dana brane Izrael tako što raketama raznesu starca u invalidskim kolicima, a onda Šaron čestita momcima iz helikoptera i obeća da će i ostale palestinske vođe biti likvidirane.

A osim Kosova, sve kod nas teče kao podmazano. Velja Ilić i Bogoljub Karić su se očas posla dogovorili da otac budućeg predsednika Amerike, Janićija III Karića Bogoljub, državi pokloni 6% akcija Mobtela, kako bi Srbija mogla da ga proda i popuni budžet. Karić I je pohvalio poštenje i hrabrost Velimira Ilića. Rukovali su se, “ruka ruci nismo Turci”. I sad ostaje samo da neko ovaj dogovor dvojice džentlmena realizuje.

A na kakvim je mukama sada Dinkić, razapet između vebalnog rata sa Karićem i stvarne potrebe da mu se popuni budžet, bilo kako. Miloševiću je uspelo sa Telekomom, što ne bi i ovima sa Mobtelom. Pare nam naravno pod hitno trebaju, jer američke pare neće skoro stići.

Do famoznog 31. marta nijedan junak neće biti poslat u Hag. Koštunica je od Miloševića nasledio mnoge ideje i mnoge kadrove, ali neće da nasledi odgovornost za one koje su osumnjičili za najteže zločine. Svaka vlada preuzima političku odgovornost za dela i nedela svoje prethodne, a svaki narod dela i nedela prošlosti. Kada je Napoleon preuzeo vlast posle revolucije, rekao je sledeće: “Preuzeću odgovornost za sve što je Francuska ikada učinila od Svetog Luja do Komiteta javnog spasa.” Time je Napoleon naglasio jednu važnu činjenicu političkog života. To znači da je svaka generacija na osnovu toga što se rađa u istorijskom kontinuumu opterećena gresima očeva, kao što je i blagoslovena delima predaka.

Budući da mi volimo da podvaljujemo, a naročito sopstvenoj istoriji, evo jednog predloga – ‘ajde da 31. umesto Ratka Mladića pošaljemo u Hag Nenada Živkovića, glavnog urednika lista Pančevac. Taj “izdajnik” je u noći ‘crne srede’ pisao po zgradi opštine Pančevo grafite bratimljenja sa Albancima. Nenad Živković

Nenad Živković: U noći između protekle srede i četvrtka, nakon što su tokom celog dana sa Kosova stizale potpuno uznemiravajuće vesti o novim etničikim sukobima, građanka Dunja Šašić i ja smo, nakon što smo završili redovne obaveze na pripremi novog broja lista Pančevac, belim i sivim auto lakom na zgradi Skupštine opštine ispisali parole – Ne damo naše Albance – Vojvođani, i Živelo srpsko-albansko prijateljstvo.

Dok smo to radili primetio nas je portir u zgradi Skupštine opštine i obavestio policiju. Vrlo brzo je na lice mesta stigao jedan pozornik koji je, moram da kažem, vrlo korektno sa nama razgovarao 15-tak minuta, legitimisao me je. Nakon što nas je zamolio da više ne pišemo parole tokom te noći, najnormalnije smo se u miru razišli.

Čim se razdanilo po gradu su krenule najrazličitije priče da smo uhapšeni, da smo privedeni, što sve naravno nije bilo tačno. Ali je poslužilo da na osnovu službene beleške koju je sačinio potpukovnik kriminalističkog odeljenja pančevačke policije Zoran Stojiljković, gradonačelnica Borislava Kruška već tada, znači u četvrtak ujutru otpočne neku vrstu otvorene hajke na mene. I dakle, koristeći taj slučaj pisanja parola za praktično jedan mnogo širi i mnogo ozbiljniji politički obračun sa mnom kao sa novinarom. Dakle, otpočne jedan otvoreni pritisak na objektivno, slobodno, nezavisno i profesionalno novinarstvo u Pančevu i u Pančevcu, s obzirom na to da nijedna politička partija nema nikakvu kontrolu nad uređivačkom politikom lista Pančevac, i s obzirom na to da se takva situacija naravno ne sviđa gospođi Kruški koja je viđena članica DSS-a.

Dakle u prvoj izjavi Televizije Pančevo, dopisništvo RTS-a, ona je ocenila da ja kao visoki opštinski službenik nemam pravo na takvo ponašanje, da mi nije dovoljno što eto mogu samo u novinama da iznosim svoje poltičke stavove nego sad sam to počeo da radim i po gradskim zidovima, da je od kad sam pre deset meseci preuzeo rukovođenje u istom da je on dobio izuzetnu antisrpsku notu, da ja ne razumem “suštinu srpskog bića”, i da je u takvoj zapaljivoj situaciji pisanje tako poruka, dakle poruka koje pozivaju na prijateljstvo, može se protumačiti kao netloerancija, kao okidač koji bi mogao da napravi neke dodatne probleme i da upravo okrene nezadovoljstvo zbog događaja na Kosovu pram našm sugrađanima Albancima koji žive u Pančevu.

U četvrtak istog dana oglasio se opštinski odbor DSS-a. Portparol Dejan Bosnić je održao konferenciju za štampu na kojoj je ocenio da sam ja nedorastao da obavljam ovu funkciju, dakle da budem urednik. A u petak je već počela institucionalna kampanja, instituciona politizacija slučaja zato što se okupio Izvršni odbor koji je na jednoj neformalnoj sedinici pokrenuo inicijativu da Izvršni odbor predloži Upravnom odboru Pančevca da me smene sa mesta gčavnog i odgovornog urednika.

Ali ta inicijativa nije prošla zato što su se protiv nje izjasnili predstavnici Vojvođanske zelene stranke, dvoje iz Demokratske stranke i Građanski savez Srbije. Odbornik SPO-a je zatražio da sada skupština opštine predloži moju smenu. Ta tačka je uvrštena u dnevi red i biće na sednici skupštine opštine 2. aprila.

U međuvremenu se zahtevima za moju ostavku pridružio i SPO i Nova Srbija. U međuvremenu je i, da li slučajno ili ne, deo redakcije i to pretežni deo redakcije zatražio moju ostavku. Kolege objašnjavaju da se to sasvim slučajno desilo, nezadovoljni navodno, mojim dosadašnjim načinom rada i organizacijom redakcije. Upravni odbor se juče sastao, ali je prekinuo sednicu i zamrzao izjašnjavanje o ovoj inicijativi, dokle god traju ovi, da kažem, politički pritisci na Pančevac, pošto upravni odbor nije želeo da se bilo koja odluka koju bi eventualno doneo tumači u kontekstu političkih pritisaka.

Tako da će ta priča biti nastavljena kada se bude završila ova hajka na mene, koju ja ne doživljavam kao hajku na mene kao autora parola na zidu skupštine opštine nego kao novi napad na objektivno novinarstvo. Zato što je taj moj čin građanske neposlušnosti, građanske solidarnosti i građanskog prostesta protiv svega onoga što se dešava na Kosovu, pre svega protiv nasilja bez obzira s koje strane bilo ono počinjeno. Prosto se taj moj čin koristi za jedan politički obračun sa nezavisnim novinarstvom.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Nenad Živković, još uvek urednik Pančevca. Sada slušate gospodina Stjepana Gredelja, v.d. direktora instituta za Filozofiju i društvenu teoriju.

Stjepan Gredelj: Ovo što se dešavalo ili se dešava na Kosovu je naravno užasno. Ali užasne su i reakcije na to što se desilo. Znamo kako je počelo, uvek je počinjalo tim nekim incidentom … kad je ranjen onaj mladić, pa je bilo strašno, pa onda neprimerena reakcija, ne toliko na samom terenu, koliko su medijska reakcija odavde.Ponovo raspirivanje tog jako ružnog i opasnog govora i naravno to prebrojavanje žrtava.

To na neki nacin potpuno liči na – ‘Srećnu novu 1991.’ Direktor državne televizije je smenjen, jer valjda nije bio dovoljno pljuvački raspoložen. A postavljen je čovek koji je najgori u pljuvanju, mislim u svetskom novinarstvu.

A danas Koštunica izjavljuje, da je to i politički i ne znam kako jako dobar potez. No comments na tu priču. Sad još očekujem da se neki takav sličan, čak možda i Komrakov pojavi kao glavni urednik RTS -a. Onda će valjda sve biti kako valja i sve kako treba.

A treće što je bilo frapantno u celoj priči jeste upravo reakcija onoga što bi trebalo da bude organ države,to jest policija. Potpuno je trulo objašnjenje koje ne drži vodu, da oni prosto nisu znali gde bi mogao da se desi incident u Beogradu. Strašno je da policija ne radi svoj posao. I strašno je da ministar kaže: “Rasturite demonstracije”, a pošalje 30 neiskusnih policajaca da to odradi.

Kako su ih rasturili ispred Američke ambasade? Suzavcem. Da li je to bila prećutna saglasnost sa onim što se desilo? Ne bih voleo da u tako nešto verujem. Ja mislim da se radi o neodgovornosti. U toj policiji su te razne pretumbacije, te jedan ministar gori od drugog. Naravno. Mi nikad nemamo bolje ministre, pa zašto bi imali i bolje ministre policije? Pa onda, i ti ljudi su bili kojekuda. Možda se intimno slažu s tim sto je ucinjeno dzamiji.

Svetlana Lukić: Ta Deca, ucenici po školama,koji su izašli na ulicu, se nisu samorganizovali nego se to radilo u samimi skolama. I to je na neki nacin reakcije države.

Stjepan Gredelj: Prvo, njihova vrsta reakcije, neovisno od ovih događanja, jeste evo od pre neki dan, direktni i otvoreni nagoveštaj da ce prekinuti reformu obrazovanja. Eto to će oni da rade. I opet će ta deca biti sluđena. Taman su ušli u neki sistem koliko god imao slabosti, al’ su u nešto ušlo. I sad odjedanput i ti nastavnici koji su slati na te seminare su opet šta? Jovo nanovo, briši sve što sam naučio i ‘ajde nazad. I to je to vecno vraćanje istog ili varijanta što gore to bolje.

Više ne znam kako to da ocenim. Prosto više nemam te sociološke pameti da shvatim ovo ludilo na bilo koji način. Gledam kadrovski sastav ministarstva prosvete, neću pominjati imena, ali ispod ministara taj personalni sastav je vrlo neobičan, u najmanju ruku.

Nestabilna zemlja, nezreli političari, užasno javno mnjenje, grozni mediji. Ovih dana je bio frapantan taj rečnik koji se pojavio čak i u Danasu koji se uvek se trudi da bude relativno korektan. U izvestaju dopisnika iz Novog Sada se kaze da su u onim demonstracijama, u čemu li već, napadnute nekolike šiptarske radnje. To je rečnik ‘90-tih. To se vraća.

Svetlana Lukić: Da li ste videli tekst gospodina Radoša Ljušića, koji je objavljen u danasnjoj Politici?

Stjepan Gredelj: Ne, nisam.

Svetlana Lukić: Gospodin Ljušić kaže :“‘Otadžbina se brani na razne načine. Možda u toj lepezi i za plač ima mesta. Upitajmo se kako Jevreji koji imaju ‘zid plača’ brane Izrael?” Imamo profesora Univerziteta, imamo člana parlamenta, člana vladajuće stranke …

Stjepan Gredelj: On je bio i kandidat za ministra prosvete, jednog od viđenih kandidata. Pa naravno, da, da. To je to. Da sad skinemo masku. To je taj ‘obrazovski” rečnik. Ja sam upozoravao ljude da Obraz nije benigna stvar. To nije grupica mladih zaluđenika. Toje vrlo opasna stvar koja će se prosto širiti u ovakvom deregulisanom kulturno, političkom i svakom drugom prostoru. U te njihove mlade glave mogu se vrlo lako uliti i fiksirati …Ovo je poziv na rat. Zar smo zaboravili šta je bilo pre pet godina? Tako brzo zaboravljamo. Uostalom, nek on ide prvi. Ako on ode prvi onda će možda krenuti i njegovi obrazovci. Ali teško da će ići. Oni bi se borili za Kosovo do poslednje kapi tuđe krvi.

Povika je na takozvani civilni sektor. Ali i ovo je civilni sektor. Ovaj nam je jednak a ovi su jednakiji. Ovi su nam bliži, ovi su nam dalji. Ovi su, ne znam, mondijalisti, šta već nisu, plaćenici i tako dalje a ovi su naši. To su opasni rascepi u društvu. Ovo društvo je inače u rascepu. I samo se dodaje.Vatra se ovde gasi benzinom. Neće valjati.

Najbolja ministarka iz prethodne vlade je gospodja Gordana Matković koja je, za razliku od drugih koji su mnogo pričali, mnogo radila i mnogo toga uradila.Užasno mnogo uradila. A kao znak zahvalnosti zbog toga što je dobro urađeno nije što ona više nije ministarka nego što je ukinuto ministarstvo, koje je bilo najbolje u prošloj vladi. E to je već ludilo.

Spajanje ministarstva, na primer, za nauku i ekologiju, to je kao spajati drvo i gvozdje. Ne idu zajedno. Svaka od tih disciplina je posebno za sebe. To je zato što se ne ide na funkcionalno rešenje nego se ide na uvaljivanje svojih ljudi u njihove fotelje. Sinekure. Ono što malo, u stvari malo mnogo poziva na veliku opreznost jeste postepeno,ali sve glasnije pozivanje na autogetoizaciju. Počev od onoga opet – Mi možemo sopstvenim sredstvima, Ne treba nama pomoć. Ne treba nam tutorstvo. Onda prica o Hagu kao 9-oj rupi na svirali. A onda će doci 31. mart, i opet sve biti – Eto, nismo mogli drugačije, moralo se … Ne može desiti ništa drugo. Može, može, sve je moguće. Ali onda, nek nam je Bog na pomoći.

Samo da se vratim na medijsko izveštavanje o Kosovu. Sad mi je palo napamet. Frapantno je bilo, pošto zaista analitički gledam to što gledam i čitam to što čitam. Više se govorilo o objektima nego o ljudima. Priče o objektika, o ognjištima. Strašno je što se to dešava. Ali to su ipak ljudi.

Svetlana Lukić: Kako vi tumačite to da vlada nije imala nikog drugog do Aleksandra Tijanića za mesto direktora RTS-a?

Stjepan Gredelj: Dobro. To je malo poduža priča. Pa prisetimo se predsedničkih izbora.Ko je bio šef kampanje tadasnjeg predsednickog kandidata a sadasnjeg premijera? Setimo se da je taj isti Tijanić bio svojevremeno u štabu Đinđićevom, pa je poludeo na Đinđića, kad ga ovaj nije postavio za direktora kuće Politika. Dakle, sve su to krajnje prizemni motivi. Ali je krajnje cinično reći da je on pravi čovek.

On je lukav, on je strahovito dobro obavešten. Sad pitanje je odakle mu sve te informacije. Do tih informacije, malo koji obični novinar može da dođe. On je čovek agresivan, vređa do koske. On je u jednoj emisiji gostovao sa bivsim ministrom kulture i izvredjao ga k’o ništa. I šta kaže novi ministar informisanja Kojadinović: “Pa eto, to je Tijanić.” Pa znam, ali…. U stvari, možda paradoksalno, možda zaista nema bolje ličnosti za tu ulogu.

Svetlana Lukić: Onda smo mi u velikoj nevolji.

Stjepan Gredelj: Ne znam. U stvari, nije da ne znam nego sam potpuno zbunjen. Ako su i ostala, manje poznata nam, kadrovska rešenja takva, ako se legalističkom rezimu krsi zakon po kojem treba da se postavi glavni urednik državnog servisa,onda čemu priča o legalizmu? Čemu onda onih devet verzija zakona o radio difuziji? Čemu onolika tuča oko saveta agencije za radio difuziju sa svim čudima koja su se tu desila? Ti ljudi se dezavuišu potezom pera, pozivajući se na Miloševićeve zakone o preduzećima. A trebao nam je nov “naš” čovek da radi šta? Verovatno da siri “našu” popularnost. Pa zašto nekome treba državna televizija? Jer tu od javnog servisa ni J, S nije ostalo.

Ja se ne osećam sigurno. Ja sam mogao, sticajem okolnosti, da prođem onog dana Gospodar Jevremovom i da me neka budala zvekne kamenom, a da policija gleda i ne radi ništa. Ogromno je i nepoverenje u institucije. Sve je nekakav glibavi teren, močvara. Čovek treba da oseća čvrsto tlo pod nogama da ne bi imao osećanje straha, odbojnosti, a iz toga obično može da se rodi koješta. Agresija npr. Bolja mada nije bolja varijanta – odlazak ljudi. Niko do sad iz ove vlade nije pomenuo, ili ja nisam čuo da je pomenup šta ćemo mi sa 200 hiljada najobrazovanijih mladih ljudi su otisli napolje. Ko će obrazovati nove generacije? Ko će ih obrazovati? Obraz?

Svetlana Lukić: Da li vi mislite da ćemo mi u julu mesecu dobiti Tomislava Nikolića za predsednika države i šta će to da znači.

Stjepan Gredelj: Nisam prestrašen likom Tomislava Nikolića. Prvo – što mu je ta funkcija slaba. Slabo mesto u celoj priči. Ali je to ohrabrujuće za narastanje ovog anti-anti, sve anti, nije važno da li je anti-zapadno ili anti-južno, guranje prsta namazanog biberom u oko i to je model političke kulture koji se nameće ljudima. Ali jednog trenutka Francuska se našla pred sličnim izazovom. Setimo se kako su reagovali. E to se ovde neće desiti.

Svetlana Lukić: Kao što je nekoliko milona Španaca izašlo na onakav način u znak solidarnosti ….

Stjepan Gredelj: Ali uglavnom ćutanjem. Ćutanjem i hodom. To smo samo jedanput, nažalost, imali prošle godine, je l’ tako? Sahrana. A sad … Pa ljudi jesu frustrirani, ne treba imati previše loših reči. A ne treba dodavati. Ako ne možeš da rešiš problem, nemoj ga povećavati. E, a ovde upravo zato što ne znaju da reše problem, onda ga povećavaju, možda i nesvesno. Ljudi raznih fela; od naučnika pa nadalje.

U šahu ako ukradete partneru topa, njegova konstrukcija pada. E tako je ovo. Ovde svako svakog drži pod prismotrom. Pa zašto toliko uporno svi vole da imaju nadzor nad dosijeima, koji naravno nisu uništeni? Zašto svi hoće da njihov čovek bude na ključnom mestu službe DB-a,kako god se ona sada zvala, skraćenica je skraćenica Upravo zbog toga. Jer ko proizvodi “dobre” informacije? Onaj ko ih ima.

Sve u svemu svi smo rezignirani, al’ onda svako jutro iznova, Sizifov posao – kamen uz brdo, pa guraj, onda se ponovo skotrlja nizbrdo, pa onda sve iz pocetka. Na žalost, nismo rođeni u Danskoj. Prosto, ponekad ujutru kad se brijem, pogledam sebe u ogledalo i kažem: “Čoveče, ti si umoran, 15 godina si u svemu ovome” . Gde je tu život? Život je negde drugde. Sve očekujemo jednog dana. Kog dana? Gde je taj dan? Gde je taj kraj duge? Pa ćemo negde naći zlato .

Svetlana Lukić: U prošlom Peščaniku govorio je i Petar Luković. On je ministra kulture iz vremena Slobodana Miloševića, Željka Simića, nazvao lopovom. Gospodin Simić se pozvao na svoje zakonsko pravo da u ovoj emisiji odgovori Petru Lukoviću.

Željko Simić: Da redovno i usredsređeno ne slušam emisiju Peščanik, bio bih tragično uskraćen za lucidne komentare Petra Lukovića, kao i za njegove komplimente upućene na moju adresu prošle nedelje. Potpuno je prirodno da sam ja za njega Željko mali Simić, budući da je on za mene odavno Petar Veliki Luković. Jedino što je malo neprirodno, jeste činjenica da je ovaj veliki čovek o jednom tako malom čoveku poput mene za poslednjih 10 godina napisao toliki broj tekstova, da ih je lako moguće skupiti u pozamašnu knjigu a da ja, s druge strane, o njemu, ako o duhovnoj gromadi, nisam napisao ni jedno jedino slovo.

Doduše, moja pokojna baka je govorila da nema ničega čudnog da čovek njegove velike pojavnosti bude opsednut čovekom moje male pojavnosti. Sirota, nije doživela veliki preobražaj Petra Velikog koji postade savetnik ozloglašenog demokratskog insajdera u samom središtu JUL-a. Bilo je dirljivo videti Petra Velikog, po prvi put protokolarno odevenog, ružičasto skockanog, sve sa macolom o vratu, kako bez imalo jarosti, potpuno defrustrirano, sedi do svog dojučerašnjeg neprijatelja i glavnog zagađivača kulturnog prostora i razmišlja o sudbini medijske čistote zapadnog Balkana.

Ovaj nesuđeni predsednik komisije za odstrel novinara koji su svojim tekstovima tobože inspirisali jedno ubistvo, ponovo se žestoko ljutnuo u poslednjem izdanju Peščanika, zato što sam se ja, navodni lopov, uopšte usudio da prozborim koju reč o njegovom novom idolu i pokrovitelju, inače u stvarima kršenja demokratskih normi opštenja, potpuno nevinom biću, čednom poput novorođenčeta, o čemu najbolje govori njegov ljupki nadimak.

A ja sam lopov samo zbog toga što je Petar Veliki selektivno lakoverean. Očas je on poverovao u istinitost žandarmerijskog inspektorskog komentara jednog ilegalnog privatnog snimka, bez tona, puštenog u prvim minutima dnevnika. Taj kratkometražni film bio je nelegalan čak i za policijskog generala koji je bio prisiljen da protivzakonito distribuira taj snimak medijima, objašnjavajući taj čin nebuloznim razlozima pedagoške preventive.

Tako smo dobili srpsog Makarenka i srpsku verziju “Pedagoške poeme”. Pošto nema nikave sudske presude, Petar Veliki je preuzeo na sebe ulogu sudije i oklevetao me je samo zato što je, kaže, svojim očima video kako kradem vitamine, minerale, proteine i druge beduine. Ali i kao Petar Veliki, ja sam, ovako mali, izuzetno lakoveran. Ja još uvek verujem da su avionske karte naše narodne poslanice na liniji Istambul – Beograd, kojima je tako sugestivno mahao portparol jedne nominalno demokratske stranke, verodostojne. Da su dakle realne, jer sud nije dokazao njihovu nadrealnost.

Istu vrstu lakovernosti nosio je u sebi i moj pokojni deda koji je svojevremeno u Americi slušao famoznu radio emisiju čuvenog Orsona Velsa u kojoj je on objavio invaziju Marsovaca. Umro je uveren da su Marsovci među nama. Smejali su mu se.

Ja se više ne smejem, jer znam sasvim pouzdano da je jedan veliki Marsovac sa diplomom mašin-inžinjera ovde i da u Peščaniku viče u mikrofon da, citiram “Kosovo nije Srbija”. Pre njega to je mislio i jedan mašinbravar ali to nikada nije prevalio preko usta.

Svetlana Lukić: A sada govori istoričar Nikola Samardžić, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Nikola Samardžić: Od početka ‘80-tih, od povratka kosovskog pitanja u ovdašnju jugoslovensku i srpsku javnost, od povratka crkve u javni život, od hitova grupe Idoli i tako dalje, to je bila jedna istorija koja je tada krenula i koja se nastavlja i danas.

U jednom trenutku se pojavio Milošević, koji je umeo da upotrebi celu tu situaciju, iako je verovatno godinama pre toga nije razumevao. Dakle, ja se sećam, recimo, zabrane izdavanja sabranih dela Slobodana Jovanovića, moj otac je to priređivao sa Živoradom Stojkovićem, kada nas je policija svakodnevno maltretirala na različite načine. Međutim, odjednom se sve to preokrenulo. I Milosevic je prihvatio ta određena stanovišta koja postoje dugo u srpskoj istoriji. Ako se prati na primer, kontinuitet radikala kao specifične pojave u srpskom društvu, koja je antimoderna i u današnjem nekom smislu populistička, tu postoji jedan kontinuitet, kontinuitet sklonosti nasilju u našem društvu koje povremeno izbija. Kao što postoji ta sklonost nasilju i u albanskom i u hrvatskom društvu.

I to je nešto što je teško preseći, teško je sa tim se obračunati, jer su u to upletene tradicionalne institucije za koje se vezuju uticajne ličnosti u raznim epohama. Taj drugi kraći kontinuitet, ja bih pratio od priprema za Đinđićevu likvidaciju. Tu se stvorio jedan front političkih i javnih radnika i mislilaca, novinara, kriminalaca. I ta jedna koalicija je u Đinđićevom ubistvu našla vrlo opipljiv interes da se istorija vrati unazad.

Đindjicev naslednik se koliko-toliko snalazio. On je ostao jedna simpatična i čestita ličnost. Ali kao što ste videli, ta politika je doživela kolaps. Otkrivale su se uglavnom minorne afere koje su se mogle lako rešiti. Dogodili su se izbori gde se ponovila ona stara izborna volja s kojom manjinsko napredno društvo ovde kuburi oduvek.

Osnovni problem političke Srbije su birači, nisu političari. A on sam je izbrisan iz vrha sopstvene stranke, u čijoj je izgradnji učestvovao i njegov doprinos je ogroman. Ako ništa drugo, bar je grad Niš kao jedna radnička, siromašna sredina pripao jednoj modernoj reformisitčkoj struji. Ubistvo Zorana Đinđića je zapravo simbol kolapsa ovdašnjeg društva.

Srpsko društvo se nepomiriljivo podelilo na dva tabora: na onaj manjinski, koji je marširao na dan njegove sahrane i onaj većinski, koji je tapšao ručicama dok je pratio prve vesti o njegovom ubistvu.

Naravno da sve ono što je usledilo, čitav istražni postupak, da je to bila jedna obična farsa, da se u javnosti više naricalo nad onima koji je davno trebalo da budu na teškoj robiji, a eto zapalo im je da su u istražnom postupku koji se odužio. I na kraju, i samo suđenje se pretvorilo u suđenje celoj onoj Srbiji koja nastoji da se modernizuje, da postane jedno normalno, zdravo, pravedno društvo, u kojem deca neće umirati u bolnicama, u kojem će deca biti pismena i vaspitana, društvo koje neće ugrožavati nikoga oko sebe, pa, ako je to potrebno, i društvo koje će uspeti da zaštiti nacionalne interese većinskog naroda, ma gde se on nalazio.

Taj kolaps istorije, naravno, je došao do punog izražaja, tačnije svi njegovi simptomi, u krizi koja je izbila prošle nedelje. Dakle, ako je Kosovo zaista najskuplja srpska reč, stvarno se ispostavilo da je to tačno, u svojoj nakaznosti čitave te genijalne misaone konstrukcije.

Svetlana Lukić: Videla sam hiljade srednjoškolaca od po 13, 14 godina, odnosno 15, 16 godina koje su profesori pozvali da izađu napolje. A onda s druge strane vidite albanske mladiće sa isto toliko godina, sa onim batinama. Ispalo je da su i tamo i ovamo ta deca u prvim borbenim redovima.

Nikola Samardžić: Obrazovni i zdravstveni problem su osnovni problemi ovog društva. Dakle, to su dve tačke koje bi trebalo da budu poslednja odbrana moderne Srbije. Možemo voziti moskviče ili lade, meni je potpuno svejedno. Možemo nositi, ne znam, kinesku ili rusku garderobu, to se valjda i nosi, ne znam. Ali tamo gde svaka ideologija mora da kolabira, to su zdravstveni i školski sistem. Dakle u ovom društvu deca umiru u bolnicama. I u ovom društvu deca idu u loše škole. I naravno da umobolnici koji su stvarali Miloševićevu epohu, a sada isteruju tu siromašnu i polupismenu decu na ulicu. I za njih nemam …

I tu svaka ideologija prestaje. Kad su deca bolesna i nezaštićena, kada ih ošišani idioti jure ukradenim automobilima po trotoarima, i kad deca ne uče, kad su polupismena i slušaju narodnu muziku, tu je kraj cele priče. I tu bi svaka diskusija trebalo da prestane.

Naravno o tome se najmanje razgovara. Razgovara se o bilo čemu drugom. Ministarka prosvete je, recimo, prošle nedelje izjavila da će manje-više zaustaviti sve reforme koje su počele. U Evropi su društva obrazovana, ona počinju već od mađarske granice i završavaju se na Atlantiku, a čak ako idete na istok, verovatno negde na Uralu. Ovde počinje jedna civilizacija nepismenih, dokonih i besposlenih. Naravno da je takvom decom najlakše manipulisati.

Što se tiče spoljne politike, nju su ovih dana vodili pojedinci i ustanove koji su nekako uspeli da prežive Đinđićevu epohu i utoliko su imali izvesnog uspeha. Drugo, tu je katastrofa Koštunicinog plana o kantonizaciji. Bilo je jasno i pre njegovog odlaska u Brisel da se to neće prihvatiti. I on je tu bio uporan i naravno dobio je po glavi, kao što i uvek dobija kad god ode u neku zemlju EU ili u Sjedinjene američke države.

I on tamo manje-više pristane na sve što mu se došapne. Onda se vrati ovde i mrzi i njih i ceo svet. I to sve ide u krug. To nekako podseća na Miloševića. On je neka vrsta njegove paradigme koja se ponavlja na vrhu srpske politike.

Svetlana Lukić: Šta možemo da očekujemo od ove vlade i, pre svega, od njenog premijera? Ta urgentna kadrovska rešenja, urgentno, kao da je praktično rat; smenjivanje u roku od 15 minuta Kori Udovički, sećate se onoga sa Službenim glasnikom.

Nikola Samardžić: Nije neobično da je Koštunica prvo napao onaj sektor koji je Đinđić uspeo najviše da unapredi – to je finansijski sektor. Ne samo zbog važnosti finansija u funkcionisanju vlade i društva nego upravo zato da bi i na taj način uništio i zatvorio Đinđićevu epohu. Ta brzina kojom je smenjena Kori Udovički upravo o tome svedoči.

Ono što me je zabolelo kod te smene jeste činjenica da Beograđanima teško uspeva da opstanu na vrhu. Mi smo išli u isti razred u Osmoj gimnaziji. Nekako sam to shvatio i lično. Pa zašto uvek svi ti divlji udaraju na nas.? Time udaraju i na sebe. Udaraju i na svoje porodice, svoje sugrađane, svoje komšije.

Svako od nas će zaglaviti u bolnici. I većina naše dece ide u naše škole. Opet se vraćam na te osnovne tačke, gde se nekako prelama suština svake politike i svakog društva. Na odbrambeno-policijske i sve ostale slične poslove u ovom društvu odlazi deset puta više novca nego na prosvetu. To je slika našeg društva. Dakle samo budžet je dovoljan da u tim razmerama opiše koji su naši prioriteti, da oslika naš mentalitet, da objasni zašto je naša istorija na taj način okamenjena i zašto su ljudi kod nas manje-više nesrećni.

Već se pojavilo nekoliko skandala. Ovaj ministar policije mi je cak simpatičan, kresnuo je neki kiosk kada to niko nije radio. Ja ne mogu da se setim šta je 1980. uopste bilo u kiosku da se ukrade. Bila je ona restriktivna politika Milke Planinc ili je to bilo posle. Ali ne mogu da se setim čega je tad bilo. Ali on bar pokazuje neke normalne ljudske osobine, bar time, ‘ajde ako se vratimo u njegovu prošlost.

A nekako se cela javnost se uhvatila za tu kradju, a to je možda i najmanji problem u svemu. Jocic bar nije dozvolio ovih proteklih nedelju dana neki opšti linč na ulici. A na to je pretilo, kakvi su se sve likovi pojavili, od ministara u istoj vladi koji već pokazuju određene kriminogene tendencije do raznih antropoloških nakaza. Dakle, sve one koje neko normalno društvo sakriva, rade na nekoj plantaži, nema ih u centru grada pred zgradom vlade. To se nigde ne događa, samo ovde. Nekako je javnost je bila veoma kritički raspoložena prema prethodnoj vladi.

Videli smo kako su ti vredni, sposobni i obrazovani ljudi protekle tri-četiri godine doživljavali javni linč iz dana u dan. I ja ne znam da li je postojala svest o tome ko će doći posle njih? Ko će voditi, ne znam, prosvetni ili zdravstveni sektor? I ko će krenuti da ponovo rastura ta ogromna javna preduzeća da bi nahranio one gladne iz neke kombi partije. A videli smo kako te partije narastaju u ogromne organizme čin se dočepaju sveže krvi. Najbolji primer za to je DSS od 5. oktobra, koji se popunio najgorim slojem ovog društva, slojem koji nema nikakvih ideoloških, niti bilo kojih skrupula. I ta partija je danas na vlasti.

Kostunica je proizvod ovog društva i naše istorije. Ovo društvo nije zaslužilo ni bolje ni gore od njega. I mislim da demokratija u tom smislu zaista funkcioniše. Dakle, birači stave svoje kačkete, obuku one dlakave gunjeve i ubace listić na kome su zaokružili svoj omiljeni lik.

Ako krenete da se šetate Srbijom i da istražujete kakav svet ovde živi, u kakvom siromaštvu i kakvim zabludama, sto obično ide zajedno, pa on valjda i nije tako loš.

I kad se formirala ta vlada, videli smo da ima mnogo gorih i opasnijih od njega. On je, dakle, dobar zato što ima i gorih. A loš je zato što neće uspeti da održi potrebnu ravnotežu između jednog reformističkog sektora u sopstvenoj vladi i tih hijena koje su se pojavile ne znam odakle. A i oni su deo ovog društva i njegovi predstavnici, koji će krenuti da čerupaju ono malo sirotinje što je ovde ostalo.

Očigledno da u dubini društva postoji jedno divljenje i obožavanje totalitarnih, autoritarnih ličnosti. I da vrhunac poštovanja društvo ukazuje onima koji su uspeli da nekog opljačkaju, da nekog skinu za glavu. To je to čojstvo, junaštvo valjda, ne znam šta je. I to je priča o balkanskom uspehu.

Ovde ne postoji drugi mit osim hajdučkog. On je duboko usađen u našu istoriju. I ljudi se sklanjaju od svakog ošišanog imbecila, koji sedne u neki skup auto i juri ih po trotoaru. To je normalno. Od njih beži i policija. Kao što je pobegla ispred džamije.

Pa da je tamo došlo do pucnjave ceo kvart bi izgoreo. Ko zna šta bi bilo. Još uvek ne postoje dovoljni uvidi u štetu, ne samo onu koja je pričinjena našim sugrađanima, nego i u činjenici da se o Kosovu vrte samo dve osnovne slike. Jedna je sahrana albanskih dečaka, a druga je paljevina džamija. I to je ponovo slika o nama.

Kad su srpski ustanici 1806. osvajali Beograd, u tom gradu su živeli Turci, Jevreji, Jermeni i Srbi. Oni su ubijali koga su stigli. To je sukob civilizacija. Srbi su bežali zajedno s Turcima iz Beograda u Zemun. Jevreja ne znam koliko su pobili. A ostale su preobratili u hrišćanstvo. I tu je osvajanje tog grada bilo završeno.

Ali time je otvorena jedna dugotrajna bolna istorija sa kojom se suočavalo srpsko društvo XIX veka, koje je osećalo duboke ožiljke zbog tog događaja. I bilo je potrebno nekoliko decenija da se obnovi ova ista džamija i da se ponovo uspostavi pluralizam javnog života, koji je odlika cele nase civilizacije.

Istorija je troma kao i naš premijer. I tu se sve kilavi, naročito se na Balkanu kilavi. Kako bih rekao, nije stanje toliko beznadežno koliko su veliko otpori da se to propadanje ubrza.

U našem društvu postoji nekoliko osnovnih problema koji moraju da se reše. Te probleme je napao Zoran Đinđić i zato su ga ubili. Ubili su ga i zato jer je bilo očigledno da je on jedina ličnost koja može da koordiniše sve te napade na osnovne probleme našeg društva.

Dakle, to su problemi sa susedima na Balkanu, problemi sa Evropskom unijom i sa Sjedinjenim američkin državama. To su problemi koji se vrlo konkretno mogu rešavati. Međutim, čitava ta zvanična ideologija koja je uspela da nasledi Miloševićevo vreme upravo negira potrebu da se ti problemi rešavaju. I upravo je ta ideologija neka vrsta lokomotive našeg kolapsa.

Srbija štiti 20 ratnih zločinaca. Ljudi koji su naređivali ubistva, koji su ubijali nezaštićene vezane ljude. Bio je televizijski prenos iz Srebrenice, ja se toga sećam. Ljudi koji su nas mlatili ovde po ulicama, i toga se sećam. Ja sam izgubio nekoliko godina na ulici zbog tih ljudi.

Ako ništa drugo, mogao sam da napišem još dve-tri knjige. Neću da govorim o ranjenima, umornim, izludelim. Druga stvar, Srbija ne želi da reformiše nijedan od svojih ključnih sistema, od kojih zavisi funkcionisanje zdravog društva. Dakle, ne želi da reformiše školski sistem. Beogradski univerzitet je jedna masovna organizacija, koja je potpuno zastarela i nakazna. I ona je uspela da u takvom obliku nasledi Miloševićevu epohu.

Ne postoji nikakav konsenzus koji bi nametnule same elite o tome na koji način će se ovo društvo u kulturnom smislu profilisati. Dakle, da ovo društvo više ne bude jedna banda divljaka, koji se šišaju do glave i koji pevaju neke imbecilne pesme, penju se na stolove i igraju. I što je još gore, slušaju iste pevače i pevačice koje obožavaju njihove dede i babe.

To je jedno nenormalno društvo. To je osnovni simptom našeg divljaštva. To je jedno društvo koje u svemu imitira prethodne generacije. Kao ona društva u Polineziji ili Amazoniji, koja su istraživali antropolozi. Takvim društvima se istoričari ne bave. To nije tema istoričara. On može tu pojavu da dočara u kontekstu jedne istorije koja obuhvata veći prostor, pa se takvo društvo pojavljuje kao neki tumor čitave te jedne veće zajednice. Ali mi smo, u izvesnom smislu, više predmet istraživanja antropologa nego istoričara.

Ako pogledate minulu epohu u poslednjih nekoliko decenija, rock’n’roll se svirao svuda osim u Crnoj Gori i na Kosovu. A danas se ne svira više nigde, ako uopšte i postoji. Možete uključiti, šta ja znam, i zapadnu Hercegovinu, ako hoćete. Dakle merila tih zaustavljenih, primitivnih društava prenela su se na čitav prostor bivše Jugoslavije.

Ali merila tog jednog dinarskog pojasa, gde se običaji i mentalitet strogo nasleđuje iz epohe u epohu je takođe jedna vrsta ideološkog plašta koji je obeležio raspad Jugoslavije. I to je objašnjenje zbog čega je raspad Jugoslavije bio tako krvav. Zato što ne postoje nove generacije koje su sposobne da se u svakom smislu sukobe sa svojim roditeljima i sa svojim precima.

Srbiji je potreban Širak, kao što je Francuzima potreban Širak. Međutim, u Parizu imate 20 Univerziteta. To je Sorbona. Dakle na 20 mesta, ja sam istoričar, mozete da studirate istoriju. Tako bogato i razvijeno društvo je sposobno da stvori neku vrstu prelaznih bioloških entiteta, koji uspevaju da prodaju jednu umerenu ideologiju onima koji su vezani za ekstremne ideologije.

Takvi su francuski desničari. Oni su vrlo korisna pojava. Koštunica je trebalo da bude neka vrsta srpskog Širaka. Ali, šta da radite, kakvi su nam WC-i, kakav nam je univerzitet, kakav je gradski prevoz, kakve su ulice, takav nam je i Širak. On je i bolji od našeg proseka. Žao mi je što to moram da kažem, ali Koštunica je iznad proseka ovog društva, iznad proseka naše politike poslednjih 50 godina, ako hoćete. Dakle ako ga uporedite sa svim srpskim premijerima do sad, izuzev Đinđića ili Milana Stojadinovića, on je bolji i od Milke Planinc i od Bogoljuba Jeftića pre rata i tako dalje. On je jedan korak napred, ali eto nekako nije dovoljan. On je neko polurešenje. Zbog toga će ga istorija, na žalost, prikazati u mnogo goroj svetlosti nego što je on zaista bio. I njega, kakav god jeste, ovo društvo možda ne zaslužuje. Znači ovo bi društvo nekoga goreg.

Svetlana Lukić: U ovo vreme, pre pet godina, već smo kao raspoznavali ‘tomahavke’ od običnih glupih bombi i procenjivali koliko su daleko pale. A nas dve smo u to vreme, samo jednog mnogo lepšeg prolećnog dana, razgovarale sa Borkom Pavićević.

Borka Pavićević: Ujutru kad utihne čuju se ptice. Mi imamo jedno neverovatno proleće. Nikada nije bilo lepše, nikad nije bilo bujnije, nikad nije više mirisalo, a mi smo u bombama.

Početkom bombardovanja ja sam na nasoj televiziji gledala filmove iz Drugog svetskog rata. Kad gledate te filmove i čujete to napolju, onda u stvari shvatite da vi nikada niste ni bili rođeni.To je jako teško. To je kao umreti, ili ćete se tek roditi sa sećanjem. Meni je strašno to što se ja, u stvari, sećam. Vi već na nekakav način imate apokrifni život. Jer već ovo što je napravljeno je uspomena. Konačna.

Svetlana Lukić: A pre pet godina, ova zemlja je, izgleda, zauvek ostala, bez tada 22-godišnje Maje.

Maja Vasić-Nikolić: Dok sam ovde zivela bila sam jako puno protiv rata . Bila sam malo anti-srpski nastrojena jer su moji sunarodnici odgovorni za gomilu loših stvari koje nam se dešavaju,a ne čine ništa da to sprece. Neverovatna apatija. A jasam u školi sve gnjavila – ‘Hajde, idemo da demonstriramo, hajde da potpisujemo za Dubrovnik, pa za Sarajevo’. Zato što sam tako odrasla. Moji bivši i sadasnji drugovi i drugarice su bili u fazonu – Ma pusti, to nas ne interesuje, a sad već bivši prijatelji – Ma treba njih sve pobiti. Ja sam se nadala da su ljudi ipak naučili nešto. Ali izgleda da nisu. Ovih dana viđam klince koji urlaju – Šiptare na lomače, šta je ono bilo – na vešala.

Ja bih ih sve izlupala – hajde, marš u školu da naučite nešto. Ali i te škole, ne znam, sad je vidim veronauka uvedena u skole. Meni je to bio znak da ovde stvari možda ipak ne idu više na bolje. Bio je taj period posle 2000. kad su ljudi osetili da nešto može da se uradi. I moja majka je meni pisala prilično pozitivna pisma o tome šta se dešava. Ali, sve se sad nekako skrhalo. Te pale crkve, te pale džamije, te ovo, te ono.

Ne znam. Vec sam pet godina u Londonu. Ja imam drugačije standarde i očekivanja. I da dođem ovde i da se ponovo pokušavajuci ljudima da objasnim posle deset godina da im nacionalizam samo ispira mozak. Toliko im je već ispran. Ne znam. Ne znam.

Sad bi se razni bunili i hteli da se svađaju sa mnom zbog ovoga što govorim. Ali ja sam u fazonu da se više ne svađam. Ako mene neko ne razume ja ne mogu više da objašnjavam. Napadali su me zato što radim u Amnesty international-u. – Amnesty International je protiv Srba, ovo, ono, Amnesty international protiv Srba ono. Ja kažem – pa Amnesty international je isto protiv Amerike,i protiv Rusa u Čečeniji. Ja sad kažem – neću uopšte o tome da razgovaram, jer ako ne mogu da te nateram da slušaš i da razmisliš o onome što ti govorim, to nije dijalog. To su dva monologa, gde ja pričam jedno, ti pričaš drugo. I ćao djaci.

Svetlana Vuković: Rekla si da si se jako umorila. Od čega, u stvari?

Maja Vasić-Nikolić: Od apatije drugih. Ja sam pre mislila – promeni jednog čoveka i promenićeš svet, bar jedan, je l’? U Engleskoj sam radila kao učiteljica i imala sam ljude koji dolaze iz direktno suprostavljenih strana, te Palestinci, te Jevreji, te Albanci, Slovenci, Srbi, Hrvati. Sve sam ja to imala po odeljenjima. I na kraju su oni svi postali prijatelji. I mene je to ispunjavalo. Ali ovako sad na ulici …. Ne znam. Umorila sam se od toga da objašnjavam ljudima ono što je meni očigledno. Ponekad mislim, najbolje bi bilo da odem negde da se sakrijem. Iscrpili su mi energiju ti ljudi koji su nacionalisti i fašisti i rasisti. I u Engleskoj ima takvih.

Kad gledate BBC vesti na kojima su Srbi uvek negativci, čak i kad nisu, ja sam njima morala da objašnjavam da je tamo bio rat … da u ratu svi kolju i da nisu samo Srbi sve. Doduše, ja sam pre mislila da su Srbi stvarno sve ali sam posle, dok sam radila na tom dokumentarnom filmu koji je prilično realno pokazao šta se tu desilo, shvatila da su ipak umešane sve strane i da ipak neki Albanci nisu toliko naivni i da …

Sad će jedna devojka jako da me mrzi … Upoznala sam jednu devojku, Bosanka iz Sarajeva.Ona je napustila Sarajevo kada je počelo sranje tamo. Čak je ona bila tamo jedno vreme dok je bila opsada. Ona je s ocem otišla, a majka joj je tamo ostala. Došla je u Beograd i onda je utripovala da je ona Beograđanka. A priča s bosanskim naglaskom, što je meni super. Ona i engleski priča s bosanskim naglaskom, što je još lepše, jer ja volim Bosance.

Cela ta negacija identiteta me je strasno iznervirala. Ja sam njoj rekla – slušaj, ti si živela u Beogradu za vreme opsade Sarajeva, na isto pravi dokumentarne filmove – a ja sam gledala intervjue sa tvojim prijateljima. Ja nisam iz njih izvukla ništa što bi meni reklo sa su oni išta učinili da tvoja majka ne nastrada tamo. To je mene toliko iznerviralo i ja sam rekla da meni moja politička stanovišta ne dozvoljavaju da ne komentarišem to i da mi možda ne bi više trebale da se družimo i da je ona Sarajka a ne Beograđanka. Ona je pravila dokumentarni film o svom rodnom gradu Beogradu. Rekla sam joj “Da li si ti normalna?

Mislim, oni kažu – Milošević nije nikom ništa loše uradio. Srbi nikad ništa loše nisu uradili. Ja gledam, jebote, živiš 10 godina tamo, nemaš šta da jedeš. Jesi li se zapitao nekad zašto je to tako. Zašto je ceo svet protiv Srba. Sigurno ima nešto, razumeš. Sigurno ima …

Ja znam ljude koji i danas negiraju da se dogodila Srebrenica. Šta treba da jos da uradim? Karadžića i Mladića neće nikad uhvatiti, jer ih Srbi kriju. Po Filozofskom fakultetu Beograda koji je nekad bio jezgro revolucionarnog duha, moja majka je tamo studirala, moj otac je tamo studirao, po liftovima lepe “Karadžić je naš junak”.

A to su ljudi koji će da naslede ovu vlast i toga se ja plašim… Ja sam tripovala, ljudi koji su otišli ’91. Oni su shvatili šta se dešava i pobegli su. Imam ja prijatelje koji su otišli i ’93. opet još jedna generacija. Posle, ’96. i ’97. i ovaj rat, opet jedna generacija je otišla. Onda ja razmišljam – ko je ostao? Ostali su ljudi koji finansijski ne mogu da odu, ljudi koji emotivno ne mogu da odu i neki koji su se vezali za zemlju. I mislim, ostali su ljudi koji ipak podržavaju režim Slobodana Miloševića.

Sad se to promenilo. Ne znam, ja razmišljam – evo ovi Izraelci i Arapi oni se kolju, od kad ono, od ’46. kad su proglasili nezavisnost. I imala sam puno studenata Jevreja čiji je mentalitet takav da oni od rođenja stalno žive u venrednom stanju. I to jako utiče na njihovu psihu. I dok sam ja bila u školi, ovde su klincima idoli bili kriminalci.

Ja sam odlučila da definitivno ne želim vise da živim ovde posle jednog dogadjaja kad sam vozila bicikl kod bazena “25. Maj”. Jedna žena je šetala dve super kuce. Igrali smo se sa njima kad su naisla dva “dizelaša”. Jedan je imao stratsfordskog terijera koji je napao tu kucu te žene, baš je ženkica bila. “Lik” je izvadio Smith & Wesson pistolj i upucao ženi kuče ispred mene i još jednog lika na biciklu. Nismo znali šta da radimo. Ako nešto kažem, upucaće i mene. A klinac je imao 16, 17 godina. Mlađi je bio od mene.

I razmisljam, danas je ubio kuce,sutra ce ljudsko biće. Odem, zovem policiju, smeju mi se. Smeju mi se. Rek’o – Pa mladic ima pištolj, sigurno nema dozvolu. Idite uradite nešto. Nisu hteli nista da urade.

Trenutno radim u jednoj marketinškoj agenciji i to mi ne prija. To je sve OK. Ja se nadam da moji šefovi ovo neće slušati, ali jedna od naših trenera je uradila nešto što je meni moralno nepravdivo. Ona je Hašimu Tačiju bila PR Coach. Ona je njega učila da daje intervjue i sve to. Kada je Hašim Tači bio u Engleskoj ja sam ga upoznala. Mi svi znamo da on nije mnogo moralan lik. Drugim rečima, rado bih ga videla u Hagu ako Hag kao institucija znači nešto. I sad moji treneri njega uče kako on da ispadne fin u društvu. Ja tako nešto ne bih mogla. I to je mene od početka gazilo u mom sadašnjem poslu, jer mi je to nemoralno bukvalno.

Prijavila bih se za tu orgranizaciju koje šalju ljude u zemlje trećeg sveta da treniraju učitelje. Recimo, Tanzanija, Ruanda, tako nešto, gde ljudima trebaju osnovna struka da jednostavno uče decu.

Svetlana Vuković: U čemu si još učestvovala? Zašto bojkotuješ Nestle?

Maja Vasić-Nikolić: Ima cela orgranizacija u Britaniji i u svetu koji bojkotuju Nestle proizvode. Da spomenem, bila sam addict Kit-Ketom i Nescafeom dosta dugo dok jednostavno nisam došla do te informacije da je Nestle 70-tih i 80-tih promovisao mleko u prahu tako što je po raznim zemljama trećeg sveta, prvenstveno po Africi i južnoj i severnoj, radio celu PR kampanju gde je brest feeding, znači dojenje, nije dobro za bebu.

Kako to nije dobro? Čak i ovde zam da su ljudi u jednom momentu prešli na mleko u prahu. I oni u principu, daju ljudima po tim siromašnim zemljama, mene konkretno Etiopija najviše interesuje zbog gladi koja tamo vlada, daju majkama kada se beba rodi besplatno Nestle Powder Milk. Ako se to da bebi odmah, beba onda ne nauči da sisa, i drugim rečima, postaje an izvestan način zavisna od tog mleka u prahu a kada se majka otpusti iz bolnice, oni obustavljaju besplatno snabdevanje mlekom u prahu i onda to majka mora da kupuje.

Znači to je jedan problem. Znači, ljudi koji nemaju šta da jedu, moraju da kupuju to mleko u prahu a oni su onako vrlo nonšalantno zaboravili da objasne ljudima kako treba …. Možda su oni pretpostavili da svi to znaju ali u zemljama kao što je Etiopija, gde nema vode, oni piju svaku vodu koju mogu da nađu, tako da je jako puno beba umrlo zbog toga što su im davali mleko koje nije prokuvano, odnosno mleko u prahu koje je napravljeno sa neprokuvanom vodom. U svakom slučaju Nestle je pre godinu dana tražilo od etiopske vlade nešto kao 3.7 milona funti da im se isplati za štetu koju su oni pretrpeli zbog gubljenja profita. Ne znam tačno, nešto tako nešto potpuno nebulozno. Ako razmišljaš da ti ljudi tamo nemaju šta da jedu.

Kad su neki predlagali da držimo minut ćutanja ljudima nastradalima 11. septembra, ja sam rekla “Čekaj, stani malo, pa 11. septembra je i u Čileu dan zalosti zbog onoga sto se desilo Aaljendeu i ostalima”. A mi sad da idemo da stojimo minut ovima sto su poginuli u Njujorku i bilo je samo nas nekoliko koji smo bili u fazonu – eto desilo se to. i bio je strah u nama šta će se desiti posle, jer je to ipak bila neka prekretnica. Srećom, nije bilo tako loše, samo su pobili one jadne talibane i ove u Iraku, naravno da se šalim. Ono što me najviše nervira je da jedan američki život vredi 100 hiljada života neke druge nacije. I kada su kule u Njujorku pale,bilo mi je žao ali sam pomislila – možda će ti Amerikanci da ukapiraju da ako toliko ljudi imaju nešto protiv njih, da možda oni trebaju nešto da promene.

Svetlana Vuković: Je l’ bi mogla da živiš tamo?

Maja Vasić-Nikolić: U Americi? Ne bih ja mogla da živim tamo. Imam jako puno dobrih prijatelja Amerikanaca koji su i iz Njujorka i koji misle kao mi. Svesni su gde žive. Ali država u kojoj 20% ima pasoše a 80% ljudi – ne pada im na pamet da idu, da vide šta je svet i da se zainteresuju. Ne verujem da bih mogla.

Ovde se rodio neki neopravoslavizam, svuda su neki neopravoslavci. To je generacija mladih koji odjednom su se posrbili. Imam ja prijatelja koji uopšte nisu Srbi a koji su postali Srbi. Meni se ne sviđa ovo što Pavle radi. Ja sam čula da je on … ja jesam protiv Izraela kao države ali ja nisam antisemita, a on, čini mi se jeste, po nekim izjavama koje sam čula.

Cela ta srbomanija, mitomanija koja je počela još sa kostima svetog Save, ne znam, ono ’84., to sad još više uzima maha i postaćemo … Ne znam, ako ovi mladi nastave ovako, postaćemo ta neopravoslavna država sa nekim čudnim nacionalnim identitetom. Ružno je reći, ali ja ovde ne bih živela. Ja ovde nemam ništa. To je to što me brine. Imam porodicu, imam neke prijatelje, ali ja ne osećam da je meni Beograd dom. Ja, u stvari, kažem – ja nemam dom. Meni ni u Engleskoj isto nije lepo. NIje mi prijatno. Ovde mi nije prijatno.

Svetlana Vuković: A misliš da će u Kambodži biti bolje?

Maja Vasić-Nikolić: Ne mislim. Mislim da ću u Kambodži da se nerviram zato što znam vrlo dobro kako radi kambodžanski sistem, sva ta uzasna korupcija. Meni je muka da se moji,da se moj narod tako ponaša. Možda cu ako odem u neku drugu zemlju biti objektivnija i distanciranija.

Svetlana Vuković: Je l’ onda tvoj život može proteći u nekoj vrsti ipak bekstva?

Maja Vasić-Nikolić: Jasno, mislim da da. Ali cela ideja tog mog plana je da odem, budem dve godine, podelim šta mogu sa tim ljudima, i onda nastavim, idem negde drugde i upoznjem svet. Ali, možda nije to bekstvo od nečega, nego više kao potraga za nečim, nekim mestom, bilo gde, gde ja mogu da se osećam da je to meni dom. Možda je to problem. Možda ja ne bežim od Srbije nego tragam za nečim drugim.

Svetlana Vuković: Negde gde bi ti bio dom?

Maja Vasić-Nikolić: Negde gde bi mi bio dom, negde gde ja mogu da se osećam zadovoljno emotivno. Jer ja emotivno ne mogu da budem zadovoljna ako moj nekadašnji dobar prijatelj smatra da sve Hrvate treba pobiti. To je neko koga sam ja volela i sad se tako menja. Negde gde ono što radim ima smisla, negde gde ću imati duhovni mir.

Deo emisije “Jedina ljubavna pesma moga jezika” o bombardovanju Srbije: Spiker RTS-a: Dragi gledaoci i slušaoci RTS-a, agresija na Jugoslaviju je okončana. Pobedila je politika Jugoslavije i predsednika Slobodana Miloševića.

Glas Slobodana Miloševića: Mi smo pokazali da imamo nepobedivu vojsku, najbolju vojsku na svetu. Zato što je narod bio vojska i zato što je vojska bila narod. I nikada u dosadašnjoj istoriji kao u ovom ratu nismo imali manji broj kukavica koje su pobegle iz zemlje da tamo na sigurnom sačekaju kraj rata. Snage koje dolaze na Kosovo biće u službi mira. Bez obzira iz kojih zemalja dolazile, vojska uvek izvršava svoju komandu. A ovde je komanda – zaštiti građane i očuvati mir.

Otac Sava Janjić: Ja nikada neću zaboraviti sliku Peći. Kada sam prolazio tih prvih dana bombardovanja, želeo sam prosto da zauvek odem sa Kosova i iz celog ovog područja, kada sam jednostavno prošao kroz grad i video sam kolone ljudi, žene, deca sa nekim kesama, paketićima koje nose, ono što su uspeli da pokupe, paravojne snage u nekim najčudnijim uniformama, šleperi puni žena i dece, starci, starice, ljudi u kolicima paralizovani, kako ih guraju, kako odlaze. Čitav grad se seli. To je bilo strašno. Ja moram da priznam da sam u tom trenutku plakao. Ne samo zbog njih nego videći na neki način i da će,i rekao sam vladiki koji je bio u kolima, – ‘Vladiko, uskoro će i naš narod ovako da krene”.

Srbi iz Orahovca ( posle dolaska KFORA): Ženski glas 1: Ćerka mi je u Smederevskoj Palanci, a bila je u Uroševcu . Sve se to poselilo.

Ženski glas 2: Meni je jedna ćerka u Kosovu Polju. Niti je čujem, niti znam gde je. Pa što valja da živimo? Ni sa kim da se ne čujem. Ujutru da umrem i niko da mi dođe.

Ženski glas 3: Moj brat je otišao za Rakovac i više se nije vratio. Nema nikave vesti…

Ženski glas 4: Oni nemaju obzira za srpski narod. Samo njih štite, Šiptare. A oni više zulum činili nego mi.

Ženski glas 5: 16 duša odjednom u Retinju zarobili. Ni traga, ni glasa. Tu su moji ujaci.

Borka Pavićević: Dugo se guralo u to da, Srbi učine ono što je već rečeno o njima. Shvatate? I svi će lutati i dalje, na žalost, dok Srbi ne postanu žrtve.

Ženski glas 6: Samo još jednom da vidimo našu vojsku u policiji. Kažu svi – vrlo je teško da ce nasi da dodju. Kao i što jeste teško. Ali ono što smo preživeli, to je kad je OEBS preko noći nestao. Opet se tome nadamo da će oni preko noći da nestanu a naši da dođu. Eto, to je to, u stvari. Šta je Milosevic uradio,to samo on zna. Ne znamo šta je potpisao. Možda je on nas i zaboravio. Ali uvek sam se basala sa svojim suprugom kad bi on rekao – zaboravio nas je. Ja kažem – nije tačno. Dokazaće se da nas nije zaboravio. Međutim, sada nešto mnogo se odužilo. Baš je dugo ovako kako nas je zaboravio.

Svetlana Lukić: Bio je ovo deo emisije:”Jedina ljubavna pesma moga jezika”, koju smo napravile za vreme i neposredno posle bombardovanja. Bila je ovo emisija ‘Peščanik’. Za sve što je u Peščaniku valjalo zaslužne su Svetlana Vuković i Svetlana Lukić, za sve što nije, kriv je Vojislav Koštunica.

 
Emisija Peščanik, 26.03.2004. 

Peščanik.net, 26.03.2004.