Ilustracija: Geoff McFetridge

Ilustracija: Geoff McFetridge

Uronjeni smo, svi odreda. Ti, ja, deca, naši prijatelji, njihova deca i svi drugi. Ponekad izađemo: da ručamo, da čitamo ili da se sunčamo, nikad zadugo. Onda se opet vraćamo u metaforu. Lenja reka je krug, mokra je, vuče nas svojom strujom. Čak i ako se ne krećeš, negde ćeš otići i onda se vratiti tamo odakle si pošao, a ako ima smisla govoriti o dubini metafore, ova je duboka približno jedan metar, ako ne računamo mali deo gde joj dubina doseže dva metra. Na tom mestu deca vrište – pripijajući se uz zidove ili najbližu odraslu osobu – sve dok se ponovo ne stigne do normalne dubine. Stalno idemo u krug. Ceo život je ovde; teče. Protiče!

Ponašanja su različita. Većina plovi niz struju, malo pliva, hoda ili mlati udovima po vodi. Mnogi koriste nešto što pluta – gume, cevi, dušeke; te predmete strateški postavljaju ispod miške, vrata ili leđa i na taj način ono što je već lako čine još lakšim. Život je borba! Ali mi smo na odmoru, i od života i od borbe. Puštamo da nas „nosi struja“. Pošto smo ušli u Lenju reku, moramo da imamo neku spravu, iako znamo, racionalno, da nam njena struja daje sasvim dovoljan potisak. Ipak, želimo te sprave. Brendirane pojaseve za plivanje, prevelike, smešnog oblika. Oni su novina, luksuz: ispunjavaju vreme. Dovršićemo mnoge revolucije pre nego što njihova čar izbledi – a za nekolicinu blaženih duša to se nikada neće dogoditi. Što se nas ostalih tiče, nailazi trenutak kada shvatamo da je spasilac bio u pravu: te sprave su prevelike; nezgodne za upravljanje; zamaraju. Činjenica je da će nas Lenja reka nositi sa sobom, istom brzinom, pod istim nemilosrdnim španskim suncem, zauvek, sve dok nas bude.

Neki taj princip sveopšteg toka primenjuju ekstremno. Prave se mrtvi – pognute glave, otromboljenih udova, bez i najmanjeg napora – i tako otkrivaju da čak i leš plovi. Malobrojni – manje tetovirani, često visoko obrazovani – namerno se okreću u suprotnom pravcu da bi zamahnuli protiv struje, ali nikada ne napreduju, već stoje u mestu, doduše nakratko, dok drugi plove pored njih. To je poza: ne može dugo da traje. Čula sam kako jedan čovek s modernom frizurom kaže da može da otpliva unazad celim putem. Čula sam kako ga njegova žena, hipsterka, čika da to učini. Oni imaju vremena za takve igre jer nemaju dece. Ali kada se okrenuo i to pokušao, začas je bio vraćen u glavni tok.

***

Lenja reka je metafora i istovremeno stvarni veštački vodeni tok u jednom hotelu po principu „sve ulazi u cenu“ u Almeriji, negde u južnoj Španiji. Ne napuštamo hotel (osim da bismo kupili sprave za plutanje). Plan nam je da pobedimo hotel u njegovoj igri. Evo šta treba da radiš: piješ toliko alkohola da ti smeštaj dođe besplatan. (Samo najprostiji među nama to glasno kažu, ali svi to radimo.) U ovom hotelu svi smo Britanci, na gomili smo i ne stidimo se. Uživamo u društvu jedni drugih. Nema tu nikakvih Francuza ili Nemaca da nas gledaju kako za ručkom odbijamo paelju ili sabljarku radi kobasica i čipsa, niti ikoga sa strane da nas osuđuje zato što se izležavamo na svojim ležaljkama okrećući se od pojma književnosti ka realnosti sudokua. Jedan iz našeg plemena, stariji gospodin, ima na svakoj potkolenici portret Amy Winehouse, i mi ga ne osuđujemo, ni najmanje, zašto bismo? Nije nam ostalo mnogo svetaca njenog kalibra; obožavamo je. Ona je jedna od malobrojnih koji su izražavali naš bol ne rugajući mu se i ne umanjujući ga. Zato je sasvim prikadno da uveče, kad nakratko izronimo iz Lenje reke, za vreme karaoke, glasno pevamo njene tužne ljubavne pesme – iz sveg glasa, već pijani – zadovoljni što znamo da će kasnije, mnogo kasnije, kad se sve ovo završi, ovi omiljeni stihovi biti pevani na našoj sahrani.

Ali karaoke su bile sinoć; večeras imamo mađioničara. On izvlači zečeve s raznih neočekivanih mesta. Odlazimo na spavanje i sanjamo zečeve, budimo se i ponovo ulazimo u Lenju reku. Čuli ste za krug života? Ovo je nešto slično. Idemo u krug. Ne, nismo obišli mavarske ruševine. Niti ćemo da se pentramo po tim golim, škrtim planinama. Niko među nama nije pročitao nedavno objavljeni roman čija se radnja zbiva baš ovde, u Almeriji, niti iko namerava da ga pročita. Niko nas neće osuđivati. Lenja reka je zona bez osude. To međutim, ne znači da smo slepi. I mi smo videli plastenike – iz autobusa, na putu od aerodroma – i videli smo Afrikance koji tu rade, sami ili u parovima; voze bicikl po nemilosrdnom suncu, kreću se između plastenika. Dok sam zurila u njih, naslonila sam glavu na okno svog prozora koje je podrhtavalo i, kao u priči o plamtećem grmu, umesto Afrikanaca videla fatamorganu. Bila je to vizija plastične činijice pune čeri paradajza, umotane u celofan. Lebdela je iza mog prozora, u bezmalo pustinjskom predelu, među mavarskim ruševinama. Izgledala mi je poznata i stvarna kao moja rođena ruka. Na toj činijici sam videla prugasti kod, a iznad njega je pisalo Made in Spain – Almería. Vizija je nestala. Nije bila korisna ni meni ni bilo kome drugom u tom času, na odmoru. Jer ko smo mi da – i ko ste vi da – i ko su oni da nas pitaju – i nek se prvi baci kamenom –

***

Tačno je da mi, budući da smo Britanci, ne možemo da pokažemo Lenju reku na mapi Španije, ali nema ni potrebe za tim jer izlazimo iz vode samo da kupimo sprave za plutanje, kao što sam već naglasila. Tačno je i to da je većina nas glasala za brexit i da zato ne znamo da li će nam idućeg leta biti potrebna viza da bismo ušli u Lenju reku. O tome ćemo misliti idućeg leta. Među nama ima nekoliko duša iz Londona, fakultetski obrazovanih, koje vole stvari poput metafora, ostanka u Evropi i plivanja protiv struje. Kada pripadnici te cenjene manjine nisu u Lenjoj reci, odvraćaju svoju decu od nepresušnog čipsa i mažu ih kremom s najvišim mogućim faktorom. Čak i u vodi vole da se drže po strani. Neće da igraju makarenu. Ne dolaze na časove zumbe. Neki kažu da su oni operisani od radosti, drugi da se oni samo plaše poniženja. Ali budimo pravedni – teško je igrati u vodi. Kako god bilo, pošto se najedu – zdrave hrane – ili kupe nebrendirane sprave za plutanje, vratiće se u metaforu sa svima ostalima, natrag u vodenog uroborosa koji je, za razliku od Heraklitove reke, uvek isti bez obzira na to gde u njega uđeš.

***

Juče je Lenja reka bila zelena. Niko ne zna zašto. Mnogo je teorija. U svima se pominje urin. Ili je boja takva od urina ili od hemijskog sredstva ubačenog da prikrije urin ili je posledica reakcije urina na hlor ili na neki drugi nepoznati hemijski dodatak. I ja sam sigurna da to ima veze sa urinom. I sama sam tu piškila. Ali nije urin ono što nas toliko uznemirava. Ne, žalosna posledica zelene boje je to što na vrlo neprijatan način usmerava svest na fundamentalnu činjenicu da je Lenja reka veštačka tvorevina. Ono što nam je izgledalo sasvim prirodno – lagana plovidba po beskrajnom krugu dok slušamo hit leta, koji se i sam zove „Polako“ – najednom nam izgleda ne samo neprirodno već i sablasno. Manje kao odmor od života, a više kao nekakva strašna metafora za život. To osećanje nije ograničeno na nekoliko prisutnih ljubitelja metafore. Svi ga dele. Kada bih morala s nečim da ga uporedim, bio bi to stid koji je obuzeo Adama i Evu kad su se pogledali i prvi put shvatili da su goli pred drugima.

***

Šta je rešenje za život? Kako se on može „dobro“ živeti? Naspram naših ležaljki su dve prsate devojke, sestre. Svakog jutra dolaze vrlo rano, pa umesto plastičnih ležaljki koje koristimo mi ostali, uspevaju da zauzmu jedan od retkih belih kreveta sa četiri stuba koji gledaju na okean. Te sestre imaju 18 odnosno 19 godina. Njihov dnevni krevet ima i tanke bele zavese na sve četiri strane da bi se onaj ko ga koristi zaštitio od sunca. Ali sestre razmiču zavese i tako prave pozornicu; dok leže na krevetu i sunčaju se često spuštaju donji deo bikinija da provere koliko su preplanule; tada se pojavljuje tanka linija koja deli smeđi stomak od belih prepona. Bledo gledaju svoje gole brežuljke pre nego što se ponovo opruže na krevetu.

Pominjem ih zato što su one, u kontekstu Lenje reke, veoma aktivne. One provode više vremena na suvom nego bilo ko drugi, uglavnom slikajući jedna drugu telefonom. Za sestre je to fotografisanje rad koji ispunjava dan, kao što Lenja reka ispunjava naš. Računovodstvo života uzima jednako mnogo vremena kao i sam život. „Ulazimo i ne ulazimo u istu reku. Jesmo i nismo”. Tako je rekao Heraklit i tako kažu sestre dok se nameštaju za slikanje, dok se trude da uhvate sve što treba, dok kadriraju: dok jesu i dok nisu. Mene lično dira njihova radinost. Niko im ne plaća za taj trud, ali to ih ne ometa. Poput fotografskih pomoćnika na stvarnom snimanju, najpre pripreme scenu, očiste je, doteraju, prouče ugao pod kojim pada svetlost i, po potrebi, čak poguraju krevet da bi iz kadra izbacile sve što smeta: neki otpadak, suvo lišće, stare ljude. Priprema im oduzima neko vreme. Pošto njihovi telefoni imaju moćnu rezoluciju, treba ukloniti i celofan od čokoladice koji se nalazi nekoliko metara dalje. Onda prikupljaju rekvizite: ružičaste latice, raskošne koktele s fotogeničnim suncobranom, sladolede (samo za slikanje, ne za jedenje), a jednom i knjigu koju su držale u ruci samo koliko je bilo potrebno za fotografiju i to naopačke (to možda nije primetio niko osim mene). Dok se pripremaju, svaka nosi par običnih, ružnih crnih naočara. Čim jedna od njih oseti da je spremna za slikanje, dodaje naočare sestri. Lako je reći da one pretvaraju mladost u težak posao; zar to nije uvek bio težak posao, mada na drugačiji način? One bar prave projekat svog života, merljivi projekat koji može naići na dopadanje ili na komentare. Šta mi radimo? Plutamo.

***

Trominutna šetnja od zadnjeg hotelskog ulaza je hodanje po širokoj drvenoj stazi na kojoj se uveče nude umereni zabavni sadržaji za slučaj da osetimo potrebu da nešto radimo tokom nekoliko sumračnih sati u kojima se Lenja reka popravlja, čisti i dezinfikuje. Jedna od tih zabava je, naravno, more. Ali ko jednom uđe u Lenju reku i oseti njenu popustljivost i lagodnost, hlor i brzu, ali predvidivu struju, teško će prihvatiti more: mnogo soli, morski život, ostrvca od bačene plastike. Da pomenem njegove dubine istrebljene od riba, globalno zagrevanje i beskrajni horizont – sve same podsetnike na smrt. Ne, hvala. Radije šetamo drvenom stazom, pored dve žene koje prave pletenice, pa još malo napred, do trampolina. To je najduže rastojanje koje smo prepešačili od početka odmora. Radimo to „zbog dece“. A sada ih uprežemo u jaram metafore i gledamo ih kako poskakuju gore-dole, gore-dole, dok mi sedimo na niskom zidu, zureći u njih i u more, klateći nogama, pijuckajući votku donetu iz hotela i pitajući se da li je možda trampolina bolja metafora od Lenje reke. Život je izvesno nešto što ide gore-dole, gore-dole, mada deci „dole“ uvek dođe kao iznenađenje – bezmalo kao ushićenje jer je tako preterano, tako neverovatno – dok je nama, koji sedimo na zidu s čašom votke u ruci, „gore“ počelo da izgleda pomalo blesavo, neubedljivo: kao podmuklo odstupanje koje se u stvarnosti događa ređe od crvenog Meseca.

Kad smo kod toga, te noći je Mesec bio krvavo crven. Nisam ja kriva: od svih mesta koja sam videla, južna Španija ima najveću razmeru metafore u odnosu na stvarnost. Tamo je sve u svemu drugom. Svi smo gledali crveni Mesec – podmukli Mesec 2017 – i svaki muškarac i žena među nama razumeli su u tom času da se od ovakve godine čovek ne može odmoriti. Ipak, Mesec je bio divan. Obasjavao je našu skakutavu decu crvenom svetlošću i zapalio je more.

***

Onda je vreme isteklo. Deca su bila ljuta, još im nije bilo jasno šta to znači (da je vreme isteklo), otimala su se i grebala nas dok smo ih izvlačili iz jarma. Ali nismo poklekli, nismo se predali; stisnuli smo ih čvrsto i prihvatili njihov bes, primili ga u svoje telo, u celini, i shvatili sve njihovo budalasto bacakanje kao zamenu za pravi gnev, koji oni, naravno, još ne poznaju jer im ga još nismo objasnili, jer smo na odmoru – kako bismo inače došli u hotel s Lenjom rekom. U stvari, nikada nije pravi trenutak. Jednoga dana će otvoriti novine ili neku stranu na mreži i sami čitati o godini – 2050. ili sličnoj, po onom što kažu proroci – u kojoj je vreme isteklo. Godini u kojoj oni neće biti stariji nego što smo mi danas. Ne ide sve u krug. Neke stvari idu gore i –

Na putu do hotela stali smo pored gospođa koje upliću kosu u pletenice; jedna je iz Senegala, druga iz Gambije. Zahvaljujući filmskoj svetlosti crvenog Meseca, možemo da nazremo obalu njihovog kontinenta sa obale našeg, ali one nisu prešle tuda jer je more tu još varljivije od onog između Libije i Lampeduze (kuda su došle). Svakom ko ih pogleda biće jasno da obe pripadaju onom soju koji može da prepliva Lenju reku unazad celom dužinom. Zar nisu baš to uradile? Jedna se zove Marijatu, druga Sintija. Za deset evra uplešće kosu u nizove senagalskih pletenica ili u visoku holandsku riblju kost. Tri iz našeg društva žele da tako srede kosu; žene prijanjaju na posao. Muškarci su u plastenicima. Paradajz je u samousluzi. Mesec je na nebu. Britanci napuštaju Evropu. Mi smo u „bekstvu“. Još verujemo u „bekstva“. „Teško je u Španiji“, odgovara Marijatu na naše pitanje. „Vrlo teško“. „Dobar život?“, dodaje Sintija cimnuvši kosu naše ćerke tako jako da je ova ciknula. „Nije lako.“

***

Kada smo stigli do vrata hotela, tu su bili jednojajčani blizanci Riko i Roko, u dvadesetim godinama, sjajnih crnih kovrdža, u tesnim belim farmerkama – sa istovetnima ajfonima u džepu – završili su svoju tačku i pakuju rekvizite u kutiju. „Osvojili smo drugo mesto u španskom X faktoru“, odgovaraju na naše pitanje. „Rodili se u Tunisu, sad smo Španija“. Želimo im sreću i laku noć i odvraćamo oči naše dece od skarednih ispupčenja ajfona; čvrsto smo odlučili da ćemo od njih kriti postojanje tih stvari bar dok ne napune 12 godina. U liftu se razdvajamo od prijatelja i njihove dece i penjemo se u svoju sobu, istu kao njihovu, istu kao svih drugih. Stavljamo decu na spavanje i sedamo na terasu s laptopom i telefonom da pogledamo Twitter, kao što radimo svake večeri od prošlog januara. Tu i tamo, na drugim balkonima vidimo druge muškarce i žene na sedeljkama, sa drugim spravama, ali rutina je približno ista. Ispod nas teče Lenja reka, neonski plava, ludački plava, Facebook plava. U njoj stoji potpuno odeven čovek naoružan dugačkom četkom – drugi čovek ga drži oko struka kako bi on mogao da usmerava četku gde treba i da se istovremeno odupre uspavljujućoj struji kako bi očistio strane reke od našeg boravka u njoj.

The New Yorker, 18.12.2017.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 13.01.2018.