- Peščanik - https://pescanik.net -

Lepa naša domovino

Nije to tako usamljena pojava, to naime da neko selo ili grad iz čista mira pomahnitaju, bilo je već u historiji takvih slučajeva. Na jugoistoku Francuske, recimo, davnog 16. kolovoza 1951. cijelo je jedno selo iznenada potpuno poludjelo. Jednome seljaninu kod doktora srce je iscurilo kroz tabane, drugi je, uvjeren da mu trbuh iznutra izjedaju zmije, u očaju skočio u rijeku, a treći je, vičući “Ja sam avion!”, skočio sa zvonika mjesne crkve i polomljenih nogu još desetak minuta trčao po selu. Domalo, pola sela završilo je na psihijatriji.

Incident iz Pont-Saint-Esprita – tako se naime zvalo prolupalo selo – u stručnoj je literaturi poznat kao “Le Pain Maudit”, “Ukleti kruh”, jer se na koncu otkrilo da su se stanovnici najeli baguettea umiješanog s čistim – LSD-om. Optužen je lokalni pekar, mještani su uskoro pušteni kućama, i velika poslijeratna senzacija odavno je zaboravljena.

Na nju je, međutim, ovih dana podsjetio američki novinar H. P. Albarelli, objavivši knjigu o tajnim hladnoratovskim eksperimentima CIA-e, u kojoj navodi da je halucinogeni LSD u tijesto za kruh u pekarama Pont-Saint-Esprita davnog ljeta 1951. u sklopu svog eksperimenta podmetnula – CIA.

Nije, rekoh, to tako usamljena pojava, da neko selo ili grad iz čista mira prolupaju, a sad znamo i kako je do toga došlo. Znamo konačno i kako je Split poludio, naročito otkad je vlasnik lokalnog lanca pekara postao desna ruka gradonačelnika Keruma. Taj je slučaj upravo bjelodano jasan. Tko je, međutim, uvalio LSD u kruh nesretnim Zadranima, nije poznato. A u Zadru bogami lijepo pomahnitali.

Gradonačelniku se tako pričinja hrvatski domoljub Ante Pavelić, dogradonačelnik domoljuba Pavelića brani jer se u teškim vremenima snalazio kako je mogao, a predsjednik Gradskog vijeća drži halucinacionalističke govore pod Poglavnikovom slikom. Jedan Zadranin osnovao udrugu Hrvatski domobran pa udario obilježavati godišnjicu osnivanja NDH, drugi osnovao Hrvatsko obredno društvo bojovnika drugog svjetskog rata, pa zabranio pristup partizanima, treći osnovao NDH, Nezavisne dragovoljce hrvatske, četvrti Zdrug udruga hrvatskih političkih uznika Republike Hrvatske i inozemstva, a peti se popeo na zvonik mjesne crkve i vičući “Ja sam Hrvat pravoslavac!” utemeljio – Hrvatsku pravoslavnu crkvu.

Nije, istinabog, ni to usamljena pojava, to naime da netko osniva Hrvatsku pravoslavnu crkvu, bilo je već u povijesti takvih slučajeva.

Davnog 6. lipnja 1942. zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića u NDH je iz čista mira – dobro, rata – utemeljena Hrvatska pravoslavna crkva, na čelu s ruskim emigrantom Grigorijem Ivanovičem Maksimovom, bivšim mitropolitom jekaterinoslavskim i novomoskovskim Germogenom, koji je nakon Oktobarske revolucije zbrisao u Kraljevinu SHS. Bio je to, čitamo danas u nekim hrvatskim novinama, dirljiv pokušaj Ante Pavelića da pruži ruku hrvatskim Srbima i pokuša ih pridobiti za našu stvar, ali prevrtljivi Srbi iz nekog su razloga tvrdoglavo odbijali prijeći u Hrvate pravoslavce.

Je li u to vrijeme u Zadru bilo pravoslavaca, hrvatskih ili srpskih, nije poznato. Zadar, naime – otrcana je to već priča – nije bio u sastavu slavne Nezavisne Države Hrvatske, pa bi podatke o zadarskim Hrvatima pravoslavcima valjalo potražiti u talijanskim državnim arhivima. Ipak, šezdesetak godina kasnije inicijativa za obnovu plemenite Poglavnikove inicijative o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi – kao uostalom i za svaku nekakvu svehrvatsku udrugu hrvatskih Hrvata svijeta i Hrvatske – krenut će upravo iz Zadra.

U tom je malom pravoslavnom gradiću na dalmatinskoj obali ovih dana tako nastavljena šezdeset osam godina stara tisućljetna tradicija hrvatskog pravoslavlja. I baš kao onomad Grigorij Ivanovič rečeni patrijarh Germogen, našao se i danas neki pravoslavni emigrant da popuni upražnjeno mjesto prvog hrvatskog patrijarha. Raspop Jelisej Lelatović iz Nikšića, samozvani iguman Jelisej, raščinjeni je monah koji je svojevremeno pobjegao iz Crnogorske pravoslavne crkve kad su ga uhvatili u krađi crkvenog novca, nakon čega se nakratko skrasio u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, u glasovitom srpskom manastiru Mileševa, gdje je raščinjen i protjeran zbog financijskih malverzacija i falsificiranja manastirskog pečata. Tražio poslije otac Jelisej neku pravoslavnu crkvu da se konačno skrasi, nudio se za episkopa Monte Carla, za patrijarha Devičanskih ostrva, za vladiku Palerma i cele Italije, za igumana Federalnih rezervi u Washingtonu, nema gdje nesrećni raspop nije tražio nekakav posao, sve dok Ivo Matanović, poglavnik zadarskog ustaškog pokreta i tajnik Inicijativnog odbora udruge HPC, nije dobio Jelisejeve preporuke s pečatom manastira Mileševa i hirotonisao ga za prvog hrvatskog pravoslavnog episkopa.

Izbor patrijarha u Hrvatskoj je pravoslavnoj crkvi dosta sličan tradicionalnom izboru u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali ima i nekih sitnih razlika. U SPC-u, recimo, mjestobljustitelj Patrijaraškog trona najprije odsluži Svetu Arhijerejsku Liturgiju, nakon čega se sve vladike okupe na Svetom Arhijerejskom Saboru u Patrijaraškom dvoru i tajnim glasanjem među sobom izaberu trojicu kandidata, čija se imena stavljaju u zapečaćene omotnice i umeću u Jevanđelje, odakle o pobjedniku metodom nagradnog izvlačenja odlučuje najstariji sveštenoslužitelj, formacijski nastojatelj manastira, a po činu Visokoprepodobni arhimandrit, nakon čega se novom patrijarhu služi blagodarenje i proiznosi mnogoletstvije.

Tradicionalni izbor hrvatskog patrijarha po Ustavu HPC iz 1942. praktički je isti, osim što Sveti Arhijerejski Sabor saziva Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, nakon čega episkopi biraju trojicu kandidata, od kojih Ministarstvo pravosuđa NDH dvojicu osuđuje na smrt strijeljanjem, a trećeg predlaže Poglavniku na imenovanje. Iznimno, ukoliko u Hrvatskoj trenutačno nema Poglavnika ni hrvatskih episkopa, dovoljno je da se na Svetom Arhijerejskom Saboru u nekoj zadarskoj gostionici pojavi jedan kandidat, između kojega se onda bira novi patrijarh, i to tako što tajnik Inicijativnog odbora udruge HPC iz Jevanđelja izvlači omotnicu s arhimandritskim pečatom i hiljadu evra.

– NDH voskrese – svečano potom završi liturgiju episkop zadarsko-pakoštanski i cele Endehazije.

– Vaistinu voskrese – složno onda odgovore hrvatski vladike u tradicionalnim crnim odorama i kapama na kojima se koči slovo U, zapravo naopako ćirilično P, po kojemu su se kroz vjekove prepoznavali Hrvati pravoslavci.

– Lepa naša domovino, oj junačka zemljo mila – zapjeva na kraju Njegovo Preosveštenstvo hrvatski patrijarh – prave slave dedovino, da vi navek srećna bila!

– Mila kano si nam slavna, mila si nam ti ponosna – horski uzvraćaju članovi Svetog sinoda HPC – mila kud si pravoslavna, mila kud si ortodoksna!

– Teci, Dravo, Savo, teci, nit’ ti Dunav silu gubi – pjeva sad cijela saborna gostionica – Sveti Savo, svetu reci, svoju veru Hrvat ljubi! Može vam, naravno, izgledati pomalo umobolno da se cijela ova nadrealna predstava odigrava u gradu Zadru, koji je, rekoh, u vrijeme slavnog ustaškog državčeta bio pod talijanskom čizmom, ali to, vidjet ćete, i nije tako slučajno. Dok je grad Zadar nakon Drugog svjetskog rata vraćen Jugoslaviji, odnosno matici Hrvatskoj, Zadarska nadbiskupija je i nakon toga ostala u Italiji, kao jedina u Hrvatskoj izravno podređena Vatikanu, sve od slavnog Rapalskog ugovora 1920. do dana današnjeg. Zadarski pravoslavni Hrvati stoga – shvatili ste sada – zapravo rade na duhovnom prisajedinjenju hrvatskog Zadra hrišćanskoj matici, onoj sa svoga grba, ocrtanoj u obrisima Nezavisne Države Hrvatske.

Proći će uskoro, nije razumno sumnjati, i ta ustaško-pravoslavna budalaština, optužit će na kraju lokalnog pekara, hrvatski pravoslavci bit će pušteni sa psihijatrije kućama, i ova će velika poslijeratna senzacija biti zaboravljena. Ostat će samo pitanje tko je Zadranima u kruh podmetnuo LSD.

Ako mene pitate, padaju mi na pamet Srbi katolici. Ti su prevejani vatikanski vizantinci na sve spremni.

 
Globus, 23.03.2010.

Peščanik.net, 23.03.2010.