Prije točno godinu dana u ovoj je seriji, u povodu amerikanskih izbora, objavljen tekst o političkome revivalu tema koje su, tradicionalno, bile smatrane sastavinama osobnih moralnih univerzuma i to kao bitne odrednice razlikovanja ljevice i desnice. Ovaj se proces, izgleda, u međuvremenu prokuhavao diljem svijeta, ali, sve jasnije, i u domaćem kontekstu. Dogodilo se je – barem – to da samozvani eksperti nešto rjeđe tvrde da je razlika ljevice i desnice bivša tema, da su ideologije mrtve, i sl. Aktivisti show-businessa (i) u tomu zaostaju za trendovima, pa se lokalni celebovi i dalje vole predstavljati kao „patrioti bez ideologije“.
Kao i obično, „siromasi duhom“ nehotice otkrivaju skrivene porive sofisticiranijih, od Biblije (Mt 5,3 ) do, barem, dobroga vojaka Švejka (da se o suvremenim lokalnim oriđinalima i ne priča). Jer, u hrvatskim je uvjetima otklon od ideologije („kao takve“) zastupan iz uvjerenja brojnih govorink(c)a da su sigurno ušuškani u nacionalnome brlogu – gotovo poput legendarnoga Ježurke Ježića („Kućico draga, slobodo moja!/U tebi živim bez brige, straha/i branit ću te do zadnjega daha!“). Biti chez soi činilo se pravom (konkretiziranom) utopijom za kućnu uporabu, sve dok se nije pokazalo da (ozbiljni) prijepori postoje i unutar kuće/domovine, a ne samo s izvanjskim neprijateljima. Sve dok se nije pokazalo da ima „naših“ koji i nisu posve „naši“ (jer, npr., nisu katolici, heteroseksualni, itd.).
„Jedina stranka – Hrvatska“
Suočeni sa „strahotnim razlomom unutar hrvatskoga nacionalnog bića“ nacionalistički su siromasi duha morali ipak priznati neke trajnije razlike u društvu, u najmanju ruku to da se ne može stalno iznova tražiti da „svi budemo jedinstveni, a naša jedina stranka da bude Hrvatska“ (što se nerijetko čuje – tek načelno paradoksalno – baš u Saboru). Svojevremenom egzistencijom Socijalističkoga Saveza radnog naroda Hrvatske mnogi navodno nisu bili zadovoljni, ali duh ove (načelno materijalistički ideologizirane) jedinstvene organizacije kao da i dalje kruži zemljom.
Ako se tvrdo-nacionalističke pozicije i povlače s protekom vremena (ma koliko se to polagano zbivalo), njihov je utjecaj na domaću javnost ipak doveo do toga da su globalna kretanja sa stanovitim zakašnjenjem, ali utoliko silovitije, zahvatila domaći politički prostor. Reideologiziranje javne scene sve je očitije na djelu, s barem dvojakim konsekvencijama:
- evidentno je da privlačnost gube zbrzane tehnokratske (zapravo: kvazipolitičke) inicijative sačinjene na reklamiranju novih, sposobnijih (i poštenijih) vođa koji teže pokupiti podršku „svih slojeva hrvatskoga društva, neovisno o ideologijama“;
- snažniju podršku dobivaju striktno svjetonazorski motivirane (ili, barem, formulirane) političke inicijative koje svojim dosegom jednoznačno – i osviješteno – zadiru ne samo u javnu, nego i u privatnu egzistencijsku sferu.
Neupitni ekonomski model
Time se, u bitnome, nastavlja opći trend epohe, čije je razloge moguće tražiti u mnogim osobinama suvremenoga političkog života, ali je, čini se, najuvjerljivija pretpostavka da se radi o svojevrsnoj doktrinarnoj globalizaciji prakse vladanja državama. Drukčije rečeno, suvremene demokracije omogućuju građanima slobodan izbor upravljač(ic)a zajednicom, ali ne i odabir nacionalne politike (u nekim od njezinih bitnih sastavina). Recentne interpretacije politike u velikoj većini polaze pritom od (izvorno liberalnog i marksističkog) uvjerenja da je ekonomija u temelju svih ključnih političkih zgoda. Ekonomska politika velike većine svjetskih vlada pritom je sve bliža uniformnosti, posve neovisno o svjetonazorskoj prtljazi koju s izbora donose vladajuće političke stranke, ili koalicije. U raspravama o ekonomiji preteže kvantificiranje, a modeli su uglavnom izvan dosega rasprava. Zvalo se dominantni model neoliberalizmom ili kako drukčije, na ovoj razini raščlambe i nije bitno, koliko to da taj model jedva da itko dovodi smisleno u pitanje (HTV-ova „Treća runda“ je, primjerice, nedavno pokazala impresivnu impotentnost korifeja hrvatske ljevice i kada je suočen s ne baš impresivnim zagovornikom „neoliberalizma“).
Reideologizacija o kojoj je ovdje riječ označuje zaoštravanje ideologiziranih političkih sukoba usporedivo sa situacijom koja je (tada pretežito u Evropi) označavala početak prošloga stoljeća. No, razlika je doista značajna, proteklo je stoljeće, naime, dovelo do toga da su ideologijama i političkim taktikama, religijama i revolucijama, policijama i (vjerojatno najmanje) medijima nametnuta stanovita ograničenja protiv kojih je postalo doista teško argumentirati. Ta su ograničenja vezana uz bitan porast političke, vjerske itd. prihvatljivosti koncepta ljudskih prava.
Koncept ljudskih prava
Ljudska su prava, kao što je poznato, izvorno korištena kao moralno oruđe prosvjeda protiv političke neslobode (i socijalne nepravde), polazeći pritom kroz stoljeća od pretpostavljenih prirodnih prava čovjeka na slobodu. Odatle, naime, slijedi da čovjek ima prava koja nisu izvedena ni iz političke zajednice, niti iz konkretnih osobina pojedinca. No, tek s općom Deklaracijom o ljudskim pravima Organizacije ujedinjenih nacija, ljudska su prava u punome smislu riječi postala međunarodno-pravnom činjenicom. A potom – u dugotrajnome, nerijetko i mučnom procesu – i sastavinom pozitivnoga zakonodavstva sve većega broja država, no i dalje nikako svih. Ujedinjene su nacije time nastavile (ali i pospješile) dugotrajno povijesno ustrojavanje korpusa ljudskih prava, koje se je, najkraće rečeno, zbivalo kroz tri generacije:
- I. generacija (koja započinje deklaracijama – amerikanskom i francuskom – s kraja osamnaestoga stoljeća) u osnovi je orijentirana na tzv. građanska, točnije: politička prava, na prava građana da se kao državljani slobodno odnose, kako međusobno, tako i s ustanovama političke zajednice; država/vlast je pritom zapravo glavni potencijalni kršitelj ovih prava, a temeljna je vrijednost sloboda (pojmljena ponajprije negativno, tj. kao obrana od presizanja vlasti u domenu individu;
- II. se generacija uobličuje u devetnaestome stoljeću, prije svega zahvaljujući socijalnim/socijalističkim gibanjima protiv prevladajućih društvenih (kapitalističkih) paradigmi. Nosiva je vrijednost sada jednakost, a država je razumljena kao potencijalni saveznik u njezinu nametanju (od progresivnoga poreza na dalje);
- III. se generacija razvija sredinom XX. stoljeća (u koncentriranome vidu posljetkom zbivanja 1968.) djelovanjem novih društvenih gibanja (mirovna, ekologijska i sl.). U ovoj se praksi nadrasta doseg klasične nacionalne države (jer se radi o problemima koje nije moguće riješiti unutar jedne od njih), ali i određenost epohom, jer se po prvi puta zastupaju prava odista svih ljudi, pa i onih koji još nisu ni rođeni. Nosiva je vrijednost solidarnost.
Jedno je od temeljnih pitanja, nakon što su načela bila povijesno formulirana, nužno bilo (i još uvijek jest) ono o politici ljudskih prava (točnije: barem o njihovoj zaštiti, jer o promicanju prava spočetka jedva da je moglo biti riječi). I sam je nastanak Deklaracije OUN to posve jasno pokazao – tekst koji je s vremenom (prema Guinnessu) postao najprevođenijim dokumentom svih vremena rezultat je dugotrajnih pregovora i pogađanja. Pripravni tekst (koji je izradio glasoviti kanadski pravnik J. P. Humphrey), kao i kasnija verzija koju je strukturirao Rene Cassin imali su iza sebe – pored političke odlučnosti – i autoritete poput Eleanor Roosevelt ili Jacquesa Maritaina. Konačno, bjelosvjetski su diplomati (uz sustegnutost socijalističkih država, uključujući i Jugoslaviju) ipak usvojili tekst koji ih je u bitnome nadišao.
S vremenom OUN je razvila čitav sustav koji, doduše, mnogo prije obećava no što doista jamči prava (uključujući i mnoga koja su višestruko osporavana), no proces se više nije mogao zaustaviti. Ljudska su prava – uza sve manipulacije koje ih također prate – nedvojbeno moralni i politički problem svake zajednice. Na razini formule, nacionalne su se države našle u svojevrsnome sandwichu, pod dvostranim pritiskom da ih (barem) poštuju – odozgo (s razine međunarodne zajednice) i odozdo (s razine pretežito prosvjedovnih aktivnosti civilnoga društva). A paradoksalna je realnost suvremene epohe i dalje ista: najviše povreda ljudskih prava uzrokuje ista ona instancija koja ih, u cjelini, jedina efikasno može i štititi – naime država.
Moć i dobro
Svaki filozofijski ili politički koncept koji počiva na zastupanju i uvažavanju ljudskih prava priznaje, kako je poznato, svaku individuu suverenom u određivanju vlastitih ciljeva. Jedan je od načina da se to pojasni ukazivanje na težnju uspostave poretka koji bi bio načelno neutralan spram ciljeva kojima se individue posvećuju. To je karakteristično, primjerice, za liberalnu teoriju koja, tako, živi od koncepta osobne, a ne nad-osobne, impersonalne vrijednosti. Ako, međutim, prije no što konkretne individue mogu izvršiti izbor svojih životnih strategija postoji sfera vrijednosti (npr. izvedena iz prirodnoga prava), svi ciljevi individua za zajednicu ne mogu jednaki – neki su bolji, neki pak lošiji.
Naravno, nijedan poredak ne može konsekventno izdržati potpunu neutralnost spram ciljeva što ih zastupaju i provode njegovi državljani. Ni u kojoj verziji poretka neće biti dopušteno djelovanje koje očito i jednoznačno oštećuje ili ugrožava opstanak ostalih članova zajednice. No, ako već vlast mora zabranjivati ili sprečavati neke od ciljeva i odgovarajućih djelovanja kako bi očuvala temeljne vrijednosti tako zamišljena poretka, ne bi li – odavno već pitaju kritici ovakvih shvaćanja – bilo bolje uporabiti moć za nametanje svima onoga što je – „prima facie“ dobro, ispravno, pošteno, pravedno?
Na ovo se, možda i ključno kako moralno, tako i političko pitanje može odgovoriti na različite načine. S jedne strane, posve formalno, tvrdnjom da bi vlast dostatno moćna nametati dobro, mogla jednako tako nametati i zlo; moralnoga jamstva ispravne uporabe moći jednostavno nema. Dapače, iskustvo pokazuje da koncentrirana moć prije svega korumpira moćnike, te uvećava vjerojatnost njihova moralno neprihvatljiva političkoga djelovanja. Na taj se način ponovno postavlja jedno od tradicionalnih političkih pitanja: tko će čuvati čuvare? S druge se strane odgovara upućivanjem na to da zlo što ga pojedinci mogu nanijeti drugima nije ni usporedivo sa zlom koje može izazvati državna vlast, budući da je neusporedivo moćnija. Treća je crta argumentacije ona koja upućuje na to da središnja vlast nikada ne može znati dostatno o konkretnim potrebama, okolini i ciljevima svake individue, te bi odluke vlasti na tom području s razmjerno velikom vjerojatnošću morale biti pogrešne.
Iz svega slijedi klasičan nauk (od Lockea i Montesquieua do radikalizirane verzije kod Nozicka) o ograničenoj vlasti kao najprihvatljivijem rješenju. Riječ je, dakle, o nauku koji – za razliku od drugih, konkurentskih – sebe sama ponajprije razumije kao korektivnu doktrinu, kao odlikovano uporište kritike paternalizma, autoritarizma ili kolektivizma. Ovaj svjetonazor počiva na premisi političkoga dovođenja politike u pitanje; autokontradiktornost ovakva stajališta korespondira već rečenome, tomu, naime, da ovakvo stajalište više energije upravlja na sprečavanje izvitoperenja bilo koje, ma kako ustanovljene vlasti, no izgradnji vlastitoga koncepta zajednice. Kako se državu smatra umjetnom u načelu, nužnom samo ako se može legitimirati zaštitom prirodne slobode i sigurnosti pojedinaca, politička je vlast, konsekventno, moguća kao opravdana tek posljetkom konvencije.
Upravo su ova, klasična, u devetnaestome stoljeću kompletirana načela pokazala svoju valjanost kao izvor smislenog uporišta kritike i nastojanja oko zamjene ovostoljetnih totalitarnih poredaka. Posebice je bez konkurencije u tom pogledu ovaj kritički stav bio u desetljećima komunističkih režima, jer druga strana na koju se je kritika fašističkih totalitarizama legitimno oslanjala, socijalistički svjetonazor, u ovome slučaju razumljivo nije bila bez daljnjega uporabiva (premda je i na toj crti bilo relevantnih pokušaja). No, povijesna su zbivanja opet pokazala da takva kritika može najčešće igrati “tek” ulogu svojevrsnoga Cyranoa de Bergeraca; od njega se neprestance očekuje da pripravi pozornicu (drukčije rečeno: “objekt žudnje”) za nastup drugoga.
Fundamentalizam ljudskih prava
Taj je „drugi“ došao ponajprije u radikalno-nacionalističkoj inačici, da bi se s vremenom političko okružje stabiliziralo, ličeći sve više, prije svega formalno, na uzor-države sa „Zapada“. Zbog toga je i svojevrsni fundamentalizam ljudskih prava, preuzet iz istih izvora, u postkomunističkim okolnostima dodatno ideologijski recikliran. Ali, upravo se na toj točki, posvuda, pa i u Hrvatskoj, zbiva značajna promjena u odnosu političke ljevice i desnice, premda ni njezina fenomenalnost još nije pojmljena (a kamoli dosezi). Sažeto rečeno, zbilo se je to da se suvremena desnica nalazi u bitno defanzivnome položaju, u mnogome usporedivome sa temeljnom pozicijom ljevice prije stotinjak godina.
Na početku prošloga stoljeća ljevica je morala, doslovce, plivati protiv struje – njezin je svjetonazor zahtijevao nasilno djelovanje prvenstveno protiv nejednakosti među ljudima, nečega što se tradicionalno smatralo „prirodnim u društvu“ (kao da je ijednu društvenu ustanovu moguća smatrati po sebi prirodnom – od vlasništva do braka). Odatle i već spomenute poteškoće u samoj konstrukcije tzv. druge generacije ljudskih prava (čiji su odvjetci kako real-socijalizam/komunizam, tako i welfare state). Nasuprot (u najmanju ruku) reformskim programima ljevice početkom prošloga stoljeća bili su se našli, više-manje, zajedno i konzervativci i liberali; njihova je naslijeđena razlika u trenucima ovakvih sukoba bila ostavljena po strani (“A Conservative is one who is enamored of existing evils, as distingusihed from the Liberal, who wishes to replace them with others“ – Ambrose Bierce, The Devil’s Dictionary). Jer, „zla“ na kojima je (socijalistička/komunistička) ljevica insistirala (ukidanje, ograničenje, ili raznoliko opterećivanje privatnoga vlasništva, prije svega) obje su preostale strane tada konstitutivnoga svjetonazorskog trokuta vehementno odbijale, premda u izvedbeno različitim reakcijama.
Oktobarska revolucija (i mnoge koje su ju slijedile), te jačanje socijalističkih tendencija u najrazvijenijim svjetskim društvima, u narednim su desetljećima temeljito izmijenili socijalnu klimu. Glasoviti 153. članak (st. 3) Weimarskoga ustava već je 1919. naznačio pravac kasnijih zbivanja – „Eigentum verpflichtet“ („vlasništvo obvezuje“) od alternativnoga fantaziranja o boljem svijetu sve više postaje (pravnim političkim, pa i moralnim) standardom svakidašnjice. Dakako, kapitalom pokretani proizvodni odnosi nisu zbog toga nestali, čak ni slabili – dapače, s padom real-socijalizma/komunizma oni su prošireni na čitav svijet. Ali, sada u verziji kapitalizma u kojoj su prava ljudi, građana, pa i radne snage obvezatno zadani kontekst funkcioniranja proizvodnoga sustava – u najrazvijenijim sredinama, dakako (Bangladeš ili Nigerija, a dijelom i Kina, i dalje egzistiraju u društvenome kontekstu približno sličnome onome koji je bio karakterističan za početak prošloga stoljeća).
Konzervativna revolucija
Upravo zbog toga današnji pokušaji desnice da rehabilitira tradicionalne vrijednosti djeluju u novo ustrojenom svjetonazorskome trokutu – budući da „konzervativna revolucija“ sada teži državno posredovanome nametanju svojih vrijednosti (koje mnogi u društvu sve više napuštaju, pa nerijetko i odbacuju), ona je liberale otjerala na protivnu stranu. Konzervativci, naime, traže da država zabranjuje (pobačaj, medicinski potpomognutu oplodnju, jednakost osoba s alternativnim stilovima, itd.), pa i da nameće (kreacionizam, ili, kod nas, „vrijednosti Domovinskoga rata“ u školama). Liberalni koncept to ne može prihvatiti, lijevi (u svim njegovim invarijantama) naprosto neće. Jer, konzervativci su natjerani na uporabu instrumentarija iz druge generacije ljudskih prava (što im doktrinarno ne odgovara), a ljevica se – i opet nasuprot svojoj tradiciji – okreće prvoj generaciji (umjesto da počne s trećom).
Rimokatolička, pravoslavna i islamska vjerska zajednica u mnogome podržavaju konzervativnu (kontra)revoluciju, no pitanje je u kojoj to mjeri pomaže s obzirom na to da su te zajednice posvuda u svijetu u mnogome izgubile na moralnome ugledu zbog institucijskih slabosti spram pedofilije u vlastitim redovima, agresivnome ratu ili šerijatskome pravu (u tom je pogledu papa Franjo možda na tragu svijesti o promjenama koje – i njegova – crkva nužno treba).
Dakako, bitna je razlika današnjega razdoblja i onoga prije stotinu godina i u tomu što su današnji prijepori načelno vezani uz vrijednosti na koje se odnose osobne moralne intuicije (jer je riječ o privatnome prostoru u kojemu načelno ne djeluju institucije). Ključni su društveni odnosi, za sada barem, ostavljeni po strani. Druga je razlika u tomu što se politički sukobi odvijaju u demokratskome složaju, koji tradicionalističkom većinom u nekim sredinama pomaže desnoj, konzervativnoj orijentaciji. No, uspjeh u zabrani ili nametanju vrijednosti vezanih uz individualno uobličenje vlastite privatnosti koji se postižu većinskom podrškom u sebi sadrži ozbiljnu opasnost – nijekanje autonomije manjina, uključujući individuu kao elementarnu manjinu. To nije samo načelna opasnost za desnicu jer gubi na svjetonazorskoj argumentaciji prema kojoj govori u ime svih, nego i taktička pogibelj (za – posve zamislive – trenutke u budućnosti u kojima ova opcija ne bi imala većinu).
Referendum i političke igre
Zbog svega ovoga u hrvatskim prilikama treba ipak opreznije pričati o „nadiranju desnice“, o tomu da u Ustav žele ubaciti „odrednicu mržnje“, i sl. Isti oni koji su se – uz ugodna večernja druženja – veselo sprdali sa samim konceptom ljudskih prava odjednom bi se, preplašeni, na njih pozivali. Donedavni tvrdoglavi zastupnici neposredne demokracije,, odjednom vide „konceptualne probleme u samoj instituciji referenduma“. A referendum pred kojim se je društvo našlo bespredmetan je u biti zbog proceduralnih, a ne svjetonazorskih razloga. Ako puno desetljeće nikoga nije smetalo da se u Obiteljskome zakonu nalazi ista formulacija koju sada predlažu kao dio Ustava, ako vladajuća većina (čiji su predšasnici ovaj tekst i izglasali u Saboru) nije imala motiva promijeniti ga, onda se spor svodi na simboličku razinu. I baš time, zapravo, promašuje smisao pučke inicijative za promjenu Ustava. Dakle, baš zato što bi pozitivan (a, naravno, i negativan) ishod referenduma značio da se uopće ne mijenja pravni okvir života građana, odnosno zajednice u cjelini sam je referendum nepotreban i zato pogrešan (što je, zapravo, ustvrdio i Ustavni sud). Sve ostalo je stvar političkih igara, koje su, eto, dovele do toga da su glavni junaci referendumskoga uspjeha, doslovce ruku pod ruku, gđa. Markić i g. Milanović (ona se uspješno bavila organizacijom referenduma, on je, podjednako uspješno, sprečavao da se, na zakonit način pozove Ustavni sud da vrednuje referendumsko pitanje – a sada se vidi da bi ta reakcija vjerojatno bila negativa). Sve to samo još više naglašava zaostalost Hrvatske, njezinu dezorijentiranost ilustriranu time što ni ljevica niti desnica ne uspijevaju doći do svojega (svjetonazorskog) stana. Kriva je, zna se iz starogradske pjesme dijelom citirane u naslovu – „ulica pijana“.
Banka, 15.11.2013.
Peščanik.net, 15.11.2013.