Zatvorenih očiju, osluškivao sam zvukove: ritmično klopotanje voza u pozadini i dva muška glasa. Jedan dubok, govorio je s južnosrbijanskim akcentom; drugi potmuo, s izgovorom tipičnim za sarajevske šanere: meki suglasnici dodatno umekšani, a samoglasnici zaglavljeni negdje u grlu. Nije mi bilo jasno o čemu pričaju, ali sam čuo klokotanje tekućine u boci i pucketanje žara cigarete.
– Francuska, reče Sarajlija.
– Zabrana ulaska.
– Njemačka.
– Zabrana ulaska.
– Grčka.
– Nikad bio.
– Zabrana ulaska.
– Alal ti vera, reče Srbijanac kroz smijeh.
Voz se zaustavljao; čuo sam kako se otvaraju vrata. Ustali su jedan za drugim i izašli iz kupea. Otvorio sam oči nakon što su se vrata zatvorila. Stajali su ispred prozora i pušili. Kroz prozor sam vidio muškarca i ženu kako trče prema vozu, oboje sa po dva kofera koji su ih ritmično kljucali po cjevanicama – žena je imala podljev na nozi. Ozbiljno sam razmatrao mogućnost bijega: s gutom novca u džepu i svojim mladim životom na umu, situacija mi je izgledala zabrinjavajuća. Na nesreću, moji saputnici su svojim guzicama blokirali prolaz – pri čemu je jednom od njih pola dupeta ispalo iz hlača. Koji trenutak kasnije, voz je uz trzaj krenuo; bacili su cigarete kroz prozor i vratili se u kupe. Ponovo sam zatvorio oči.
– Znaš ti Tuku?, upita Sarajlija.
– Ne.
– A Fahru?
– Kojeg Fahru?
– Ma, Fahru Zvjera.
– Fahro Zver. Onaj što mu je odgrizlo nos?
– Jest, tog Fahru.
– Nisam imao čast.
– U kojem si ti bloku bio?
– U Sedmici.
– Silovanje?
– Pljačka.
– Pljačka je u Šestici.
– E pa ja sam bio u Sedmici, odbrusi Srbijanac zlovoljno.
– Ja sam bio u Petici. Ubistvo.
– Baš lepo.
– Malo sam bio popio.
– Život je smrt ako čovek ne može tu i tamo malo da popije, zaključi Srbijanac dubokoumno i potegne iz boce.
Odjednom zašutješe. Počela je da me mori pomisao da su nanjušili moj strah i da bi me istog trena mogli zaklati i pokupiti sav novac. Kada sam čuo da se jedan od njih pomjera i osjetio kako mi se približava, otvorio sam oči. Zurili su u mene zbunjeno.
– Probudilo se dijete, reče Sarajlija.
– Gde ti ideš?, upita Srbijanac.
– Zagreb, rekoh.
– A što?
– Kod djeda.
– Da baba ima muda, bila bi deda, reče Sarajlija, ničim izazvan.
– Je l imaš kakvu zgodnu seku da je malo pripazimo?, upita Srbijanac, oblizujući usne.
– Nemam, rekoh.
Moj je djed bio davno umro, a i da nije, nikad nije živio u Zagrebu; a sestru sam imao. Istina je bila da sam sa svežnjem novčanica u džepu krenuo u Mursku Sobotu sa zadatkom da kupim zamrzivač. Nekoliko sedmica prije ovog putovanja moj je otac sazvao porodični sastanak. U životu svake porodice dođe trenutak, započeo je, kada postane neophodno nabaviti veliki zamrzivač. Zamrzivač u frižideru više nije bio dovoljno velik za naše potrebe. Valjalo je zamrzavati hranu – meso uglavnom – za djecu koja rastu. Osim toga, morali smo u svakom trenutku imati dovoljno hrane na raspolaganju za brzo improvizovanje gozbi u slučaju posjete nekih od mnogobrojnih porodičnih prijatelja. U pitanju je dobrobit naše porodice – ona nam nalaže nove investicije, rekao je moj otac. Izobilje je zahtijevalo prostor za skladištenje. Moj otac se volio igrati porodične demokracije i često smo morali prisustvovati sličnim sjednicama kako bismo glasali za odluku koju je moj Otac bio prethodno donio. Ovaj put čak nije bilo ni prigovora: iako je željela zamrzivač, majka je prevrtala očima na očevu retoriku; ja sam, kao pravi sedamnaestogodišnjak, bio vidno nezainteresovan za cijelu priču; sestra je vodila zapisnik sastanka isuviše sporo da bi bilo korisno. Imala je trinaest godina i još uvijek je bila posvećena usavršavanju svog rukopisa.
Na moje potpuno iznenađenje, bio sam jednoglasno izabran za kupca zamrzivača. Uvijek su mi bile čudne očeve metode: prvo je podrobno prostudirao najveći model zamrzivača dostupan na jadnom tržištu bivše Jugoslavije – onaj od četiristo litara – a onda je nekako iskopao da je isti najjeftiniji u Murskoj Soboti, malom gradiću duboko u Sloveniji, nedaleko od mađarske granice. Moj zadatak je bio da vozom dođem do Zagreba, a onda se autobusom prebacim do Murske Sobote, gdje ću prenoćiti u hotelu ambiciozno nazvanim Evropa. Sljedeći dan trebao sam isporučiti novac izvjesnom Stanku i tu je moja misija završavala – samo je još preostajalo da se vratim kući u jednom komadu.
Sarajlija me je pažljivo promatrao, kao da se dvoumi da li da me okrutno kazni za moje prozirne laži. Nosio je odijelo i kravatu, ali su mu cipele bile totalno razvaljene, s đonovima koji samo što nisu otpali. Trepćući polako, kao da očima odbrojava trenutke, upitao je:
– Guziš li ti šta?
– Molim?
– Guziš li šta? Koristiš li kurac za šta ti ga je bog dao?
– Pomalo.
– Ja volim da guzim, reče Srbijanac.
– Nema ništa slađe od toga, reče Sarajlija.
– Tako je, reče Srbijanac sjetno i počeša se po jajima. Imao je tetovirane šake; nosio je kožnu jaknu i nevjerovatno špicaste cipele, kao da ih je namjerno zašiljio kako bi lakše probijale lobanje njegovih neprijatelja.
Iako je i sama glasala za moj odlazak u misiju Zamrzivač, majka se sve vrijeme brinula. S druge strane, ja sam se istinski radovao: Murska Sobota zvučala je egzotično i opasno. Ovo je bio prvi put da sam nekuda krenuo sam na put; to je bila moja prva prilika da doživim iskustva iz kojih bi se mogla izroditi istinska pjesma. Bio sam pjesnik u nastanku; ispisivao sam sveske i sveske stihova o temi tinejdžerske čežnje i rezultirajuće nepodnošljive dosade. Za ovu sam se ekspediciju posebno spremio: nova sveska; rezervne olovke; knjiga Rimbaudovih pjesama – moja Biblija (Dok su me bešćutne rijeke nosile nizvodno/osjetih kako splavar otpušta konopce…); kutije Marlbora (umjesto šugave Drine koju sam inače pušio); i jedna kontracepcijska pilula koju sam dobio u zamjenu za Emerson, Lake and Palmer Live, trostruki LP koji mi je postao nezanimljiv nakon što sam otkrio Sex Pistolse.
Bio sam nevoljki djevac, i svaki djelić mesa što mi je visio na kostima vapio je ljubav. Duboko sam vjerovao, kao i većina adolescenata, da izvan uskih krugova porodice, prijatelja i uštogljenih školskih drugarica leže prostrane i divlje teritorije čistog seksa, gdje svaki pogled ili dodir obavezno završava neobuzdanim parenjem. Bio sam spreman: pripremajući se za put, u svom mozgu natopljenom hormonima isprobavao sam bezbrojne varijacije istog zapleta i na kraju odlučio da će u svakom slučaju presudni moment biti onaj kada ženi ponudim pilulu, izražavajući time svoju prevashodnu brigu i džentlmensku odgovornost – nije bilo te žene koja me je mogla odbiti.
– Izgledaš mi ko pametan tip, reče Sarajlija. – Baš me zanima hoš provalit ovu zagonetku.
– Da čujemo, reče Srbijanac.
– Nema glave, al ima stotinu nogu, ima hiljadu prozora i pet zidova. Nikad nije isto, a vazda je skoro isto. Crno je i bijelo i zeleno. Nestane, pa se opet vrati. Smrdi na balegu i slamu i mašinsko ulje. To je najveća stvar na svijetu, ali ti može stati na dlan.
Sarajlija me fiksirao pogledom, odsutno gladeći trodnevnu bradu, kao da se prisjeća sebe u mojim godinama, prije nego što se ukrcao na pijani brod zrelosti, prije nego što je otkrio rješenje zagonetke.
– To je kuća, reče Srbijanac.
– Kaka to kuća ima sto nogu, jebem te budalasta, reče Sarajlija.
– Jes mi to rekao da sam budala?, reče Srbijanac unoseći mu se u lice, čvrsto stisnutih šaka.
– Dobro, ba, uredu, reče Sarajlija. Ustao je i zagrlio Srbijanca. Zagrlili su se i izljubili, a onda se vratili na svoja mjesta. Ponadah se da su zaboravili na zagonetku, ali Sarajlija nije odustajao; kuckao me je cipelom po koljenu.
– Znaš li šta je to, mali?
– Ne znam.
– Slon, reče Srbijanac.
– Neka tebe, reče Sarajlija. Srbijanac skoči, spreman za tuču; Sarajlija ustade; izljubiše se; sjedoše.
– Poštovanje, reče Srbijanac. – Da ti ne bih rascopao tu glavu.
Sarajlija nije obratio pažnju. – Znaš li šta je?, pitao me. Pravio sam se da razmišljam.
– Sve, reče Srbijanac. – To ti je sve što postoji.
– Uz dužno poštovanje, jarane, to nije tačan odgovor.
– Ko kaže?
– Pa sve ne nestaje pa se opet vraća.
– Ma ko kaže?
– Svi znaju da je tako.
– Ja kažem da nije.
– Sve ti ne može stati na dlan.
– E, ja kažem da može, reče Srbijanac i ustade, šaka stegnutih čvršće nego ikad. Sarajlija je ostao sjediti odmahujući glavom. Očigledno je odlučio da mu se tuča ipak ne isplati.
– Dobro, ba, reče. – Kad si tolko navalio, jest sve, jebaji ga.
– Zato što jeste, reče Srbijanac i okrenu se prema meni. – Pa zar nije?
Blještava jasnoća svitanja: svjetlost se prikrada preko blatnjavih polja; avion para nebo ostavljajući bijeli ožiljak; u susjednom kupeu pijani vojnici urlaju pjesme o ljubavi i silovanju. Ona dvojica su u neka doba ušutjeli, iscrpljeni naklapanjem, a ja sam zaspao. Kada sam se probudio, više ih nije bilo, iza njih je ostao samo znojni zadah bezumlja. Zapisao sam konverzaciju i zagonetku, po sjećanju, a onda i mnoge druge stvari. Na ovom putu, na moju radost, sve je bilo vrijedno zapisivanja.
U Zagrebu sam sjeo u autobus za Mursku Sobotu. Neobična zagorska brda sa kućama kao s razglednice, tu i tamo poneki bajkoviti zamak na brežuljku. Na horizontu je zdravi i pismeno obučeni seljak vodio stado zdravih, debelih krava. Koke su iskopavale crve na prašnjavom putu. Pomamno sam zapisivao svaku pojedinost – izgledalo je kao da je neko ukrasio krajolik specijalno za moj dolazak. Čovjek pored mene bio je zadubljen u rješavanje križaljke; mrštio se i nervozno grizao olovku. Iskrzane manžete, ratarske ruke; krupna slova ispadala su iz malih kvadratnih polja. U jednom trenutku podigao je svoje besprijekorno obrijano lice prema meni i, kao da sam neki asistent koji tu hvata zabilješke, upitao: Najveći grad na svijetu? Pariz, rekoh i on se vrati svojoj križaljci.
Bilo je to 1984. Bio sam dug i žgoljav; noge su me boljele od ukočenosti, a nije bilo šanse da ih protegnem u prenatrpanom autobusu; osjećao sam gnoj koji nadire i sazrijeva u bubuljice; u toku je bila i neizbježna erekcija. To je mladost: neprekidni osjećaj nelagode zbog kojeg uvijek čezneš za mjestom gdje ćeš se osjećati normalnim i gdje možeš nesmetano uživati u svojim ranama. Moji roditelji su, međutim, vjerovali da je njihova dužnost da me izvedu na pravi put, gdje ću biti normalan. Povremeno bi upriličili spontane rasprave o mojoj budućnosti tokom kojih bi insistirali da se izjasnim o tome šta želim od života. Odgovarao sam citatima iz Rimbaudovih tirada o neznanom kvantitetu što se budi u univerzalnoj duši naše epohe, o mirisima, zvukovima, bojama, bujicama misli i tome slično. Ne moram ni spomenuti da su bili prestravljeni činjenicom da pojma nemaju o čemu im sin govori. Roditelji ne znaju ništa o svojoj djeci; šta god oni misle da znaju, djeca su uvijek jedan korak ispred njih. Moji duševni monolozi redovito su navodili oca da zažali što me nije češće mlatio kao dijete; majka je potajno čitala moju poeziju – u sveskama sam pronalazio tragove njenih zabrinutih suza. Znao sam da je cijela poenta projekta „Zamrzivač” bilo da me se suoči s onim što je otac nazivao prljavim vešom života (iako je majka uvijek prala njegov prljavi veš) – htio me je natjerati da iskusim iste one banalne, svakodnevne situacije koje su sačinjavale život mojih roditelja i tako pojmim njihovu neophodnost. Željeli su da se i ja pridružim velikoj zajednici ljudi kojima je skupljanje i skladištenje hrane glavni organizacioni princip u životu.
Hrana – bah! Potpuno sam zaboravio na sendviče s piletinom i paprikama koje mi je majka spremila. U svojoj bilježnici poetično sam diskutovao primamljivu mogućnost da jednostavno produžim pored Murske Sobote, nikada ne kupivši zamrzivač. Vozom do Austrije, a onda dalje za Pariz – bacio bih se u neiscrpno vrelo života. Odjebao bih fakultet i budućnost koja nalaže gomilanje hrane i kupio jednosmjernu kartu za neizvjesnost. Žao mi je, rekao bih roditeljima, ali morao sam ovo učiniti. Morao sam dokazati da čovjek može proživjeti dug i sretan život, a da ni jednog trenutka ne poželi da posjeduje zamrzivač. U svakom putovanju ucrtana je zastrašujuća, radosna mogućnost da povratka nema. To je razlog što se opraštamo, zapisao sam u svesku. Znali ste da se to može desiti kad ste me poslali u monstruozni grad, u beskrajnu noć, kad ste me poslali u Mursku Sobotu.
Nikad prije nisam uzeo sobu u hotelu. Strepio sam da me neće pustiti u hotel Evropa, jer sam premlad. Plašio sam se da neću imati dovoljno novca ili da će neko odjednom otkriti da mi je lična karta falsifikovana. Vježbao sam šta ću reći kad dođem na recepciju i vježba se ubrzo pretvorila u fantaziju u kojoj mi zgodna recepcionarka nezainteresovano uzima podatke, vodi me do moje sobe, a već sljedeći trenutak trga uniformu sa sebe i uranja me u vlažno obilje zadovoljstva. I ta fantazija je vjerno zabilježena u mojoj svesci.
Naravno, ispostavilo se da je recepcionar stariji muškarac po imenu Franc, rutav i zlovoljan. Kada sam stigao, on je razgovarao sa parom stranaca koji su, shodno prilici, bili putnički odjeveni – patike, vrećaste hlače i nepropusne vjetrovke. Nešto su od njega zahtijevali, čemu on nije htio udovoljiti. Sudeći po njihovim razvučenim samoglasnicima i unjkavom jadikovanju, bili su Amerikanci. Nisam znao kako se procjenjuje dob ljudi starijih od mene, ali sam zaključio da je žena vjerovatno mlađa od moje majke, možda zbog njenih glatkih, neoštećenih ruku. Muž je bio niži od nje, lica izbrazdanog borama, sa rupicom na bradi dovoljno dubokom da se u nju zavrne šaraf. Žilavim šakama oslanjao se o pult, kao da se sprema nasrnuti na recepcionara. Franc je imao tanke brkove nalik na neki dlakavi talog razmazan povrh gornje usne. Na vratu je imao nekoliko dubokih ogrebotina od noktiju.
Zapamtio sam ove pojedinosti, iako ih nisam zapisao, zato što sam proveo cijelu vječnost čekajući da im Franc izda sobu. Počeo sam zamišljati razgovore koje ću povesti ako se ona i ja slučajno zadesimo skupa u liftu, razgovore tokom kojih je njen neugledni suprug bio zamandaljen u dalekoj stvarnosti. Na svom srednjoškolskom engleskom rekao bih joj kako mi se dopada njeno lice obliveno zdravim putničkim rumenilom, kako želim da u naručju držim naš ljetni svitaj, da se u zagrljaju doteturamo do njene sobe, gdje ne bismo stigli čak ni do kreveta nego bismo… i tako dalje. Odlučio sam da se zove Elizabeth.
– Thank you, reče ona konačno, odmičući se od pulta.
– You welcome, reče Franc.
Ja mu nisam bio nimalo zanimljiv, niti sam mu predstavljao ikakav izazov: sa mnom je mogao pričati na slovenskom i ignorisati sve moje zahtjeve. Uzeo mi je ličnu kartu i novac i zauzvrat mi pružio veliki ključ sa kruškastim drvenim privjeskom na kojem je bio urezan broj 504.
Elizabeth i njen suprug su još uvijek čekali lift, sašaptavajući se. Pogledali su me i uradili ono što Amerikanci rade (što ću mnogo kasnije saznati) svaki put kada im se pogledi nehotično sretnu: podigli su obrve, usukali usne i razvukli lice u izraz nedužne nezainteresovanosti. Ništa nisam rekao, niti sam se nasmiješio. Kruška koju je Elizabeth držala u ruci nosila je broj 505, tako da sam, kada smo izašli iz lifta, krenuo za njima. Moja je soba bila preko puta njihove; dok smo ulazili u svoje sobe, Elizabeth se okrenula i ozračila me predivnim osmijehom.
Upravo sam u Murskoj Soboti prvi put iskusio nesavladivu tugu hotelskih soba: nikad upotrijebljena bilježnica; pokrivač s desenom pakleno crvenih cvjetova; crno-bijela fotografija opustošenog morskog odmarališta; zgužvane papirne maramice u kanti za smeće, vjerovatno natopljene sokovima slučajnog snošaja. Prozor je gledao na krov betonske garaže – velika lokva u sredini bljeskala je kao pustinjska fatamorgana. Nije bilo šanse da ja provedem noć sam u ovoj pećini jada. Moram pod hitno naći mjesto na kojem se okupljaju zgodne Slovenke! One što ustrajno odbijaju nabacivanja smotanih Slovenaca, čuvajući svoje djevičanstvo za sarajevskog frajera sa pilulom u džepu, frajera kojem će dopusti da nesmetano pohara njihova dragocjena tijela.
Na glavnoj ulici Murske Sobote nije bilo žive duše; samo bi povremeno prodrndao poneki gradski autobus, prazan i slabo osvijetljen. Koliko sam mogao vidjeti, nije tu bilo nikakvih kafića, niti disko klubova, niti omladine – samo zatvorene prodavnice: ukočene lutke s rukama raširenim u mutnu gestu dobrodošlice; kule koncentričnih lonaca nazirale su se iza cijelih porodica tava; pojedinačne cipele naredane na policama, toliko raznolike veličinom i oblikom da se činilo da svaka predstavlja po jednu nestalu osobu. Zatim sam ugledao prodavnicu u kojoj ću svojoj porodici kupiti propusnicu za budućnost. U izlogu se presijavao ogromni zamrzivač, isti kao u reklami.
Odlučio sam istražiti sporedne ulice, ali ni u njima nije bilo ničega osim niza usnulih kuća i zamornog žamora TV prijemnika, koji se probijao kroz hiljadu mračnih prozora. Nebo je bilo mjestimično posuto zvijezdama. Neonska reklama u daljini osvjetljavala je ulaz u bar po imenu Bar.
U Baru nije bilo nikoga osim bradatog, žabolikog muškarca, koji se bradom oslanjao o rub krigle s pivom. Oblak dima, gust kao duh, visio mu je nad glavom. Ne podižući glavu, zagledao se u mene, kao da je sve ovo vrijeme samo mene čekao da stignem s nekom važnom porukom. Poruka nisam imao, te sjedoh za sto na drugom kraju, pored šanka iza kojeg, koliko sam mogao vidjeti, nije bilo nikoga. Zapalio sam cigaretu, riješen da ovdje dočekam ulazak prvog primjerka ženske ljepote.
I on je zapalio cigaretu; otpuhnuo je kao da dušu ispušta. Počeo sam smišljati pjesmu u kojoj narator ulazi u prazan bar, puši i pije u samoći, a onda otkriva da je barmen mrtav, zavaljen u stolicu iza šanka, lijevom rukom poseže za kriglom u kojoj se još uvijek pjeni pivo. Sveska mi je ostala u hotelu tako da ovo nisam mogao zapisati, ali nisam odustajao – nastavio sam smišljati rime, pijući pivo i nastojeći da ne gledam u njegovom pravcu. Većina ljudi umre a da to niko ne primijeti i pomislio sam kako i mene može sustići ista sudbina, još ove noći. Kad otkriju moj leš, sa svežnjem para i misterioznom pilulom u džepu, pitat će se: Gdje smo bili kada smo mu najviše trebali? Zašto ga nismo lišili djevičanstva prije nego što je zauvijek nestao?
Čovjek ustade i zatetura se prema meni. Ramena jakne dosezala su mu skoro do lakata, kao da se iznenada skupio; crvena kravata izrastala je iz košulje; nosio je mali šešir sa zataknutom, sad već sasvim pohabanom, peruškom. Sjeo je za moj sto, promrmljavši nekakav pozdrav. Okrenuo sam se prema šanku, ponovo u potrazi za konobarom. Čovjek je nešto trabunjao, pokazujući na šank, i ja klimnuh glavom s odobravanjem. Zvukovi su postepeno prerasli u cijele rečenice, ispresijecane povremenim krkljanjem ili udarcima šakom o sto. Nisam uspio razlučiti je li popizdio zbog mog prisustva u njegovom brlogu ili mi je izricao dobrodošlicu.
Konačno se pojavila i konobarica koja posadi dvije velike krigle na naš sto. Zatim mi je spustila svoju toplu ruku na rame, u znak podrške, za slučaj da nešto nije uredu. Bila je tako krupna da joj je lice izgledalo kao da je tapecirano; mirisala je na kolače i torte. Pijanac je podigao kriglu i držao je tako sve dok i ja nisam podigao svoju. Nazdravismo. Otpili smo i rukom obrisali pjenu. Uzdahnuo je s odobravanjem. Ja sam izdahnuo. Nastavili smo piti i pušiti u tišini.
Pivo je pristizalo i čovjek odluči da mi se otvori: klateći se naprijed-nazad, prezrivo je odmahivao rukom i upirao prstom u raznim smjerovima, a zatim počeo plakati. Suze su potekle niz kapilarima prošarane obraze.
U redu je, rekoh. Sve će biti u redu. On je samo odmahivao glavom. Činilo se da za njega nije bilo nade niti olakšanja. Konobarica nam priđe s novom turom piva i krpom u ruci i stade mu tapkati lice, kao da je već bila navikla brisati njegove uplakane obraze. Bar je bio mračan i prazan; ja pijan. Konobarica je nezainteresovano brisala čaše za šankom; vrijeme je prolazilo u tišini. Šta će biti sa svijetom kada tebe ne bude? Rimbaud je pisao. Šta god da bude, neće biti nikakvog traga od sada. I ja počeh plakati.
Napustio sam Bar, rukava natopljenih suzama i slinama. Sjećam se kako mi je konobarica barem jedanput obrisala lice krpom koja je vonjala na prljavo suđe. Odlazeći, ostavio sam joj povelik dio zamrzivačkog fonda. Zaključala je vrata za mnom. Čovjek je ostao unutra, glave pažljivo položene na čistinu u šumi krigli. Nakon što sam stupio na opustošene ulice Murske Sobote, preplavio me je val euforije. Ovo je bilo iskustvo: izgubio sam glavu i učestvovao u spontanom izlijevanju emocija; pio sam sa polusvijetom, baš kao i Rimbaud, vjerovatno, nekada u Parizu; rekao sam odjebi jebenom odgovornom životu koji su mi roditelji namijenili; proveo sam vrijeme u podzemlju Murske Sobote i izašao iz njega natopljen suzama i znojem; u džepu mi je bila magična pilula. Neko noćas mora da me voli.
Našao sam se u parku koji je odisao zemljanim, vlažnim mirisom pupajućeg drveća i tek iznikle trave. U samom središtu parka stajao je pozelenjeli bakreni spomenik partizanu sa puškom uperenom ka nevidljivim krošnjama. Ispod svjetiljke je stajao čovjek sa šubarom, držeći povodac u ruci. Irski seter trčao je ukrug ganjajući zamišljenog prijatelja i svako malo zastajkivao kako bi gazdi uputio ohrabrujući pogled. Šubara je bila iste riđe boje kao i pas i na trenutak pomislih kako čovjek nosi mrtvo irsko štene na glavi. Malo dalje, izvan dometa svjetiljke, neki par se fatao, ruku uronjenih u tijelo onog drugog. Upravo sam bio odustao od traženja ljubavi kada na pješačkom prelazu ugledah dvije djevojke u lijepim dugim kaputima – hodale su držeći se pod ruku. Čuo sam potpetice kako klepeću dok su prelazile ulicu približavajući mi se; smijale su se i čavrljale, bile su našminkane, a kosa im je blistala kao posuta injem. Jedna je imala dugu usku bradu; druga je imala krupne, tamne oči. Išle su kroz park, birajući osvijetljene staze. Krenuo sam za njima. Na izlazu iz parka nastavile su glavnom ulicom, kojom je upravo prolazila cisterna; dva muškarca u gumenim čizmama i plastificiranim kombinezonima prali su cestu. Asfalt se presijavao; djevojke su požurile prema suhom dijelu trotoara. Jaki mlaz vode dohvatio mi je cipele i potpuno ih natopio. Kada sam se dokopao suhe teritorije, moje šljapkanje je za sobom ostavljalo vlažan trag.
Naglo su zastale ispred prodavnice s bijelom tehnikom i stale odmjeravati moj zamrzivač. Jedna od njih se osvrnula i pogledala prema meni nakon čega sam se ja, u panici, zapiljio u izlog putničke agencije. Izlog je bio nevješto dekorisan izblijedjelim fotografijama sunčanih jadranskih otoka koji su, svi odreda, bili fotografisani iz zraka. Nastavile su dalje, ubrzavajući korak i njihov se ritam ubrzo poklopio sa lupanjem moga srca. Nakon toga više nije bilo povratka, apsurdnost ove potjere stvorila je neraskidivu vezu među nama. Skrenule su za ugao i ja sam potrčao za njima, uvjeren da se konačno približavamo cilju.
Kada sam skrenuo, vidio sam ih kako stoje s muškarcem u džinsu, čije su ogromne lopataste ruke zaštitnički počivale na njihovim ramenima, dok su one pokazivale prema meni. Osmjehnuo se pozivajući me da priđem i, u tom kratkom trenutku ludila, zaista sam povjerovao da me zovu da im se pridružim, samo što je on već sljedećeg trenutka vrlo nedvosmisleno počeo sprintati prema meni. Potrčao sam brzinom straha i pojurio niz glavnu ulicu, gazeći kroz lokve. Lakši od pluta, plesao sam na valovima. Nisam imao vremena osvrnuti se da provjerim u koja je doba moj progonitelj, ali sam jasno čuo topot njegovih sigurnih koraka. Oh, sav užas tijela koje nije doraslo snazi tvog straha – bez obzira kako brzo sam htio trčati, moja stopala su odbijala poslušnost, kližući na mokroj podlozi. U neka doba je on odustao od potjere, ali sam ja sam nastavio trčati.
Hotel Evropa ukazao se ispred mene u sasvim drugoj ulici. Mokar do gaća, bjesomučno sam gurao i potezao ulazna vrata sve dok Franc – hronično sjeban dvadeset i četverosatnim smjenama – nije prišao i otključao ih. Provukao sam se pored njega, intenzivno se koncentrišući na pravolinijski hod, u nadi da neće primijetiti koliko sam pijan. Pritisnuvši dugme, strpljivo sam čekao lift, dok se moj centar za ravnotežu borio sa valovima pijanstva. Bio sam spreman čekati i cijelu noć ako treba – jedva sam stajao na nogama, nije bilo šanse da se pješke popnem na beskonačno daleki peti sprat – ali je Franc u neka doba zarežao da je lift stigao; stvarno, vrata lifta bila su širom otvorena. Ušao sam i lift me ponio uvis, a ja sam duboko udisao svoj vonj, kao što vatrogasci udišu kisik.
Ključ je odbijao ući u bravu, kako god jako ja gurao. Sve je išlo po zlu: prvo sam koljenom spucao vrata, pa onda stopalom, i tako nekoliko puta. Trebam li reći da je boljelo? Trebam li reći da mi je od bola bilo još gore? Trebam li reći koliko sam se prepao kada sam čuo kako se ključ okreće i ugledao Elizabeth kako stoji na vratima, i navlači krajeve ogrtača preko grudi? Blistava koža, kosa razbarušena; mirisala je na snove. Mogu li nekako pomoći?, pretpostavljam da je rekla. Ja nisam rekao ništa. Njen suprug je tako glasno hrkao da sam pomislio da folira, ta bijedna kukavica. Pogledala me je pravo u oči; a u tim očima vidio sam ljubav. Htio sam je uzeti za ruku, prepunu prstenja, kao zlatom optočena palača; htio sam je poljubiti; htio sam da napusti svog hroptavog muža i da se baci na uzgajanja muževnosti u vrtu moje mladosti. Trebala mi je samo jedna prava riječ, iskra od koje će buknuti naša zapaljiva tijela. Ja rekoh na engleskom: Pilulu?
Excuse me?, reče ona.
Iskopao sam pilulu iz zadnjeg džepa i pružio je na dlanu – izgledala je sićušna, onako makazama iskružena iz table u kojoj je bila upakovana. Pogledala ju je zbunjeno, a onda se osvrnula prema onesviještenom suprugu da provjeri da li još uvijek spava.
What is it, honey?, upita on iz sna. Brzo sam strpao pilulu nazad u džep. Konačno shvativši da sam, uprkos svojoj mladosti, zapravo nevjerovatan džentlmen, Elizabeth mi dobaci jedva primjetan saučesnički osmijeh. Kada se na vratima pojavio njen muž u pidžami s bejzbol motivom, nabacio sam svoj najneviniji izraz lica. Da nemate možda tabletu? Za glavu? Pokazao sam na glavu, za slučaj da je bilo neke nedoumice o čijoj se glavi radi.
No, Im sorry, reče Elizabeth zatvarajući vrata.
Maybe Aspirin?, rekoh. One Aspirin? Aspirin?
Zalupila je vratima i dvaput okrenula ključ u bravi. Očigledno nisam rekao pravu riječ. Ovo je bio rasplet koji nisam razmotrio. Bio sam uvjeren da smo se duševno povezali, da je struja potekla između naših drhtavih tijela. Klateći se pred okrutno zalupljenim vratima, htio sam pokucati, sve objasniti Elizabeth: da, zaljubljen sam u nju i ne, ne smeta mi što je udata. Nisam to uradio; vrata su bila zatvorena, da ne mogu biti zatvorenija. Čuo sam ih kako se sašaptavaju, kao muž i žena, i bilo mi je jasno da je ljubav ostala na drugoj strani, a ja joj nisam imao pristupa.
Ali ljepota mladosti je u tome što stvarnost nikada ne gasi žudnju, tako da sam, po ulasku u svoju sobu, ostavio vrata pritvorenim, za slučaj da se Elizabeth iznenada odluči ušunjati u moju postelju. Svako malo sam izvirivao, nadajući se da ću ugledati njena vrata kako se lagano otvaraju i Elizabeth kako požudno hita prema meni. Izvirivao sam tako treći ili četvrti put kada je Franc izašao iz lifta, zastao ispred njenih vrata i pokucao. Otvorila je i prošaptala nešto pokazujući prema meni. Bili su to posljednji trenuci moje samoobmane kada sam pomislio kako ga je pozvala da pita za mene – ostao sam stajati pored vrata, blesavo se kezeći.
Franc se okrenuo i uletio u moju sobu. Vidio sam samo odsjaj njegove ruke; zamahnuo je iz kuka i svezao mi šamarčinu. Osjetio sam kako mi obraz žari; oči mi se napuniše bijesnim suzama. Uzmicao sam prema krevetu dok nisam zapeo i pao. Franc me je šutnuo i onda nastavio šutati: osjećao sam kako mi vrh njegove cipele prolazi kroz tkivo stražnjice i butina i udara u rebra i trtičnu kost.
Pod je smrdio na mašinsko ulje. Franc me nije udarao po licu, a mogao je. Pljunuo je, ne na mene, nego na pod. Nije se derao; samo je režao i siktao. Činilo se da mu ova serija brzih udaraca ne pada baš lako. Kada je konačno završio, dahtao je od napora. Na izlasku, sasvim smireno me je obavijestio da će, ako još jednom čuje i da pisnem, doći i oderati me od batina, a onda će me za uši izvući na ulicu i ostaviti miliciji da se pozabavi sa mnom. Dobar je čovjek bio Franc, iako malo neprijatan. Čak je na kraju lagano i krajnje pažljivo za sobom zatvorio vrata.
Ležao sam u mraku, nesposoban da se pomjerim, sve dok nisam zaspao. Neonka je zujala u hodniku; čuo sam lift kako se uspinje i propada. Sanjao sam o ratu, o vladavini sile, o potpuno neočekivanim ishodima. Probudio sam se, očajnički želeći da sam kući, da sada ustajem uz miris prženica, očeve kolonjske vode i šampona od banane koji moja sestra osobito voli. Na radiju je vremenska prognoza (moji roditelji vole znati šta im budućnost nosi), a sestra se duri jer ne može slušati svoju omiljenu emisiju. Ulazim u kuhinju, prezrivo se prepustivši majčinom jutarnjem poljupcu, a doručak je spreman.
Uspravio sam se i dohvatio pileći sendvič iz torbe. Hljeb se osušio, a kolutići paprike su se pretvorili u gorku kašu. Upalio sam svjetlo, pronašao svesku i, nakon dugotrajnog buljenja u prazan papir, napisao pjesmu pod nazivom Ljubav i prepreke. Prva dva stiha bila su: Između svijeta i mene su zidovi, / kroz njih moram proći da do tebe dođem.
Tijela zaposjednutog tupim bolom i modricama, otišao sam do prodavnice i isporučio novac Stanku. Imao je bradu kao od čelične žice i šake prošarane nateklim venama. Nekoliko puta je prebrojao novac – falilo mi je nekoliko dinara i ja mu rekoh da su me pokrali u vozu; dvojica okorjelih kriminalaca ispraznili su mi džepove, ali nisu uspjeli naći ostatak para u torbi. Stanko me je procijenio pogledom i na kraju odlučio povjerovati u moju priču, odmahujući glavom sav užasnut nad svijetom koji otima od svoje djece. Ispunio je neki formular i onda mi pokazao gdje da potpišem. Rukovao se sa mnom iskreno i srčano, kao da mi čestita. Kada me je ponudio cigaretom, prihvatio sam i zamolio za još jednu. Pregledali smo zamrzivač. Stanko je bio toliko ponosan na njega kao da ga je on lično napravio. I stvarno je izgledao impresivno: ogroman, ledeno bijel, onako prazan nalik na mrtvački kovčeg; mirisao je na čistu, ledenu smrt. Isporučit će nam ga za dvije do tri sedmice, rekao je, a ako dotad ne stigne, da ga nazovemo.
Spavao sam u autobusu, a i u noćnom vozu, probudivši se tek kada mi je stomak počeo krčati i kada me je sve opet počelo boljeti od ukočenosti. Nisam imao novca da kupim hranu pa sam se morao zadovoljiti uspomenom na pileći sendvič. Svitala je zora; u kupeu je bilo užasno hladno. Vidio sam konja kako pase na livadi, iz nepoznatih razloga umotan u najlon; stabljike koje su podsjećale na mršave nadgrobne spomenike; na horizontu su se skupljali oblaci natopljeni neizmjernim suzama. Kada sam stigao kući, čekao me je doručak.
Istog dana majka je oprala farmerice koje sam nosio na putu u Mursku Sobotu i nazad. Pilula se rastopila u džepu – ništa nije ostalo osim grudvice folije i plastike. Zamrzivač je stigao sedamnaest dana kasnije. Dupke smo ga napunili teletinom i svinjetinom, janjetinom i junetinom, piletinom i paprikama.
U proljeće 1992, kada je počeo rat i u Sarajevu nestalo struje, sve se u zamrzivaču pokvarilo i usmrdjelo za manje od sedam dana.
BH Dani, 28.12.2007.
The New Yorker, Love and Obstacles, 28.11.2005.
Peščanik.net, 29.04.2009.