- Peščanik - https://pescanik.net -

Ljubav i strah

Eskalacija straha

Sredinom ulice, u samom centru grada, defiluju, u vojničkom poretku, otpola-napola uniformisani mladići, gaze čvrstim koracima u vojničkim bakandžama. Ne uočavam na njima nikakve insignacije, znakove prepoznavanja, nailaze mi frontalno u susret, vidim da im ne pada na pamet da se na civilizovan način mimoiđemo, njihova formacija je zauzela čitavu širinu ulice. Oprezno im se sklanjam s puta, stojim priljubljen leđima uz jedan izlog. Ovakve scene nisam video ni u jednom gradu u Evropi. Osvrćem se, vidim da su i ostali prolaznici slično postupili. Stoje priljubljeni uz zidove zgrada. Strah se širi, evo, i na ulicama Budimpešte.

Ljubav i kapitalizam

Sad već i budimpeštanski listovi pišu o zlupotrebama u proceduri sticanja mađarskog državljanstva. Naravno, ova tema je zanimljiva i za srpsku štampu, jer je sve veći broj vojvođanskih Srba koji uzimaju mađarsko državljanstvo. Neki pominju korupciju, tačnije rečeno, da aspiranti na mađarsko državljanstvo podmićuju mađarske činovnike, jer je jedan od osnovnih uslova dobijanja državljanstva poznavanje mađarskog jezika, a to je za većinu prilično krupna prepreka. Lakše je naučiti engleski, čujem u poslednje vreme kako se žale oni koji su pokušali na brzinu da nauče mađarski. Naravno, sigurno da ima i podmićivanja, međutim, pretpostavljam da većina ipak ponešto nauči, za to je najbolji dokaz da se u Novom Sadu skoro svakodnevno pokreću novi kursevi učenja mađarskog. Oni koji prođu proveru znanja mađarskog jezika, po dobijanju mađarskog pasoša gledaju da odu u zapadne zemlje. Ali zanimljivija je, i zabavnija za novine, tema fiktivnih brakova koji se u poslednje vreme sve više sklapaju. Za to ni kurs jezika – mađarskog jezika – nije potreban. Muškarci iz Srbije sklapaju fiktivne brakove sa ženama iz Mađarske, i zahvaljujući tome lakše dolaze do posla u Nemačkoj, Austriji, ili u nekoj od skandinavskih zemalja. Malo me je iznenadilo to što devojke iz Srbije ne sklapaju takve brakove s momcima iz Mađarske. Tome ne treba da se čudiš, objašnjava mi jedan poznanik, sociolog: Srpkinje love direktno nemačke muškarce. Takva je ljubav u kapitalizmu. Srpska štampa o svemu tome izveštava s finom dozom humora, jedino su ekstremni desničari zabrinuti. Pitaju se: šta će biti ako i autohtoni vojvođanski Srbi, koji su u kratkom periodu između 1941. i 1944. godine bili, sticajem okolnosti, mađarski državljani, zajedno sa svojim potomcima, zatraže i dobiju mađarsko državljanstvo? Međutim, ni ovi desničari ne osporavaju pravo na dvojno državljanstvo, mada bi im bilo draže da ovo pravo koriste samo vojvođanski Mađari. Utoliko pre, jer mladi mađarski stručnjaci u sve većem broju napuštaju Srbiju, što će dovesti do još rapidnijeg pada broja mađarskog življa u Vojvodini. Kao dvojni državljani i oni većinom odlaze na Zapad, i veliko je pitanje da li će iko ikad od njih da se vrati u zavičaj. U svakom slučaju, vojvođanska mađarska zajednica je i do sada slovila kao zajednica starih ljudi, i ovaj problem će samo da se uvećava. Pri svemu tome, vojvođanska mađarska manjinska elita se priprema za predstojeće parlamentarne izbore – u Mađarskoj. Prema aktuelnim podacima, do sada je blizu 14.000 vojvođanskih dvojnih državljana, upisom u birački registar, izrazlo nameru da učestvuje na izborima u Mađarskoj. Savez vojvođanskih Mađara tu činjenicu smatra vlastitim uspehom. Ova manjinska mađarska partija je u tom smislu pohvaljena i od strane fidesovske vlade, jer njeni aktivisti obilaze potencijalne birače od kuće do kuće, pokucaju na vrata građana s dvojnim državljanstvom i oni se upisuju u mađarske biračke spiskove. Državni sekretar u Ministarstvu za inostrane poslove Mađarske, Žolt Nemet, boraveći nedavno u Subotici, izjavio je da je mađarsko državljanstvo i upis u birački spisak tražilo znatno više građana nego što bi se očekivalo na osnovu brojnosti Mađara u Vojvodini. „Mađarska vlada se zahvaljuje – rekao je mađarski državni skretar – Savezu vojvođanskih Mađara i gospodinu predsedniku Ištvanu Pastoru. Molimo ih da ovako nastave i da, uživajući našu podršku, računaju na nas kao na partnere.” Eto. Ostavili smo iza sebe i Erdelj, koji je uvek važio za najčvršći bastion mađarskog nacionalnog osećanja.

Kad i istina izgleda kao laž

Osvrni se oko sebe, upozorava me savest, ali uzalud, moje rečenice se polako utišavaju. Prisećam se stihova Mihalja Babiča. Pisao je da intelektualac, onaj biblijski „znalac pismena”, ne može da smetne s uma da na zemaljskim putevima postoji jedna zvezda koja služi kao putokaz. Ali, dodao je i to, „onaj ko se ustremi pravo prema njoj, razbiće glavu i umreće. A onaj ko je definitivno izgubi iz vida, zalutaće i utopiće se u besciljno mnoštvo.” Kako da sledim zvezdu, a da ne razbijem glavu, i da je osim toga ne izgubim iz vida. Teško je na to odgovoriti, mada znam i vidim da mnogi opravdavaju svoje podmukle kompromise upravo time da ne žele razbiti glavu. I tako izneveravaju zvezdu, a pri tome zavaravaju sebe da slede njen sjaj. Ovo samozavaravanje je svima nama primamljivo. Međutim, ja bih se ipak radije batrgao na džombastom putu sledeći zvezdu. Put je zaista džombast, jarugast, ne može se njime jezditi službenim automobilom. Pre dvadeset godina sanjario sam o sistemskim političkim promenama, o pravednijem svetu, ali danas sam sve nesigurniji u potrazi za istinom. Nekad je vladala jedna jedina velika laž, i naspram nje tinjale su stotine istina sapetih u ludačke košulje ili, vrlo često, sateranih u sferu žargona. Bauljao sam tim putem, ali sam slutio da naspram laži ipak postoji istina. I tražio sam tu istinu često i mučnim, zaobilaznim putevima. Ali, tada je ipak bilo lakše. Posle, međutim – kao na neku naredbu spolja – nekadašnja svemoćna partija se raspala, naslednici nomenklature su usitnili njenu veliku laž, i vidim da sva ta sila patuljastih laži u tolikoj meri uzdrmava istinu, da nam se često i ta istina pokazuje kao laž. Ljudi više nisu prinuđeni da lažu, oni to sad čine dobrovoljno i s oduševljenjem. Radi neke koristi, sticanja imetka, slave, vlasti. Ima i takvih koji lažu iz dubokog ubeđenja, njih poštujem, ali ih se i čuvam, jer takvi znaju da budu zaista opaki. Današnja pozicija znalaca pismena – bar onih, na Babičev način shvaćenih intelektualaca – izrazito je kafkijanska. Kafka, Kafka, mrmljam sebi u bradu, kao neku čarobnu reč. „Postoji samo cilj, nema puta. Ono što nazivamo putem, to je kolebanje”, pisao je deda svih manjinskih pisaca. Ovo kolebanje je, međutim, jedina moguća duhovna avantura. Sve ostalo je rutina.

Ili-ili

Život je ili nepodnošljiv, ili je dosadan.

Autonomija.info, 24.11.2013.

Preveo Arpad Vicko

Peščanik.net, 24.11.2013.