- Peščanik - https://pescanik.net -

Ljubigrad – Belana

Izložba fotografija: Ljubigrad – Belana – Jim Sumkay

 
 

Konferencija za štampu povodom otvaranja izložbe Ljubigrad – Belana (ljubi Beograd, bela Ljubljana) u ponedeljak, 28. novembra 2011. u 12.00, CZKD, Birčaninova 21.

Učestvuju: Jim Sumkay, Borka Pavićević, Vladimir Tupanjac

Otvaranje izložbe u utorak, 29. novembra u 12.00. Izložba će biti postavljena do 15. januara 2012, u prostoru Savskog šetališta parka Kalemegdan.

Organizacija i produkcija izložbe: Centar za kulturnu dekontaminaciju, Beograd u saradnji sa Srpskim kulturnim centrom “Danilo Kiš” iz Ljubljane i JP “Beogradska tvrđava”.

Podrška: Grad Beograd, Ambasada Slovenije u Beogradu, Ambasada Belgije u Beogradu, KOTO d.o.o., NS Plakat.

www.czkd.org  /  www.dkis.si  /  www.jimsumkay.be

***

Džim Simke (Jim Sumkay), najpoznatiji među anonimnim fotografima, kako o sebi kaže, rođen je 1954 godine u Liježu. Za školovanje se zainteresovao tek pošto je otkrio sekciju likovnih umetnosti. I to, pre nego što će postati socijalni slučaj, a potom i vaspitač. Tek odnedavno se bavi fotografijom. Kao što je bio slučaj sa slikanjem, a potom i sa alkoholom, postaje ”zavisnik”. Ovaj fotograf sa ljudskim licem, užurbano fotografiše svakodnevicu. Slobodan, uporan, ide u susret ljudima, ulažući svu svoju energiju u stvaranje uredne hronike, bez kraja, o tome kako se živi, šta se dešava, (ili ne dešava), tamo gde se nalazi.

Običnost i izuzetnost. U gradu ili na selu. Na suncu i u sred noći. Na seoskom vašaru, na gradilištu, na izlasku iz crkve, u predgrađima, u bašti modernog kafea.

Svi voljni, deca, starci, zaljubljeni, psi, mačke… Svaki prizor uredno datiran i lociran. Posao od društvenog značaja, jer ”slikanima” vraća odraz u ogledalu, brzo i, ako je moguće, u kontekstu, izlažući fotografije na železničkoj stanici Liježa (gde se radovima ne nazire kraj), u bolnici, u kapeli, u izlozima ulice Danser, ili u Eupenu, Poatjeu, Parizu, Berlinu, Nju Orleansu. Takođe na veb-sajtu Univerziteta u Liježu i u ”no comment” mejlovima koje šalje prijateljima.

A! da! Džim se dobro oseća u Liježu, ali je opušten i u Anveru, Briselu, Parizu, u Italiji ili Kot-d’Armoru. Svuda gde ima ljudi, sa kojima može da razgovara i koje može da fotografiše. 

 
Iz teksta Žorža Verševala “O prizorima – Džim Simke”, objavljenog u Le Journal de Culture et Démocratie #19, 2008. Žorž Verševal (Georges Vercheval) je osnivač Muzeja fotografije u belgijskom gradu Šarlroa (Charleroi).

 
Džim Simke objavljuje svoj fotografski dnevnik svakog dana, bez izuzetka, od 1. maja 2005. godine na adresi www.jimsumkay.be ostajući na taj način dosledan ideji da se njegova umetnost obraća, najpre, publici koja ne posećuje galerijske prostore.

Njegove naredne izložbe i rezidencijalni boravci planirani su u Plzenu (Češka), Liježu (Belgija), Port-o-Prinsu (Haiti), Parizu (Francuska), Krakovu (Poljska), Njujorku (SAD). 

***

Iz eseja Isto u razlici Svetlane Slapšak, napisanog povodom izložbe Ljubigrad – Belana održane u ljubljanskom parku Tivoli od oktobra 2010 do januara 2011. godine:

(…)

Slike Jima Sumkaya su većinom u crno-beloj tehnici, i beleže nešto što zaprepašćuje: familijarnost za koju mislimo da pripada samo Ljubljančanima, ili Beograđanima, ili onima koji poznaju oba grada. Fotograf po definiciji ima izvrsno istrenirano oko, premda su poznati fotografi kojima vid nije potreban da sjajno fotografišu. Jim Sumkay je naime uhvatio upravo ono što smatramo “svojim”, specifičnim, nečim što samo “mi” prepoznajemo. Poslao je izuzetno važnu poruku o tome da univerzalnosti nema, ali nema ni naročitih posebnosti. Živimo u uglavnom uniformisanome svetu, samo su jezici na reklamama različiti. Ljubljana, doduše, izgleda ulickanija, samouverenija, Beograd depresivniji. Već dimenzije su dovoljne da objasne ovakve razlike…

U svakome slučaju, slike Beograda slovenačkoj publici ne prikazuju grostesknu turbo kulturu Guče i Nove godine na beogradskim ulicama, nema splavova, klubova i restorana; Ljubljana Beograđanima ne nudi rajske potrošačke slike. Oba grada su ogoljena, svedena na ljudsku figuru i ponekad veličanstvenu geometriju luke, grada, građevine. Bilo je jedino logično da gradonačelnici oba grada, uz potpisivanje dokumenta o bratimljenju, odu u posetu izložbi, bez pompe, uz pokoji trenutak potpune tišine.

Pa ipak, ostaje nešto na fotografijama, što autori govora mržnje na Internetu nisu komentarisali, ali su to na izložbi jasno pokazali: već prvoga dana izložbe, vandalizovana je jedna fotografija, dva romska muzičara u Ljubljani. Kada se vratimo izložbi, shvatimo da postoji jedna grupa fotografija i jedna vrsta ljudi, podjednako zastupljena i na beogradskoj i na ljubljanskoj strani. To su Romi. Neki su muzičari, neki voze improvizovana vozila kojima raznose stari papir ili dolaze da seku drva domaćinstvima, neki prose, za neke ne možemo opredeliti čime se bave. Za mlade koji se šetaju u pristojnoj odeći, sede po kafićima, klupama, hodaju ulicama, pa i za starce koji se okupljaju u priči ili oko šaha, ne postavljamo pitanje šta oni rade i od čega se izdržavaju: kada su Romi u pitanju, u oba grada, u svim gradovima Evrope, odmah želimo da proverimo da li su korisni članovi društva ili ne. Ponašanje prema njima u Beogradu i Ljubljani podjednako, bez izuzetka je rasističko, nipodaštavajuće, netolerantno. Mediji se na obe strane ponašaju isto: odmah traže kriminal, lenjost, parazitstvo i druge stereotipe kojima će pokriti svoje savršeno neznanje i odsustvo radoznalosti. Čim završi pesmu, muzičar sa fotografije je u svetu u kojem se ispituju njegova radna sposobnost i volja, osumnjičen da je uradio nešto loše, da je spreman da ukrade i prevari.

Ako dakle tražimo nešto zajedničko na fotografijama Ljubljane i Beograda, dobićemo Rome. Kao što povezuju Beograd i Ljubljanu, tako povezuju sve evropske gradove. Ova dragocena kulturna grupa koja govori posvuda istim jezicima – bar među sobom, i snalazi se u svim jezicima između kojih putuje, više ne doživljva čak ni romantičnu idealizaciju ranijih vremena: ostala je samo slepa mržnja, i sumanuti zahtev da se “adaptiraju”, odnosno postanu nevidljivi. Pa kada to pokušaju, ostaje lak posao da ih, izdvojene iz zaštite njihove grupe, love jednog po jednog…

Ne tražeći posebno, Jim Sumkay je ponudio ogledalsku sliku gradovima, opomenu o ponašanju, svdočanstvo trećega koji kvari harmoniju uspostavljanja prijateljstva onih koji dominiraju. Treći, koji se izmiče definiciji i koji svet u kojem boravi čini očevidno zatvorenim i neprijateljskim, opominje na opasnu internacionalizaciju mržnje prema drugome, koja nije mimoišla ni bezbrižne države, ni do nedavno razumne političare. Fantomski treći, Rom, pojavio se na slikama koje nude mogućnosti novih sećanja i nezaboravljanje starih ljubavi. Nije li dobar trenutak da taj nepriznati i posvuda isti treći dobije svoje mesto, odnosno da mu se prizna mesto koje već zauzima? Nije li trenutak da se Romi proglase kulturnim dobrom Evrope, najkonzistentnijom evropskom manjinom, lancem koji povezuje Evropu solidarnosti i društvene brige? Nije li trenutak da romski muzičar, pošto je izveo pesmu, sedne u isti lokal i ponudi sebi kafu od dobitka koji je upravo zaradio? Nije li trenutak da prestane opraštati što ga smatraju manje građaninom? Nije li vreme da od Roma tražimo oproštaj? I da proglasimo dan romskog oproštaja za sve nepravde koje smo im naneli? Jesmo li dovoljno razumni da im ne pripisujemo više kriminala nego ostalima, da konačno ućutkamo one kojima smetaju jer žive, da ismejemo sulude zahteve da budu isto što i drugi?

(…)

 
Peščanik.net, 24.11.2011.