- Peščanik - https://pescanik.net -

Ljubljana

Desilo se da posle punih dvanaest godina odem u Ljubljanu. Nije da mi se nije išlo i ranije, naprotiv, ali eto. Ljubljana je, na iznenađenje posetioca, veoma tih grad: niko se ne dernja, vozači ne trube nikad, ne puštaju muziku na sav glas, motorna vozila sva imaju ispravne izduvne cevi, policija i hitna pomoć koriste sirene samo kad treba. Saobraćajci na biciklima savesno globe pogrešno parkirane.

Slovenija je, je li, uvek bila, prva otišla i prva ušla i već uobičajena opšta mesta. Međutim, nadanja Slovenaca da će živeti mirnim i dosadnim životom nisu se ispunila, jer se malo gde u Evropi tako živi. I ne samo zato.

Prvo što čovek primeti hodajući po Ljubljani oštrog novembarskog dana (malo iznad nule) jesu Ljubljančani koji u velikom broju sede natrontani, u kapama i rukavicama, ispred polupraznih kafića i restorana, piju svoje kafe i ostalo i puše. Pušenje unutar ugostiteljskih objekata prepovedano je skroz. To je društvena tema broj jedan: ugostitelji su pobesneli, a o kadilcima da ne govorimo. Doktori već govore o “pušačkoj prehladi” epidemijskih razmera; nikakvo čudo s obzirom na zimske temperature u Ljubljani. Jači ugostitelji instalirali su one stojeće plinske grejalice ispod suncobrana, a hotel “Slon”, institucija najbliža našoj “Moskvi”, postavio je oko zgrade niz električnih grejalica ispod kojih sede šćućureni gosti i puše.

Poznato racionalni Slovenci već smišljaju razne računice na tu temu. Jedni skreću pažnju na to da bi šteta od prehlada i pratećih komplikacija mogla biti veća nego šteta od pušenja. Drugi iznose egzaktne podatke o zagađenju koje proizvode plinske grejalice i koje je uverljivo veće od zagađenja koje proizvode cigarete. Treći ukazuju na dobru praksu nekih evropskih zemalja koje dopuštaju pušenje u lokalima uz poseban namenski porez za zdravstvo. Slovenačka ministarka zdravlja, međutim, još je neumoljiva. Zato se jedan kafedžija dosetio kako da zaobiđe zakon: prijavio je boravak na adresi svog kafića i pola lokala proglasio za svoj privatni stan. Pa kome se puši, uzme piće na šanku i pređe kod gazde u dnevnu sobu.

Od zabrane pušenja nedavno je čuveni skandalmajstor Zmago Jelinčič (ekstremna desnica; 20 odsto glasova) napravio političku temu. Na nekom skupu u Cankarjevom domu demonstrativno je izvadio veliku debelu cigaru i zapalio je, na užas osoblja. Smesta su dotrčali i kaznili ga sa 120 evra, ali je to bio živi TV prenos i ta mu se investicija sigurno isplatila. A direktor Cankarjevog doma pao je u nesvest jer se pravno lice koje dozvoli pušenje u svom prostoru kažnjava sa 30 000 evra. Jedva su se izvukli.

Sloveniju od nove godine godine treba da zapadne predsedavanje Evropskom unijom, pa se valjda zato toliko trude. Pogranična policija strašno je ozbiljna; nabavili su čak i helikoptere koji mogu da lete noću i imaju termovizijske kamere, sve ne bi li bolje čuvali Evropu. Sve to, međutim, slabo pomaže ako je unutrašnja politika neozbiljna. Janez Janša, premijer, na smrt se uvredio zato što su birači kaznili njegovu aroganciju i za predsednika republike uverljivo izabrali Danila Tirka, finog gospodina, diplomatu i profesora, a ne Janšinog kandidata Lojze Peterlea. Tirk sada ima težak zadatak: da instituciji predsednika povrati ugled koji je jurodivi i autistični Janez Drnovšek uveliko narušio svojim ekscentričnostima i jevtinim misticizmom. Uvređeni Janša je, po starom dobrom komunističkom maniru, za sve optužio novinare s kojima je ionako u ratu već mesecima. Vodio je kadrovsku politiku po medijima teškom rukom; ispalo je da su mnogi novinari bili ilegalno prisluškivani. Sada ih, kao da je srpski radikal, optužuje za izdaju, špijunažu i olajavanje Slovenije po Evropi – jer su se žalili na njega svima. Teško da će mu to pomoći, jer su Slovenci većinom siti njegove arogancije i nepristojnosti, a izbori za parlament su za godinu dana.

Još manje će Janši pomoći to što je je celo predsedavanje Evropskom unijom izmestio iz Ljubljane na Brdo kod Kranja, a Ljubljančani su se već bili ponadali da će od toga biti nekih para. Ovako će evropski birokrati i ostali posetioci ići ravno sa aerodroma Brnik u Titovu vilu, mimo Ljubljane i njenih lepih hotela. Osveta je bila brza i bolna: socijalistički gradonačelnik Zoran Jankovič otkazao je Janšinoj stranci zakup zgrade u kojoj je imala sedište.

To predsedavanje Evropskom unijom pokreće neka pitanja koja su i za Srbiju veoma važna. Neki važni Slovenci s kojima sam razgovarao pitali su kako se to u Srbiji doživljava, s obzirom, je li, na tužno pitanje Kosova. Njima, naime, nije jasno zašto Srbija još nije poslala ambasadora u Ljubljanu: kad će, ako neće sada? Šta Srbija očekuje od slovenačkog predsedavanja EU? Na čelu naše misije tek odnedavno je jedna sposobna otpravnica poslova u činu savetnika, preniskom za normalne protokolarne kontakte; s obzirom na značaj Ljubljane tokom 2008. godine, osoblja je premalo, a ambasadora nema, iako je dobio agreman. Slovenci diskretno skreću pažnju da su neke države, manje i udaljenije od Srbije, značajno pojačale svoje diplomatsko prisustvo u Ljubljani.

E, sad: šta čovek da im kaže? Da ih se u Beogradu ponovo smatra za “bečke konjušare” i “prijatelje Šiptara”? Da se u Beogradu misli kako nema smisla slati ambasadora, pa posle prekidati diplomatske odnose ili ga demonstrativno povlačiti natrag ako se Slovenija pogrešno izjasni oko statusa Kosova? Da fali samo još jedan bojkot slovenačke robe? Da se Srbija opet ponaša u skladu sa narodnom izrekom – naljutio se čobanin na selo, pa odsekao sebi onu stvar? Naravno, ništa od toga: oni samo postavljaju prava pitanja na način razuman i nadasve pristojan.

E, pa neka im odgovore Koštunica i Jeremić.

 
Danas, 26.11.07.

Peščanik.net, 25.11.2007.