- Peščanik - https://pescanik.net -

Ljudi kao dokaz

Ulice Beograda zasute su obilatom količinom soli koja se izmešala sa prašinom, sivobele su, kao i prljavi automobili. Po njima jurcaju horde nezadovoljnika koji lome toponime pred kojima inače čekaju vize, u kojima inače statusno navaljuju na hamburgere i fritezirane krompire, ili, “u okviru porodice” kupuju, pogotovo ukoliko je u dodacima dnevne štampe objavljeno da je “tamo”, u “Merkatoru”, nešto jeftinije.

Jad i nasilje kotrljaju se prašnjavo belim ulicama. Na kojima se jasno izdvajaju tamnoplave, teget, uniforme policajaca.

A moglo je biti tuge.

Ne, evo prilike da se dokaže kako smo, oduvek, bili u pravu. I da se preti svakom disonantnom mišljenju ne o pitanju integriteta države, već o pitanju slaganja ili neslaganja s politikom koja je vodila državu. I koja je suodgovorna. Evo nevinih i čistih, posle svega u čemu su učestvovali. Jeste, moguće je da i ova tragična radnja ne izaziva nešto više nesreće, digniteta, koncentracije, odgovornosti, organizovanosti, usredsređenja, pa i asketičnosti, sumiranja, manje naracije, ispovedanja, propovedanja.

I pretnji. Jer, nikako ne bi valjalo, i verujem, jer to je reč dana, “verujem”, da širenje straha, cenzure i autocenzure, neće doneti ništa valjano, i ništa dovoljno ozbiljno za ono što je ovoj sredini zadato da rešava.

“Verujem”, jer vidim da je nekima veoma ugodno da se nađu usred istorijskih rekonstrukcija i proslava sa igranjem, pevanjem i pucanjem, sa horovima i popovima, uz prisustvo dvora, nakon čega na javnom servisu kreću ženske prikaze u “građanskim” odeždama iz devetnaestog veka, pa se šeću poljima i po kućama, pa se tu živne i krenu neke gomile literature, pa se hoda dižući se na prste, pa je tu pesma i igra, i hleb se vrti među prstima, pa se lomi nadvoje. Lomi se nadvoje.

Ali se ništa ne da rekonstruisati, rekonstrukcija je mrtva i u pozorištu i u stvarnosti. A hleb treba napraviti od sve skupljeg žita.

Nikakve vajde nema od dizanja atmosfere kao u vreme intervencije Nato, kao što nije bilo vajde ni od svih analognih situacija sa tekovinama režima Slobodana Miloševića, sa propuštenim prilikama stvarnog, realnog suočenja sa identitetom i integritetom građana. S ponosom koji se ovih dana kotrlja ulicama.

Ono što svakako neće moći, a to je da se pojam Evrope izbaci iz dnevne i strateške upotrebe. Da se okruži jeresi i progonom, jer to niti je stvarno, niti u tome pomažu netačne istorijske rekonstrukcije. Nije oduvek bilo tako…

Pa hajde onda građanke i građani, dame i gospodo poslanici, drugarice i drugovi, da budemo, evo, na nivou Izraela, ni oni baš tačno ne znaju gde su im granice, sem one prema Egiptu.

Pa hajde da se setimo kako su Englezi prepoznali partizane kao saveznike, između ostalog zato što su se ovi svakog jutra umivali, češljali i brijali kako god su znali i umeli.

To priznanje englesko, i američko, i sovjetsko, usledilo je ne samo zbog pojavnosti, već što urednost na sebi i oko sebe govori da si centriran na ono što je najvažnije i da se boriš za to. U tome je tajna uspeha

Jer, stvorene kao odgovor totalitarizmu, Ujedinjene nacije nisu jednodimenzionalne, one znače i integritet ljudskih prava pojedinačno.

Da sredimo ovaj neviđeni lom po kući otpočet jako davno, koji nismo uspeli da sprečimo ni tada, ni tada, ni tada.

Možda sada. Suviše je malo mostova i gužva je suviše velika, da bismo na tim mostovima igrali. Moramo da prođemo, živi ljudi nisu dokazni materijal za mrtvu politiku. Ne zemlju, ne državu, već politiku. Pogotovo ne iz usta onih koji su odgovorni.

Pa ako ne možemo ovde da gajimo pomorandže, možda možemo nešto drugo, a pre svega da artikulišemo šta se to zapravo “dogodilo”. Možda je to što se “dogodilo” od važnosti i za druge, a pre svega, za nas. Jer je to ono što se ne prodaje, to je ono što se daje i sebi i drugima. Dosta otimanja istorije i stvarnosti kao dokazivanja legaliteta i legitimiteta. Slobodno poklonimo saznanje. To je privilegija.

 
Danas, 20.02.2008.

Peščanik.net, 19.02.2008.