Dok ovo pišem, Potomstvo sjedi u krilu dede Jima, a on joj čita knjigu u kojoj su raznovrsne životinje abecedno organizovane (P is for Panda). Nekad, kad deda ili baka nisu dostupni, Potomstvo uzme knjigu, sjedne sama i pravi se da čita, naglas. Iako još uvijek ne raspoznaje slova ili riječi, zna imena najdražih joj knjiga, čitave rečenice može napamet da izusti, a u stanju je i da završi strofu pjesmice odgovarajućim stihom – ne mozeš je nikako prevariti. Mi joj čitamo kad god možemo, a na spavanje odbija da ide bez pet-šest pročitanih knjiga.
Ponosni se roditelji, kao i uža i šira rodbina, otud nadaju da će Potomostvo početi rano i obilno čitati, da će tako postati vrhunska čitateljka i nastaviti svoj ubrzani briljantni razvoj, od obdaništa, preko koledža, pa sve do neizbježnog Nobela i neprikosnovene titule spasiteljice čovječanstva.
Ako se to desi – ako joj čitanje knjiga postane svakodnevna, neophodna mentalna i emotivna aktivnost, kao što je to, recimo, Tati – biće najvjerovatnije netipična za svoju generaciju, pošto je postalo opšteprihvaćeno da mlađarija ili ne čita ili čita gotovo isključivo na internetu, što će reći, površno i bez nekog posebnog intelektualnog napora.
Prema podacima američkog ministarstva obrazovanja (Departmet of Education) u anketi iz 2004. tek je nešto više od jedne petine anketiranih sedamnaestogodišnjaka reklo da skoro svakog dana sami od sebe čitaju, dok je u sličnom istraživanju iz 1984. to tvrdila jedna trećina ispitanika. Broj sedamnaestogodišnjaka koji nikad ili skoro nikad ne čitaju ukoliko ne moraju se više nego udvostručio – 1984. takvi su sačinjavali devet posto, a 2004. postotak je skočio na devetnaest posto. Pri tome anketa nije insistirala na razlici između čitanja knjiga i čitanja na internetu, što će reći da je lako moguće da je broj onih koji nikad ne čitaju knjige znatno veći.
Utoliko što su gorespomenute cifre simptom kulturološkog ili, čak, civilizacijskog trenda, uzroci su mnogobrojni i raznovrsni: digitalizacija kako svega, tako i svačega, zbog čega fizički tekst (novine, knjige) ne samo da više nije neophodan, nego i usporava munjevito, efikasno i besmisleno prenošenje informacija; industrijalizacija i konglomerizacija izdavaštva (čiji je simptom, recimo, globalna knjiga za nepismene poput DaVinčijevog koda); globalizacija kapitala, koja istovremeno zahtijeva usku stručnu specijalizaciju, izlišnost bilo kakve stručnosti pri automatiziranoj proizvodnji drangulija i sitnih dijelova za veće drangulije, kao i obilje praznoglavih potrošača, za razliku od mislećih građana koji su zapravo prepreka širenju kapitala i bržem razvoju svega i svačega.
U digitaliziranom, globaliziranom svijetu, knjiga je u najboljem slučaju samo posuda za informacije, a čitanje je ili stvar profesionalne obuke ili praznoglave, neoholivudske razonode. Misao koja nije trenutna nego se vremenom čitanja razvija, knjiga kao pozornica na kojoj se igraju priče o drugim, drugačijim ljudima, a mašta glumi sve likove, polako, čini se, zastarijevaju. U jednom u nizu članaka New York Timesa koji se bavi budućnošću čitanja, tinejdžer pod imenom Hunter (što na engleskom znači “lovac”) kaže da se knjige “bave detaljima koji nisu neophodni,” dok ti internet “daje samo ono što ti je potrebno, ni više ni manje.”
Problem, međutim, nije to što će Amerika ili civilizacija, možda, dobiti generaciju priglupih tinejdžera pa će, možda, budući američki predsjednici i ljudi od značaja biti na intelektualnom nivou žabe ili George W. Busha – živih bića koja u svijetu postoje tako što impulsivno reaguju na spoljnju stimulaciju. Problem je u tome što se čitalac ne rađa nego se mora naučiti da čita. Dok je jezička sposobnost ljudskih bića uslovljena evolucijom, stvar genetike koja omogućava da svaki mozak – ukoliko nije oštećen – rođenjem bude naštelovan da proizvodi jezik, za čitanje se ćelije moraju razvijati, i to praksom čitanja. Dekodiranje slova na papiru je neurološki vrlo komplikovana operacija i za nju se neuroni moraju obučiti – mozak se doslovno razvija čitanjem, nove se ćelije stvaraju u glavi djeteta koje je izloženo knjizi. I ne samo to: čitanjem knjiga (i pričanjem priča), dijete razvija kognitivne sposobnosti koje su zasnovane na mašti – zamišljanje alternativnih situacija; kontinuirano učestvovanje u životu drugih, koji se uvijek u izvjesnoj mjeri mora zamisliti; izgradnja mreže asocijacija i istovremenih logičkih mogućnosti; kontekstualizacija naizgled beznačajnih detalja; intelektualni skok koji omogućava učestvovanje u novoj narativnoj situaciji itd.; – i koje su neophodne za aktivno i svjesno učestvovanje u svijetu, za šta je potrebno mnogo više od puke informacije.
Ljudski korisno čitanje, dakle, nije pasivno dekodiranje znakova i lijeno prikupljanje informacija – da jeste, djeci bi se mogli čitati telefonski imenici ili rezultati sportske prognoze – nego čitanje priča o ljudima, u kojima su detalji ne samo neizbježni, nego i neophodni, pošto se svaki ljudski život sastoji od mnoštva detalja koji su informativno beskorisni. Sva je prilika da je Hunter/Lovac, kojem u knjigama smetaju detalji, bio lišen iskustva u kojem je jutros Potomstvo sa dedom Jimom uživala – tumaranje po životinjskom carstvu koje je bez posebnog korisnog razloga abecedno organizovano. I sva je prilika da Lovac neće svojoj djeci čitati knjige: ako ih zanima životinjsko carstvo, eno ima sve na internetu, od životinjske abecede na svakom jeziku do porno sajtova na kojima magarci nasrću na djevice, kao onomad u Rimskom carstvu.
Priznajem da sam star i staromodan, da ovaj i ovakav svijet ne razumijem baš najbolje i da mi je u njemu svakodnevno neudobno, budući da mi vazda izgleda da je prvenstvena posljedica tzv. razvoja gubitak ljudskosti, koje ionako nikad nije bilo dovoljno. Vješt sam, također, da taj strah od nerazumljive, neprekidne promjene, koji je, zapravo, strah od smrti, zataškam pozom iskustva i tvrdnjama da znam kako bi svijet trebalo da izgleda i šta bismo to trebali da uradimo. Ali također znam da će Potomstvo sve to prozrijeti, da će biti u stanju da razumije i moje misli i moje strahove samo ako u svekolikoj knjizi ljudske abecede nađe, pod slovom T, paragraf o Tati, kojem je onomad sjedila u krilu, dok joj je on čitao knjigu čije su se stranice mogle rukom okrenuti.
BH Dani, 05.09.2009.
Peščanik.net, 05.09.2009.