– Dobar dan, molim vas kilogram kruha.
– Naravno, izvolite. Sedam kuna.
– Kako mislite “sedam kuna”?! Moje je osnovno ljudsko pravo da jedem!
Tom je ljupkom prispodobom predsjednik Ivo Josipović objasnio svoj glas za Anti-Counterfeiting Trade Agreement, famoznu Actu, sporazum o zaštiti intelektualnog vlasništva na internetu – ponudu koja se ne odbija.
Svakako, plemenita je ambicija velikih korporacija da spriječe krivotvorenje i pljačku autorskog rada. Onaj tko na internetu skine pjesmu čini, eto, suštinski istu stvar kao netko tko uđe u butigu, pa konzumirajući svoje osnovno ljudsko pravo uzme s police kilogram kruha i izađe van. Ili barem tako izgleda našem predsjedniku. Jedinom valjda u cijeloj državi koji misli – ako stvarno misli, i ako stvarno tako misli – kako je cilj Acte da zaštiti pekara iz vaše ulice.
Zadržimo se stoga u njegovoj ljupkoj prispodobi i pogledajmo kako izgleda vrli novi svijet pod zaštitom Acte. Pozvali ste dakle društvo na ručak, pa otišli kupiti štrucu Josipovićevog kruha – ima u vašoj ulici pekar Josipović, nadaleko poznat po svom kruhu – i tek što ste izašli iz kuće…
– Dobar dan.
– Dobar dan – odgovorit ćete zbunjeno. – Tko ste vi?
– Ah, ispričavam se – odgovorit će krupni neznanac i pokazati akreditaciju. – Inkasator Velecoma. Vašeg provajdera za izlazak na ulicu i kretanje gradom.
– Kretanje gradom?!?
– Da – ljubazno će on. – Uvidom u stanje vašeg računa ustvrdili smo da niste platili naknadu troškova za slobodno kretanje javnim površinama za veljaču. Evo, tu sve piše. Sto devedeset sedam kuna. Plus deset kuna za troškove opomene.
– O čemu pričate – pobunit ćete se vi – koje opomene?
– Ove – reći će rmpalija i svom snagom vas opaučiti bejzbol palicom po koljenima.
– Rok za uplatu dospjelog duga je prvi ožujak – unijet će vam se u lice dok budete ležali smrskanih zglobova. – I da: ukoliko ste u međuvremenu podmirili račun, molimo vas da zanemarite ovu opomenu.
To je, naime, majka svih problema i ujna svih nesporazuma: internet je, za početak, jednostavno javna površina, i sve dok se naplaćuje već izlazak na to javno dobro, posve je glupava svaka, pa makar i ljupka usporedba s fizičkim svijetom u kojemu postoje pekar Josipović i gladni vi. Onaj tko želi na mreži downloadirati Josipovićeve nadaleko poznate Varijacije za glasovir, mora platiti korištenje interneta, i tek kad to bude osnovno ljudsko pravo, besplatno kao i šetnja ulicom kraj pekare, takve će prispodobe moći biti ljupke, makar i krive.
– Dobar dan – šepajući ćete najzad ući u Josipovićevu pekaru.
– Račun od Velecoma, ha? – sućutno će prodavačica, gledajući kako vam se iz zavoja na koljenima cijedi krv. – Bešćutni gadovi. Ja sam još lani prešla na Street-net. Flat paket, neograničeno kretanje uz fiksni mjesečni trošak. Često prošetam do zaove na Sućidar, pa mi se isplati. A vi ćete…?
– Kilogram bijelog.
– Naravno – ljubazno će prodavačica staviti na pult nekakav žuti formular. – Evo, izvolite.
– Šta je to? – zbunjeno ćete opet vi.
– Ime, prezime, spol, dob, adresa, omiljeni kruh, navike, interesi, broj računa, mjesečna primanja, seksualna orijentacija, uobičajene stvari. Plus dopuštenje da se pekara služi tim podacima. Ne znam što će im, ali gazda Ivo traži.
– I to je sve?
– Da. I jasno, sedam kuna.
Koji sat kasnije svi su tu, cijelo je društvo ispunilo formulare i uredno prijavilo večeru kod vas, samo nedostaje kum: on je “ad Acta”. U generacijskom slengu to znači da leži u kućnom zatvoru, s visokom temperaturom i polomljenim koljenima. Pokupio, naime, na ulici neki virus, jer tvrdoglavo odbija Street-netov flat paket sa antivirusnom zaštitom, pa onda još i na pazaru od nekog Šoltanina downloadirao domaći med od kadulje i prekršio tako članak o sprječavanju falsificiranja medicinskih preparata i prometa generičkim lijekovima. To mu je, veli kuma, bilo treći put, pa je isključen iz javnih površina i ne smije napuštati stan.
– Nego – prekinut će iznenada kuma prebirući po tanjuru – dodaj mi malo tog finog Josipovićevog kruha.
– Zar nisi ponijela svoj? – na to ćete vi.
– Svoj kruh?? – zbunjeno će sad ona.
– Da, svoj kruh! Gdje bi završili i Josipović i svjetska prehrambena industrija kad bih ja kupovao kruh za osmoricu? – eksplodirat ćete najzad. – Dijeljenje preuzetih sadržaja je piraterija!
Tu je kuma vrisnula i izjurila kroz vrata. Zaboravila, nesretnica, da je dolazeći kod vas ostavila kraj kontejnera ostatke jučerašnjeg kruha za pirate.
Tada ste je posljednji put vidjeli: sve od toga dana ona i kum su offline. Tko zna jesu li još živi?
Globus, 14.02.2012.
Peščanik.net, 26.02.2012.