- Peščanik - https://pescanik.net -

Lobisti i njihove mušterije

Saopštili su ovi iz Vlade da su u okviru mera štednje, je li, rešili da se pišmane od ugovora sa nekoliko lobističkih firmi, pretežno u Americi – ako sam ih dobro razumeo po ovoj vrućini. Nije baš najjasnije koliko su te svoje lobiste plaćali, kao ni koliko bi taj pišmanluk, odustanica, mogao da ih košta. Lobisti, naime, nisu nimalo naivni; imaju dobre advokate i sitna slova u ugovorima. Naravno da smo ostali prikraćeni i za objašnjenje jesmo li i kakvu korist od tih naših vajnih lobista uopšte imali.

Sve mi se nešto javlja da su to bile loše uložene pare; neko je tu terao modu i dizao nogu kao ona žaba kad je videla da se konji potkivaju. Uzdržaću se – uz ne mali napor – od slutnji da tu možda ima još nešto, uglavnom neprilično… Lobiranje je disciplina i industrija tipično američka i oni vrlo dobro znaju zašto to imaju. Ukratko, svodi se na to da se državi nešto proda: u smislu liferacija, na primer; ili da se donesu zakoni i propisi koji će odgovarati određenom industrijskom konglomeratu, a ne konkurenciji. Obe su te discipline nama odlično poznate, hvala lepo, pa ne moramo ni od koga da učimo. Lobiranje kod nas nije zakonom regulisana privredna aktivnost na koju se posle plaća i porez; lobiranje je kod nas, kako da vam objasnim… nešto drugo, ako me razumete. Ustvari, kad razmislim, lobiranje je i kod nas zakonski regulisano, ali u Krivičnom zakonu.

U Americi lobisti sahvatavaju članove Senata i Predstavničkog doma po hodnicima Kapitola (odatle im i ime; od lobby); vodaju ih po ručkovima sa tri martinija; dave ih sa Powerpoint prezentacijama, onako dremljive posle jastoga iz Mejna; diskretno nude podsticaje u smislu političkih cenjkanja, skrivenog tala u dobrim poslovima, ti-meni-ja-tebi, ljudi smo – dogovorićemo se. Za američki krupni kapital to je normalno, a za državu neizbežno, pa je zato i odobrila: bolje po nekim pravilima nego bez pravila. Postoji duga i poštovana tradicija: da šta se sme, a šta se, pak, ne sme. Svaki član Predstavničkog doma legitimno će zastupati interese glasača iz svoje izborne jedinice koji, eto nekako, žive baš od te i te korporacije koju on pokušava da zaštiti glasajući za ili protiv datog zakonskog predloga. Problemi nastaju kad dati zastupnik dobije finansijske ambicije; i tako dalje.

Kod nas lobiranje ide drugačije: setimo se samo narodnih poslanika-preletača; pa izvesnih štetnih ugovora koje su ministri i državni službenici potpisivali; pa izvesnih javnih nabavki u koje se sada nećemo upuštati jer bi i to moglo biti utuživo; pa nepromišljenih kupoprodaja ovoga i onoga, a na nečiju promišljenu korist; i tako dalje.

Vratimo se, međutim, temi. Sve mi se nekako čini da jedan od motiva za unajmljivanje stranih lobističkih firmi leži (osim mode i još koječega, takođe utuživog) u mešanju pojmova. Znajući kako se „lobira“ ovde, neko je pomislio da se isto tako lobira i tamo, pa da ćemo tako svršiti ono što ni Novak Đoković svojim reketom ne može da svrši. Istini za volju, pominjani su i primeri raznih susednih država koje su, kao, unajmile prave lobiste u Vašingtonu, D.C, pa ih je onda zato krenulo. Ni to nije baš istina, osim što je irelevantno. Naime, taj argument (o susednim državama) potiče iz vremena zločinačkog režima Slobodana Miloševića, njegovih fašističkih pomagača i kamarile domaćih izdajnika: kao – oni su imali bolje lobiste, pa smo mi zato izgubili „medijski rat“. Ma nemoj: glete kurca u slamnom šeširu gde se vozi na poni biciklu! Sve i da Hrvatska, BiH i kasnije Kosovo nisu imali svoje lobiste tamo, stvar bi se isto završila. Imao je Slobo i svoju strukturu za podršku tamo, pa nije svršila ništa. Seća li se neko onog Šifera (po zanimanju „humaniste“), pa gđe. Helen Delić Bentley (koja ga se odrekla svečano i glasno), pa onog nekog Francuza (Paskal nešto), pa Srđe Trifkovića (Fondacija lorda Bajrona, beše?, pa onog Džona Kenedija (dvaput na izborima propalog kandidata za člana Donjeg doma); pa onog pijanog generala Filatova i one gđe. Guskove? I tako dalje. Jači lobisti. Problem je bio banalan: Sloba je hteo da „belosvetski moćnici“ poveruju u laži. Tako se „medijski rat“ ne dobija, žao mi je. Nije da su se susedne države mnogo ovajdile od svojih lobista; lobisti, međutim, jesu. Hrvatska je imala Karla Gustafa Štrema, pa čuvenu Zdenku Gast, pa onog Dejvida Rifkinda; uzeli su im grdne milione dolara ni za šta. Ni ostali nisu bolje prošli, uostalom.

Tu bi se mogao izvući jedan melanholični zaključak. Nas, fukaru s Balkana i iz raznih vukojebina (Czechoslavia? Macedonegro?) treba šišati kao ovce, jer ovce i jesmo. Ovi naši neoliberalni marketingaši i krojači carskih novih odela smesta su razumeli smisao igre. Nađem vam lobističku firmu, pa će nas krenuti kao nikada! To se valja; tako je svuda; eto vidite susedne države! Bez lobista ništa! Šta su nama ti naši veseli lobisti svršili dok im nismo otkazali – nije jasno. Vučko Mali Jeremić tvrdiće da zbog naših lobista ne znam koliko zemalja nije priznalo Kosovo – kao da to nama nešto znači; on misli da njemu znači, što je njegovo pravo. Nikakvi lobisti nama trebali nisu, ali to je druga priča.

 
Danas, 11.07.2011.

Peščanik.net, 11.07.2011.