- Peščanik - https://pescanik.net -

Loše stanje

 
Integralni snimak razgovora Svetlane Lukić sa predsednikom Fiskalnog saveta, Pavlom Petrovićem.

 
Pavle Petrović: Državne finansije u Srbiji su u lošem stanju, i one se nalaze na neodrživoj putanji, što znači da je manjak u državnoj kasi ogroman. Posledica toga je brzi rast javnog duga. Ako se ne napravi zaokret, to će značiti da uskoro nećemo moći to da pokrivamo zaduživanjem u inostranstvu, a onda bi to značilo haotično prilagođavanje, što znači naglo smanjenje tog manjka u državnoj kasi. Glavni izdaci su plate u javnom sektoru i penzije. To bi onda značilo njihov drastičan pad, ali se ni tu ne bi zaustavilo jer se to haotično i drastično smanjivanje preliva i na privredu, i onda bi privreda zbog manje potrošnje trpela i došlo bi do pada proizvodnje i još većeg rasta nezaposlenosti. Ovo neodrživo stanje u javnim finansijama nije problem samo za državu, nego je širi problem.

Šta ta neodrživa putanja konkretno znači? To znači da ćemo mi ove godine, ako se ne preduzmu značajne mere, imati ogroman deficit u budžetu, to je 8 odsto. To je oko 2,5 milijarde evra. To je tri puta više od nekog deficita koji bi takođe bio visok, ali bi bio podnošljiv. Kad bismo shvatili državu kao domaćinstvo, to bi značilo da domaćinstvo koje ima mesečno 50 hiljada, svakog meseca troši 60 hiljada, i tako stalno čini pa mora da se zadužuje da bi se to pokrilo. I očigledno je da to ne može trajno da opstane.

Kao posledica ovih 2,5 milijarde evra deficita, za toliko će da poraste dug neto, da se zadužimo dodatno. Međutim, to nije sve. Mi ćemo pored toga morati u ovoj, 2014, još da se zadužimo da bismo platili dugove koji su prispeli. To je još oko tri milijarde evra starog duga. Znači, ove godine mi treba da se zadužimo oko 5,5 milijardi evra. Uopšte, u sledeće dve ili ukupno tri godine, moramo da se zadužimo otprilike 5 milijardi evra godišnje da bismo platili stari dug, i da bismo platili deficit koji će nužno, pošto je sad jako visok, trajati još 3, 4 i više godina. Posledica toga je visok dug. Naš dug je 65 posto BDP-a – dakle od svega onoga što stvaramo – i on nastavlja da raste. I sam nivo duga je visok, ali više zabrinjava činjenica ta tendencija duga da ide u nebo. Za Srbiju je, opet, neki normalan nivo duga koji bi ona mogla da podnese, negde 30-35 posto BDP-a. Znači, on je već sada duplo veći od onoga što bi mi mogli da izdržimo.

Dug inače iznosi 21 milijardu evra. Kako možemo da vidimo šta su posledice tog duga? Činjenica da je visok i da nastavlja da raste stvara kod onih koji pozajmljuju državi pare, kao i kod onih koji bi investirali u zemlju, zebnju da je to neodrživo i da će ta putanja kad-tad proizvesti krizu. U tom smislu, oni koji pozajmljuju državi pitaju se da li će to država moći da vrati. I to, opet, nije uvek pitanje il’ će dati ili neće dati, nego onda počinju da dižu kamatnu stopu po kojoj će nam dati pare. I ta kamatna stopa po kojoj bi mi mogli dobiti zajam sad je već negde 7 do 7,5 posto za evre. To je već nešto što je neodrživo. Druga strana tog ogromnog duga je da mi plaćamo ogromnu kamatu za to. Već 2014. kamata će biti oko milijardu evra što počinje da se približava iznosu koji se iz budžeta izdvaja za ukupno obrazovanje. To je takođe već neodrživa i neracionalna situacija.

Sledeći aspekt tog duga i deficita je kako on može da se plati i finansira. Dakle, rekao sam da je to otprilike svake godine oko pet milijardi evra. Poenta je da na kraju više od polovine toga mi moramo da pozajmimo od stranih banaka na međunarodnom tržištu. Ovo što bismo dobili, ako bismo dobili od Abu Dabija – nešto ima od Svetske banke, nešto i od drugih međunarodnih finansijskih institucija – sve to je ispod polovine onoga što je potrebno. Mi na kraju ove godine, a pogotovo sledećih godina, moramo da izađemo na međunarodno tržište, a onda će, ako je ovako ogroman deficit a ne preduzima se ništa i dug raste, oni tražiti jako visoke kamate, i to će nam doći na naplatu. A drugo, jednog trenutka će možda i to zaustaviti, neće to ni finansirati.

Svetlana Lukić: Da li možete da nam date neku paralelu u odnosu na zemlje u okruženju, u poslednje 2-3 godine: koliko je raslo naše zaduživanje?

Pavle Petrović: To je baš dobro pitanje, jer se upravo razmišlja o tome u kojoj meri je uzrok ovakvom našem stanju kriza koja je 2008. godine izbila u svetu, a naročito u Evropi. Svakako jeste doprinela tome, ali odgovor na to može da bude upravo komparativan. Iako je kriza pogodila nas i ostale zemlje u okruženju – govorim o Rumuniji, Bugarskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, ali isto tako o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji – naš dug je od 2008. do 2013. porastao duplo brže u odnosu na prosek svih ovih okolnih zemalja.

Druga stvar koja je kod nas u lošem smislu različita u odnosu na okruženje jeste deficit. U vreme kada je udarila kriza imali smo deficit otprilike kao i zemlje u okruženju, čak negde na proseku. Neke su imale više od nas, neke kao mi, čak smo mi bili negde u donjem delu. Međutim te zemlje, recimo Rumunija koja je imala ogroman deficit, naglo su počele da ga smanjuju, i to je bio ozbiljan odgovor na krizu. Za razliku od njih kod Srbije je deficit počeo da raste a samim tim i javni dug, dok je većina njih imala suprotnu putanju. I kao rezultat, čak i ako se ne preduzme ništa značajnije deficit koji se predviđa za 2014. biće jako veliki, verovatno najveći u Evropi, ovih 8 posto. Ako se i preduzme nešto to može da se smanji možda na 7 ili 6,5 – zato što ostaje tek pola godine da se nešto uradi. To će još uvek biti najveći deficit u Evropi, sigurno najveći sa uporedivim zemljama.

Postavlja se pitanje kako smo dotle došli i najkraći odgovor je da je u osnovi politika de facto rasturila javne finansije. Šta to znači? 2008. penzije su porasle za 30 posto. Penzije su skoro najveći izdatak u budžetu. Kad vi to dignete za 30 posto to je strašan udarac na budžet, a ono što treba da se shvati jeste da je to trajni udarac na budžet. To nije jednokratno, da vas košta u 2008, nego od tada pa nadalje imate stalno veći izdatak. To je ono što ekonomisti zovu sturkturni deficit, nije jednokratno. Interesantno je i da je od tih 30 posto, 10 posto povećano kada je kriza već udarila. To je bilo u oktobru 2008. godine, kada se formirala nova vlada. Tada je PUPS bukvalno ucenio vladu da moraju da se povećaju penzije za 10 posto. Rezultat toga mi trpimo i sada. Udeo penzija u BDP-u, što znači u sumi roba i usluga koje Srbija proizvede za godinu dana, jeste oko 13 posto, a održivo bi bilo 10 posto. To je strukturna, trajna neusklađenost.

Drugi udar je bio juna 2011. kada je 400 miliona evra iz republičkog budžeta prebačeno na lokalni nivo. To se zvalo fiskalna decentralizacija. Iako je tada predstavljeno da to nije stvarni deficit, odnosno da se to samo prebacuje, to je bila nova rupa. Uzeto je 400 miliona evra prihoda od republike i dato lokalu. Lokal je tih 400 miliona evra uzeo i potrošio, a republika nije imala dodatnih 400 miliona evra da finansira. Da bi to bilo neutralno, republika je morala za toliko da smanji svoje rashode na centralnom nivou ali to nije učinjeno. Tada u junu 2011. to je bila politička ucena URS-a. Tada je Fiskalni savet tek bio formiran. Mi smo reagovali na to, i Monetarni fond je vrlo žestoko na to reagovao, ali to je prosto bilo prebrisano. Bukvalno je bila ucena, da će srušiti vladu, i tako dalje.

Sve je to problem zato što je to strukturno, nije jednokratno – jednom ste dali i to je sad trajna rupa koja iz godine u godinu nastaje. Treći veliki blok gde se politika javlja u javnim finansijama i gde onda imamo trajne posledice jesu javna preduzeća. Loše poslovanje. Zašto loše poslovanje? Zato što je političko upravljanje na vrhu. To je onda političko zapošljavanje. Kao rezultat imate gubitke. Te gubitke na kraju država plaća. Najočigledniji, mada ne i najveći primer jeste Galenika. To je preduzeće koje bi trebalo da posluje odlično, da investira, raste, doprinosi privrednom rastu Srbije, a imamo upravo suprotno. Udvostručio se broj zaposlenih, naravno, napravili su gubitke. Na kraju se 100 miliona evra svalilo državi na teret da ona plati. To je ukupni solidarni porez koji će da se skupi ove godine. To je baš tipičan model.

Najviše košta Srbijagas. On je za 3-4 godine napravio gubitke i dug od milijardu i 200 miliona evra. Otprilike za toliko mi sada možemo da prodamo Telekom. Znači moglo bi da se kaže, grubo – Srbijagas je za tri godine uspeo da potroši jedan Telekom. Ako vi to sad ne zaustavite, očigledno je da to samo curi i da ne postoje uštede, ili prodaja firmi, koje bi to mogle da pokriju. A na drugom nivou, zašto se uopšte to dešava? Tu su i druga javna preduzeća, državna ili javna – Telekom ima profit, ali on gubi učešće, postaje sve lošiji. Prema tome, jasno je da se loše upravlja, da se srlja sve niže i niže i odgovor je da to treba privatizovati. Očigledno ga je nemoguće zadržati u državnom vlasništvu a da bude uspešno. Slično je i Dunav osiguranje. Nema razloga da to ne bude privatno preduzeće i da bude uspešno. Sada Dunav takođe gubi učešće, zaposlenost raste i na kraju može da se desi da opet dođe na teret države, kao što su došle ove banke.

Najzad, tu su i druga preduzeća koja bi verovatno ostala državna, ali koja bi morala da budu efikasnija. EPS je skoro pola javnog sektora i posluje na granici – nema za investiranje, već država mora da stane iza toga pa na kraju može da se desi da država mora to i da pokrije, kako sad radi za Srbijagas. Nema razloga da to ne bude efikasno preduzeće. Železnice će, naravno, takođe imati subvencije – to je tačno, i drugde u svetu – ali kod nas sve subvencije odu na plate. Sledeća stvar su državne i privatne banke, one koje su u osnovi imale neku političko-poslovnu spregu. Trošak za ovaj niz banaka koji je do sada bio zatvoren, čak i kod privatne banke kakva je Univerzal, prenosi se na državu. Država mora da plaća depozite koje je osigurala. Do sada je trošak za banke bio 800 miliona evra, što je takođe ogromna suma. Prema tome, prvo pitanje je upravljanje državnim banakama, ali problem su čak i te poslovne koje su imale tu političko-poslovnu spregu, gde su krediti davani po nekim kriterijumima koji su očigledno neodrživi jer su na kraju bankrotirale – ako se taj sistem ne okrene opet će to da stvara ogroman manjak u budžetu, i nema načina da se pokrije bilo kakvim uštedama.

Svetlana Lukić: Ipak su frapantne te cifre koje važe, pogotovo poslednjih par godina, za Srbijagas. Kako do toga dolazi?

Pavle Petrović: Očigledno je potrebna detaljna analiza. Deo toga objašnjenja jesu nenaplativa potraživanja. Tu se onda dolazi do šire teme preduzeća u restrukturiranju, tih 150 preduzeća koja stoje već 10 godina. Stvara se utisak kao da ona rade – većina njih niti rade, niti su ljudi zaposleni; da ne koštaju mnogo, jer im država eksplicitno daje samo subvencije, za plate. U Srbijagasu deo toga jeste nenaplativ, ali nemoguće je da se za tri godine odjednom ispostavi 1,2 milijarde, i da oni sad ne mogu da plate. To očigledno zahteva detaljnu analizu, od naplativosti s jedne strane, cene koja je izgleda sada prodajna, koja je u redu, ali i čitavog funkcionisanja Srbijagasa, da se vidi tačno šta je i najzad, pod kojim uslovima mi taj gas plaćamo Rusima. Očigledno je da je problem tako veliki da tu stvarno duboko mora da se zaore.

Svetlana Lukić: Čitala sam, da li ministra Krstića ili bivšeg premijera Dačića, koji kad se pomene Srbijagas ili nešto od tih javnih preduzeća, kažu „pa šta, je l’ hoćete da se ljudi smrzavaju“, ili kako već oni vole da se izražavaju. „pa šta, je l’ hoćete da nam pacijent umre dok ga lečimo?“

Pavle Petrović: Da, to je upravo zato što se ne preduzima ništa i dolazimo pred svršen čin. Prošlog leta, u junu, kada je donet rebalans bilo je predviđeno da se za javna preduzeća preduzimaju mere, i jedna od stvari je bila da se ne izdaju nove garancije za Srbijagas, što je onda podrazumevalo da će se preduzimati mere da se to i ostvari. Ništa se nije uradilo. Naravno, u novembru je onda opet postavljeno to pitanje „hoćete li da se smrzavate ili nećete?“ i onda su date nove garancije, novih 200 miliona evra, da bi prošli i ovu grejnu sezonu. I sada u budžetu nije ništa planirano za Srbijagas za sledeću sezonu. Prema tome, ako se ništa ne preduzme opet će se negde u septembru tražiti novih 200 miliona evra, s istim argumentom: hoćete li da se smrzavate. Da se vratim na početak, to bi bilo preko onih 2,5 milijarde deficita koji mi već imamo. I zašto je to neodrživo i nemoguće? Pa onda bi to značilo da s neke druge strane morate dodatno da smanjujete da biste to platili.

Evo kako je izgledala 2014. da se ne nadamo da za sledeću godinu nećemo morati da pokrivamo gubitke i dajemo garancije za Srbijagas. U oktobru su donete mere koje su bile povećanje PDV-a sa 8 na 10 i solidarni porez. To je upravo ono čime treba da se pokrije izdatak za Srbijagas. Kad saberete, to je 250 miliona evra za Srbijagas, Privredna banka Beograd – to je zajedno 250; Univerzal Banka – još 80; to je, znači, 330. Samo ova lista – Srbijagas, Privredna banka i Univerzal – pojeli su više od bolnih mera iz oktobra. Ako vi ne dovedete u red banke, javna preduzeća sa svojim gubicima, Srbijagas i ostalo, to bi onda značilo da vi i sledeće godine ponovo dižete poreze i PDV i to je prosto neodrživo.

Sigurno da je osnova zaokret kod javnih preduzeća, profesionalizacija i ostalo. Naravno, može da se kaže da se to priča već 10 godina, ali na drugoj strani je da ćemo udariti u zid, pa će onda haotično da se stvari sređuju ili prilagođavaju. Pokušao sam na razne načine da ilustrujem da iz tih javnih preduzeća toliko curi i odlazi, stvara se trošak države, da više niti može niti ima smisla na drugoj strani štedeti da se to pokriva. Šta je treća stvar? Da nam neko preko ovolikog duga i tako velikog manjka pokriva još i to, i pritom se vidi da to ne može da se dostigne iz „prijateljskih“ izvora, nego će morati da se izađe na pravo tržište, više od polovine, dve trećine. Ti ljudi će ili tražiti enormne kamatne stope, ili će jednog trenutka prosto prestati to da daju, i onda ćemo se suočiti da umesto da smanjenje tog manjka razvučemo na 3-4 godine, moraćemo odjednom da ga slomimo, i to je onda stvarno jako teško i jako grubo.

Dakle, ako se javna preduzeća i banke ne dovedu u red, verovatno ništa drugo onda nije ni održivo. Ne treba onda ni pokušavati, treba se prepustiti pa kad udarimo žestoko, onda da se sabiramo. Ne kažem da ta javna preduzeća ne bi mogla da budu pokretač privrednog rasta, ako se profesionalizuju i ako se otpusti višak zaposlenih. Često se pitamo odakle će privredni rast da nam dođe. Deo toga bi trebalo da bude i EPS i Telekom i Galenika. Znači da počnu da investiraju, da štede, a onda za 2-3 godine da počnu produktivno da zapošljavaju.

Drugi stub je ono što se zovu reforme ili zakoni. Prvo penzijska reforma – prvi problem je da imamo prevremeno penzionisanje. Dakle, gotovo 70 posto muškaraca se penzioniše pre 65. godine, a 50 posto žena pre 60. godine. To je ogroman trošak za penzioni sistem, jer onda oni dugo primaju penziju. To nije ni pravično, jer u osnovi je penzijski sistem tako postavljen da bi približno svi trebalo da primaju penziju u proseku isti broj godina. Evropska praksa je da se na neki način izjednače oni koji u penziju odu pre vremena, u odnosu na ostale. Zato što će oni duže da primaju od ovih koji odu kasnije, i onda to znači da bi oni trebalo manje da primaju. To su takozvani penali za ranije penzionisanje, i takva praksa postoji u Nemačkoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori. Drugi deo reforme je pitanje starosne granice za penzionisanje, sa najvećom razlikom između žena i muškaraca, 60 i 65 godina. Najčešće je isto – 65 i 65, ali postoji i rešenje kao u Bugarskoj i Rumuniji, 63 i 65 godina, i to je element koji bi morao da se uvede. Naravno, to ide postepeno, pomera se svakih šest meseci. Nije isključeno da neki dodatni računi pokažu da obe granice možda treba i dalje povećavati. Ali jasno je šta treba da se uradi.

Svetlana Lukić: Verovatno ste čuli primedbu na to – kako u zemlji koja ima takvu stopu nezaposlenosti, pogotovo među mlađim ljudima, još produžavati radni vek?

Pavle Petrović: Da, ali ovaj sistem je neodrživ i mora se menjati, čak i bez obzira na negativan efekat. Nije isključeno da u stvari dobar deo ljudi koji ode ranije u penziju nastavi da radi na razne druge načine: po ugovoru, čak i neformalno. Tako da nije baš sasvim tačno da oni oslobode radna mesta da bi došli mladi. Govorim, naravno, prvenstveno o privatnom sektoru, zato što u javnom sektoru postoji višak zaposlenih, tako da je već sada uvedeno da se zameni mali broj ljudi od onih koji su otišli u penziju u državnoj upravi i javnom sektoru. Ne mislim da je to dobitak za mlade.

Mi imamo neodrživo učešće penzija u BDP-u od 13 posto, dok Bugarska ima znatno manje, oko 10 odsto, i znatno manju stopu nezaposlenosti. I uz sve to oni imaju prosečne penzije od 150 evra, a ovde su oko 200 evra. Mi smo izleteli bukvalno u neodrživ sistem. Naravno, jasno je da su penzije male i plate su male, ali dotle smo sa tim deficitima došli da o nekim stvarima kao opciji ne možemo ni da razgovaramo.

Osim penzijske reforme, pitanje je i reforme plata i zapošljavanja u javnom sektoru. Na tome se radi, tu Svetska banka pomaže i nadam se da će uskoro biti predloženo rešenje za sistem plata. Sistem je potpuno narušen u administraciji, i to je opet politička priča – kako je ko bio snažniji, imao veće pritiske, on je mogao da se izbori za koeficijente, bonuse, tako da je to postao potpuno neracionalan i nepravedan sistem. S tim u vezi je broj zaposlenih u javnom sektoru. Sada govorim o državnoj upravi, administraciji, policiji, vojsci, ali tu je i školstvo, zdravstvo.

Svetlana Lukić: Mi i ne znamo broj, nikada ne možemo ni da saznamo broj zaposlenih. Plus minus 200 hiljada ljudi.

Pavle Petrović: Da, i to je vezano za plate i budžet. Iz godine u godinu je izdvajanje za plate – a to je velika stavka – već 2-3 procenta više nego što bi indeksacija i račun pokazivali. Znači, vi kažete „po zakonu, ove godine plate će da porastu 1 posto“. Vi sad izračunate koliko bi to trebalo da se plati i uvek preko toga bude još nešto više.

Ono što je suštinski sledeće 2-3 godine jeste da se napravi analiza koliki su stvarno viškovi zaposlenih. Postoje neke indikacije da je to pre svega u lokalnoj samoupravi a delom u zdravstvu, nemedicinsko osoblje, i u školstvu gde broj nastavnika raste a broj dece opada. Izgleda da je u ruralnim sredinama znatno veći broj nego što je potreban.

Potrebno je vreme da se naprave analize i onda da se isplanira kako da se to dovede u red. Prethodna iskustva su uvek bila „hajde, problem je, naraslo je, ‘ajde sad reži“, pa onda ode 10 posto. Rezultat tih kratkoročnih akcija uvek je bio više negativan nego pozitivan. Najbolji ljudi vam odu, oni koji mogu da nađu posao na drugom mestu, da se zaposle, a ostanu ovi koji ne vrede baš toliko i na kraju vidite da ne možete sa njima da radite. A onda dođu novi izbori, novi talas partijskog zapošljavanja.

Sem toga, treba menjati neke zakone. Tu je zakon o radu koji je, naravno, važan i za privredu ali i za državne službenike, i odgovarajući zakoni koji rešavaju zapošljavanje u javnom sektoru, da bude moguće fleksibilnije zapošljavati i otpuštati. Jer kad sa novim izborima dođe nov talas zapošljavanja, a one stare ne možete da otpustite, šta ćete uraditi. Ako bi gledali i iz pozitivnog ugla, kad hoćete da dignete kapacitet, kada bi želeli da primate nove koji vrede, ove stare ne možete da otpustite, a reforma bi trebalo da omogući smenjivanje i kvalitetniji kadar u državnim službama, školstvu i tako dalje, ali isto tako i u javnim preduzećima koja će očigledno morati deo da otpuste da bi sprečili gubitke, jer se oni na kraju uvek svale na budžet.

To bi bila dva fundamenta – javna preduzeća, jer je jasno da je ovako neodrživo, i penzijska reforma i zakon o radu. Taj zakon koji treba da se donese je potpuno jasan, samo je pitanje da li će se doneti u sledećih 4-5 meseci ili neće. Nema tu šta da se analizira, pitanje je samo političke volje da se to uradi, a to je onda signal da li se stavljaju temelji za nešto što je održivo na srednji rok. Pa i kad sve to uradimo, kasnimo najmanje dve ili više godine i rezultati će stići kasnije, a mi treba da preživimo 2014. i 2015. sa manjkom od 2,5 milijarde.

Da bi se sve to desilo, mi moramo pored ovoga da počnemo već ove godine da smanjujemo taj deficit, a onda i iduće. Ako bi postavili ovakve temelje sa javnim preduzećima i zakonima, očekivao bih da bi dobrim delom mogli da se približimo dogovoru sa MMF-om, što bi paralelno bio i signal tim međunarodnim investitorima, tj. onima koji nam pozajmljuju pare da bi pokrili ovu rupu u budžetu, da mi iako imamo veliki deficit i za 2014. koji ne možemo puno da smanjimo – tek će u 2016. i 2017. biti nešto razumniji – onda bi oni mogli da cene da temelje koji su tu. Novi zakon o penzijskom sistemu bi počeo da deluje za 3-4 godine, reforma javnih preduzeća značila bi da se taj deo deficita briše.

Uzgred, kako se desio taj veliki deficit od 8 posto u odnosu na celu Evropu? Pa upravo je to taj dodatak nekih 2 posto ili 1,8 posto: banke, javna preduzeća i slično. Izletelo je iz mraka. Ako tu bude promena i ako to MMF prihvati, onda bi mi mogli umesto haotičnog i brutalnog zaustavljanja deficita taj period da razvučemo na 3-4 godine. To bi značilo da bi i dalje imali deficit, dug bi i dalje rastao, čak i u odnosu na BDP, što je alarmantno – ali bi se pokazalo da bi se možda u 2016. ili 2017. taj rast duga u odnosu na BDP zaustavio i posle toga počeo da pada. Ali da bi počeo da pada već danas treba gledati šta da se radi sa javnim preduzećima i bankama. Danas treba rešavati pitanje penzija, broja zaposlenih i plata u državnom sektoru.

Svetlana Lukić: Izvinite, kad kažete „danas“, to praktično više nije metafora. To znači danas, jer već smo pola godine potrošili?

Pavle Petrović: To znači sa prvim rebalansom budžeta. Ako se vlada formira do kraja aprila, početkom maja, da rebalans budžeta bude u junu mesecu, i da se uz taj rebalans budžeta koji bi tretirao kratak rok, postavljaju temelji. Da se donese penzijski zakon, da se donesu zakoni vezani za zapošljavanje u javnom sektoru, i zakon o radu. Javna preduzeća neće moći odmah da se okrenu, ali da počne da se rešava. Da se Srbijagas ne pojavi u novembru i kaže „hoćete da se grejete ili nećete? dajte 200 miliona evra“.

To bi opet bilo preko one dve milijarde koje ne znam odakle ćemo da nadoknadimo. Jer mi i te dve milijarde treba da smanjimo, a tu su rizici Srbijagasa, Sartida koji nije rešen, tu je rizik da se pojavi još neka banka ili neko osiguravajuće društvo za pokrivanje iz budžeta.

Treba u kratkom roku, već od juna, sprečiti da se išta od toga pojavi, pa onda početi ova druga preduzeća okretati, da ne propadnu a i da počnu da daju rezultate.

Ti troškovi koje mi sada direktno plaćamo iz budžeta, oni su pre jedno 2 do 4 godine izgledali kao papiri. Recimo, 2011. država treba da da garanciju Srbijagasu – nema problema, to je samo parče papira. Oni se na osnovu tog papira zaduže, i tako to traje. Odjednom se 2013. taj papir pojavi kao prave pare. Što je najgore, to se pojavljuje i prošle i ove godine, a biće 2015. i 2016. sve ono što je dato 2011. i ranije. I mi sad to treba da plaćamo.

Kad govorimo o tom delu deficita koji ide na javna preduzeća i koji je išao na banke, to je sve ono što je ranije dato. To sve podrazumeva da mi više nećemo dodatno dati, bilo Srbijagasu, EPS-u, bilo kome, jer bi onda to sve dizalo iznad toga. I zato je to pitanje javnih preduzeća zaista presudno, jer bez toga ništa drugo neće moći da se uradi.

Kasnim najmanje dve ili tri godine i toliko nam treba za zaokret, pa će i pored svega toga ipak morati taj deficit da se smanjuje. Opet su tu najveće plate i penzije u državnom sektoru, i verovatno će račun pokazati da će biti neophodno njihovo smanjivanje da bi se ovo držalo. Ali besmisleno bi bilo to uraditi, smanjiti plate i penzije, a ne napraviti ništa napred. Ne možete da svedete plate i penzije na nulu da bi isplatili gubitke koji se stvaraju. Niti imate više šta da prodate, a i da imate to je jednokratno. Prema tome, ova poslednja mera stvarno ima smisla ako se ove osnovne stvari prvo tretiraju.

Prvi pokušaj konsolidacije bio je u oktobru 2012. godine. Tada su zamrznute plate i penzije, povećan je PDV sa 18 na 20 posto, povećan je porez na dobit, ali nije završen ceo ovaj drugi blok – penzijske reforme i sve ostalo. Znači već smo jednom otrpeli bol, digli poreze, kontrolisali plate i penzije, ali inflacija je pojela deo toga i pošto nismo uređivali fundamente sad smo se vratili na isto. Slična je stvar bila u oktobru 2013. na nekom manjem nivou. Tada je rečeno „evo bolne mere, evo solidarni porez, evo PDV“. Ali, kao što sam rekao, to je zajedno donelo 250 miliona evra, a Srbijagas, Privredna banka, Univerzal banka koštaju 330 miliona evra. Samo su to obrisali. I šta se uradilo? Nekoliko puta je stanovništvo trebalo da štedi, ali je to odletelo na drugu stranu. Najveći izdaci su na kratak rok, to se zna, plate i penzije. Ali ova dva primera pokazuju, bolje nemojte to da radite ako nećete napred, onda ćemo sigurno udariti u zid i onda prosto nema smisla, nije pravično a nije ni održivo i racionalno. U tom kontekstu je možda ovaj ugovor sa MMF-om veoma važan, jer mi smo izgubili međunarodnu kredibilnost, deficit nam je stalno sve veći, prema tome, čak i kada bismo stvarno želeli i počeli, oni koji daju pare u to više ne veruju. Ali ako stvarno želimo i napravimo zaokret, to je otprilike to što Monetarni fond i Svetska banka očekuju, to bi nam omogućilo da ipak na neki uređeni način izađemo iz ove potpuno neodržive situacije. Da to razvučemo na 3 do 4 godine, i dalje će to biti zatezanje i bolno, ali to je ozdravljenje. Alternativa je da se udara u zid i da se prilagođava haotično.

Svetlana Lukić: Opišite nam malo to haotično prilagođavanje.

Pavle Petrović: Mi ove godine imamo 2,5 milijarde novog deficita, dok za stari dug treba da platimo 5,5 milijardi. Ako mi više ne možemo odjednom toliko da pozajmimo, to onda znači da ćemo prestajati da plaćamo, i to će da nas košta u budućnosti – zapamtiće nam kada nam budu davalli sledeći put pare, ili će nas sačekati kada se povratimo, pa sve to naplatiti na neki način. Ali, govorim sad neposredno: mi čak i ako prestanemo da plaćamo dugove, ostaje nam 2,5 milijarde evra manjka. A to je za plate, penzije, funkcionisanje države. Mi ćemo odjednom morati to da sasečemo. Ili ćemo dobiti od nekog pare – a nećemo. To je skoro 15, 16, 17 posto budžetskih rashoda koji se moraju smanjiti. Umesto to da postepeno smanjujete, moraćete da smanjite odjednom. Onda će to da se prevali na privredu, jer će naglo da se smanji potrošnja. Privreda će prestati da funkcioniše.

Mi sad osećamo da smo u krizi zato što smo negde oko nule. BDP de facto ne raste, nezaposlenost je velika i konstantna, a ovo bi značilo dodatni pad na dole. Ili bi država opet smanjila odmah, ili bi se potpuno otrgla kontroli, što znači da se smanjuje kroz inflaciju, kroz veliki rast kursa, i da vam kroz inflaciju pojede i plate i penzije, i sve to da bi se potrošnja nasilno svela u okvir koji vi možete da platite. Najčešće se to događa kroz neku nekontrolisanu inflaciju i kurs gde vam onda obore plate, a na kraju je rezultat taj da vam BDP, proizvodnja padne 5 posto i više, zaposlenost još više, i onda naglo upadnete u tu rupu. Čak i u zemljama kao što su Grčka, Portugal, Španija, gde Monetarni fond, Centralna banka Evrope i Evropska komisija delom kontrolišu krizu, ona je opet značila pad proizvodnje, povećanje nezaposlenosti.

Svetlana Lukić: Govorimo o drami. To je već drama.

Pavle Petrović: Tačno.

 
Peščanik.net, 09.04.2014.