Nastasia Louveau, Sreten Ugričić
Srpski spisatelj i direktor Narodne biblioteke Sreten Ugričić izjasnio se za slobodu mišljenja i slobodu interpretacije. Zbog toga ga je srpski režimski tisak proglasio teroristom što je sa sobom donijelo i trenutačno razrješenje s dužnosti. No već sada postaje jasno da njegovi kolege spisatelji i intelektualna post-jugoslavenska elita neće dopustiti da se na tome i ostane.
Blago onome tko danas ne stoji u srbijanskoj državnoj službi. U njoj su pojedinci isporučeni jednome suverenu koji – čisti superanus – stoji iznad sviju i nad svime. Tu nas ne mogu zavarati ni njegova europska odijela niti njegov prozapadni, liberalni ugled. Ako se iskazivanje mišljenja ne može zabraniti, onda se može bar kazniti. To je iskustvo pretprošloga vikenda stekao Sreten Ugričić, romansijer i direktor Narodne biblioteke Srbije u Beogradu. Skupa s preglednim brojem intelektualaca on je potpisao peticiju srpskoga Foruma pisaca kojom se poziva na konačno obustavljanje hajke na crnogorskog autora i političkog kolumnistu Andreja Nikolaidisa. Osnovan 1998., već i u to vrijeme kritičan prema Miloševićevu režimu, forum se spisatelja peticijom nije pozvao samo na najnoviji, u dnevnome tisku napuhani, Nikolaidisov tekst. Nikolaidis je već dulje vrijeme izložen javnoj difamaciji. Emir Kusturica, nekoć cijenjeni režiser a danas srbo-kulturni aktivist posebnoga kova, već ga je prije nekoliko godina tužio crnogorskim sudovima zbog nanesene „duševne boli“.
Dakle, Nikolaidis je na tri različita portala sukcesivno objavio isti tekst pod različitim naslovima: 11. siječnja u e-novinama „Što je ostalo od Velike Srbije“, 12. na žurnal.info „Poetska pravda u pokušaju“, te 13. na portalu Analitika „Šminkanje političkog monstruma“ u kojemu je žigosao srbijansku isprepletenost s Republikom Srpskom (skraćeno RS), srpskim entitetom u sklopu državnog provizorija Bosne i Hercegovine te u drastičnim slikama i oštrinom tipičnom za njegove tekstove zakucao nekoliko doduše žestokih ali ne tako lako odbacivih iskaza. Prvenstveno je jedna rečenica u kojoj se aludira na pronalaženje eksploziva i naoružanja u sportskoj dvorani Borik u Banjoj Luci uzbudila duhove. Nikolaidis u iskazu punom svjesnog pretjerivanja tvrdi da bi predstavljalo civilizacijski čin kada bi se taj naboj na proslavi dvadesete godine entiteta dovelo do eksplozije. Za potpisnike peticije iz Foruma pisaca u prvome planu nije stajalo ovo Nikolaidisovo polemički izneseno mišljenje već sloboda čitanja. Nikolaidisov je kompleksni tekst navođen gotovo isključivo u isječcima, čak su i citati iz njegova romana Mimesis objavljenog 2003. korišteni kako bi se autora moralno osudilo. Nikolaidisa je srbijanska vlada obilježila kao teroristu, proglasila ga nepodnošljivim i izložila bespoštednoj hajci koju je akribično dokumentirao antinacionalistički online-magazin e-novine.
Sreten Ugričić koji je kao jedni potpisnik javno komentirao svoj stav prema slučaju Nikolaidis tako se je sam isporučio za odstrjel. Ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić reagirao je trenutačno u Pressu, jednom od najtiražnijih srbijanskih tabloida, izjavivši da se Ugričića kao simpatizera i podržavača terorističkih ideja mora smjesta razriješiti s dužnosti. Dačić se izrazio doslovce u skladu s tenorom srbijanskoga stajališta prema slobodi mišljenja: „Može on da pozdravlja, ali iz zatvora, a ne iz biblioteke. Takve izjave imaju veze sa bezobrazlukom i ne mogu da shvatim kako neko žali što neko nije ubijen. To je podrška terorizmu.“ Svetlana Slapšak je kao oštroumna komentatorka i pažljiva promatračica postjugoslavenskih kultura ukazala na poraznu činjenicu da je „prvi policajac otpustio direktora narodne biblioteke“. A Enver Kazaz, bosanski profesor književnosti glasovit sa svoga njegovanja duha otpora, komentirao je slobodno prema Kunderi da samo paranoidni i totalitarni politički sistemi pružaju spisateljima onoliko pažnje koliko su zaslužili. Olja Savičević-Ivančević, zamoljena od hrvatskoga tiska za statement u vezi s aferom, umjesto njega je pod plakativnim naslovom „Smrt kulturi – fašizam narodu!“ (aluzija na jugoslavensku parolu: „Smrt fašizmu – sloboda narodu“) napisala zajedljiv esej upravo o toj selektivnoj pažnji koja se dodjeljuje pjesnicima u Srbiji ali i u Hrvatskoj. „Treba biti osobita budala ili osobito sklon od drugih praviti budale pa da se taj tekst prozove govorom mržnje.“
Brojni su se spisateljski kolege i koleginice u posljednjim danima hrabro javili za riječ: Saša Ilić, Biljana Srbljanović, Filip David, Svetislav Basara… Nitko se od njih ne čini voljnim da slučaj Ugričić proprati nijemim klimanjem glavom. Nenad Prokić se žali da izbacivanje s posla zbog podržavanja spisateljske slobode Srbije vraća 20 godina unatrag. Zabrinutost su pokazali i hrvatski i bosanski PEN.
Prava suština se i u slučaju Ugričić i u slučaju Nikolaidis nalazi u njihovim „dvostrukim službama“ koje za srbijansko čitateljstvo ukidaju granicu između politike i književnosti. Nikolaidisovi novinski komentari u Srbiji se rado iščitavaju na fonu činjenice da je on savjetnik Ranka Krivokapića, predsjednika crnogorskog parlamenta. U Srbiji crnogorska politika otcjepljenja nikada nije nailazila na razumijevanje. Nikolaidisova satirično-politička esejistika u očima ga je srbijanskoga režima diskvalificirala kao savjetnika u crnogorskoj vladi. Sa njegove se strane Ugričića, koji to miješanje mišljenja, književnosti i rukovodeće pozicije skupa s drugim potpisnicima nije htio prihvatiti, ščepalo upravo za njegovu službu kao direktora biblioteke i izbrisalo ga se s platne liste srbijanske države. Da je on svoj zadatak godinama ispunjavao s bravurom i da je s uspjehom uveo internacionalne standarde u Narodnu biblioteku ostaje neosporno i čini utoliko jasnijim da je srbijanska vlada samo iskoristila povoljan trenutak kako bi se otarasila jednoga (književnog!) kritičara.
„Диктатор diktira. Opčinjeni narod Србије je u stanju reverzibilne kome“, piše Sreten Ugričić u svojemu pretprošle godine objavljenom romanu Neznanom junaku. (Njemačko izdanje u prijevodu Masche Dabić objavljeno je, pod imenom An den unbekannten Helden 2011.) „Deca trpe najviše. Bebe odbijaju da se rode. Pa ko bi želeo da se rodi i živi u zemlji na čijem nebu nema nijedne zvezde!“ Ugričićev roman u kojemu Diktator vlada a Dvorska luda je šef tajne policije, pokazao se kao proročanstvo njegove vlastite sudbine. Jedan smiješni policijski šef uz svesrdnu podršku u advokata prerušenoga vladara izbacio je Ugričića na cestu: zbog izjava neprijateljskih prema državi za koje bi se, navodno, i u Americi morala podnijeti ostavka. „Србијa je dezinformacija“, piše Ugričić u svome romanu. Vidjet ćemo tko je tu u pravu!
Autorka je profesorka na Humbolt Universität (HU) u Berlinu.
Tekst je objavljen na portalu Novinki, 29.01.2012. i u izmenjenoj verziji na sajtu Der Tagesspiegel, 01.02.2012. i Die Zeit, 01.02.2012.
Preveo sa nemačkog Davor Beganović
Peščanik.net, 31.01.2012.
SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ