- Peščanik - https://pescanik.net -

Lovci u marži

Najplemenitiji podvig godine:  Lovci u marži

 
Prosto mi dođe da na izranjavanim kolenima krenem na pokajničko hodočašće ka nekom svetilištu (ili barem do prvog manstira gde se peče dobra rakija), jer sam se ogrešio o neke ljude i njihove časne namere. Kozjom stazicom pokore (i kidanja ligamenata) morali bi, takođe, krenuti i svi koji su optuživali našu tajkuneriju da ima devet čarapa na obrazu i pinočeovsku neosetljivost na patnju naroda, koji, inače, samo čeka priliku da imućnike dotuče prosjačkim štapinima. Kad je bilo najpotrebnije, ogledni privrednici su pokazali svoje pravo lice, čistije od devičanskog pamuka i odlučili pomoći našoj privredi (već zasutoj s par lopata zemlje) da ustane iz mrtvih.

I evo je gde se pridiže i sikće ka nama, nezahvalnoj deci kukuruza, koji smo je i doveli na ivicu rake tražeći uvek dinar preko minimalca, bezobrazno pune kese i regrese, bonove za topli i hladni obrok, etažni staž, sva moguća osiguranja, pravo na nerad…

Sisali smo koštanu srž iz giganata, krali sve – od čačkalice do lokomotive, bili, što ne reći, obične džukele koje zapišavaju bunar s pijaćom vodom. Hvalili smo se kako izgradismo fabrike, propustivši napomenuti da smo ponešto (reda veličine – mašinskog struga) i poneli kući, kao suvenir. I sada, kad je dogorelo do trepavica, udove spasa nam pružaju golemaši čijim idejama nedostaje samo budžetsko pomazanije.

Spremni su, radeći i u korist svoje štete, preuzeti uništena, rasklimana i do nogu potučena državna preduzeća od dosadašnjih prinudnih upravnika, ometenih u poslovnom razvoju. Gole kosti neće ni pašče, a oni će, pod barjakom čistog patriotizma, uzeti pod svoje ono od čega svako normalan beži glavačke: sve tipove zarđalih katanaca, strojeve kojima su tenkovi nakon kurske bitke uzor očuvanosti, sablazan napuštenih hala u kojima uspevaju samo gljive ludare, šišmiši i nezadovoljni radnici na ivici nervnog sloma, što uigrano štrajkuju glađu i uz gusle cvile za boljom prošlošću.

Za ovaj potez u najavi tajkunoberačite su zaslužili barem jedno veliko, ljudsko – hvala. Njihova požrtvovanost ne čudi, jer se u svemu (a ne samo u gazdaluku) izdvajaju od običnog sveta. Opstajali su dok nam je nebo bljuvalo bombe i ćuskije, povremeno se tek izmicali u inozemstva da iz boljeg ugla procene koliko se nisko možemo zarozati. I uvek se, kao ogladneli skakavci, vraćali na staze svog finansijskog detinjstva.

Kad smo zatirali susede, oni su i njima prodavali oružje, ne deleći ljude po veri i uniformi. Dok smo se mi, trajno oslobođeni od smisla i ideje, otimali oko korice hleba, butelke benzina i ucrvka iz slamarice, njihovi šleperi su, kao svrdlo šupalj zub, bušili granice. Mi smo, naivni, glasali za poslanike; oni su ih pazarili po kili žive vage. Nakon svega i jeste neka nebeska pravda (direktiva s najvišeg mogućeg mesta) da imaju ono što mi više nemamo.

Mogli su mirne duše okrenuti zadnjicu i otići tamo gde ih cene. Svuda bi ih, tako jake u sabiru, oberučke prihvatili (negde im možda obezbedili i smeštaj uz tri obroka), samo ih se mi odričemo i gledamo da im svežemo ruke naopako i potkrešemo krila.

Neumesno je raspitivati se o prvom zarađenom milionu i bivšim poslovnim partnerima raštrkanim po balističarskim skriptama, ali naši izobilnici mogu biti uzor omladini koja luta gradeći lažne idole.

Svi su oni, a to im žitija čini baš sočnim, počeli takoreći od nule: grebali se od komšija za parče hleba i masti, probušenih cipela pevali u crkvenom horu, skapavali tegleći džakove i gajbe, tapkali bioskopske karte, prodavali jeftine kineske sokne i pertle, patili se i kalili kao Pavka Korčagin, ali bez ideološkog predznaka. A danas imaju hektare poseda veće od Lihtenštajna, vinogorja po Francuskoj, šivaće mašine od žeženog zlata, lance šećerana i cementara, desetine firmi ćerki koje slobodno opšte na tržištu. Kod njih pare ne spavaju, već terevenče i pare se u najmaštovitijim pozama.

Pomenuti predlog o prihvatanju vrućeg krompira izneli su kumovski složno, ali ponekad i među njima grune nesporazum. No, i kad se po’vataju za gušu, to čine detinje naivno, nadmećući se i grizući kao hijenice: tužakaju se međusobno ko je glava mafiji na Balkanu; takmiče, gajeći krepki sokolski duh, u prepakivanju robe, lovu na marže, pisanju lažnih faktura, slalomu između zakonskih i poreskih kapija, iskuvavanju novca, kupovini premijerskih kabineta, sve s pripadajućim nameštajem…

Njihova prednost je što ih je bog (a vera im je monopolistička) za sve dao: podjednako uspešno prizvode brnjice za svinje od rostfraja i protivpožarne stepenice na spejs šatlu.

U njima ne trule kompromisi ni surevnjivosti: neće ih ganuti lažna suza, hipotekarni vrisak i polivanje benzinom, odsečen prst ili uho. Vizija im je iznad svega telesnog, ne čuju krčanje creva i lelek sebra, već samo šum slapova novca koji se presipa s računa na račun, u nepregledno konvertibilno more, jedino na koje imamo izlaz, pa ne moramo više dimiskijama atakovati na susede s pogledom na osoljenu vodu.

Ekonomska kriza ceo svet prska kao tus, ali ne zaboravimo da oni nisu sitna gamad. Verujem da, tako jaki, mogu stati na kraj olajavanjima barbarologa i stručnjaka zloslutnika koji našu ekonomiju nazivaju posrnulom. Pa, nije ona neka kamenjarka koja se daje u šumarku kraj železničke stanice, već jedna fina i gorda dama koja klijentelu prima u sopstvenom smeštaju s protočnim bojlerom. Možda ne može više, kao u stara samoupravljena vremena, usrećiti milione, ali desetak njih, odabranih – to da!

Život parajlija nije, ma šta podmetala užutela štampa, krstarenje jahtama, pripaljivanje tompusa zgužvanom novčanicom od hiljadu dolara i brčkanje sa starletama u magarećem mleku, već nesanica koja teče i glavobolja od problema. Njihova borba za plen i opstanak pre je zaduživanje, nego uživanje. A ko se sme prvi baciti crepom i osporiti im šansu da se zadućane i zarade svoju koru hleba (i malo kavijara na njemu). Pa i taj kvarno sročeni izraz tajkun, koji vonja po zelenašenju, trebalo bi, kako to već potreseno predloži jedan od njih, zameniti tačnijim – savesni domaći kapitalista, čime bi se skinula špekulantska patina s jednog časnog zanimanja.

Neosporno, gavanska ljubav prema Srbiji (prošarana kao slanina kosmopolitskom odanošću stranim valutama) ističe iz čistog altruizma i, bezuslovna kao kapitulacija, ne traži ništa za uzvrat. Svesni kapitalci su otadžbini ovog časa, kad se i nebeska enklava posula pepelom, jedina i jedvita nada. Zato, ne pitajmo nikad šta bogatuni duguju nama, već šta mi dugujemo bogatunima. Našoj sudbini mesto je u njihovim rukama, a i pod nogama joj neće biti loše…

    
Peščanik.net, 28.04.2010.