- Peščanik - https://pescanik.net -

Luča mikrokosmodiska

U ovoj zemlji mrtvaci definitivno nemaju mira. Sada je, kako vidimo, na red došao Petar Petrović Njegoš. Poslednjih dana na sajtu „Peščanika“ plamti polemika o njegovom liku i delu. Jedni vele da je vladika bio Srbenda sa dna kace, drugi tvrde da to nikako ne može biti i da je Njegoš ljuti Crnogorac. Treći ga kuju u zvezde, četvrti, opet, dokazuju da je bio sklon lepim ženama i uživanju opijata. Ima i takvih koji ga terete za nepočinstva na ex-yu ratištima. „Muslimani su“, tvrdi izvesni Damjan Pavlica, „ubijani uz gusle i Njegoševe stihove.

„Za rat u Bosni” (otkriva Pavlica) „možemo reći da je bio njegoševski.“ Davno ima tome kako sam ustvrdio da je politička korektnost odličan paravan za svakovrsne gluposti pozamašne nekorektnosti. Slični dobri ljudi su, recimo, u pravednom gnevu, a na osnovu podatka da je Hitler tokom Prvog svetskog rata čitao Ničea, svojevremeno potonjeg optužili kao rodonačelnika nacizma.

Potpuno je u svemu tome bilo nevažno što je delo ovog filozofa – koji je prezirao antisemitizam – bilo ubitačna kritika nemačke filisterije iz koje je nacizam nastao. Hajde da progutamo kao realnu scenu dostojnu Luisa Bunjuela u kojoj zločinci ubijaju muslimane dok na stratištu pomoćnici guslaju, a oni pismeniji recituju odlomke iz „Gorskog vijenca“. Šta, dođavola, i da je sve to tačno, sa tim ima Petar Petrović Njegoš? Šta bi se – za ime Boga – u svem tom zločinstvu promenilo da je umesto gusli izvođena Peta Betovenova, a recitovan Faust?

Krajnje je apsurdno iščitavati dela iz daleke prošlosti u ideološkoj optici sadašnjeg vremena. Pogotovo ako se to čini na krajnje površan način. Konkretno, u Njegoševom slučaju, famozna Istraga poturica je puki istorijski okvir, da kažemo zaplet, unutar kojeg Njegoš razvija univerzalnu metafizičku dimenziju svog speva po kome je zaslužno svrstan među srpskocrnogorske velikane. Tačno je da bi – da je nekim slučajem napisan danas – „Gorski vijenac“ morao biti podvrgnut oštroj kritici zbog neprimerenih reči prema inovercima. Ali u vremenu u kome je nastao, taj govor je bio uobičajen i u mnogo razvijenijim kulturama. A takođe valja uzeti u obzir da ni „oštećena strana“, crnogorski muslimani, nije ništa bolje govorila o Crnogorcima. Ni jedni ni drugi se bar nisu prenemagali niti lagali.

U svakom slučaju, ovakav kakav jeste, „Gorski vijenac“ nije samo uspelo književno delo već i dragocen izvor istorijskih činjenica. Tim dragoceniji što vo vremja ono istoriografije u modernom smislu te reči nije ni bilo i što je malo šta uopšte zapisivano. Sledstveno, na osnovu čitanja „Gorskog vijenca“ možemo prilično verno rekonstruisati zbivanja iz jednog teškog i surovog vremena. A to što ovde iz istorije nisu izvučene pouke i što se nije krenulo ka trendu multikulturalnosti i tolerancije, ne može se upisati Njegošu na raboš. Za zločine počinjene u Bosni i kojekude drugde, vladika Rade je taman toliko odgovoran koliko i Niče za Aušvic.

Nego da se mi vratimo na političku korektnost i „istragu mrtvih pesnika i filozofa“. Lepa je to stvar. I vidim – opšteprihvaćena. Sa svih regionalnih usta teku med i mleko. Svi sve najbolje govore o onim drugima. Tako i treba. Samo što potomcima za nekih sto godina neće biti jasno: otkuda toliko mrtvih pored toliko lepih reči?

 
Danas, 05.06.2010.

Peščanik.net, 05.06.2010.

Srodni linkovi:

Damjan Pavlica – Političko čitanje Gorskog vijenca (I)

Vojislav Pejović – Nezapočeta partija

Damjan Pavlica – Političko čitanje Gorskog vijenca (II)