Tamo negdje od vremena Tuđmanove smrti i Miloševićevog svrgavanja s vlasti, što će reći u posljednjih desetak godina, u medijsko-novinarskim krugovima “jugoslovenskog istorijskog prostora” počela je polako ali sigurno da raste i razvija se jedna spoznaja koja je opet, negdje od trenutka gašenja Feral Tribunea, već narasla do te mjere da je u istim krugovima gotovo unisono prihvaćena skoro kao aksiom. Pojednostavljeno govoreći, ta se spoznaja može sažeti na više načina; može se, recimo, kazati da je ekonomija postala važnija od ideologije, odnosno da je postalo mnogo teže i zajebanije kritizirati (potencijalnog) velikog oglašivača, nego ijednog političara. Unutar Hrvatske je u tom ključu Ivica Todorić zaštićeniji od Jadranke Kosor, Ive Josipovića, Zorana Milanovića i Vesne Pusić zajedno, dok unutar Srbije to isto važi za Miroslava Miškovića, recimo, a u poređenju sa Mirkom Cvetkovićem, Borisom Tadićem, Tomislavom Nikolićem i Vesnom Pešić.
U Bosni i Hercegovini, tačnije u Sarajevu, desio se prije desetak dana slučaj koji bi mogao predstavljati savršen primjer za neku “case study” o ovoj temi, no taj slučaj, što je također indikativno, nije privukao faktički nikakvu pažnju. Federalna televizija, medijska kuća koja se u našem javnom prostoru ponaša kao klasični “bully”, nasilnik koji misli da mu je sve dopušteno i koji pravednički nasrće na svakog ko mu se ne dopada, a naročito na one koji su na njega udarili makar i stotim dijelom “arsenala” koje on koristi protiv svojih protivnika, skrušeno se i pokorno, bez imalo cinizma i relativiziranja, izvinula jednom ovdašnjem (pravnom) licu. Šta se to dogodilo pa je junački FTV, udarnički borac bez straha i mane, protiv “secesioniste i kriminalca Dodika”, “petljanca Tihića”, “britanske špijunčine Ashdowna”, “Kurve Del Ponte” i ostalih “fašista”, poput preplašenog psa lutalice podvio rep? Dogodio se Bosnalijek! Naime, u jednoj od novijih epizoda popularne humorističke serije “Lud, zbunjen, normalan” na farmaceutsku kompaniju Bosnalijek je referirano u ne pretjerano pohvalnom svjetlu. Bosnalijekovci su presavili tabak i obratili se Federalnoj televiziji koja pomenutu seriju emituje, a u FTV-u su, ko biva, prepoznali svoj preveliki grijeh pa su se skrušeno ispričali i u nedjeljnom Dnevniku (od 20. februara) i u “prime time” terminu između dnevnika i najnovije “Lud, zbunjen, normalan” epizode. Istinskim sladokuscima, onima za koje je humor serije “Lud, zbunjen, normalan” odveć populistički, izvinjenje FTV-a je zbog silnog smijeha na koje ih je navelo moglo natjerati suze na oči. Kao, svjesni su na FTV-u da su pogriješili, jer su junaci serije fiktivni likovi pa je pogrešno njihovo referiranje na stvarne kompanije.
Mogla bi se ispisati pristojna humoreska s lajtmotivom svih referiranja na stvarne kompanije u humorističkim serijama Federalne televizije. Ipak, ovdje je interesantnije prisjetiti se ne tako davnog skandala oko “klanjanja dženaze krmetu”. Podsjetimo, kad je u jednoj epizodi iste serije pomenuto “klanjanje dženaze krmetu”, glas protiv serije i televizije na kojoj se emituje digli su mnogi, od Udruženja Majke Srebrenice i Podrinja do Medžlisa Islamske zajednice i Muftiluka sarajevskog. Majke Srebrenice i Podrinja u otvorenom pismu menadžmentu i uredništvu FTV-a tražile su javno izvinjenje, uporedivši pomenutu frazu sa retorikom Riste Đoge i naglašavajući da ne pozivaju na neplaćanje RTV pretplate. I iz Medžlisa i Muftiluka također se tražilo javno izvinjenje. Izvinjenja, međutim, ne samo da nije bilo nego se na sve uvrijeđene prosuo povratni gnjev samozvanih urbanih gerilaca. Kakvi su to bili rafali komentatorsko-kolumnističkih polupismenih bravura protiv nazadnjačkog primitivluka, s kakvom su samo principijelnošću FTV-ovci i njihovi saveznici branili sveto pravo na slobodu govora i mišljenja!
Kad se, međutim, uvrijedio Bosnalijek, niti se FTV branio, niti su glas digli njihovi redovni prateći vokali. Palo je sluganski snishodljivo izvinjenje i to bi bilo to. Lako je ismijavati presvlačenje znojnog Dodika, lako je poput djeteta koje se prvi put dočepalo kompjutera igrati se montažama, lako je čak i kritizirati vjersku zajednicu, jer ne može vjerska zajednica zavrnuti finansijsku pipu javnom servisu. Ono što nije lako, ono što izaziva glavobolju koju ne liječi paracetamol, ni Bosnalijekov, ni bilo koji drugi, jeste ne dati (potencijalnim) velikim oglašivačima “poseban tretman”. Niko tad nije digao glas u odbranu slobode (umjetničkog) izražavanja. Niko nije iskoristio priliku da (zlo)upotrijebi slogan “kad mikrobi napadnu, uzvratite udarac”. Niko nije povikao: fašizam! Samo se priznala navodna greška, čak i odveć ponizno. Postavlja se pitanje je li to principijelna samokritika ili jednokratno saginjanje pred višom silom? Ako je prvo – dobro, ako je potonje, da se zna, pa da se svakoj, čak i onoj samoproglašenoj, “profesionalnoj nezavisnosti” FTV-a može klanjati dženaza.
Oslobođenje, 01.03.2011.
Peščanik.net, 02.03.2011.