- Peščanik - https://pescanik.net -

Mađarska – Izvinite zbog našeg premijera

Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

Letos su posetioce Budimpešte dočekali veliki opozicioni bilbordi na kojima je pisalo: “Izvinite zbog našeg premijera”. Nekoliko nedelja kasnije svetom su kružile ružne slike iz Mađarske: zatvorenici, vojnici i nezaposleni na socijalnoj pomoći bili su mobilisani da u rekordnom roku podignu zid od bodljikave žice na granici sa Srbijom; u Budimpešti su sirijske porodice sprečavane da se ukrcaju u vozove; policija je suzavcem rasterivala izbeglice na granici sa Srbijom; čelnici vlade su pretili “ujedinjenim evropskim kalifatom” ako se mase muslimana ne zaustave na vreme. Pa ipak, premijer Viktor Orban očigledno misli da ne treba da se izvini, niti da mađarski građani treba da ga se stide. On likuje i tvrdi da samo primenjuje evropska pravila, koja ga obavezuju da obezbedi spoljne granice Evropske unije. U Briselu i Ujedinjenim nacijama on pokušava da progura predlog da se Evropa zatvori i izbeglice pošalju negde drugde – po sistemu koji naziva “globalnim kvotama”.

Mnogim Evropljanima se ne sviđa to što Orban govori, ali priznaju da ostavlja utisak jedinog političara koji zna šta hoće. Oni sa desnog centra se još uvek ne usuđuju da glasno priznaju koliko su im bliske njegove ideje. Izgleda da niko ne shvata da su Orbanovi metodi motivisani nadmetanjem sa ekstremnom desnicom unutar Mađarske: Orbanova stranka Fides takmiči se sa Jobikom (Pokretom za bolju Mađarsku), otvoreno antisemitskom i antiromskom partijom, koja se svrstala uz Iran i Rusiju. Iako je Fides zvanično član Evropske narodne partije, nadnacionalne asocijacije demohrišćana i umerenih konzervativaca, Orbanova administracija je zapravo prva ekstremno desničarska vlada u posleratnoj evropskoj istoriji. On u izbegličkoj krizi vidi priliku “kakva se pruža jednom u životu” da uništi “liberalni identitet” Evrope i zameni ga svojim omiljenim “hrišćanskim, nacionalnim”. Ovaj projekat bi trebalo da zabrine svakoga kome je stalo do budućnosti demokratije u Evropskoj uniji.

Predstavljanje Mađarske kao “poslednje odbrane Evrope” kao da uspeva. Jedno vreme je izgledalo da će taj pristup oslabiti Orbana, prvi put od kada je 2010. njegov Fides porazio levičarsku vlast rastrzanu skandalima, i osvojio dve trećine mesta u parlamentu, to jest apsolutnu većinu, što je Orbanu omogućilo da progura zakone koji mu obezbeđuju opstanak na vlasti. On je ugrozio nezavisnost sudstva, medijske slobode i pod izgovorom borbe protiv zlih evropskih multinacionalnih kompanija, veliki deo ekonomije preusmerio u ruke svojih prijatelja. Doneo je novi (hrišćanski i nacionalistički) ustav i promenio izborni sistem, što je Fidesu na izborima 2014. ponovo obezbedilo apsolutnu većinu, bez obzira na dramatičan pad pristalica. Orban je bio toliko samouveren da je gromoglasno objavio svoj plan da stvori “novu ne-liberalnu državu na nacionalnim temeljima” – po svetlim uzorima Rusije, Turske i Kine.

Koncept ne-liberalne države je prilično nejasan. Aludirajući na čuvenu opasku američkog sudije Potera Stjuarta, Orban ga je uporedio sa pornografijom: teško je objasniti šta je, ali se prepoznaje kada se vidi. Na kritike Orbana sa zapada Fidesovi intelektualci su požurili da objasne kako je on samo protiv slobodnog tržišta koje uvodi zakon džungle i evropskim multinacionalnim kompanijama omogućava da unište mađarski mali i srednji biznis. Umesto toga, Orban želi nacionalizovanu ekonomiju i workfare state, to jest državu u kojoj i socijalna pomoć mora da se zaradi (tako zatvorenici i mađarski Romi mogu biti angažovani na javnim radovima). Još jedna posledica Orbanove nacionalističke ideologije – koja priziva u sećanje moto višijevske Francuske “Rad, Porodica, Otadžbina” – jeste okretanje Mađarske Rusiji, koja je prošle godine Budimpešti odobrila ogroman zajam. Veran stereotipu Mađarske kao “skele” koja plovi između Istoka i Zapada, Orban je lukavo igrao na obe strane – i od obe izvukao pomoć (Mađarska je i dalje jedan od najvećih korisnika EU fondova).

Ali onda su za naizgled nepobedivog “Viktatora” stvari krenule naopako. Najuticajnijem oligarhu u zemlji Lajošu Šimički, koji je bio Orbanov prijatelj iz mladosti i više puta finansijski spasavao Fides, očigledno se nije dopalo “otvaranje prema Istoku”. Osećao je i da ga od Orbanovog reizbora u aprilu 2014. vlada stavlja na led: njegove medijske kuće ostale su bez državnih reklama, a njegovo ogromno građevinsko preduzeće izuzeto je iz fondova EU namenjenih razvoju infrastrukture. Kao i Putin, Orban se izgleda uplašio prevelike zavisnosti od svojih oligarha. Šimička je na to odgovorio objavom “totalnog rata” protiv premijera, o kome je počeo ružno da govori u javnosti, a pretio je i da će razotkriti neprijatne istine iz prošlosti svog cimera iz studentskih dana. Šimičkina medijska imperija se okrenula protiv Orbana optužujući ga za diktaturu. Otvorili su se skandali koji su otkrili da su se neki od vodećih političara Fidesa obogatili prodajom državne imovine i provizijama od mutnih poslova sa Rusijom.

To je bio jedan od razloga zašto su se neke razočarane pristalice Fidesa priklonile ksenofobičnom Jobiku, koji je ublažio svoju retoriku u želji da privuče takve glasače. Jobik je sada najjača opoziciona snaga i jedina velika partija koja nikada nije bila na vlasti (Fides je odbio koaliciju sa njom, jer je imao apsolutnu većinu). Činjenica da je Jobik ostao neuprljan korupcijom privlači glasače. U aprilu je na delimičnim izborima Jobik odneo pobedu u jednom okrugu na zapadu Mađarske (u bogatijem delu zemlje, koji je glavno uporište Jobika) i prvi put ušao u parlament, čime je Fides izgubio dvotrećinsku većinu. Orban je bio prisiljen da nešto preduzme.

Po anketama iz 2014, svega 3% mađarskih građana smatralo je imigraciju jednim od dva najvažnija problema u zemlji (kao pravi problemi su navedeni nezaposlenost i loše ekonomsko stanje). Početkom 2015. Orban je rešio da to promeni. Dok su se posle masakra u redakciji lista Chralie Hebdo drugi lideri držali za ruke na ulicama Pariza i pozivali građane na toleranciju, Orban je iskoristio svoje prisustvo u Francuskoj da za mađarsku državnu televiziju izjavi da zbog “nedavnih događaja” Evropa treba da ograniči priliv imigranata, naročito onih koji imaju “različite kulturne karakteristike”. U maju je osam miliona mađarskih građana dobilo vladine upitnike sa obrazloženjem da su oni deo “nacionalnih konsultacija” o, kako je rečeno, “imigraciji i terorizmu”. Upitnici su sadržali pitanja kao na primer: “Da li ste znali da ekonomski migranti ilegalno prelaze granicu i da se u poslednje vreme broj imigranata u Mađarskoj povećao 20 puta?” Takođe su podsticali građane da se slože sa stavom da to što se “Brisel nemarno odnosi prema imigracionom pitanju možda ima veze sa jačanjem terorizma”.

Mesec dana kasnije pojavili su se bilbordi: “Ako dođete u Mađarsku, ne otimajte posao Mađarima!”, “Kad dođete u Mađarsku, morate poštovati naše zakone!” Bilborde je finansirala vlada i bili su na mađarskom jeziku, što znači da su bili namenjeni domaćoj publici – malo je verovatno da su migranti usput naučili jezik poznat po tome da je jedan od najtežih na svetu. U svakom slučaju, nije bilo stranaca željnih da ugrabe mađarske poslove; ljudi koji su pristizali sada već čuvenom “zapadno-balkanskom rutom” očajnički su želeli da što pre nastave na zapad, u Austriju i Nemačku. U stvari, isto važi i za mnoge Mađare: od 2010. najmanje 500.000 građana napustilo je zemlju u potrazi za poslom u Londonu, Berlinu, Beču i drugde. Mnogima je politička klima kod kuće postala nepodnošljiva, ili su shvatili da mađarska radna mesta zapravo nisu namenjena svima, nego samo pristalicama Fidesa. (Jedna od slučajnih sporednih posledica slobode kretanja garantovane evropskom integracijom i šengenskim sistemom je ta što se, za razliku od doba Hladnog rata, represivne vlade lako oslobađaju domaćih nezadovoljnika).

Do leta je postalo očigledno da Orbanova antiimigrantska kampanja ne daje očekivane rezultate. Odziv na vladin upitnik je bio slab, a jedna druga anketa je pokazala da većina građana misli da je, s obzirom na opadanje broja stanovnika, problem Mađarske emigracija, a ne imigracija. Za razliku od posustalih i podeljenih levičarskih partija, aktiviralo se civilno društvo. Satirična Partija dvorepog psa prikupila je novac i postavila bilborde na kojima je pisalo: “Izvinite zbog našeg premijera”, “Ako ste premijer Mađarske, morate poštovati naše zakone!”, “Dođite u Mađarsku, imamo posao za vas u Londonu!”

U međuvremenu je odluka doneta sredinom juna – pre kraja “nacionalnih konsultacija” – o podizanju zida duž granice sa Srbijom dovela do prvih posledica: pošto se činilo da je zatvaranje balkanske rute samo pitanje vremena, povećao se broj izbeglica koje su hrlile u Mađarsku. Izbeglice su postale daleko vidljivije na glavnim železničkim stanicama u Budimpešti i drugde. Umesto da ih pusti da prođu, vlada je primenjivala zakon koji nalaže da se izbeglice registruju u prvoj zemlji dolaska u EU. Ko god se nije slagao sa stavovima iznetim u anketi o “imigraciji i terorizmu”, sada je mogao da se uveri: “ekonomski migranti” izazivaju haos koji preti nasiljem – iako su dramatični prizori u Budimpešti i drugde zapravo bili posledica nesposobnosti vlasti ili čak svesnog napora da se boravak izbeglica u Mađarskoj učini što neprijatnijim (vlada je odbila pomoć UNHCR-a).

Nasuprot tome, hiljade samoorganizovanih građana su – kao i u drugim evropskim zemljama – pomagali izbeglicama u verovatno najvećem volonterskom poduhvatu u istoriji Mađarske. Ali iz toga se, po svoj prilici, neće izroditi politički pokret, jer je u proteklih pet godina propao svaki pokušaj da aktivizam civilnog društva preraste u uspešnu opoziciju Fidesu (slično Putinu, vlada maltretira organizacije civilnog društva i optužuje ih da su “strani agenti”). Prethodnih nedelja Orban je angažovao ne samo policiju nego i vojsku i elitnu antiterorističku jedinicu da se suprotstave, kako se izrazio, “mladim ljudima iz arapskog sveta koji izgledaju kao ratnici”. Imigracija i terorizam – eto, konačno ih svi vide na delu. Upotrebu vojske je morala da odobri dvotrećinska većina u parlamentu, što je Jobik krajem septembra rado omogućio svojim glasovima – ali glavnu dobit je izvukao Fides. Poslednje ankete pokazuju da podrška Fidesu raste, a Jobiku opada.

Orban je godinama pokušavao da ubedi konzervativce u Evropi da je njegova administracija primer na koji se treba ugledati: to je hrišćanska vlada, odana tradicionalnom moralu i jakoj nacionalnoj državi (bez obzira na to što bi i najpovršnije razumevanje hrišćanstva podrazumevalo univerzalizam – Isus ili bar Dobri Samarićanin kao da je zastao u Srbiji). Orban je dugo računao na evropsku desnicu razočaranu spremnošću svojih demohrišćana da nacionalnu suverenost prepuste EU i pristanu na gej brakove. Ali do sada je podršku dobijao samo po obodima španske desnice, među onima koji žale za vremenom Franka.

Izbeglička kriza je u tom smislu bila dar sa neba. Uzmimo primer nemačke Hrišćansko-socijalne unije (CSU) – dominantne partije u Bavarskoj, koja je dugo u koaliciji sa demohrišćanima Angele Merkel, ali čiji se lider takođe bori za prevlast u nemačkoj vladi. Ugrabivši priliku da pridobije protivnike navodno sentimentalne Mame Merkel – pošto je otvorila granice izbeglicama koje pešače autoputem od Budimpešte do Beča – CSU je pozvao Orbana na sastanak u jednom bavarskom manastiru, što je privuklo veliku pažnju medija. Dok su ga tamo slavili kao “čuvara evropske granice”, mađarski lider je iskoristio priliku da vladu Angele Merkel optuži za “moralni imperijalizam”. Optužio je kancelarku i da snosi indirektnu odgovornost za pogibije izbeglica, jer ih je ohrabrivala da pođu na rizičan put ka Evropi; i mada se u početku na Orbanov odnos prema izbeglicama gledalo kao na anomaliju, sada je Angela Merkel sve češće meta napada u Nemačkoj, jer se smatra da je otišla predaleko u prihvatanju izbeglica. (Na nedavnom sastanku Evropske narodne Partije ona je uzvratila da je prihvatanjem izbeglica spasla dostojanstvo Evrope i da kao “istočna Evropljanka”, koja je “dovoljno dugo živela iza Zida”, zna da je koncept Tvrđave Evrope neodrživ.)

Kao čovek koji živi od konfrontacija, Orban je najavio pan-evropski kulturni rat. U govoru održanom na partijskom skupu prošlog meseca izjavio je da je izbegličko pitanje izazvalo “krizu identiteta” među “licemernim” liberalima – i da je to “prva dobra kriza identiteta”, jer označava početak kraja “liberalnog trućanja”. To je ovako objasnio: “Mi smo proglasili… univerzalna ljudska prava, nametnuli im svoju ideologiju…, poslali svoje slavne ljude u njihove domove, a sada smo iznenađeni što nam kucaju na vrata”. Uskoro će liberali biti prinuđeni da zatvore granice za izbeglice, pred celim svetom će prekršiti svoje principe i “nacionalno-hrišćanska ideologija” će povratiti svoju prevlast u Evropi.

Mnogo puta je rečeno da je izbeglička kriza jedan od najvećih izazova za Evropu i njene proklamovane osnovne vrednosti: ljudsko dostojanstvo i vladavinu prava. Ali takav izazov je i mađarska vlada koja milione dolara poreskih obveznika troši na kampanje koje zagovaraju mržnju i zlostavljanje najranjivijih. Mađarskoj državnoj televiziji je zabranjeno da prikazuje žene i decu izbeglice, a policajci moraju da nose maske, jer izbeglice „prenose bolesti“. Vodeći evropski političari su do izbegličke krize zatvarali oči pred Orbanovim ne-liberalizmom, zaokupljeni ekonomskom krizom. EU već kritikuju zato što članicama evrozone diktira način na koji treba da urede svoje budžete; zato nije zgodno da počne da ih prevaspitava i u ime demokratije.

Orban spoljnim posmatračima prodaje uvek istu priču: ili on ili neonacisti iz Jobika. Ali njegovo militantno ponašanje u izbegličkoj krizi imalo je za posledicu i to što su evropski lideri konačno uvideli da između Fidesa i Jobika u mnogim stvarima nema razlike (zid na granici je bio ideja gradonačelnika bliskog Jobiku). EU, koju Orban optužuje za kolonijalizam ili je omalovažava kao “bogatu ali slabu”, ima načina da isključi zemlju čija vlada više ne poštuje evropske vrednosti: druge države članice EU mogu suspendovati glasačka prava takve vlade, a Brisel može obustaviti finansiranje Fidesa, Orbanove antievropske partije (ovo je perverzija posebne vrste). Članica ne može biti izbačena iz EU, ali može svojevoljno napustiti ovaj klub. Ako Evropska unija ne bude odmah reagovala, njen kredibilitet biće trajno urušen. Orbanov izazov zadire u moralnu srž evropskog projekta.

The New York Review of Books, 14.10.2015.

S engleskog prevela Slobodanka Glišić

Peščanik.net, 06.11.2015.

Srodni linkovi:

Social Europe – Mađarski referendum

Social Europe: Mađarska – prinudni rad

János Kornai: Mađarska – paunov ples

VIKTOR ORBAN