- Peščanik - https://pescanik.net -

Magareće i izgubljene godine

Iščitao sam ovih dana, treći put u dva mjeseca, knjigu Tarika Haverića “I vrapci na grani”. Sa svakim čitanjem, knjiga mi je otkrila nešto novo. Ovaj treći put, međutim, čitanje sam prekinuo, a da bih pročitao, možda i trideset treći put, ali sada nakon višegodišnje pauze u odnosu na prethodno čitanje, “Magareće godine” Branka Ćopića. Kako me Haverić odveo do “Magarećih godina”? Prvi odgovor je očit: Tarik Haverić je koscenarista filma “Magareće godine” Nenada Dizdarevića snimljenog po Ćopićevom romanu (Pažljiviji čitaoci kotlinskih medija sjetit će se da se, neposredno po njegovom povratku u Sarajevo prije nekoliko godina, Haverića iz pojedinih krugova pokušalo dezavuirati podatkom o scenarističkom radu na ovom filmu?!). Nije to, međutim, glavni razlog. Radnja “Vrabaca na grani” počinje 1988. godine i grubo bi se mogla podijeliti na tri dijela: predratni, ratni i poratni. Iz mnogo razloga, dio koji se tiče predratnog vremena je i najzanimljiviji. Pamtim to vrijeme kao vrijeme svojih vlastitih magarećih godina (po profesoru istorije iz Ćopićevog romana, magareće godine su “trinaesta, četrnaesta, petnaesta”), vrijeme u kojem su mi upravo Ćopićeve “Magareće godine” bile jedna od najdražih knjiga. To je, dakle, vrijeme u kojem Haverić osim svojih političko-analitičkih i aktivističkih tekstova sabranih sada u “Vrapcima na grani”, radi i na scenariju za “Magareće godine”.

Na moje prilično iznenađenje, novo čitanje “Magarećih godina” pokazalo mi je da su ta dva posla mnogo sličnija nego sam prethodno mislio da jesu. U novom su mi se čitanju, naime, “Magareće godine” otkrile i kao politički roman. Priča koja se dešava u vremenu prije rata (Drugog svjetskog) uokvirena je ratnim prologom i epilogom. Boreći se protiv ustaša, partizani oslobađaju Bihać, grad u kojem je narator (imenom Branko) išao u gimnaziju. Grad njegovog dječaštva podsjeća ga na školske drugove koji su listom, kao i on, u partizanima, a neki su već i poginuli. Ispostavlja se također da je jedini među učenicima koji se za vrijeme školskih dana pokazao kao čisti negativac, otišao u – četnike. Najveći dio romana predstavlja, međutim, naratorovo sjećanje na školske dane i Bihać za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Radnja se uglavnom dešava u “đačkom internatu dobrotvornog društva Prosvjeta”. Internatom među đacima znanim kao konvikt upravlja, dakle, srpsko dobrotvorno društvo. Iz romana znamo da u Bihaću u to vrijeme postoji i internat pod upravom muslimanskog dobrotvornog društva Gajret, a makar takve informacije u romanu eksplicitno nema, po svoj prilici postoji i internat pod upravom nekog hrvatskog dobrotvornog društva. Vjeroučitelji, popovi i hodže prikazani su kao oni koji učenike dijele, no naši se junaci prema religijskim dogmama i praksi postavljaju subverzivno. Kad pravoslavni vjeroučitelj objašnjava đacima kako je Bog “triličan”, to jeste, da ima tri lica: Bog otac, Bog sin i Bog duh sveti, to nagluhi Dule Dabić Hajduk ne razumijeva najbolje, pa na času ustvrdi kako je Bog – priličan, što se kroz cijeli roman poslije provlači kao lajtmotiv. Isto tako, Hamid zvani Rus vjernicima pred džamijom ispomiješa cipele. Tipične dječačke vragolije zbivaju se u atmosferi internata kojim vlada diktatorski nastrojen prefekt, kriminogen i socijalno neosjetljiv tip koji, suvremenim jezikom rečeno, potkrada budžet i drakonski kažnjava đake zbog nestašluka. Kad stvar kulminira izbacivanjem Duleta Dabića, jednog od najsiromašnijih dječaka, iz internata, njegovi vršnjaci, uz dogovor sa starijim drugovima iz viših razreda, organizuju štrajk glađu. Priča pukne po Bihaću pa upravni odbor internata smijeni prefekta.

Cijelu akciju oko štrajka glađu predvodi jedan od starijih učenika koji se zove Mile Škorić. Nigdje se u tekstu romana ne kaže da je Škorić, recimo, skojevac, ali jasno je da sve ima i političku dimenziju. Đaci u “Magarećim godinama” okupljaju se na bazi drugarstva i socijalne pravde, ne na bazi iste vjere ili etničkog porijekla. U vrijeme kad Tarik Haverić radi na scenariju za film po ovoj knjizi, u Bosni dolazi do regresije i stvaraju se temelji društva u kojem će djeca ponovo biti razdvajana po etničkoj i vjerskoj liniji. Pri kopanju temelja za takvo društvo, prvi koji su lopatom zagrabili u zemlju bili su pripadnici muslimanske političke klase; to je ono o čemu Haverić sjajno piše u “Vrapcima na grani”. Kako je bio angažovan u (tadašnjem) Savezu socijalističke omladine, moglo bi se reći da je Haverić za bosansku (političku) omladinu bio Mile Škorić, ali se, nažalost, ispostavilo da ta omladina nije imala šanse. Pobijedio je koncept koji je Bosni donio krvave i izgubljene godine.

Pišući poodavno o nekoliko romana Bore Ćosića, Teofil Pančić je zapisao da se sva nevolja Srbije s kraja dvadesetog stoljeća može simbolički sažeti u izbor – pogrešnog Ćosića. Na tom se fonu, a s još više tačnosti, može reći da sve nevolje Bošnjaka potiču iz (magarećeg) pristajanja uz scenario pogrešnog koscenariste (nekadašnjeg kopredsjedavajućeg Vijeća ministara), onog čiji filmski scenariji, na sreću ljubitelja sedme umjetnosti, nisu ekranizirani, no čiji je politički scenarij sproveden, na štetu svih nas.

Oslobođenje, 02.02.2010.

Peščanik.net, 03.02.2010.