Jedna od medijski najkurentnijih tema u svijetu posljednjih mjeseci jeste povećanje interesa za djelo Karla Marxa. Kako to obično biva, tema se prelila i u naš medijski prostor. Čudno je to na prvi pogled, ali u zemlji u kojoj je do prije koju deceniju marksizam bio obavezan predmet za sve srednjoškolce, o Marxu se ispisuju samo banalni kompilirani dajdžesti. Kad se malo bolje razmisli, međutim, stvar uopće nije čudna. Marx je za većinu ovdašnjih intelektualaca, čak i onih koji su karijere izgradili na primijenjenom marksizmu, temeljno nepročitan autor.
Čak i Komunistički manifest, Kapital da se i ne pominje, za njih je jednostavno (bio) – predebeo. Većina ovdašnjih karijernih marksista svog su filozofskog gurua poznavali maltene na nivou jedne jedine rečenice, one famozne jedanaeste teze o Feuerbachu: “Filozofi su svijet različito tumačili, ali radi se o tome da ga se izmijeni”. Da biste – onomad, ranih osamdesetih – znali za ovu rečenicu, niste zapravo morali znati ni čitati. Bila je ona pjesmica koju je pjevao Seid Memić Vajta, pjesmica kojoj je tekst, čini mi se, napisao Duško Trifunović, a uglazbio ju je (valjda?) Ranko Boban: Svijet je tumačen dugo i loše/ Tumači spavaju u toj sjeni/ A majstori se zato ne troše/ Već traže da se svijet izmijeni. Pjesmica sa zaraznim refrenom (Majstori, majstori svih zanata/ Kucaju, kucaju na sva vrata) ostala je, čini se, urezana duboko u moždanoj kori brojnih generacija; infantilna verzija jedanaeste teze o Feuerbachu je u velikom dijelu ovdašnje javnosti skoro pa konsenzusom prihvaćena.
Treba mijenjati svijet, brale, poručuju nam novinari, analitičari, civilno društveni aktivisti, javni intelektualci itd. Zanimljivu ilustraciju ponudio je prvomajski dnevnik jedne od sarajevskih televizija. Dnevnik je bio vrlo pomno koncipiran – red vijesti iz Evrope, red vijesti iz Bosne i Hercegovine, a po ovakvom principu: u Francuskoj se štrajkovalo, a u Sarajevu se pilo i roštiljalo; u Njemačkoj se protestovalo, a u Zenici se pilo i roštiljalo; u Grčkoj se demonstriralo, a u Banjoj Luci se pilo i roštiljalo; u Turskoj se marširalo; a u Tuzli se pilo i roštiljalo; sve zapravo u tom stilu. Poruka u podtekstu je bila jasna: letargični Bosanci i ne zaslužuju ništa bolje od ovog što ih je snašlo. Tankoćutni voditelj samo što nije kazao: Otpor, stoko! Ono što on nije kazao, može se, međutim, već dugo vremena čuti od najrazličitijih samozvanih opinion-makera, onih što svako malo pubertetski zazivaju bunt, izlazak na ulice, nemire, a ne nude nikakvu platformu osim tinejdžerske vizije anarhije (ne mnogo drukčije od šaranja slova “A” po zidovima) i frustrirane destruktivnosti. A bunt bez programa je osuđen na propast. Ono po čemu se razlikuju studenti koji ovih dana protestuju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od studenata i ostalih koji su se, recimo, prošle godine protestno okupljali po Sarajevu jeste upravo svijest o onome što se protestom želi postići, programska promišljenost i teoretska podloga. Usprkos ovom, ni zagrebački studenti, zapravo neki njihovi medijski (samozvani?) glasnogovornici, nisu uspjeli izbjeći da svaku ironiju na svoj račun ne dočekaju na nož.
Duhovitu kolumnu Ante Tomića koja je u suštini varirala poznatu izreku koja kaže kako je normalno da čovjek u dvadesetoj bude palikuća, a u četrdesetoj vatrogasac, pojedinci su pokušali grubo dezavuirati. (Ko zna kako bi se pred takvima proveo Witold Gombrowicz koji je u sličnom kontekstu zapisao: “Na svoju sreću, ili nesreću – a sva je prilika: na nesreću, bar što se mog ličnog života tiče – ja sam već kao dvadesetogodišnjak bio na strani vatrogasaca, i sa skeptičnim osmijehom slušao sam i tada – kao i uvijek u novijoj historiji – grlate govore i pjesme uzbunjene studentarije.”) Pozivi na revoluciju koji se sve češće čuju u bosanskohercegovačkoj javnosti po pravilu ne uzimaju u obzir da je i Lenjin, ako već treba navoditi najglasovitiji primjer, najprije učio, učio i samo učio, a tek se potom bunio. U ovakvoj konstelaciji, sa ovakvim nedostatkom bilo kakve koherentne opozicije, roštilj i piće su zapravo najbolja varijanta.
Ne fali ovdje toliko (političke) volje, koliko fali – pameti. Staru Vajtinu pjesmu danas bi valjalo prepjevati, otprilike ovako: Svijet su mijenjali dugo i loše/ Uvijek uz povike bijesne i glasne/ A tumači se zato ne troše/ Oni bi samo svijet da objasne.
Oslobođenje, 13.05.2009.
Peščanik.net, 13.05.2009.