- Peščanik - https://pescanik.net -

Maketa urušavanja Evrope

Peti put u svojoj istoriji, Katalonija se suočava sa mogućnošću nezavisnosti. Putanja ka odvajanju od Madrida prati dugoročnu i konjunkturnu logiku. Španska država je politička tvorevina zavisna od niza sporazuma koji garantuju postojanost njene ekonomske i socijalne dominacije, i ona okuplja mnoštvo nacija sa njihovim pojedinačnim identitetima i istorijama. Godine 1978, ova struktura se pokazala kao veoma krhka, u izmeni ustava sa ciljem da se premosti jaz između nacionalizma i centralizma: davanje autonomije pokrajinama bila je institucionalna i pravna posledica tadašnje pogodbe.

Ali to nije bila jedina odlika ovog sporazuma: autonomne zajednice dobile su i priliku da iskoriste obilna sredstva za javne radove, modernizaciju i razvoj. Dok je bilo novca za investicije koje su učvršćivale mirnu dominaciju lokalnih elita, ovaj aranžman je funkcionisao. Razmene između nacionalne i regionalne desnice bile su tipične za tada preovlađujuće raspoloženje: kada je Hoze Marija Aznar (premijer od 1996. do 2004) izjavio iz palate Monkloa da „Španiji ide dobro“, Žordi Pužol (predsednik katalonske vlade od 1980. do 2003) odgovorio je iz svog sedišta u Palati Generalitata: „A Kataloniji ide još bolje.“

Ali onda su na scenu stupili konjunkturni faktori. Desničarska vlada Katalonije, Convergència i Unió, sada treba da izađe na kraj sa 822.000 nezaposlenih radnika, nakon 22 meseca neprekidnih smanjivanja socijalnih davanja. Ova potencijalno eksplozivna situacija pogoršana je zamrzavanjem sredstava za autonomne pokrajine, koje je progurala centralna vlada nakon izmene španskog ustava, sprovedene brzinom svetlosti po diktatu Berlina i Brisela. Zanimljivo je da je polet sa kojim su lokalni predstavnici Brisela i Berlina – Narodna partija (PP) i Socijalistička radnička partija Španije (PSOE) – izvršili ovu naredbu, sada zamenjen insistiranjem ovih istih partija na tome da se ustav ne može izmeniti tako da se Kataloncima dozvoli održavanje referenduma o samoopredeljenju.

U kontekstu zahteva za izmenu ustava, novi budžetski sporazum Madrida i autonomnih pokrajina, uz potpunu opsednutost štednjom, deluje kao svedočanstvo o nedostatku političkog zdravog razuma: naročito u odbijanju da predvidi eksplozivne posledice koje će veliki rezovi u javnim izdacima ostaviti na odnose između centralne vlade i regiona. Kao što su uradili u Portugaliji i Grčkoj, berlinski piromani i njihovi lokalni pomagači uspeli su da zapale plamen socijalne neravnoteže u Španiji, ne razmišljajući o strašnim demonima koji se mogu probuditi od sjaja žrtvene vatre, koja uvek gori na oltaru boginje štednje.

Katalonska vlada je brže-bolje iskoristila ovaj nedostatak političke odgovornosti. Predstavljajući se kao vođa pokreta za nezavisnost, aktuelni predsednik Generalitata (katalonske pokrajinske vlade) Artur Mas u mnogo čemu podseća na Alberta Žoao Žardima (predsednika vlade Madeire): reagujući na katastrofalne ekonomske i socijalne rezultate svoje vladavine, obeležene strategijom ukidanja javnih službi i socijalnih izdataka, konzervativni Mas optužuje Madrid da se ponaša kao rupa bez dna u koju se sliva katalonski novac, jer ne želi da ulaže u javne službe i projekte u regionu. Zar to ne zvuči poznato? Generalitat preti nezavisnošću pokušavajući da skrene pažnju sa socioekonomske propasti izazvane svojom politikom.

Više nego Portugalija ili Grčka, Španija sada predstavlja maketu urušavanja Evrope, koja pokazuje kakve rezultate daju metode koje propisuje Trojka, a to su procesi socijalne, političke i teritorijalne fragmentacije. Moglo bi se pomisliti da su nešto naučili iz balkanske tragedije. Ali bilo bi previše očekivati da predstavnici Trojke i njihovi poslodavci imaju političku savest.

 
Autor teksta, Žoze Manuel Pureza, je sociolog i profesor na predmetu Međunarodni odnosi na Univerzitetu u Koimbri.

José Manuel Pureza, Diário de Notícias/PressEurop, 02.10.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 05.10.2012.