- Peščanik - https://pescanik.net -

Mali grad u Njemačkoj

Ljubitelji špijunskih trilera i većina onih koji su makar čuli za Johna Le Carrea već su shvatili da je naslov ovog teksta identičan naslovu jednog njegovog romana. Oni koji nisu čitali roman, međutim, teško da će iz prve povezati da je Le Carre mislio na Bonn. U vrijeme kad je Le Carre pisao ovaj roman, u vrijeme kad je on prvotno objavljen, zapravo u najvećem dijelu druge polovine dvadesetog vijeka, Bonn je bio glavni grad Savezne Republike Njemačke. Glavni gradovi država rijetko su – mali gradovi. A ipak, Bonn koji i danas jedva da ima više od tristo hiljada stanovnika, iz njemačke i evropske perspektive zapravo je mali grad, manji uostalom i od Sarajeva, koje je iz evropske perspektive također malo. Ova bonska uvertira ovdje je zbog subotnje izjave Valentina Inzka, citirane u svim našim printanim i elektronskim medijima. Nije Inzko rekao ništa novo, samo je ponovio vlastitu dosjetku izrečenu već nekoliko puta. Na uvodnom predavanju za postdiplomce na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, Inzko je, dakle, kazao: “Često prolazeći Baščaršijom čujem kako me građani pozivaju na korištenje bonskih ovlaštenja, a ja im kažem, a isto to ponavljam i sada – svi vi imate bonska ovlaštenja. Iskoristite ih 3. oktobra i mijenjajte situaciju.”

Šta su zapravo uopće “bonska ovlaštenja”, koje je značenje te fraze koja se skoro svakodnevno pojavljuje u našoj javnosti, bilo da se ona prizivaju, bilo da ih se smatra za neku vrstu elementarne nepogode kojoj je istekao rok trajanja? Makar su OHR, kao institucija, i funkcija visokog predstavnika ugrađeni, kako se to kaže, u Dejtonski mirovni sporazum, u njemu nije bilo ni govora o ovlaštenjima koja su visokom predstavniku data u Bonnu u mjesecu decembru 1997. godine. Cijeli svoj mandat dug osamnaest mjeseci Bildt je bio bez bonskih ovlaštenja, kao i Westendorp u prvih šest mjeseci svog. Međutim, na sastanku Vijeća za implementaciju mira u Bonnu, 10. decembra 1997. godine, objavljena je deklaracija kojom se visokom predstavniku daje pravo da donosi odluke u slučajevima kad strane nisu u stanju da dođu do dogovora, odnosno da poduzima mjere za osiguravanje implementacije Mirovnog sporazuma i funkcionalnosti institucija, uključujući i smjene zvaničnika koji opstruiraju provođenje Dejtonskog sporazuma. Matthew Parish je izračunao koliko se svaki od visokih predstavnika koristio bonskim ovlaštenjima. Podijelivši broj odluka sa brojem mjeseci u mandatu, došao je do ovih količnika: Westendorp je koristio bonska ovlaštenja u prosjeku 3,6 puta mjesečno, Petritsch 7,4 puta, Ashdown 10,6 puta, Schwarz-Schilling 3,9 puta te Miroslav Lajčak 2,7 puta mjesečno. Brojke su indikativne, makar i nisu jedini kriterij kad je riječ o efikasnom korištenju bonskih ovlaštenja. Schwarz-Schilling ih je u prosjeku koristio više od Westendorpa, no gotovo nijedna odluka njemačkog visokog predstavnika nije ostala zapamćena na način na koji jesu barem tri-četiri onog španjolskog. Bilo kako bilo, Inzkov količnik je negdje oko nule. Zato i jest toliko licemjerno da on moć, teret i odgovornost bonskih ovlaštenja prebacuje na leđa građana. Samo na prvi pogled, pa i tako samo za naivne, njegova dosjetka može biti efektna. Bonska ovlaštenja i jesu naknadno izmišljena od međunarodne zajednice kad se shvatilo da Izborni zakon i ustavni mehanizmi ugrađeni u Dejtonski sporazum donošenje političkih odluka čine izrazito teškim, a često i praktično nemogućim.

Ako je, recimo, u Inzkovoj Austriji, hipotetski govoreći, nakon tri i po katastrofalne godine jedne vladajuće koalicije i moguće kazati građanima da će sami biti krivi ako opet izaberu istu vlast, takvo što se u Bosni i Hercegovini, naročito na nivou države BiH i Federacije, ne može aplicirati. Uz samo malo pretjerivanja, skoro da bi se moglo reći da je nakon inicijalnog prihvatanja politike “dogovora naroda” uoči prvih demokratskih izbora u našoj zemlji 1990. godine, manevarski prostor za svaku alternativnu politiku sužen praktično do nepostojanja. Sjetimo se uostalom, da su i prije rata i na prvim poslijeratnim izborima sva mjesta u Predsjedništvu BiH osvojili kandidati SDA, SDS-a i HDZ-a. Rogoborilo se tada o pogubnosti politike nacionalnih stranaka, zaboravljajući da ozvaničenje politike “dogovora naroda” u perspektivi i u praksi nacionalnim čini i one stranke koje to deklarativno nisu i ne žele biti. Danas, recimo, niti jedan od članova Predsjedništva nije tamo izabran kao kandidat SDA, SDS-a ili HDZ-a, no način na koji Predsjedništvo funkcioniše samo po sebi je ostvarenje politike “dogovora naroda” koju su ustoličili lideri tri navedene stranke prije dvadeset godina.

Inzko, dakle, kaže građanima da svojim glasovima 3. oktobra mogu “mijenjati situaciju”. To je, nažalost, iluzija. Čak je i moć građana da promijene aktere u izvršnoj vlasti vrlo ograničena. U tom smislu, ništa se unutar BiH nije promijenilo od decembra 1997. godine, kad su bonska ovlaštenja izmišljena upravo jer se bez njih nije moglo. Građani mogu imati “bonska ovlaštenja” samo kad ne bude visokog predstavnika, kad više ne bude potrebe za njim. Dinamika moći izvan BiH, međutim, uključujući i Vijeće za implementaciju mira jest se promijenila i jasno je da je danas teže koristiti bonska ovlaštenja nego, recimo, prije desetak godina. U odnosu na Westendorpa ili Ashdowna, Inzko jest tek ikebana, no to ne znači da mora glumiti cvećku i građanima fakturisati vlastitu političku impotenciju.

Oslobođenje, 23.02.2010.

Peščanik.net, 23.02.2010.