- Peščanik - https://pescanik.net -

Mandat, ašov i Banovina

Pre nego što pitanje da li vojvođanska pokrajinska administracija može da se održi u dosadašnjem sastavu uopšte postane relevantno, moramo da razmotrimo mogući odgovor na pitanje da li ona treba da se održi u sedlu, tj. da li je njena pozicija održiva nakon republičkih izbora od 16. marta, sa rezultatima onakvim kakvi su bili? Drugim rečima, dilema je da li je njena pozicija održiva ne u puko tehničkom, nego u političkom, ako hoćete i moralnom smislu. I šta je društvena korist ili šteta od mogućeg odgovora jedne ili druge vrste.

Najpre, šta govori protiv njene održivosti? Rezultati lokalnih izbora u nekim vojvođanskim opštinama bili su jasan indikator da je od sredine 2012. došlo do tektonskog političkog pomeranja, u Vojvodini ne bitno manje nego drugde, u vidu poplave naprednjačkih glasova. Republički izbori te su indikatore ozbiljne elementarne nepogode digli na mnogo konkretniji nivo, ne samo zato što su naprednjaci u Vojvodini prošli odlično, nego još više zato što je Demokratska stranka prošla katastrofalno, čak i gore nego drugde po Srbiji, gde je inače prošla užasno. To i nije tako čudno u svetlu činjenice da se ta stranka, ekscentričnom politikom svog bizarnog lidera, pretvorila, kako neko lucidno reče, u „komunalnu beogradsku stranku“, pa nije jasno zašto bi iko u Kikindi ili Ćupriji glasao za nju, kad ne može očekivati da mu Đilas Dragan zauzvrat izgradi obdanište…

Ovo nam govori da je problem o kojem govorimo zapravo problem Demokratske stranke, a ne cele pokrajinske koalicije, jer LSV i SVM su održale, ako ne i ojačale svoje pozicije. No, kako je DS apsolutno okosnica pokrajinske vlasti, rasulo koje tamo vlada ne može a da ne bude problem koji je mnogo širi od stranačkog. Osim toga, ima tu još nešto od fundamentalnog značaja: LSV ili SVM mogu stajati „dobro“ unutar svojih samozadatih koordinata, ali njihovi su prirodni limiti radijusa političkog kretanja (regionalna odn. manjinska stranka) takvi da one ne mogu „pobediti“ naprednjake ni uz najbolju volju: to po svojoj pozicioniranosti „svedržavne“ stranke može samo DS. Osim što to DS više ni u ludilu ne može – svakako ne ovakav DS, odnosno njegovi kadaverični ostaci.

Kako je moguće da je DS u Vojvodini pao tako nisko, a dugo je vojvođanski ili „Pajtićev“ DS bio najjači i najpropulzivniji deo te stranke? To ostaje za detaljnije razmatranje u nekoj drugoj prilici, zadržimo se sada na konstataciji da je i u Vojvodini DS platio ceh beslovesnog paničarenja i apsolutno suicidalnog zaokreta koji je napravio nakon „tankog“ izbornog poraza iz 2012; tome Pajtić i ekipa ne samo da se nisu (bar javno) odupirali, nego se, naprotiv, stekao dojam da su davali tercu, možda misleći da će kroz protežiranje “slabog Đilasa“ u Beogradu osvojiti više manevarskog prostora za sebe na severu. E pa, sad imaju sav prostor ovog sveta za sebe, ali ne mogu baš ništa s njim. Eh, kako se neke lekcije na ovim prostorima nikada ne nauče, od famozne Osme sednice do danas! Zato koalicija/konfederacija Đilas-Pajtić danas podseća na znamenitu paranarodnu mudrost „Tu bed – Miloš ded“. A ko je Miloš? Miloš, to smo svi mi…

Sumarno (i sumorno), položaj vojvođanske administracije ka neodrživosti vuče apsolutno monumentalan zaokret biračkog tela unutar Vojvodine, a možda još i više to što se ni ne nazire ništa nalik na suvislu političku strategiju koja bi to amortizovala, zaustavila raspad i počela da okreće trendove u suprotnom pravcu.

Šta onda imamo na drugoj strani, to jest, šta govori ZA opstanak sadašnje pokrajinske administracije? Tu je “tehnički” argument: Pajtićeva vlada (pardon, “Izvršno veće”! Zašto onda ne bismo vratili i termine poput OOUR, ZUR, SIZ, PKV?) i dalje ima većinu, i sve dok je tako, dalja priča je bespredmetna. Na to se nadovezuje “pravni” argument: legalni izbori podarili su ovoj administraciji četvorogodišnji mandat, i nikakve moguće promene i oscilacije biračkog raspoloženja tokom tog perioda po sebi nisu relevantne za njen mandat, jer ovo nije reality show, gde se jednom nedeljno glasa “na ispadanje” nego parlamentarna demokratija sa svojim pravilima. Uistinu, pravno gledano, sve i da ni jedan jedini čovek u vasceloj Vojvodini, ni Bojan Pajtić lično, na republičkim izborima nije glasao za DS, pa ni za druge stranke pokrajinske koalicije, ona bi i dalje imala puni legitimitet za upravljanje Pokrajinom do isteka mandata!

Ovi argumenti su veoma važni, ma koliko suvoparno nekome delovali, ali ovde nas više zanima nešto drugo. Najjaču argumentaciju za opstanak sadašnje pokrajinske vlasti daju upravo oni koji su najraspoloženiji da je sruše, a to će reći Srpska napredna stranka i njena politička okolina.

Neporeciva je činjenica da Aleksandar Vučić, a onda preko njega i SNS danas uživa ogromnu naklonost biračkog tela u Srbiji, uključujući i Vojvodinu; kako je do toga došlo, zašto je to tako i da li je to “dobro”, pitanje je kojim sam se bavio mnogo puta, sada ga ostavljam po strani, jer nije u fokusu.

Kao i svi nacionalpopulistički, retorikom demokratski a suštinom antidemokratski pokreti, tako i SNS teži osvajanju apsolutne vlasti, i gotovo da ne bira sredstva da do toga dođe. Svaki njegov uspeh u tom smislu, društvo plaća sve većom i dubljom degeneracijom ionako nejakih demokratskih institucija i procesa. Pogledajte Orbanovu Mađarsku, Erdoganovu Tursku, Makedoniju Gruevskog (o Putinovoj KGB-Rusiji da i ne govorimo) i videćete srpsku budućnost, koja je u dobroj meri već i sadašnjost. Sa količinom, vrstom i rasporedom moći i vlasti koju Vučić i SNS već imaju, oni od Srbije mogu učiniti šta god im padne na pamet. U tom smislu, preuzimanje nekoliko kancelarija u zgradi novosadske Banovine i ono nešto skromnih resursa koji uz to idu, toj je vlasti zapravo sasvim irelevantno. Pa ipak, ona na tome ustraje, i reklo bi se do se neće smiriti dok ne istera svoje.

Ovo ukazuje, možda jasnije od bilo čega drugog (a mnogo je toga indikativnog) na duboko autoritarni sindrom koji gospodari ne samo dnevnim interesima nego duboko ukorenjenim političkim mentalitetom i shvatanjima ljudi koji vladaju današnjom Srbijom. Njima je i gotovo apsolutna vlast malo, oni se i dalje osećaju nekako zakinuti: samo apsolutna vlast ih zadovoljava, ako ih uopšte zadovoljava, to ćemo tek videti. Zato im je tako potrebna “Banovina”: ne zato što znaju šta s njom da učine, ili zato što im odande preti ne znam kakva politička opasnost, nego kao trofej, kao važna simbolika spaljene zemlje, kao dokaz da ništa što nije Oni i što nije Njihovo ne sme da postoji bilo gde izvan mišje rupe. U to ime, mogu se i otvoreno sprdati s elementarnim demokratskim tekovinama, ionako znaju da će im to biti samo na korist.

U tom je smislu možda najindikativniji iskaz Nikolić Tomislava, “nestranačkog” (da umreš od smeha! I tu su paradnu bezveznjačku budalaštinu kupile “demokratske perjanice” naše jadne intelektualne scene!) predsednika države, čoveka kojeg uvek treba pažljivo osluškivati, jer i kad je naizgled sasvim svestan iz njega nužno i eruptivno progovara političko nesvesno. Elem, kaže N. T. pre neki dan da su Srbiji potrebni novi lokalni izbori – dakako i pokrajinski – jer, eto, nije važno kako su ljudi glasali pre godinu ili dve, nego kako su glasali juče! Pa, hajde da onda organizujemo izbore svakog dana!? Uhvati čoveka neka sramota dok to sluša, ali mene je i inače svakog božijeg dana sramota da mi je To predsednik, mada ne znam zašto baš mene, pa nisam ja glasao i pozivao druge da glasaju za njega.

Sumarno (i opet sumorno): važno je braniti pravo pokrajinske vlasti da “istera” svoj mandat (ako se sama ne uruši pre toga) ne radi nje same, nego radi odbrane principa daleko važnijih i vrednijih od nje, ali i iz sasvim konkretnih razloga: ljudima koji teže apsolutnoj vlasti, ko god oni bili, ne treba prepuštati ni milimetar slobodnog političkog i društvenog prostora, tamo gde ga je još preostalo. Naprotiv, treba se boriti protiv njih; dobro, ako su toliko jači oni će ga svejedno uzeti, ali to će biti na silu, a ta nelegitimna sila bitno menja stvari. Zašto? Zato što se pre ili kasnije osveti i izjalovi. Zato što nelegitimna sila sama sebi kopa grob, a ako je već tako, nije zgoreg dodati joj ašov.

Autonomija.info, 07.04.2014.

Peščanik.net, 08.04.2014.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)