- Peščanik - https://pescanik.net -

Manifest transkulturalnosti

Avganistan, foto: Ahmad Masood/Reuters

Transkulturalnost treba da isprobava i promoviše kritičke prakse transkulturalne akcije među savremenim znanjima sa ciljem da se proizvede jedna nova kosmovizija zajednice kroz forme kreativne akcije i opšteg dobra: između ljudi, različitih rodova i generacija, između kultura; između ljudi i ne-ljudi, između živih bića i planete na kojoj živimo svimizajedno i kosmosa, kojem svi pripadamo. Mi verujemo, i u tome nismo sami, da su Multikulturalizam i Interkulturalnost dve reči-koncepti koji treba suštinski da budu revidirani u Zapadnoj Evropi i u Evropskoj uniji, gde živimo: dok multikulturalizam prolazi kroz očiglednu političku krizu, interkulturalnost, pak, liči na brodić prepušten na milost i nemilost mediteranske krize smisla. Mi mislimo da politička kriza, koju je nedavno dramatično objavila nemačka kancelarka Angela Merkel, predstavlja poslednju posledicu oporne i konfuzne evrocentrične vizije unitarne politike Evropljana ujedinjenih u zvezdanoj galaksiji. Ali, mi to takođe vidimo kao rezultat neobavljene dekolonizacije Evropljana od sebe samih, od ideje da su bili i da su još uvek kolonizatori i gospodari. Dekolonizacija, koju su 50-ih godina zahtevala dva velika intelektualca, jedan francuski i jedan frankofoni, sa antilskog Martinika: Žan Pol Sartr i Franc Fanon.

Reči-koncepti, multikulturalizam i interkulturalnost, dotrajale su zbog neurađene, ali sve urgentnije dekolonizacije naših umova još uvek kolonijalnih: prvo, u odnosu na civilizacije koje smo mi ko-ko [konkvistadori-kolonizatori] širitelji modernosti zlostavljali, a zatim ponovo prilagođene u Evropi za “dobrodošlicu” Afrikancima i Azijatima, posebno posle nedovršene i neuspele dekolonizacije naroda koje smo uništavali, ali naročito kao reakcija na skorašnju Veliku seobu “prezrenih na svetu” na tesne i već prenaseljene teritorije poluostrvskog repa Evroazije. Italija, na primer, broji 60 miliona stanovnika. Ako bismo se nadali “sreći”, trebalo bi da nas bude upola manje, uključujući 20% imigranata, sa kojima se zajedno razvijamo. To bi značilo čišćenje svega što pokriva Bel Paese [Lepu zemlju, tj. Italiju]: od đubreta na ulicama i poljima, od cementa i industrijskog đubreta, od korupcije i laži u političkom životu. To bi značilo izlečiti je takođe od nesreće da bude evropska zemlja koja najviše pati od kriminala, jedine forme koja se razvija sa građanskim društvom čineći ga bezimenim i ubijajući ga.

Evropljani su danas otkrili da su rasisti u sopstvenoj kući. Ova vrsta “neo-rasizma u demokratiji” je najjači simptom neuspeha forsiranog multikulturalizma i apstraktne interkulturalnosti koju, u najboljem slučaju, možemo definisati kao voljnu i milostivu. Verujemo da kriza ovih modela socijalnog uređenja iznosi na videlo pražnjenje evropskih umova od starih kolonijalnih pretenzija (kako u starim kolonijama tako i kod kuće) bivših kolonijalnih sila: asimilacije u Francuskoj, integracije u Velikoj Britaniji i Nemačkoj i sa mnogo zbrke u Italiji. Neophodno je shvatiti da je odnos između nas, Evropljana, i osoba-mnoštva koje dolaze kod nas u korenu izopačen i nepravičan. Migranti, zapravo, ne dolaze da nas osvoje i kolonizuju, već da zajedno sa nama vode pravičniji i zdraviji život u jednoj novoj transkulturalnoj zajednici koju treba zajedno izgraditi, u Evropi. Naprotiv, mi nastavljamo da odbacujemo ovu “banalnu” viziju, jer može da postane preteća. Ako bismo nastavili da je promišljamo do kraja, morali bismo shvatiti da upravo i samo migranti imaju kapacitet da žele ovu “pravednu i konkretnu utopiju”. Čak štaviše, da su upravo oni nosioci zdravog čovečanstva i budućnosti. Ovo otkriće, umesto do identitetske panike i rasističkog besa, treba da Evropljane dovede do toga da izgrade širu viziju saživota među ljudima. Kao što su to radile pojedine male zajednice na jugu Italije, taj Meridione senza meridiano (Jug bez podneva), ta zemlja bez vremena, jer nikad nije došlo njeno vreme. Zemlja opustošena siromaštvom, emigracijom i kriminalom. Stanovnici Kalabrije su molili migrante pristigle kao brodolomci na obale Jonskog mora, da ostanu sa njima u malim selima Kalabrije: Badolatu, Rijaćeu, Kauloniji, i u drugim, da bi dali jedni drugima nadu da je moguće ponovo živeti zajedno jedan drugačiji život. Da može nastupiti bolje vreme. Reditelj Vim Venders je 2010. snimio “Let”, narativni dokumentarac o fenomenu ne toliko samog “gostoprimstva”, koliko o predlogu strancima da ostanu da ponovo posvete život jedni drugima. Ali drugi Evropljani, koji upravljaju našim i tuđim i budućim životima, u stanju su samo da brane privilegije moderne civilizacije izgrađene nasiljem i uzurpacijom: posao, u svim njegovim oblicima, i komandu, uvek. Vladajuće evropske mašine nisu u stanju da migrantima osiguraju ni civilizovani “građanski i prosvećeni” tretman: čak ni “prljavu politiku” (kako kaže ćerka Barney i Barney-ja) pripremljenu da predvidi i pomiri teškoće i sukobe, policijske i rasističke zakone, milostinju i solidarnost. To znači da nismo u stanju da mislimo nikakvu budućnost i još manje da pripremamo jedno transkulturalno društvo, sa onima koji ga žele, možda i ne znajući to.

Transkulturacija je rođena i razvija se – kao kulturalni antropološki koncept i kao zajednička reč iako ima dvostruko poreklo: transculturación i transculturação – u centralnom, antilskom i južnom delu američkog Mundus Novus-a. Kao nacije, ne siromašne, već osiromašene i uništene, potčinjene evropskom, a potom severnoameričkom kolonijalizmu. Transkulturacija pomaže da se prepozna kao očigledna istorija svake kulture koja se hibridizovala sa drugim kulturama i proizvevši nove “kreolske” i nepredvidive forme. Kao što su nas učili Fernando Ortiz,1 Oswaldo de Andrade,2 Aimé Césaire,3 Frantz Fanon,4 Èdouard Glissant,5 Walter D. Mignolo,6 Roberto Fernández Retamar,7 Eduardo Galeano,8 Sub-comandante Marcos,9 Leonardo Boff10 i mnogi drugi. Mišljenje i transkulturalne prakse pokazuju šta se dešava u uzajamnosti razmene i nepredvidive transformacije, daleko od nasilja i komandovanja. Prateći latino-američke ideje, želimo da se predstavimo kao oni koji odgovaraju na njih u ime Evropljana, suprotstavljajući im se i dolazeći s njima u vezu. Mi smo izdvojili i artikulisali ideju i projekat transkulturacije kroz tri pokreta, koji su više istovremeni i zajedno se razvijaju, nego što se nadovezuju: Dekolonizacija, Kreolizacija11 i Mondijalizacija, sve povezane. Jer možemo samo spasiti jedan drugog, kako je pisao epikurejski filozof Filodem iz Gadare. Samo tako, nova poetika interbivanja i odnosa može da miroljubivo zameni, iako nemilosrdno, metafizičke marke “starog evropskog režima”: Biće, Identitet i Univerzalnost. Mi mislimo da su ove filozofske kategorije, koje su potom postale ideološke, a danas su samo zloupotrebljavane i reči nedostojne da bude izgovorene, jer su lažne, još uvek vrlo moćni simboli sujeverja evrocentrične kosmovizije koja još retorički vlada političkim vodičima i velikim delom evropskih “ljudi”, iako je njihovo izumiranje već na putu. Transkulturalna kosmovizija i njena praktična i edukativna misija kažu da akcija koja se nalazi u reči transkultur-a(k)cija i u novoj nameri da se uradi zajedno, služe nama Evropljanima da se dekolonizujemo, da se kreolizujemo i da se mondijalizujemo. Prvi korak koji treba učiniti je upravo topljenje i otpuštanje gvozdenog jezgra evrocentrične misli o modernosti: pretenzije da možemo sve da uradimo i uvek samostalno, budući donosioci svetlosti superiorne civilizacije. Ono “Breme belog čoveka” iz Kiplingove ode iz 1898. kojem suprotstavljamo kanibalistički moto Osvalda de Andradea, iz njegovog “Manifesta antropofaga” iz 1928: “Pre nego što su Portugalci otkrili Brazil, Brazilci su već bili otkrili sreću”. Moramo da naučimo da se učimo i spasavamo zajedno sa migrantima i svim kulturama sveta, koje smo upravo mi gurnuli ka istrebljenju sa “otkrićem”. Sve to zajedno ne znači odustajanje od evropskog identiteta, ili bolje: ne znači beg od naše istorijske odgovornosti. Ali znači da naša želju da se zalažemo da se re-edukujemo da bismo uspeli da vidimo i prepoznamo da postoji ponuda, jedna izvanredna šansa u XXI veku da stvorimo Mundus Novus i u Evropi. Mi mislimo da se modernost neće moći završiti pre nego što se ovo desi ili bez toga. Kao što je Evropa postala Evropom baveći se Gotima iz Skandinavije, Mađarima iz stepa i Morima i Arapima.

Transkulturacija je jedan put za otkrivanje i tačno razumevanje (à propos, govorio je Montaigne) migratornih i društvenih fenomena našeg vremena da se predlože i izgrade novi statuti individualnog i zajedničkog blagostanja. Sa praksama “suživota u zdravoj ljudskoj zajednici” i “zajedničkog kreativnog razvoja” želimo da napravimo istraživanje i da isprobamo promenu u uređenju i konzistenciji znanja, školskih i opštinskih razvojnih praksi, deljene kreativnosti. “Ako ne sada, kada?”, pisao je Primo Levi, jedan od svedoka žrtava lude evropske brutalnosti.

U Rimu, 16. maja 2011.

Armando Gnisci (1946), književni kritičar i profesor na Univerzitetu La Sapieza u Rimu, smatra se jednim o najvažnijih italijanskih komparatista. Takođe je jedan od najuticajnijih proučavalaca dekolonizacije i transkulturalizacije, čija su dela prevedena u Kini, u arapskom svetu (Egiptu), u Indiji, u SAD-u, i posebno u Africi i u karibskim i latino-američkim zemljama, gde često objavljuje tekstove. Napisao je više od 40 knjiga i tekstovi su mu prevedeni na 13 jezika. Godine 2010. se dobrovoljno povukao iz univerzitetskog života. “Manifest transkulturalnosti” objavljuje 16. maja 2011. godine, a potom ga preimenuje u “Transmantru”, kojim u Evropu uvodi misao poetike-prakse Transkulturacije. Manifest je preveden na više jezika i na jesen 2012. treba da bude u obliku proširenog eseja objavljen na španskom na Kubi, a potom na francuskom u Senegalu.

Prevod sa italijanskog Olivera Miok

Peščanik.net, 11.07.2012.

IZBEGLICE, MIGRANTI

________________

  1. Fernando Ortiz (1881-1969), kubanski esejist, etnomuzikolog i proučavalac afro-kubanske kulture. Skovao je termin “transkulturacija”. [prim.prev.]
  2. Oswaldo de Andrade (1890-1954), brazilski pesnik i polemičar, jedan od utemeljivača brazilskog modernizma, autor “Kanibalističkog manifesta” iz 1928. [prim.prev.]
  3. Aimé Césaire (1913-2008), francuski pesnik, autor i političar sa Martinika. Jedan od osnivača pokreta Négritude u frankofonoj književnosti. [prim.prev.]
  4. Franz Fanon (1925-1961), francusko-alžirski psihijatar, filozof, revolucionar i pisac, čiji su radovi uticajni u polju post-kolonijalnih studija, kritičke teorije i marksizma. Poznat kao radikalni egzistencijalistički mislilac na teme dekolonizacija i psihopatologije kolonizacije. [prim.prev.]
  5. Edouard Glissant (1928-2011), pisac, pesnik i kritičar sa Martinika, jedna od najvažnijih figura karipske misli.Član Négritude grupe, i očinska figura u grupi Créolité. [prim.prev.]
  6. Walter D. Mignolo, argentinski semiotičar, profesor na Duke Univerzitetu. Bavi se semiotikom i književnom teorijom, s posebnim akcentom na istraživanje koncepata globalne kolonijalnosti, geopolitike znanja, border thinking-a i pluriuniverzalnosti. [prim.prev.]
  7. Roberto Fernandez Retamar, kubanski pesnik, kritičar, esejist i predsednik u Casa de las Américas. [prim.prev.]
  8. Eduardo Galeano, urugvajski novinar i romanopisac, dobitnik Internacionalne nagrade za ljudska prava 2006. [prim.prev.]
  9. Sub-comandante Marcos, pisac, politički pesnik i anti-kapitalista, portparol Zapatista Vojske za nacionalno oslobođenje, meksičkog revolucionarnog pokreta koji se bori za prava urođeničkih naroda u Meksiku. “Marcos, kvitesencija anti-liderstva, insistira na tome da je njegova crna maska ogledalo, tako da je ‘Marcos gej u San Francisku, crnac u Južnoj Africi, azijat u Evropi, Čikano u San Ysidro-u, anarhista u Španiji, Palestinac u Izraelu, Maja Indijanac na ulicama San Cristobal-a, Jevrejin u Nemačkoj, Ciganin u Poljskoj, Mohawk u Kvebeku, pacifist u Bosni, žena sama u metrou u deset uveče, seljak bez zemlje, član bande u slumovima, nezaposleni radnik, nesrećni student, i naravno Zapatista u planinama’. Drugim rečima, on je prosto mi: vođa kakvog smo tražili”. (Naomi Klein) [prim.prev.]
  10. Leonardo Boff, brazilski teolog, pisac i filozof, poznat po aktivnoj podršci siromašnima i isključenima. [prim.prev.]
  11. Kreolizacija: koncept koji se tradicionalno vezuje za afro-američke kulture, koje nastaju kao posledica mešanja starosedelaca i evropskih doseljenika i njihovih jezika i kultura, do kojeg je došlo usled kolonizacije, ropstva i migracija u Novom svetu i koji za krajnju posledicu ima stvaranje novih pluralnih identiteta. Termin se može odnositi i na jezičko mešanje kojim se od više jezika dobija jedan novi. [prim.prev.]