- Peščanik - https://pescanik.net -

Manje od ovoga, više od onoga

 
Radio emisija 18.11.2005, govore: Vera Marković, Miloš Marković, Jelica Greganović, godišnjica pada Vukovara.

 
Svetlana Lukić: 18. je novembar, za tri dana će biti Aranđelovdan, ali onaj specijalni Aranđelovdan, koji će buduća pokoljenja Srba pamtiti po tome što će biti doneta rezolucija o Kosovu, kojom ćemo još jednom pokazati da kada biramo između dva zla, uvek izaberemo oba – za svaki slučaj.

Sabraće se, dakle, u ponedeljak u Skupštini sve sveto i čestito, počev od onih koji su doveli do rata i kapitulacije u Kumanovu, pa sve do onih koji su dobrovoljno, ničim izazvano pristali da još jednom ukratko, i ovaj put bez oružja koje nam je oduzeto, pređu put od Gazimestana do Kumanova. Ovaj Aranđelovdan će biti Koštuničin Gazimestan. Na sreću, oružane bitke su isključene, isključio ih je iz opcije onaj što mu je glava teška pola tone. Da nije, ovaj što nas stalno sabira oko sebe i DSS-a, poveo bi rat za odbranu srpskog Jerusalima, a blagosiljao bi ga lično patrijarh, koji nam je sa sve svetim Sinodom već poručio da će eventualno odvajanje Kosova značiti njegovu okupaciju.

Dimitrija Rupela Slovenci su zvali raketa bez navođenja, nisu znali šta će i kada ovaj da izjavi. Naša raketa bez navođenja, predsednik Tadić, je svašta ispričao u Moskvi, gde je opet bio u crkveno-državnoj poseti. Da li mu je slovenska krv udarila u glavu ili ga je inspirisala neka lepa Ruskinja koju je sreo šetajući se po Crvenom trgu, tek odande nam je ‘ladno poručio da Kosovo treba podeliti i pri tome se pozvao, ne na Ćosića, nego na Zorana Đinđića. Kao, to je i bila Đinđićeva ideja, a poznato je kako je on, Tadić, veran sledbenik i poštovalac ideja Zorana Đinđića. On je u stvari isto što i Zoran Đinđić, samo mnogo lepši.

Tadić je, naravno, posetio i moskovskog patrijarha Alekseja, to je, kako kaže moskovski patrijarh, treći put kako se njih dvojica sastaju u ove dve godine. Kao da mu je naš predsednik već pomalo dosadio. Međutim, ne zna on kako je našem patrijarhu, koga predsednik posećuje kad god mu se ukaže rupa u satnici. Osim plana o podeli Kosova, Tadić je ove nedelje izašao sa istinom na videlo i kada je u pitanju Ratko Mladić. Kazao je da se, citiram – Mladić krije u šumama negde oko granica Srbije, da ga ne krije vojska, nego general dobro poznaje teren jer je tamo ratovao, a i jako je lukav. Što bi rekao Tadićev veliki prethodnik Čerčil – glupost je nešto što svako ima pravo da kaže, ali nek’ je bar ne izriče sa dostojanstvom.

I naš najnoviji aranđelovski krstaški rat za Kosovo će propasti, Priština neće biti oslobođena, pitanje je samo kako ćemo ovaj poraz iskoristiti. Negde u vreme onih ranijih, pravih krstaških ratova počinje uspon zapada i to zahvaljujući nekolikim okolnostima: izgubljena je nada u skori dolazak carstva Božijeg na zemlju, uspostavljen je mir u evropskim gradovima posle vekova borbi i razaranja, ponovo su otvoreni sredozemni saobraćajni putevi. Dakle, nisu osvojeni ni Sveti grob, ni Konstantinopolj, ali su iznova uspostavljeni trgovački putevi ka istoku.

A kad se završi sve ovo sa Kosovom, koji trgovački put će nama ostati? Sledećih godinu dana će sve počinjati i završavati se sa aranđelovdanskom rezolucijom. Kad to prođe mi ćemo pitati – a sad da vidimo šta je sa privatizacijom, a oni će nam reći – e, pa to je već gotovo. Delta je kupio 20.000 hektara zemlje, Radulović C Market i tako dalje, sve je rasprodato, a vi ste kmetovi na njihovim imanjima. A sad svi na svoje radne zadatke. Eto, tako će nam reći.

Slušate Veru Marković iz Socijaldemokratske unije.

Vera Marković: Dokument koji je sročila vlada zapravo nema nikakvog sadržaja i po meni, ne treba ni da ga ima. Oni traže mandat od skupštine Srbije da vode pregovore i to je u redu. Ono oko čega treba da se angažuje skupština, to je sastav pregovaračkog tima. Čini mi se da, osim predsednika vlade i članova vlade, te pregovore treba da vode i predstavnici društva, pošto je društvo organizovano i vrlo zainteresovano za mnoge od tih tema. Što se tiče političkog dela pregovarača, oni ne treba da budu, po meni, isključivo iz Demokratske stranke Srbije, kao što ima izgleda da će biti, nego treba da budu upravo iz onih stranaka koje imaju drugačiji stav. Mi smo videli da je predsednik vlade razgovarao prvo sa radikalima i socijalistima, znači tu nema spora između njih, prema tome, socijalisti i radikali ne treba ni da budu predstavljeni, nego oni koji imaju drugačiji stav. Znači, oni čije političko delovanje u Srbiji sada deluje onako strašno subverzivno, oni koji kažu da je u Kumanovu potpisana kapitulacija Srbije na Kosovu. Ovde se svi vraćaju u 99. i kažu kako bi oni sada modifikovali to što je tada potpisano. Tu su prvi socijalisti i radikali, koji su to potpisali i prihvatili i doveli do toga korišćenjem sile na Kosovu.

Trebalo bi čuti onaj drugi deo i političke scene i drugi deo društva. Postoje u našem društvu organizacije i pojedinci koji imaju izuzetno dobre kontakte na Kosovu. Srbijansko društvo i kosovsko društvo treba da naprave neki sporazum zbog toga što Kosovo i kad bude nezavisno, uslovno ili bezuslovno, ostaće tu gde jeste. Znači, treba pacifikovati granicu između Srbije i Kosova i treba rešiti ona pitanja koja su prioritetna, a to su pitanja bezbednosti, i to ne samo bezbednosti sakralnih objekata i Srba koji žive na Kosovu. Ranije je bezbednost značila samo jedno – dosta vojske na granicama, dosta oružja i jasno opredeljenje oko toga ko su nam potencijalni neprijatelji. Sada, i to se potvrđuje ovim događajima u Francuskoj, koncept bezbednosti odnosi se pre svega na ispunjavanje ljudskih prava u samoj zemlji, znači i nacionalnih i ženskih prava i svega onoga što čini korpus ljudskih prava građana te države. Država koja ih ne ispunjava na adekvatan način nije bezbedna i to se pokaže. Znači, bezbedna Srbija, bezbedno Kosovo biće samo onda kada se dva društva međusobno prepoznaju.

Neki se već i poznaju, odmah ću reći i imena. Znači, neko ko dobro poznaje situaciju tamo, ima dobre kontakte, ima sagovornike za teme koje su zajedničke za Srbiju i za Kosovo, to su Sonja Biserko, Nataša Kandić, Staša Zajević. To su osobe koje jako dobro komuniciraju i koje otvaraju ona pitanja ovde i tamo koja su bolna za obe zajednice, ali se moraju prevazići da bi ta dva društva napredovala. To bi bio potpuno drugačiji pristup pregovorima. Predsednik vlade je posredno biran, ali pošto je biran u parlamentu on ima legitimitet za te pregovore, međutim nemaju ga zaista  svi ti savetnici, pogotovo ako su čvrsto vezani za samo jednu partiju, koja u biračkom telu ima vrlo mali obim podrške. Prema nekim novijim istraživanjima oni su čak blizu cenzusa. To onda nije u redu, da neko ko nosi 5% ili 7% podrške birača u javnom mnjenju, odlučuje o sudbini svih tih birača, odnosno o sudbini jednog dela, kako kažu budući pregovarači, suverene teritorije Srbije.

Neka proba neko od njih da kroči na teritoriju Kosova, pa da vidi da li Srbija tamo ima suverenitet ili nema. Što se tiče Prištine, i oni govore o suverenitetu, međutim, svaku odluku njihovog parlamenta mora da apostrofira njihov patron, da kaže da li je ta odluka u redu ili ne. Isto tako je i u vezi sa našom rezolucijom, ona će biti prihvaćena u ponedeljak u skupštini Srbije, u smislu da neko ima mandat za pregovore, u kojima će pokušati da dobije suverenitet Srbije nad Kosovom. Ali kad pogledamo drugi korak posle toga i čujemo šta je U Americi rekla Sanda Rašković-Ivić – mi se zalažemo za suverenitet i teritorijalni integritet Srbije, a to je jedna stolica u Ujedinjenim nacijama, meni je to zaista smešno i totalno neodgovorno. To nije ono što građani Srbije žele, oni žele pre svega bezbednost Srba koji žive na Kosovu, žele prolazne granice. Suština pregovora je da se razgovara o tome kako će dva društva da žive jedno pored drugog, da jedno drugom ne budu opasnost i bezbednosni izazov, već da sarađuju.

Mogu da zamislim referendum na kome će nas pitati – da li pristajete da nam otcepe deo teritorije. Patrijarh je već rekao da bi to bila okupacija. Izgleda da on od 99. nije čitao novine. Zašto bi nam neko sada poklonio Kosovo koje u međuvremenu nije bilo naše. I to je u stvari bilo veliko olakšanje izuzimajući brigu za Srbe na Kosovu. Ako te pregovore zamislimo kao partiju karata u kojoj jedan igrač koristi samo floskule, znači igra karte zavezanih očiju, a onaj drugi ima iza leđa veoma dobru podršku, onda će to na kraju izgledati tako što će onom prvom na kraju neko skinuti povez i reći mu – evo, na talonu je ostala jedna karta. Onda će se on uvređeno dići od stola i reći – ja tu kartu ne mogu da prihvatim i onda idemo na referendum gde nas pitaju – da li vi pristajete da se otcepi Kosovo. I mi treba da izađemo i kažemo – ne, mi ne pristajemo. I šta posle toga? Da li onda pada vlada, da li neko drugi treba da nadoknadi ovo vreme koje je vrlo bitno za rešavanje čitavog niza pitanja.

Ono što se danas često govori je da smo mi sada demokratsko društvo. To za mene ima samo jedno značenje a to je – da je sada 99, mi ne bismo potpisali Kumanovski sporazum. I tu počinje cela nevolja, zato što se podiže nacionalistička temperatura i kod građana se stvara privid da će Kumanovski sporazum biti pocepan i da je moguće vratiti se u period pre 99, da ćemo ponovo odlučivati o Kosovu na način na koji je odlučivano tada.

Naravno da je malo ljudi koji bi uzeli oružje i išli na Kosovo da brane srpska prava, toga nije bilo ni pre 99. Ljudi ni tada nisu bili zainteresovani za to, osim onih koji su na Kosovu radili to što su radili i neki od njih su sada pod ozbiljnim optužbama za ratne zločine i pljačkanje stanovništva, što albanskog, što srpskog. Dakle, to podizanje nacionalističke temperature neće se završtiti ratom na Kosovu, nego jednom bolnom traumom i opet zaustavljanjem razvoja Srbije. Znači, Srbija mora da se okrene sebi, da vidi šta postoji u ovoj našoj zemlji, dokle smo došli sa tranzicijom, šta je sa javnim preduzećima, da li se nešto privatizuje, ne privatizuje, u kom pravcu ide ova država, gde mi stojimo vrednosno, šta je sa tim antifašizmom. Jesmo li mi fašistička ili antifašistička država? Kako to da kada se dogodi neonacistički ispad, istog momenta ne ustanu svi da kažu – ovo je zemlja u kojoj takve stvari ne mogu da se govore. A ne da izađe neko iz takozvane legitimne stranke i da kaže – taj koji je dobio batine je krpa od čoveka.

Neke stvari ne bi smele da se izgovaraju, ako se kunemo da smo demokratska država. A to definitivno nije tačno. Situaciju u Novom Sadu stvorilo je podizanje nacionalističke temperature, a ne to što je na dan kada je primereno održati antifašističku tribinu neko održao antifašističku tribinu, kako se u javnosti prikazuje. I istovremeno se odmah kaže da su oni koji su antifašisti isto kao i fašisti – oni su ekstremisti. Ej čoveče, govori se o jednoj fundamentalnoj evropskoj vrednosti. Dakle, podizanje nacionalističke temperature zbog svega što se trenutno događa u vezi sa Kosovom i Crnom Gorom rađa takve situacije i mislim da je trenutak za veliki oprez. Mislim da bi društvo trebalo da se tome odupre organizovano. Ako već neće država, a država izgleda neće. Ono spektakularno hapšenje je bilo iznuđeno i danas se tek provuklo kroz medije da kolovođa te akcije nije zadržan mesec dana u pritvoru. On je platio 1000 dinara za dva šamara. Sledeći put će platiti  5000 da lupi deset šamara, možda i unapred, zašto da ne.

Znači, ako država to ne može da reši, to će uraditi društvo. Kada društvo to radi, to nije tako dobro kao kada to radi država, zato što država ima sredstva prinude. A ako ih država ne koristi u tom pravcu, koristiće ih u suprotnom sprečavajući nas, društvo da se branimo od fašizma.

Tadić se poziva na ono što je Đinđić hteo u nekoj davnoj fazi, kada je hteo da otpočne razgovore o Kosovu. I on je u javnosti slobodno govorio o svim tim idejama računajući da će se kroz sukob različitih ideja, raspravu i argumentaciju doći do nekog stava. Ja ne mogu da zamislim Đinđića kako sedi u nekom zamračenom kabinetu i piše neku rezoluciju, pa onda organizuje njeno prihvatanje u skupštini Srbije, pa malo ode do Hilandara ili da vidi patrijarha. Apsolutno ne mogu to da zamislim. Ideja o podeli Kosova je uvek bila ideja jednog jedinog čoveka, svi znamo ko je, to je Dobrica Ćosić. To je njegova ideja i ona je potpuno suprotna onome što je kontakt grupa postavila kao okvir za pregovore. Ta ideja neće biti prihvaćena. Ali  čini mi se da je pritisak intelektualne ili političke javnosti koja ćosićevski razmišlja dosta jak i žao mi je što je Tadić izneo baš tu ideju.

Kada govore o potpunoj decentralizaciji, oni podrazumevaju da se ona odvija po etničkim linijama. To nije moguće i to znaju i poslanici sa te srpske liste. Kad smo bili u Prištini u junu mesecu, videli smo se sa većim brojem njih. Oni prihvataju decentralizaciju na način na koji se ona inače sprovodi – gde Srbi čine većinu, oni će imati lokalnu vlast, to je potpuno u redu, a tamo gde čine manjinu, imaće zaštitnu kvotu i obezbeđen način za ulazak u mehanizme lokalne vlasti. Ali decentralizacija po etničkim linijama bi značila saterivanje Srba u jedan mali tor, koji bi bio na severu Kosova. To bi značilo zatvorena vrata za sve Srbe raseljene sa Kosova ili bi oni isto tako morali da se naguraju u taj tor. Etnička decentralizacija podrazumeva da će Srbi na Kosovu imati svoje zdravstvo i školstvo. Sad zamislite da nekoga u nekom delu Kosova zaboli stomak i da bi stigao kod specijaliste  Srbina, on mora da ide u Kosovsku Mitrovicu i usput može da umre. A u tom mestu gde ga je zaboleo stomak postoji hirurg Albanac. Da li je to sudbina koju oni žele Srbima na Kosovu? Dakle, decentralizacija po zdravim, normalnim, modernim standardima je ono što je potrebno Srbima, integracija u kosovsko društvo i što manje gledanja u Beograd.

Svetlana Lukić: Slušate Veru Marković iz Socijaldemokratske unije, još nekoliko reči o omladini srbskoj, Nacionalnom stroju i akciji policije.

Vera Marković: Pomenula sam izjednačavanje antifašista i fašista u javnosti, u smislu da su i jedni i drugi ekstremisti. Onda su ekstremisti i oni koji kažu da je Kosovo nezavisno od Srbije. Dakle, ekstremisti su svi ljudi koji iskažu drugačije mišljenje. Ta težnja da svi uđemo u neku kohabitaciju oko praznih floskula je ono što mene zaista plaši, jer svaki drugačiji glas biće sve grublje osuđivan, u to sam sigurna. Kamera koja je snimala to hapšenje očigledno je bila naručena, mislim, nijednu policijsku akciju vi ne možete da snimate. Akcija je snimana da se javnosti pošalje signal da je ovo efikasna država, koja sa takvim stvarima izlazi na kraj. Da izlazi na kraj, onda bi vođu ponovo priveli i odredili mu taj pritvor od mesec dana dok traja istraga. Oni to nisu uradili, znači to je bio samo spektakl za jedan dan. Po ikonografiji, to je trebalo da podseti na Sablju, zbog toga što je sada ljudima koji su na vlasti jasno da su se građani osećali jako sigurno za vreme Sablje.

To što je ljudima koji su bili hapšeni za vreme Sablje isplaćena odšteta, nije uverilo građane da su ti potezi bili pogrešni. Dakle, ljudi su se osećali bezbedno, nestala je droga iz školskih dvorišta, nestali su oni kratkovrati, kratko ošišani mladići sa ulica. Mislim da oni idu za tim sentimentom, da su napravili nešto što je trebalo da liči na reprizu Sablje, ali jednokratno i bez njenih efekata. Ti ljudi će biti neko vreme u zatvoru, tiho će biti pušteni kući, jer su to, kako je već navedeno u nekim komentarima, zbunjeni mladići. Nemam dokaza, ali sigurna sam da je bilo poziva premijeru iz Evropske unije ili iz OEBS-a i da su mu ti ljudi rekli – šta je vlada uradila u vezi sa tim. I onda je napravljena ta pokazna vežba sa snimanjem reprize Sablje. I sigurna sam da će na tome da se završi. Sve mi to izgleda jako veštački, za jednu upotrebu, manifestovanje nečega čega u suštini nema.

Verujem da će nacionalistička temperatura rasti i da će broj incidenata, kakav je bio u Novom Sadu, rasti. Postoje i incidenti koje proizvode sami ministri iz vlade, recimo, ministar Velja Ilić. I onda njegov kolega Jočić kaže – pa s obzirom na to koliko radi na izgradnji Srbije, on može da govori šta hoće. To je stav te vlade. E sad, ko će još da se prepozna kao osoba ili organizacija koja ima pravo da radi šta hoće i da govori šta hoće. Ja mislim da će takvih biti mnogo i mi idemo prema jednoj opasnoj situaciji, budući da idemo prema jednoj ozbiljnoj traumi. Vlada ne čini ništa da umanji posledice one situacije kada ostane ona jedna karta na stolu. Suprotno od toga, vlada pripušta i crkvu i sve ono što je ekstremno da stvori ambijent u kome vlada, navodno, rešava ogromne nacionalne probleme na jedini mogući način zastupajući legalizam i teritorijalni suverenitet.

Šta me briga šta će da radi premijer? On je premijer, to jeste, priznajem, ali ne može to pitanje da rešava čovek koji je na čelu stranke koja ima tako mali ugled i malu podršku u javnosti. On mora da traži, ne od patrijarha, nego od ljudi koji politički misle u ovoj zemlji, da iznesu svoje ideje i da se onda u toj konkurenciji ideja dođe do rešenja.

Istraživnja pokazuju da građani Srbije u ogromnom broju sada osećaju da im nedostaje premijer Đinđić, njegova energija, njegova vizija, čak i oni koji nisu bili pristalice njegovog načina. Građani u većini ocenjuju da je tranzicija zaustavljena, da nemaju nikakvih naznaka po kojima bi znali kuda Srbija ide ovog trenutka i koliko će to da košta, šta se traži od svakog od nas lično – što su kod premijera ipak znali. To daje dovoljno prostora za borbu. Prosto, za Srbiju se treba boriti i Srbija zaslužuje da se za nju borimo, za svakoga od građana, samo da oni prepoznaju jedni druge kao različite, da prihvate različitost i da u tim svim silnim traumama koje su preživeli prihvate da je neko imao drugu vrstu traume zbog toga što je gej ili zbog toga što je druge nacionalnosti. I da kažu – njegova trauma nije ništa drugačija od moje, svi mi zbog nečega patimo, bilo zato što nam se ne priznaje različitost, bilo zato što Srbija još uvek nije ušla u razvoj. I to siromaštvo je isto tako ogroman problem, i za vrednosno pomeranje i za prihvatanje različitosti, jer kad vlada siromaštvo, svako je jedan drugome ne konkurent, nego neprijatelj. Kada postoji razvoj, ljudi su konkurenti i to stvara dobar entuzijazam, a kada je siromaštvo veliko kao što je ovde i kad se ne zna u kom pravcu društvo ide, onda su oni jedan drugom neprijatelji.

Svetlana Lukić: Slušate kolumnistu lista Ekonomist, Miloša Markovića.

Miloš Marković: Ovde je jeftino biti neka vrsta PR-a bilo kog političara zato što su apsolutno svi tako spremni da zamene teze, da ne pričaju o suštini, a onda i javnost to vrlo hladno prihvata. Pitate Velju Ilića za lokomotive, a onda on kaže dva-tri puta bre, opsuje dva-tri puta i onda svi raspravljamo o tome da li je on primitivan. A šta je s lokomotivama? To nema veze, to istog trenutka prestaje da bude važno. Ista priča važi i za pregovore sa MMF-om. Izađe Labus, kaže kako je on spasao pregovore u trenutku kad se njima smučilo, a navodno se i našoj delegaciji nešto smučilo. Ne znam šta im se smučilo, jedino ako nisu pojeli nešto pokvareno, tako je moglo da im se smuči. I onda on kaže da je spasao pregovore, koje ćemo nastaviti. Kako su ih nastavili, sutradan je delegacija MMF-a otišla.

I sad mi opet pričamo o tome da li je Labus bio taj čovek koji je spasao pregovore i niko ne priča o čemu su ti pregovori. Prvo, reč pregovori je teški eufemizam za nešto što ljudi donesu iz sveta, pa onda dođu da provere da li su za svoj novac dobili ono što im je obećano. Dakle, nikakvih tu pregovora nema. Labus, Dinkić, Jelašić mogu da pričaju beli dan do podne kako su oni neki ravnopravni sagovornici, ali nisu, ni blizu. I ta gomila obmana apsolutno prolazi kod naše javnosti. Taj Jočić može da kaže kako Velja radi svoj posao, ali mi vidimo samo 2 kilometra puta i ne znamo koliko je tu ušlo para, odakle, da li je to možda rađeno duplo skuplje nego što je trebalo da bude. Jeste, postoji 2 kilometra puta, ali da li je za te pare moglo da se napravi 10 kilometara puta ili ne znam ni ja koliko. Da li je posao morao da se da tom ko je radio ili nekom drugom? Sve to mi ne znamo.

Socijalni mir je opet eufemizam za održavanje na vlasti. Dakle, socijalni mir treba nekome da bi on ostao na vlasti, ništa drugo. Oni ni o čemu drugom ne misle i ja mislim da je ta politika potpuno besmislena, mislim, to zavlačenje sveta, ta naša šumadijska pamet – čovek zažmuri na jedno oko, pa kao sad će nekoga da prevari. Nećeš prevariti nikog, jer ne možeš da ga prevariš. Tu nema onoga – ja zažmurim na jedno, pa on zažmuri na drugo oko, pa ćemo da se nađemo negde na pola. Ljudi iz sveta jednostavno drže samo do onog što tamo piše, drže se toga kao božijih zapovesti. I oni proveravaju da li je to ispunjeno ili nije. Nemam nekakve iluzije o MMF-u i uopšte o tim svetskim finansijskim institucijama, oni zaista dele recepte i potpuno im je svejedno da li je to Južna Amerika, Evropa, Afrika, Azija, žuti, beli, crni.

Kao kad odete kod lekara i on kaže – uzmite aspirin, a ne pita vas da li ste možda alergični na aspirin. Tako ni ovi ne pitaju, oni samo hoće da imaju neku vrstu mira i kad vide da se u globalnom smislu pravila ne poštuju, oni kažu – hoćemo budžetski deficit toliki i toliki ili hoćemo budžetski suficit. Ako to ne ide kako treba, oni pitaju – zašto, pa im vi objasnite – znate šta, kod nas ima puno penzionera, oni su veliko glasačko telo, pa prosveta je osetljiva, zdravstvo je osetljivo. Oni kažu – izvinite, ali mi ćemo da vam propišemo šta da radite i u zdravstvu i u prosveti. Ako ne ide drugačije, oni će to na kraju spustiti do tog nivoa da će reći – u ovoj školi ova tri profesora dobijaju otkaz, ovima se smanjuje plata. Oni nemaju drugog načina, ako im ne ispunite one globalne zahteve, oni će ići sve niže i niže i niže i na kraju će – sva je sreća što jedino Englezi voze levom stranom, jer da voze i ostali, na kraju bi nam rekli – slušajte ljudi, morate da vozite levom stranom.

S te strane su ove stranke koje govore da smo mi neka vrsta kolonije u suštini u pravu. Problem je jedino što to što oni nude vodi ka tome da budemo još gora kolonija, da budemo pod okupacijom. Ali da jesmo kolonija, jesmo, mi smo na izvestan način ista vrsta protektorata kao i Kosovo, kao i Bosna, bez obzira što trenutno ovde nema njihovih vojnika. Verovatno svet nema drugog izbora, ne može drukčije sa nama, to je tako.

Ni Hag nije morao da postoji, mi smo mogli sami to da uradimo, ali mi smo uradili ono drugo pre toga i posle nismo imali snage da prelomimo i kažemo – e, sad ćemo da razgovaramo o tome šta smo uradili. Naravno da smo mogli da uradimo hiljadu stvari, mi to možemo i danas. Ne znam, skoro sam

napisao ili nekom rekao, na pitanje kako će se nastaviti pregovori sa MMF-om – pa da uhapsimo Ratka Mladića. To je nešto što bi omekšalo stvari, bez obzira što MMF nije institucija koja je povezana direktno sa političkim institucijama, ali to bi bio signal. Pa, kaže, to bi bilo privremeno rešenje. Pa dobro, privremeno. A šta ćemo posle – pa posle ćemo da uhapsimo Rašu Karadžića. Kad bi mi to mogli da prelomimo, to bi bilo potpuno druga priča. Naravno da smo mogli da uradimo hiljadu stvari i u ekonomiji i svuda, ali vlast je vlast, jedina ideja joj je da opstane ceo mandat, valjda im je to dovoljno da izbore sve svoje privilegije, pozicije, pare i tako dalje, jer oni posle ove četiri godine zaista nemaju na šta da računaju, nijedna od tih pet stranaka koliko ih je sada na vlasti.

Ni za DSS nisam potpuno siguran da će, ako ga ne spuste na 3%, uopšte preći cenzus. I onda se drže za te svoje četiri godine kao davljenik za slamku. Niko nema ovde snage da, kad dobije mandat, kaže – ljudi, neću da vas pitam ništa, uopšte me ne interesujete, dali ste mi četiri godine, a sad ću da vam – dobro, da ne upotrebim neki ružan izraz. Mislim, možda je pokojni Đinđić imao tu prosto snagu da to kaže – dali ste mi četiri godine, pitajte me posle četiri godine, a da li ćete za to vreme da patite ili ne, nemojte me pitati. A posle četiri godine, ako smo toliko zabrljali, što kažu, obesite nas, u redu je. Ova vlast nije od te vrste, ona nema snage za to, ona baulja okolo, pristaje na mnogo više stvari. Đinđić sigurno na pola tih stvari ne bi pristao, ljudi bi imali preko puta sebe pregovarača koji je jak. A ovi tako, drže ravnotežu, mora i međunarodna zajednica da ih voli, a mora i narod da ih voli, pa sad narod ubeđuju kako oni zezaju međunarodnu zajednicu, a međunarodnoj zajednici objašnjavaju kako njih zeza narod.

Nije mi jasno kako taj Dinkić može da priča sa ljudima sa kojima nikada nije hteo da priča. On je upao u socijalističku Narodnu banku sa heklerima, kao što svi znamo i nismo imali ništa protiv tog trenutka kad je upadao, neka je upadao, šta sad, to je bilo takvo vreme i gotovo. Ali kako sad može da računa na njihovih ne znam koliko glasova i da im se udvara. Kako on može da sarađuje sa jednim Vukom Draškovićem, koji je iz svoje sujete odbio 5. oktobar, po principu – ako nije moj, 5. oktobar onda nije ničiji. A Mlađa je zaista bio u vrhu svega što se tada dešavalo. I kako on može sad da računa na takve ljude, ako je on budio Koštunicu sa Đinđićem i sa Čedom, išli su da mu zvone na vrata, da ga drmaju, umivaju, kuvaju kafu – hajde, Vojo, izađi, čeka te narod. I sad on može da pristane da ostane u takvoj vlasti.

Tu počinju te laži i oni prvo sami sebe lažu, pa lažu okolinu, pa kad se tako lepo skupe, tek izlagati narod nije nikakav problem – tako se te laži šire. Gebels je izmislio ono o sto puta ponovljenoj laži koja postaje istina. Ovde je fenomen to što ne treba sto puta da se ponavlja, ovde je dovoljno jednom da se kaže i gotovo je, teze su zamenjene. Dakle, nije problem u lokomotivama i vagonima nego u tome da li Velja psuje ili ne psuje. I onda ćemo mi kao prava mačo populacija, naravno, kakvi smo svi balkanski, da se opredelimo i da kažemo – ma nek’ šutne novinara.

Sad idu i ti razgovori o budućem statusu Kosova. Prvo treba biti načisto  s tim šta je sadašnji status Kosova. Onda imam utisak da se kod nas, onako iz inata, insistira na izrazu – Kosovo i Metohija. Šta znači Metohija? Metohija znači crkveno imanje i trebalo je od prvog trenutka insistirati na tome da je crkva tamo imala svoje posede i da je to imovina koja mora da ostane u njenom posedu. Najčistije je stati iza imovinskih odnosa. Bilo mi je neverovatno kada sam posle ne znam koliko godina čuo da oni, kaže, i dalje uzimaju struju od nas. Zašto uzimaju struju? Hajde da utvrdimo sadašnji status Kosova, priznaj ga takav kakav je, pa onda pitaj što bismo mi slali struju, koju oni ne plaćaju. Baš me briga, neka ne plaćaju oni, neka plaćaju Ujedinjene nacije, neka neko to plaća, ali ne mi. Ali ta priča o statusu, pa da li će na nekom papiru da piše da je to uslovna nezavisnost. Kakva uslovna nezavisnost, to nikakve veze nema sa onim ljudima tamo.

Gledaj ono što jeste i što niko u svetu ne može da ospori – jesam ja tamo imao stan, jesam. Jesam li ga otkupio po zakonu, jel’ mi se neko uselio u stan – pa ne može, to je moj posed. I to je najjednostavnija stvar, jedina oko koje treba insistirati u tim pregovorima. Niko to ne pominje, pominju manje od ovoga, više od onoga, to je neka poezija, neke lirske ili epske formulacije koje ne znače ništa. Meni bi pregovarački tim mnogo više odgovarao ukoliko bi bio sačinjen od pravnika, ekonomista i tako dalje, a ne od političara. Da oni jednostavno prvo utvrde sadašnji status, šta je to – protektorat, to je jasno. Jel’ mogu da se vrate ljudi tamo, mogu ili ne mogu? Jesu njihovi stanovi njihovi ili nisu njihovi? Jesu njihove njive njihove ili nisu njihove? E, to treba utvrditi i tu nema boga, nema te međunarodne zajednice koja može da kaže – e više nije tako. Niko ne može da kaže – znate šta, jeste taj Petar Petrović živeo u tom stanu, ali mi kao Ujedinjene nacije odlučujemo da će tamo da bude Beriša ili ne znam ko. To Ahtisari sigurno prvi ne bi mogao da proguta. To je ono od čega se počinje, to je osnovno, a manje od ovoga, više od onoga, to su prazne priče.

Kad bi neko to nekome objasnio i pitao ga na ulici – čekaj, stani dečko, stavio si kokardu, nosiš krstaču, sve je to u redu, hoćeš Kosovo, hoćeš da ideš da gineš za Kosovo, čekaj, a to te košta svakog dana toliko i toliko. On će onda da kaže – e brate, pa neću ja to da plaćam. Pa, čekaj, idi tamo, gini odmah, pa završi taj posao ili kaži neću da plaćam, vrlo jednostavno. Tamo ćeš, naravno, da pogineš bezveze, a ovde ćeš makar nešto da uštediš, staviš sebi u džep, vodi devojčicu u kafić, u bioskop, nešto uradi s tim.

Ja sam bio ubeđen da je to relativno benigna stvar, da su to klinci koji hoće da se pokažu, međutim, bojim se da, s obzirom na ekonomsku i socijalnu situaciju, ako ta deca ostanu nezaposlena, ako nemaju od čega da žive, zaista se bojim da ta deca u jednom trenutku mogu da polude. Mislim, ako im neko pokaže – ej, oni su krivi što ti je tako. Tog ludila već ima, samo je potrebno da neko to još malo pumpa, pa da to ludilo opet postane masovno kao što je i bilo. 15 godina smo gledali masovno ludilo. Ima u ovoj zemlji i te kako sposobnih da ih usmeravaju na taj način, ali bojim se da ti klinci ništa neće dobiti, mogu da idu da poginu. Pa, nemoj, dečko, što da gineš tamo, evo ti ga Brankov most, pa lepo skoči i završi posao, ako ne znaš šta ćeš sa sobom.

Svetlana Lukić: Zanimljivo je to što oni negde znaju da ne mogu da idu da ginu na Kosovo, ali da zato mogu da upadnu na Filozofski fakultet u Novom Sadu. Kao što 17. marta nisu krenuli na Kosovo, znali su da je to nemoguće, nego su opet vijali ljude po Srbiji.

Miloš Marković: Znam, naravno, super, ako neko opet napravi paradu homoseksualaca, razbićemo pedere. Ljudi koji su mirni, kultivisani, koji su došli da pokažu neko svoje opredeljenje, e sad ti izađi i razbij im tamo zube, odlično, baš si heroj. Hajde ako si toliki mangup dođi meni u kafanu, pa mi popij pivo ispred mene, pa ćeš da vidiš šta će da ti se desi. Naravno, oni idu na fizički slabije: studente, žene, homoseksualce. To je i civilizacijski problem, ali kažem, ako neko namerno to krene da usmerava, pa opet budu krivi Albanci, Hrvati, Mađari i koga god nađemo, Romi, nije bitno, toga se bojim, jer tu onda postoji jedan vrlo ozbiljan sukob. Ali nema te vrste svesti da se na to mora reagovati. Kad se tako nešto desi, da neko zakaže za sutra skup – dođite ljudi na Plato. I koliko će da ih dođe, sto ljudi. Prosto nema te društvene svesti, da kažu – čoveče, to se ne radi.

Uvek se setim pokojnog Mladena Delića, kad je prenosio onu čuvenu utakmicu protiv Bugarske u Splitu, pa kad je golman istrčao do pola terena, on kaže – joj Simoviću, to se ne radi. Prosto postoje neke stvari koje se ne rade.

Prošli put sam rekao da me više ništa  ne interesuje. Sad mogu da ti kažem da se u međuvremenu to promenilo. Postalo mi je onako zanimljivo. Prematoriš, dođeš u neke godine i onda kažeš sebi – ili ću da odustanem ili ću da se borim. A ne očekuješ više da će nekad da ti bude dobro i lepo. Pa, rekoh, što ih ne bih zajebavao još 15 godina. Eto, prosto bori se i pokušaj što više ljudi da animiraš da se i oni bore, zato što svi vidimo da ne valja. To mi je taj motiv, kažem – čekaj, dečko, izvini, pa neću da te pustim, pa ne mogu baš da pustim Velju Ilića ili Jočića ili Koštunicu da me prave budalom. Osnovna stvar mi je to što pišem, a i preko toga sve gde mogu i šta mogu radim. Neću, brate, da ih pustim, makar nek’ im malo bude teško. Makar, ako nemam drugog načina, ali nek’ im bude teško, nek’ se malo potrude oko toga da budu vlast, a ne baš onako da dobiju blanko i sastavljaju vlast i niko ih ne dira. E pa nećeš, nećeš.

Svetlana Lukić: Slušali ste Mišu Markovića, kolumnistu nedeljnika Ekonomist. Kao što znate, Janez Drnovšek nas je nekoliko puta naljutio u poslednjih mesec dana. Na svog predsednika ljuta je i naša dopisnica iz Ljubljane, Jelica Greganovič.

Jelica Greganović: Puno ljudi je zauzelo stav – Drnovšek je u pravu,on je  prvi koji nam je otvoreno rekao kako stoji stvar sa Kosovom, hajde da to prihvatimo, pa da počnemo da razmišljamo šta dalje. Za mene je problem što je to uradio Drnovšek. Mislim da bi bilo mnogo normalnije da je to rekao, kada bi to smeo i usudio se, neko od naših političara ili neko od političara u svetu, koje stvarno neko za nešto pita. Ono što je Drnovšek uradio mene podseća na onu nišku – koj te pita brči li se vladika. Ko si ti da istrčiš sa takvim stvarima? U Sloveniji je već prvi njegov nastup izazvao trileme.

Jedna teorija je bila da Drnovšek to radi jer sebi hvata duši mesta u nekoj međunarodnoj instituciji gde će on mirno da sedi, da dobija neku platu i tako završi političku karijeru. Druga teorija je bila da cela stvar predstavlja diplomatski lakmus.To znači da je neka ekipa iz međunarodne zajednice našla čoveka koji je predsednik, ali ne predsednik neke užasno bitne zemlje ili zemlje iz kontakt grupe, i dala mu da odradi nešto što kad bi bilo ko drugi odradio, bi predstavljalo mnogo veći skandal. Ovako, to nekako ostaje u našoj regiji, a mi smo ovde navikli da se čupetamo na raznorazne teme, pa dobro sad i ovo, nije bitno. Treća stvar koju su Slovenci pomislili u prvi mah je bila da Drnovšek  pokušava da se vrati na scenu unutrašnje politike sa koje je svojom odlukom nestao. Naime, on kao predsednik u Sloveniji ima jako, jako ograničene ingerencije, to je do te mere protokolarno da se sve svodi na priču – ikebana, ja i malo rukovanja. Međutim, on je to doveo do te mere da je Vojislav Koštunica za njega pop zvezda.

Drnovšeka nema, on je jednostavno nestao, živi u šumi, ali fizički sada živi u šumi, tako da su mnogi shvatili da Drnovšek pokušava da se vrati i zauzme neku poziciju na domaćoj političkoj sceni. Pitanje je šta je od toga tačno. Meni je na prvi mah izgledalo da on igra diplomatskog lakmusa, to je kao fudbaler koji trči duboko u ofsajd da vidi da li će sudija uopšte da zviždi, da vidi da li će publika da ga gađa flašama. Međutim, moram da kažem da  je njegov drugi predlog za rešavanje Kosova za mene bio problematičan i utoliko što ga je on kao predsednik jedne vrlo sekularne države namenio prevashodno patrijarhu Pavlu. Ja sam se pitala, šta imaš ti s njim da se dopisuješ. Stvar koja je meni najviše zasmetala u njegovom predlogu namenjenom patrijarhu Pavlu je tačka broj 5.

Drnovšek  predlaže nešto što nijedan predsednik države iz Evropske unije ne bi smeo da predloži, da se izbegli Srbi sa Kosova ne vraćaju po dosadašnjoj politici međunarodne zajednice u svoje kuće, već da se vraćaju u tesno naseljena naselja oko pravoslavnih crkava, koje će čuvati međunarodna zajednica. Ja se pitam, dobro, ne bi bilo loše predvideti i neko minsko polja od 5 kilometara. Evropska unija u liku Kristine Galjak je reagovala na prve Drnovšekove predloge, rekavši da Evropska unija ne stoji iza toga. Ali posle toga se desio drugi predlog sa vrlo jasnim zahtevom da se izvrši getoizacija Srba i Evropska unija koja se kune u ljudska prava o tome nije rekla ni jednu reč. Za mene je to skandal.

Ministarstvo spoljnjih poslova Slovenije je reklo da je savetovalo Drnovšeku da ne ide na Kosovo. Njega niko nije zvao od predstavnika međunarodne zajednice, a Albanci ne znam ni da li mogu da ga pozovu u kuću na kafu. Očigledno je, a to je on i rekao, da ga je pozvala Srpska pravoslavna crkva. Drnovšek je dve nedelje ne samo govorio o Kosovu, već je zapisao to što je govorio, ne samo da je zapisao nego je Srpskoj pravoslavnoj crkvi to i poslao, oni su to imali na stolu. Čak je Drnovšek znao tačno i kada da im svoje ideje pošalje, to je bilo onog dana kada je održana sednica Svetog sinoda. Dakle, oni su pročitali sve o čemu smo mi sada pričale i posle svega toga Srpska pravoslavna crkva ga zove u goste i zaprepasti se kad on izjavi nešto što su oni lepo imali na stolu napisano. To je isto kao kad bih ja svog komšiju koji tuče ženu, lupa zidove, prozore i pravi skandale po zgradi pozvala kod sebe na kafu i zaprepastila se kad bi me ošamario, bacio sto kroz prozor i istukao moju decu.

Dakle, u ovom slučaju se radi o tome da sve što je Drnovšek rekao nije uopšte bilo novo. Zbog čega ga je onda Srpska pravoslavna crkva pozvala – zato da se napravi skandal? Ja stvarno ne znam šta bih drugo pomislila. To da nisu znali šta će da se desi je razlog koji ja ne mogu da kupim, kao što, moram da kažem, ne mogu da kupim ni pokušaj ograđivanja slovenačke države od onoga što Drnovšek govori. Slovenački premijer je rekao da je to Drnovšekova neformalna izjava. Ja jednostavno ne mogu da prihvatim argument da država svog predsednika tretira kao neku neformalnu osobu, a njegove izjave kao neformalne. Uprkos ograničene ingerencije predsednik mora da pazi šta radi i šta priča. Ne postoji neformalna izjava predsednika. Ja sam se zavitlavala skoro pa sam rekla, da Drnovšek i ja da sednemo na kafu, pa da mi on isriča recepte za neku pitu ili tortu, ja bih u svoj kuvar napisala – predsednikova torta.

Meni je takođe problem kad se neko prodaje kao stručnjak. Naime, slovenački predsednik uporno ponavlja da je on stručan i da se oseća odgovornim za temu Kosova . Sad, ako ćemo baš o stručnosti, Drnovšek u svom predlogu navodeći spisak manastira za koje predlaže teritorijalnost, da zanemarimo da je manastir Dećani, možda im se ć omaklo, govori o katedrali Bogorodice Ljeviške u Prizrenu. Jedan stručnjak bi teško promašio šta je pagoda, šta je katedrala, a šta se crkvom zove, ako ništa drugo iz pristojnosti bar. I onda, kao za inat odnesu krov baš sa te katedrale, i šta ćemo sad? I ne čuh da je rekao da to nije u redu. Ljudi, to ne sme da se radi, to nije lepo.

Sada se pojavljuju predlozi da se u kontekstu razgovora o nezavisnosti Kosova priča i o privatizaciji. Haj’mo da stavimo na papir koliko su oni nama dužni, koliko mi kredita plaćamo, pa na šta to liči, možda nemamo kontrolu nad teritorijom, ali plaćamo. Pre dve – tri godine, u Sloveniji je delegacija sa Kosova predstavljala tu privatizaciju. Jel’ neko tada mislio da to nije bitno? Neko je tada bio plaćen da zna da će to sada biti bitno. Kada je albanska delegacija predstavila model privatizacije, neki spin off, pojma nemam šta je to, tadašnja potpredsednica slovenačke Privredne komore, Marta Kos, je rekla da lepši model privatizacije u životu nije ni čula ni videla, Slovenija to podržava, oduševljena je i jedva čeka da to krene, ali Slovenija želi ili zahteva da iz te najfenomenalnije privatizacije bude izuzeto 25 preduzeća u koje je Slovenija tokom poslednjih 50 godina ulagala pare. Što mi to nismo rekli? A ne stalno neka mitologija, kao niko se ne pita koliko Zevs plaća struju, plaća li Zevs struju, pošto košta kirija za oblake, to je problem.

Ja sam još pre tri godine imala sve papire o privatizaciji na Kosovu, pa nije to tajno. Ja sam imala spisak prvih 12 preduzeća  koje nameravaju da prodaju. Ja se izvinjavam, ali zašto ih nisu imali ljudi koji su kod nas plaćeni da ih imaju? Alo, bre, stani, čekaj, da vidimo koliko smo para uložili, pošto, pa crtica, hoćete privatizaciju,dobro, a koliko ćemo mi da dobijemo, znate, mi smo uložili toliko i toliko.

Ja očekujem od policije da u trenutku kad neko pravi antifašističku tribinu, kao što je bila ona u Novom Sadu, da ista ta policija pretpostavi da će se tamo  pojaviti i oni drugi, jer ti drugi se bude kao vampiri iz grobova. Videli smo smo sve one što smo mislili da su svoju karijeru završili u filmovima, četnike, ustaše, ovakve, onakve, sve smo videli , samo nije bilo partizana i  šumara, svi drugi su ustali. Dakle, pobrini se kao država, kao grad, kao mesna zajednica, da ne dođe do toga do čega je došlo. Zabraniti, uhapsiti, kazniti, zabraniti.

Imam osećaj da se povodom ovog u Novom Sadu nešto odigralo, kao jedna lepa predstava, neko pokazivanje da ipak u ovoj državi neke institucije rade kada one imaju interes da rade. Drugo, ja ne mislim da je mnogo efikasno hapsiti treći dan. Prema tome, neko je tamo ipak seo pa razmislio, je li nam je u korist da hapsimo, aha, da, biće da je bitno, bitno je, evo, sutra ćemo u 10. Nemam osećaj da je bilo spontano, nemam osećaj da je to isključivo bilo u opisu radnog mesta ljudi za to zaduženih, a isto tako verujem da postoje fašizmi u drugom obliku. Ovaj fašizam je eto takav kao iz filma, pa smo ga prepoznali, a šta ćemo da radimo sa gomilom fašizama koji se pojavljuju, a ljudi su samo drugačije obučeni. Šta, to kao nije fašizam?

Ali ja moram da priznam da se na teritoriji Balkana  te stvari sve češće dešavaju. Bude se junaci zaboravljenih filmova. Pa čekaj, nije Izrael džabe odbio Antu Đapića kad je rešio da ih malo poseti, ne može, zabranjeno, kraj i tačka. Nemoj da misliš da se to ne pojavljuje i u Sloveniji, tamo je pre nekoliko godina za parlamentarnom govornicom jedan pročitao domobransku zakletvu. Problem je u tome što na ovom Balkanu izgleda stvari nisu nešto baš raščišćene. Pa onda italijanska država ove godine finansira snimanje filma, koji predstavlja takvu rasističku propagandu, da bi Gebels ustao iz groba i pljeskao im dva dana kad bi to video.

Film Srce u bunaru je tipična rasistička propaganda i niko u Evropskoj uniji nije rekao – alo ljudi, jeste li vi normalni. Pazi, mi u tom filmu imamo romansku italijansku rasu duguljastih obraza i crne kose, s druge strane imamo vojsku, ne partizana, ne Slovenaca, nego imamo vojsku Slovena koji govore slovenski jezik i koji imaju kvrgave glave i iz nepoznatih razloga su niži od Italijana.To je jedna banda koja liči na one što su pretrčali s Karpata. Za mene je sramota da Evropska unija nije na to reagovala, posebno zbog toga što se taj film desio samo godinu dana posle velikog širenja Evropske unije. U okviru tog širenja, u Evropsku uniju je ušlo oko 60 miliona Slovena, slovenskih naroda, da bi kroz godinu dana ista ta EU ne reagovala na rasistički film, kojim se ti Sloveni predstavljaju kao varvari.

U austrijskom Parlamentu su pre nekoliko meseci izglasali promenu ustava zbog poslanika koji je izlajao nekoliko fašizama i tom promenom ustava  Austrijanci su dosegli da može da se skine poslanik bez mnogo razgovora, kad mu padne na pamet da tako nešto laprda. Ljudi su promenili ustav, sad i odmah.

Fakat je da Slovenci strašno vole da dolaze u Beograd, što su na kraju krajeva pokazali i sad za vreme Evropskog prvenstva u košarci. Radi se o tome da je Beograd veliki grad, u kome oni za sličan ili malo manji novac mogu da nađu mnogo više zabave. Prosto u Sloveniji je statistika problem. U Beogradu se super provedu, a pri tom ne moraju da znaju engleski. Što mi ne brendiramo zabavu? Nismo u stanju da napravimo proizvod koji je sposoban da konkuriše severnije od Hrvatske, ali smo uspeli da napravimo to da se ljudi dobro zabavljaju, dobro jedu, da dobiju nešto što kod kuće nemaju. Pa ajde da to upakujemo u mašnu i proglasimo svojim brendom, ajmo, jel’ to možemo da prodamo, ajmo. Splavovi, na stolove, pod stolove, prasići, pa što da ne, pa ljudi idu u Rio de Žaneiro da se skidaju, pa mahnitaju, dobiju pneumoniju za deset dana i srećni se vrate kući, jel’ tako?

Pa ajmo i mi, šta ima veze, ne vole svi perje. Dakle, da se mi držimo nečeg što imamo, a šta imamo – imamo veliki grad koji u Sloveniji ne postoji, koji  nudi različitim ciljnim grupama različite oblike zabave. Hajde da to upakujemo pa da prodamo, jer očigledno ništa drugo ne možemo da prodamo. Džabe mi pakujemo slatkiće i ne znam šta, i malo kajmaka i cvrc. I uvek nas ukeba fitopatološka kontrola, to dok uradiš, džaba turizam, razumeš, a ovo, zabava, how, yes, no, dođite kod nas da se zezate.

Doduše, s druge strane, od nas nikad turistički radnici neće biti. Ne možeš ti od hajduka da napraviš kelnera, ne možeš, njemu je to, bre, ispod nivoa. Pazi, jedini oblik turizma koji mi poznajemo je presretanje trgovaca na drumovima. Oni traže racionalizaciju, oni traže da im kažeš da ih voliš, da ih ceniš, da su oni dostojanstveni, ja jesam kelner, ali ja ne služim nikome, znaš ti, bre, ko sam ja.

Ali nemoj da misliš da toga nema i u Sloveniji. Imaš Bled i to je pomozi bože. Ali imaš i Bohinj i taj centar Slovenije okružen planinama. Tamo su ljudi generacijama najdalje otišli do prodavnice mešovite robe, jedva su ih dresirali da budu tolerantni prema svemu što ne živi u njihovom selu. To je ekipa koja je živela s ovcama na planini više od pola godine, sad on treba odjednom da se pretvori u nekog ko će da se pokloni. Nas je sramota da prodajemo, nas je sramota da ponudimo uslugu. Ja sam školovana i vaspitavana kao u švajcarskom internatu i taman sam lepo obrazovana da se udam za engleskog lorda i da u 5 pravim čaj i malo popričam o Kafki, Dostojevskom, Kokoški. Šta sam drugo naučila u školi, imam li išta opipljivo u rukama od čeg znam da živim? E, sad ti probaj ekipu koju si prvo drndao sa Dostojevskim da naučiš da bude kelner. Kako? On se u svakom trenutku oseća superiornijim i pismenijim od svake stranke, to nije zgodno. U belom svetu ne možeš da se zaposliš ako si prekvalifikovan, samo kod nas se zapošljavaju šoferi sa fakultetom i doktoratom i vrlo brzo se pokaže da to nije dobro. On mnogo pita, on razmišlja o suštini života. Ti mu kažeš – vozi me, a on kaže – da, ali da li vi razmišljate o tome kako je to relativno. U svetu ne možeš da se zaposliš, oni traže šofera, jesi šofer – jesi, taman školovan za šofere, izvoli i vozi.

Pazi, Legija sedi u apsu i napisao je treću knjigu. Ja bih mu uzela olovku, nema da pišeš ništa. Isto kao što sam govorila da papi ne treba dozvoliti da se vozi automobilom, da ide u bolnicu na operaciju, ne može. Ima sve lepo po dostignućima španske inkvizicije da se obavlja, zabranili su sve što se zabraniti moglo, zabranili su civilizaciji da se razvija, uzeli elementarne slobode, spaljivali, ubijali, zatvarali, zato da bi sad rekli – ups, izvinite, i sad ćemo mi da koristimo sva dostignuća koja smo vam zabranjivali da koristite. E, pa ja se izvinjavam, meni se to uopšte ne sviđa, ne volim. Idi peške, lepo si propagirao da treba ići peške, da su sve ostalo đavolske radnje, motkicu u ruku kao sveti Petar i idi kud si pošao. Operacije, kakve operacije, pa žene su porađali zamotane u džakove da slučajno ne proviri nokat na nozi, ko zna koliko je njih glavu ostavilo zbog toga i sad kao papa 18 operacija, ne može. Idi i moli se.

Tu imaš osećaj kod ovih stvari da su ti sve pooduzimali i sad oni pišu knjige. Čekam da Milošević napravi neku knjigu, sad je možda zauzet malo, malo ta odbrana i tako, ali ja imam osećaj vrlo često da je narod kome pripadam kažnjen za krivicu Miloševićevu i prosto moram da kažem da nisam sigurna da je uopšte i moguća selektivna kazna, i to je problem.Ma  koliko strašno zvučalo, izgleda da je to jedino što je izvodivo. To su strašne stvari.

Kada su se Slovenci pre desetak godina ponadali da će u Madridu ući u krug za NATO, pa nisu ušli, ušli su Poljaci, pojavila se na naslovnoj strani Dela karikatura, koja je prikazivala zgradu na kojoj piše NATO i portira koji gura lepo obučenog Slovenca, a pušta Poljaka koji je obučen samo u gaće. Znaš, to je taj naš problem, jer su oni svima nama objasnili kroz školovanje da mi treba da budemo dostojanstveni, digni glavu visoko, mi možemo da putujemo, vidi ove slepce na šta liče, a svi su zaboravili ida nam kažu da je  za jednu Poljsku ili jednu Mađarsku 30 ili 50 dodina  godina socijalizma puš pauza u odnosu na njihovu državnost i tradiciju. Trebalo je samo da im neko otvori one stare zaključane arhive i da oni lepo izvade dokumenta i da vide kako to radi dobra država. E, to je bio problem sa Slovencima i to je problem koji ja prepoznajem i u nama, svi imamo iste karakteristike, svi strašno volimo da preziremo druge i svi zaboravimo kako smo se mi od te lepote tako strašno poklali kad je došao kelner i rekao calenzi bite, a mi dužni do guše.

To vam je kao ona ekipa za stolom, koja je naručila večeru i kad je došao kelner da naplati oni se potuku, ko je šta i koliko pojeo i ko ima pare i zašto nema pare, ja sam naručio butku, a ti si je izjeo, hajde sad ti plati. I dan-danas mislim da najveću odgovornost, uprkos svim teorijama zavere, nosimo mi sami.

Sedela sam pre neki dan u kafani i potpuno sam zaboravila da sam u Beogradu,i kad mi je Sloba s ekrana  progovorio iza leđa, oduzela sam se. Juče sam gledala Poslednje Hitlerove dane i u njima videla par fantastičnih rečenica, koje treba da naučimo napamet. Na kraju je jedan od Hitlerovih generala rekao – šta narod, kakav narod, pa narod je ovo hteo i sada će životom da plati svoj izbor, čemu samilost. Krivica je individualna, ali kazna je kolektivna i mi tu nemamo mnogo izbora. On nas je kaznio sve, on je otišao u sud, a i mene koja živim u Sloveniji je ostavio bez mogućnosti izbora, a vas koji živite ovde da ne govorim.Vi nemate mogućnost izbora. Očigledno je da zbog te kolektivne krivice svi mogu da nas jašu, jedino mi smeta kad Drnovške viče – điha.

Svetlana Lukić: Na današnji dan 1991, u 5 sati popodne, posle 86 dana opsade, pao je grad Vukovar. Slušamo sećanja jednog oficira artiljerijske brigade tadašnje JNA, običnog vojnika i bračni par Šešeljevih dobrovoljaca, koje smo zatekli u osvojenom gradu.

Oficir JNA: Vukovar je mogao bez problema da bude rešen mnogo ranije, jer nije bilo mnogo otpora, maltene smo prolazili kao kroz sir. Ipak je to jaka brigada, to je oklopna mehanizovana brigada, koja broji u punom sastavu 2.600 ljudi. To su tenkovi, to su minobacači, to su haubice, to su višecevni bacači raketa, ali nažalost, bilo je ono pred Vukovarom stani-pani, pošto je izgleda bio potreban i nama i njima. Njima kao simbol otpora, nama kao simbol nekog osvajanja. Ja nisam mirovnjak, daleko od toga, evo, rekao sam vam da sam u DSS-u. Nisam ni za rat, jer verujte, protiv rata su najžešće oni koji su bili u ratu. Vi nikad ne možete biti toliko protiv rata, koliko sam ja koji sam bio u njemu i koji imam stravična iskustva. Ali već kad je neko pošao u rat, hoće da se otcepi, onda treba da dobije, znate ono. Ja nikad nisam bio komunista, mislim, vernik sam, hrišćanin, nije to sve važno, ali sam mislio, ja jednom kad sam bio davno u vojsci, ja sam tamo potpisao da ću ako se desi otići da branim to.

Otišao sam, da li je to bio pravedan rat, da li je bio potreban, u to neću da ulazim, otišao sam i ono što je bilo na meni ja sam uradio. Ne mogu da kažem da mi je žao, jednostavno nikad nisam razmišljao o tome da mi je žao što sam bio u tom ratu. Žao mi je što sam rušio, ja sam između ostalih rukovodio tom artiljerijskom vatrom, rušio sam i Vukovar, rušio sam i deo Osijeka, rušio sam i Antunovac i tako dalje. Žao mi je, ja verovatno ne znam koliko sam ljudi ubio, koliko je ljudi poginulo od tih granata i te artiljerijske vatre kojom sam ja rukovodio, ja sam to u sebi izmirio, imam zdrav odnos prema sebi, prema svetu, pogotovo što mi u tome pomaže što sam vernik.

Vojnik JNA: Hvala Bogu da je ovo gotovo, ja se radujem, a opet, nekako, ne znam, ne znam, nije ovo nikom trebalo.

Svetlana Vuković: Kad ćeš kući?

Vojnik JNA: Kad završim vojsku, ja moram do juna tamo neke da ladim, pa onda pasoš svoj u džep i preko bare. Neću, neću u ovoj državi da živim, ja ovako nisam zamislio ovo, ne sviđa mi se i gotovo. Ne mogu, ne mogu uopšte da podnesem sve te stvari, ovde sam već 50 dana, maltene od početka borbi, bilo je gadno, bilo je čupavo. Hiljadu puta sam za dlaku izvlačio živu glavu, mi smo svi imali po bombu jednu za sebe, znaš, da im živ ne padneš u ruke. Ne verujem da ću se lako naviknuti ponovo na onaj civilni život. Bilo je svega i svačega. Znaš kako je grozno kad ti moraš da guraš celu šaku u pluća ortaku da mu vazduh ne ulazi u pluća. Dosta njih ima koji su oslabili sa živcima, koji su na VMA, leže na nervnom.

Ne znam, ja ne znam kako sam ja uspeo sve ovo izdržati. Meni je izginuo moj potporučnik, izginuo mi je kapetan, gomila ortaka, a najbolje je ne razmišljati o tome, znaš. Strah, strah kad te uhvati gotov si. Šta imam, 18 i po godina, meni ovo uopšte nije potrebno. Ja sam mislio odslužiti lepo svojih 12 meseci, doći kući, odmoriti jedno šest meseci, pa onda upisati fakultet, pa u Beogradu živeti i tako. Sad mi se zgadio i Beograd i Jugoslavija i sve i odoh odavde, što pre to bolje. Što kažu ono, savremeno doba, a ljudi se kolju motornim testerama. Oni će jako teško u Beogradu to poverovati. Ne znam, beži odavde, to ti je moj savet.

Dobrovoljac: Iz Niša, četnik, Četnička stranka, Šešeljeva stranka, mi oslobađamo, a JNA ništa, ljudi, oni samo artiljerijom biju, a mi smo vod koji čisti, udarni vod. I ginemo, juče sam pet drugara izgubio pored mene.

Svetlana Lukić: A od kad si ti ovde?

Dobrovoljac: Ovde? Veruj mi da ne znam, da se ovde gubi pojam o vremenu. Sad ćemo polako Osijek, Vinkovce čistimo, sve. Zagreb je veliko uporište ustaša isto.

Svetlana Lukić: A šta ti je ovo?

Dobrovoljac: Ovo? I ovo? Šta misliš za šta služi? I ovo? S tim ubijam isto, a dužio sam i snajpersku pušku, snajperista sam inače.

Svetlana Lukić: Jel’ niko nije imao primedbe što nosiš ovo?

Dobrovoljac: Ne, ne, svi smo ovde naoružani, ne. Mora, to je preka potreba.

Svetlana Lukić: Koliko misliš da si ubio ljudi do sada? Pitam onako, ne moraš da kažeš.

Dobrovoljac: To se nikad ne govori. Na primer, evo sinoć sam imao noćne more. Ili ćemo mi da nestanemo ili Hrvati. Tu mi je supruga, zajedno sa mnom se bori.

Svetlana Lukić: Žena ti je tu?

Dobrovoljac: Da, da, tu je i imam sina 5 godina, ostavio sam ga tamo, ali rizikujem, ja sam sebe otpisao čim sam došao ovde.

Svetlana Lukić: Čula sam da si ostavila dete od pet godina?

Dobrovoljka: Pa, zbog deteta sam i došla ovde. Gledala sam, znaš šta, one reportaže onog popa, ne mogu da se setim kako se zove, sa onom dečijom glavom, šta su radili onom detetu.

Svetlana Lukić: Filareta?

Dobrovoljka: E, da. Kako su mu sekli glavu i igrali fudbal, šta ja znam, i onda onaj šlem na kome su krvlju upisivali ustaško ime. I onda mi je pukao film, kažem, pa neće valjda moje dete meni neko da kolje, pa idem pa šta bude. Ja mog sina volim više od svega, svako svoje dete voli.

Svetlana Lukić: Dobro, ali pogine ti muž, pogineš ti, kome će ono…?

Dobrovoljka: Moje dete je zbrinuto, kod mame je super, on je i onako stalno kod mame, pošto mi ovako smo malo nesređeni.

Svetlana Lukić: A kaži mi, za ovih deset dana koliko si ovde, šta se događalo?

Dobrovoljka: Pa događalo se, imali smo akcija dosta i to uspešnih, mada mogu da kažem imali smo i ranjenika dosta. Prepolovili nam udarni vod, greškom vojske, prebacila vojska za 500 metara i tako malo nas sredili, ali dobro, nema veze.

Svetlana Lukić: Koja ti je to puška?

Dobrovoljka: Automatska.

Svetlana Lukić: Pa, jel’ znaš da rukuješ?

Dobrovoljka: Kako ne znam, prošla sam ja obuku.

Svetlana Lukić: A jel’ si prošla obuku? Gde si bila?

Dobrovoljka: Moj muž vodi obuku, on me obučavao.

Svetlana Lukić: Jesi li ubila nekog ovih dana?

Dobrovoljka: Ja bih volela, znaš kako bih volela, samo zbog one dece, ali ne vide se.

Svetlana Lukić: Ti imaš maskirnu uniformu, imaš automatsku pušku, a tvoj muž ima noževe.

Dobrovoljka: Imam i ja noževe, hoćeš da vidiš? Samo što, znaš kako, moraš malo da se trudiš. Da, imam ja još.

Svetlana Lukić: Odakle ti, jesi li to donela od kuće ili…?

Dobrovoljka: Da, imam ja kući kolekciju noževa.

Svetlana Lukić: Posle ovog susreta 18. novembra 1991, Sašu i Natašu smo srele još dva puta: pet meseci posle pada Vukovara i 94. godine u proleće.

Svetlana Lukić: Ako zanemarimo one priče kada si govorio – Srbi, Hrvati, nego kad gledaš kroz snajper, kad vidiš jednog čoveka, da li bi mogao da mi kažeš šta si pomislio, ko je s druge strane?

Dobrovoljac: Neprijatelj, takva je psihoza. Mogu tačno da ti nacrtam olovkom na papiru kroz okular šta vidiš. To je ovako krug jedan, ovako, ovde strelica, i onda su ovako crtice i ovde su mere, ovde je 2, ovde je 4, ovde je 6, ovde 8. Eto, to je to, i vidiš siluetu čoveka na primer, to je ovako, i ti sad ovako kako je čovek na primer, ovu strelicu uperiš mu tu, u srce ili u glavu ili zavisi, uglavnom gledaš da ga raniš, bolje je, onesposobiš ga, izbaciš ga iz stroja i pored njega izbaciš još dvojicu iz stroja, zato što moraju da ga nose, da mu pomognu da ga iznesu, ako hoće, ako ne, ostaće tu, razumeš. I onda vidiš tako, odrediš daljinu, imaš daljinomer, ovde ima jedan kružić, to je daljinomer, ima od nule do 1.200 metara, a ovde ti je za levo-desno, ako baca levo ili desno metak tu podesiš tačno.

Svetlana Lukić: A šta kažeš, nemaš osećaj da nekome oduzimaš život?

Dobrovoljac: Ne, nemaš nikakav osećaj, možda je malo prvi put i neprijatno, kad padne. Ali navikneš se, znaš kako je. Ja sam mislio da nikad neću moći u životu, ali sve se može, za sve postoji prvi put.

Ne znam šta ti voliš, možda voliš da slikaš ili da čitaš neku dobru knjigu, meni je na primer pasija da skupljam noževe, oružje i tako to, kao što neko skuplja markice, pisma, razglednice, tako ja to. Uvek sam neki opasan život vodio, uvek. Pa u svim zemljama gde su se ratovi vodili, na primer, gde se rat završi i ti borci koji su ostali živi, na primer sad u kafani, običan konflikt, on može da izvadi nož ili pištolj da te ubije bez razmišljanja, to je njemu normalna stvar. Kako ja sad to tebi da objasnim, da sam ja navikao na to, da meni ruka sama ide. Svako ima svoju pasiju, razumeš.

Svetlana Lukić: Saša, hajde kad se ovo završi, pa se ispostavi jednog dana da te neće ovde u Nišu, da ti ne daju pomoć, čak ni socijalnu, da su se dogovorili političari kao nema veze, vraćamo se na administrativne granice, Vukovar je hrvatski grad. Da doživiš da te se svi odreknu na neki način i da svi prećutkuju to što je bilo, šta ćeš onda da radiš?

Dobrovoljac: Moraš da se pomiriš sa sudbinom kao i svi, šta ćeš. Da vodim sam svoj neki privatan rat, to ne može, ustvari mogu, ali na svoju štetu i na štetu moje porodice i svih oko mene. Šta ćeš, to se mi obični ljudi ne pitamo.

Svetlana Lukić: Da bi ušao u svoju sobu, ti moraš da ulaziš kroz prozor?

Dobrovoljac: Pa ti ljudi što su živeli ovde, to su ljudi koji rade ovde po opštini, koji su na položajima i ja njima apsolutno ništa ne mogu. Mogu im ovako lično, fizički mogu da im naudim, ali time ću opet sam sebi da naškodim. Rekao sam, opet ću da otvorim vrata, a ako opet nešto urade, ja ću ovo sve zapaliti, dići ću u vazduh sve.

Dobrovoljka: I tako, okrivljujem se zato što sam ja mnogo očekivala i mnogo želela da pružim tom detetu, mom mužu, to mi je žao, nisam uspela, nisam uspela i to me jede, to me kida i to me ubija. Ne, oni meni kažu – pa daj radi. Pa daj, nađi mi posao, pa daj, nađi mi stan, ja samo malo tražim, ja sasvim malo tražim, dopustite mi, dajte mi jedna stančić sa kupatilom, sa vodom, dajte njemu i meni posao i pustite nas da životarimo, majku mu, kako znamo i umemo.

Dobrovoljac: Uglavnom volim francusku književnost, omiljeni pisac mi je Zola. Volim realiste na primer, volim sve što je realno u životu. Čitam i ruske pisce, njih volim dosta. Imam  Dostojevskog, Puškina. Čitao sam i Kapital svojevremeno, marksizam mi je strašno išao. Trebao sam da upišem faks, nego eto, uhvatilo me loše društvo malo.

Svetlana Vuković: Rekao si da voliš realiste?

Dobrovoljac: Da. Volim Remarka na primer, baš piše o teškom životu, o bedi.

Svetlana Vuković: A kažeš da si čitao Tihi Don od Šolohova?

Dobrovoljac: Čitao sam, a evo, na primer, ovo mi je donela njena drugarica, iskidao sam se od smeha – Tebi, moja Dolores.

Dobrovoljka: Čitali smo tu knjigu da bi se smejali, samo znaš ono.

Dobrovoljac: Čoveče, dobro, ja znam da pobednici pišu istoriju, ali toliko su digli te komuniste u nebesa. Ono, ima scena kao dete joj umire od gladi, mleka nigde, a ranjenik traži mleka, ona u lončetu što je bilo malo mleka dala ranjeniku, a detetu nije i dete umre posle nekoliko dana i tako to. E, to me nervira, inače u suštini, nije loše ni to baš.

Dobrovoljka: To je ono kao sneg, kao evo tebi čizme, ja ću da idem bosa. Ja toliko volim ljude, ali ipak toliko, to je bezveze.

Svetlana Vuković: Koji je tvoj filmski junak?

Dobrovoljac: Mel Gibson na primer mi se sviđa, i Miki Rurke.

Dobrovoljka: Meni je dobra Modesti Blejz.

/dve tri godine kasnije/ Saša nije tu, Saša je u zatvoru, nije on bio nešto savršen kao mlad, pravio je tako greškice, tukao se, ali ovog puta uopšte nije bio kriv.

Svetlana Lukić: I na koliko je osuđen?

Dobrovoljka: Godinu i po dana. Pa znaš šta, kad smo se mi videli u Beogradu, posle toga sam ja došla kući, pa dva dana posle toga su mi javili da je ranjen, pa sam išla i ja u Trebinje. Pa smo dolazili, pa je on otišao, pa smo zajedno išli u Bratunac, tamo sam malo loše prošla. Psihički sam bila malo popustila sa živcima. Znaš šta, Kravica, u Kravici sam baš loše prošla.

Svetlana Lukić: /detetu/ Sećam se, kad smo se prošli put videli da je tvoj tata tebi spremao na zidu kolekciju noževa.

Dete: I sekire.

Dobrovoljka: Verujem, verujem u Boga. Kaže – ljubite neprijatelje svoje i molite se Bogu za one koji vas gone. Ili ovo – čuli ste da je rečeno: oko za oko i zub za zub, a ja vam kažem, ne protivite se zlu, nego ako te ko udari po desnom obrazu okreni mu i drugi i koji hoće da se sudi s tobom i haljinu tvoju da ti uzme, podaj mu i ogrtač. I ko te natera jednu milju, idi s njim dve. Znaš šta, to mi se baš sviđa.

/citat iz ratnog Dnevnika/: Na njihovim mladim licima nema ni straha, ni neizvesnosti, samo volja, nesalomljiva volja prastare srpske krvi ratnika. Kada sam ih upitala zašto su tamo, zašto su tako daleko od kuće, skoro svi su odgovorili – tu se brani Srbija i srpski rod, i niko ne zaustavi više te hrabre ratnike, niko im više ne vrati mir sem osvete i konačne pobede. Posle obuke, ušla sam u udarni vod i osetila kako mi krv brzo kola venama, kako duh starih ratnika ulazi u mene i nisam imala straha. Ispred očiju mi lebdi drag lik mog petogodišnjeg sina, njegove nasmejane plave oči, u ušima glasić kao najlepša muzika i ja, rame uz rame, krećem u akciju. Kao vučica koja brani svoj dom stupam bez straha, sa željom da pravda pobedi i da se svi vratimo noseći delić pobede, koju će nam sam Bog podeliti. Gledam muža, lice kao isklesano, sam žar borbe svetluca u očima, žar koji ga je vodio s jednog ratišta na drugo. Oko mene gledam njegove saborce, moje saborce, svi prevejani, prekaljeni borci, svi mladići ogromne hrabrosti spremni napraviti čudesa sa ono malo što imaju.

Počinju završne borbe za oslobađanje Vukovara. Nema treme. Na odredište odakle treba da se dejstvuje ide se s pesmom, šalama. Stižemo do mesta gde je vojska, mladi nas vojnici radosno dočekuju i radosno nas gledaju. Nismo tako lepo i jednako obučeni kao oni, ali oni znaju ko smo mi – udarna grupa, grupa koja će još danas zauzeti nove položaje i poterati ustaše. Pričaju sa nama, dele nam cigarete dok čekamo da se završi s protokolom. Nama je svejedno. Dolaze borbena kola sa zvučnikom, čuje se – pripadnici Zbora, Narodne garde i MUP-a Hrvatske, ovde JNA, predajte se našim jedinicama, prema vama će se dolično postupati, garantuje vam se bezbednost, vaša vas je vlada otpisala, predajte oružje i jedan po jedan izađite kod pumpe. U suprotom, prema vama će se postupati bez milosti. Zatim zvuci, nežni zvuci trube, Marš na Drinu.

 
Emisija Peščanik, 18.11.2005. 

Peščanik.net, 18.11.2005.