- Peščanik - https://pescanik.net -

Marmelada u središtu zemlje

Diskretni šarm moderniteta

Produktivnost njemačkog sociologa Niklasa Luhmanna zapanjuje. Napisao je skoro 400 naučnih članaka i objavio više od 60 zasebnih publikacija o politici, teoriji organizacije i sociologiji znanja – njegov je rad publiciran na ukupno oko 15.000 stranica. No taj se rad ne smije i ne može smatrati značajnim samo zbog svog opsega. Središte Luhmannove teorije sistema (Systemtheorie) čini sveobuhvatna, cjelovita teorija društva (Gesellschaftstheorie), koja se tek nakon njegove smrti mogla pojaviti u cijelosti, štampana u devet tomova. “Što zapravo radite kada ne pišete nijednu knjigu”, zapitao ga je jednom znatiželjni novinar. “Tad pišem drugu knjigu”, glasio je odgovor.

Po obrazovanju pravnik, na ideju o bavljenju sociologijom došao je nakon što je školske godine 1960/61. na Harvardu susreo znamenitog sociologa Talcotta Parsonsa. “Kao pravnik se sučeljavate s problemima i oni se moraju riješiti. Na duge staze biva dosadno, jer se sve iznova ponavlja”, objašnjavao je svoju odluku da napusti posao pravnika. “Onda se pitamo kako je, unatoč svim problemima, moguć društveni poredak i da se on svagda iznova uspostavlja”.

Njegov učitelj Parsons ostavio nam je golemu ruševinu impresivnog duhovnog ostvarenja, u kojem se pak možemo, kao u labirintu, olako izgubiti. Luhmann je pak želio ostaviti sistematski artikulirano i na taj način pristupačno djelo. Želio se također odmaknuti i od drugih klasika sociologije. Ukazao je, na primjer, da teorija Émilea Durkheima obuhvaća nekadašnje predmoderno, stratifikatorsko i hijerarhijski podijeljeno društvo, a ne funkcionalno diferencirano društvo današnjice.

Prilikom pristupnog predavanja na Univerzitetu u Bielefeldu godine 1969. Luhmann je nagovijestio da će njegov istraživački projekt biti razvitak teorije savremenog društva, dodavši da za 30 godina treba biti završen i bez troškova (što je univerzitetska uprava prihvatila s olakšanjem). U nastupajućim godinama izučavao je najvažnije djelomične sisteme (Teilsystem) društva. Prema njemu, oni opstoje nezavisno jedni od drugih, sami sebe održavaju, istog su ranga i nisu strukturirani prema modelu tijela, kao u hijerarhijski podijeljenom društvu, s politikom kao usmjeravajućom glavom. Luhmann se distancirao od, kako je govorio, “staroevropskog shvaćanja društva”, prema kojemu politika utječe na potpuni društveni preokret. U tom smislu govori o kraju Politike, odnosno o kraju staroevropske politike. Staroevropske predstave o politici nije moguće danas neupitno upotrebljavati. Taj svijet naturalne humane perfekcije, koji počiva na određenoj kozmologiji u svetoj alijansi teologije i aristotelizma, jednostavno je nestao.

Freud je jednom rekao: ako neko tvrdi da u središtu zemlje leži marmelada, onda nećemo bušiti da bismo ustanovili da li je to tačno, nego ćemo se zainteresirati za one koji to tvrde. Slično misli Luhmann o onima koji staroevropske predstave nekritički preuzimaju i dalje propovijedaju, kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Njih bi, po njegovu mišljenju, prije trebalo podvrgnuti psihoanalitičkom ispitivanju, nego s njima nastavljati raspravljati o istinitosti ili neistinitosti njihovih tvrdnji.

U sistemskoj teoriji Niklasa Luhmanna politika ne nestaje, nego samo uzima udjela u strukturama modernog društva. Funkcijski sistem politike postoji pored privrednog, pravnog, naučnog, odgojnog, privatno-intimnog i religijskog djelomičnog sistema. Ovi djelomični sistemi istovremeno su u odnosu uzajamne nezavisnosti i zavisnosti. Ne postoji nikakva hijerarhija sistema i nijedan nema prednost pred drugim. To je, po Luhmannu, suština moderniteta. Što se tiče politike, Luhmann je decidiran: staroevropska očekivanja u odnosu na nju moraju se sasma otpisati.

Po teoriji sistema, svaki djelomični sistem autopojetički (autopoietisch) producira samoga sebe. Autopojeza je samoreprodukcija sistema na osnovi njegovih vlastitih elemenata. Sistemi, doduše, mogu biti iritirani od strane svojega okolnog svijeta (Umwelt), ali i tada djeluju samo pomoću svojih kodova i svojih priključnih elemenata. Recimo, na prigovor da je neka politička ili pravna odluka plod korupcije, pravni sistem može reagirati samo ako se podnese prijava (a ne čim estetski rafinirane glave kažu da neki političar izgleda tipično korumpirano). Za djelomične sisteme događaji u okolnom svijetu u pravilu nisu ništa drugo nego iritirajući šum. Oni s njima mogu postupati samo ako se oni prevedu u njihov vlastiti kod. Privredni sistem ne može ništa s moralno zgroženim ekološkim prigovorima protiv određenih načina proizvodnje, ali kada bi se donosio zakon po kojem bi se morali na osiguravajućem tržištu osigurati od nesreća, operateri nuklearnih elektrana morali bi brzo reagirati – ogromnim povećanjem cijena energije, što bi dovelo do predvidljivog sloma tržišta nuklearne energije. Takvi slučajevi kontakta između različitih sistema u sistemskoj teoriji se zovu interpenetracija, što znači da neki djelomični sistem stavlja svoju kompleksnost na raspolaganje drugom sistemu. Sistem politike tada se, na primjer, pobrine za to da energija postane skuplja, ili se pravni sistem pobrine da se korumpiranog političara ukloni iz politike.

Pokušaj da se iz odnosa interpenetracije razviju supersistemi ili nad-sistemi, recimo neka teokracija, ili da se uspostavi neka vrhovna diskurzivna instanca koja nadzire, usmjerava i regulira “cijelo društvo”, imaju svoju sumnjivu fundamentalističku draž, ali malo izgleda na trajni uspjeh.

Luhmannov opus magnum pod naslovom Društvo društva, objavljen 1997., pokazuje kako se “društvo društva” treba shvatiti samo kao komunikacijski sklop djelomičnih sistema. Društvo se ne sastoji od ljudi, nego od autopojetički proizvedenih i međusobno priključivih komunikacijskih činova. Ljudi, odnosno psihički sistemi svijesti, za društvene komunikacijske sisteme su okolni svijet, dakle šum, izvorište iritacija. Nije slučajnost što egu nije pristupačna svijest altera; nikada i nikako ne mogu znati što misli moj prijatelj ili neprijatelj, ali svakako mogu reagirati na ono što on kaže. Kada bi bilo drukčije, tada bi i najpovjerljiviji i najintimniji odnosi u najkraćem roku propali. Čak ni na pitanje mogu li znati što ja sam mislim nije tako jednostavno: kako da znam što mislim prije nego čujem što kažem, na primjer ispovjedim se svećeniku ili psihoanalitičaru ili povjerim svom dnevniku? Svijest i komunikacija su autopojetične i međusobno strogo odvojene operacije.

Za Luhmanna svi su snovi o humanizmu, kozmopolitizmu, komunizmu, spasu, vječnom miru, kraju povijesti i tome slično odsanjani, iako je širu publiku još uvijek moguće upecati na mamcu potpune providnosti svih tajni i svih zamagljivanja. Na mjesto tog i takvog panoptizma, kao oblika sekularizirane teologije spasenja, stupila je nesumjerljivost (inkongruentnost) paradigmi i načina života, neraspoloživi fakticitet, veo neznanja, selektivno sljepilo, neoznačena mjesta… Ono što je imenovano ovim pojmovima pobrinulo se za današnji riziko, za globalizam. Rawlsov termin fairnes razumljiv je isključivo iz te postpanoptičke perspektive. Moralna, pravna, politička tolerancija svih ljudi kao umnih bića ne podudara se s pojmom fairnes. Nije naime riječ o toleranciji drugih kao katolika, crnaca, ateista i slično zato što pripadaju istom rodu umnih bića, nego je riječ o tome da nam je vlastiti ego nepoznat, da ne možemo u konkretnoj situaciji istovremeno gledati i sebe i svijet drugih. Zato ne raspolažemo sami sa sobom, postajemo plašljivi i nesigurni u ophođenju s drugima i ne usuđujemo se s ljudima raspolagati kao s markiranim i poznatim drugim. Stoga se mi današnji ne odnosimo jedni prema drugima fair jer se volimo, poznajemo ili uvažavamo kao pojedinci neke uhodane zajednice, nego upravo zato jer se međusobno ne poznajemo. Iz nužde neznanja upućeni smo u natkriljujući konsenzus kojim se štitimo od međusobnih prijetnji tog neprovidnog fakticiteta. Niko od nas ne zna kad će i kojim svojim postupkom ugroziti sebe samoga i druge u uhodanoj kulturi zajedničkog života. Kultura pravednosti jednake za sve omogućena je strategijama brižnog ophođenja s različitim stupnjevima neznanja koje svako zbog vlastite selektivne sljepoće unosi u zajednicu. Strah od nepredviđenog stvara iskustvo i kulturu sa-života.

Čitanje Luhmanna je iznenađujuće napeto. Prigovor da je riječ o neohegelovskom sistemu koji preapstraktno barata uvijek istim pojmovima i mislima nije utemeljen. Teorija sistema istovremeno se čudi i uči nas čuđenju. Danas, po Luhmannu, ne možemo postavljati pitanje što je svijet i društvo u kojem živimo, niti nuditi naivne odgovore o tome što je društvo, država i svijet. Naprotiv, mi moramo postaviti pitanje kako možemo informacije, što ih u različitim medijima dobivamo o svijetu, društvu i državi, razumjeti kao realne, dapače istinite, kad znamo kako se one proizvode.

Sve u svemu, Luhmann nam je izložio “diskretni šarm moderniteta” (Joachim Hörisch), ne postavši pri tome njegovim banalnim promotorom. Sa zapanjujućom pravilnošću, za patologije moderniteta odgovorni su militantni antimoderni pokreti. Fundamentalističke pobune protiv moderniteta preskupo plaćaju svi, i desperadosi i navodni “agenti” moderniteta. Jer modernitet ne raspolaže nikakvim supstancijalnim temeljem, nikakvom arhimedovskom tačkom, nego “samo” jednim funkcionalnim obećanjem.

 
Prikaz knjige: Niklas Luhmann, Društvo društva, Zagreb: Naklada Breza, 2010. Preveo Kiril Miladinov.

Peščanik.net, 28.04.2011.