- Peščanik - https://pescanik.net -

Martovske (džer)ide

Nedavno je Kemal Kurspahić podsjetio na zgodnu dosjetku stanovitog američkog humoriste koji je posao novinskog kolumniste usporedio sa brakom s partnericom, hm, “specifičnog” karaktera. Biti novinski kolumnista, kaže ta dosjetka, liči na brak s nimfomankom: prva dva-tri mjeseca su odlična. Šalu na stranu, koliko god da naše društveno-političke prilike već decenijama jesu turbulentne, naiđu sedmice kad ti se učini da se nije desilo ama baš ništa podatno za komentarisanje. Ima, međutim, i onih, poput prethodne u kojoj je završio februar, a počeo mart, kad zanimljivi događaji kao da pretiču jedan drugi. Pomenimo ukratko tek neke od njih.

U petak je bio prvi mart. U Federaciji BiH, odnosno praktički u jednom njenom dijelu, praznično je proslavljen kao Dan nezavisnosti (države) Bosne i Hercegovine. U Republici Srpskoj bio je, po običaju, regularan radni dan. Bilo je opet i standardne verbalne artiljerije koju su obje strane ispaljivale u dobro poznatim pravcima i sve je to zapravo već godinama toliko dosadno da se ne može ni zamisliti da bi ikad moglo da bude još dosadnije. Sve je i već viđeno i već slušano toliko puta: od prijema u Predsjedništvu u organizaciji dva člana, uz bojkot trećeg, preko novinsko-televizijskih pravedničkih zgražavanja i još pravedničkijih podsjećanja na posljednje dane februara i prve dane marta 1992. godine, pa do političarskih projekcija sa ključnim riječima “nekad”, odnosno “nikad” u onim već ustaljenim govorima s frazama o tome “da ćemo nekad u budućnosti svi zajedno slaviti ovaj veliki praznik”, odnosno da se “nikad nećemo pomiriti s tim da dan preglasavanja jednog naroda bude praznik za sve”. Ipak, ovogodišnji prvi mart bio je nešto veseliji od prethodnih, a zahvaljujući Nerminu Nikšiću. Ovaj je veselnik u javnost izišao sa idejom da se tunel Vijenac na (budućem) autoputu Sarajevo – Zenica krsti imenom “1. mart – Dan nezavisnosti BiH”. Ima zbilja neke bizarnosti u ideji da ime nečeg što ti je važno i značajno daš – tunelu! O jeftinom demagoškom kvazipatriotizmu kao omiljenom retoričkom sredstvu esdepeovaca mogao bi se napisati čitav esej. Ali, ko zna, možda ovo nije bila besmislena ad hoc smišljena budalaština, možda Nikšić već planira da i nekom budućem tunelu da ime “25. novembar – Dan državnosti BiH”, pa da autokarta Bosne i Hercegovine istovremeno bude i brošura o praznicima?!

Haški tribunal za ratne zločine na području nekadašnje Jugoslavije i nenekadašnje (tj. sadašnje) Ruande, poznat i po skraćenici ICTY, nastavlja s praksom da im se odluke prvostepenog i žalbenog sudskog vijeća razlikuju koliko i poslovični bog i šeširdžija. Nakon što je u slučaju generala Hrvatske vojske Ante Gotovine višedecenijska robija preinačena u oslobađajuću presudu, ista se stvar desila i u slučaju srpskog generala Momčila Perišića. Oni koji su slavili oslobađanje Gotovine, sada jadikuju; oni koji su jadikovali zbog oslobađanja Gotovine, sada slave. Najrjeđi su oni koji su svjesni da je u oba slučaja riječ o istoj igri i da je infantilno naivna vjera u takozvanu međunarodnu zajednicu i njene mehanizme “pravde i pomirenja” od početka bila pogrešna.

Naposljetku, valja reći koju i o fenomenu zvanom “Pada zvezda padalica/ Pada soko siva ptica/ Pada osmeh sa mog lica/ I sneg pada pre Božića/ Pada čovek posle pića/ Pada duša od umora/ I noć padne kad je zora/ Pada pada pada pada/ Šta to pada, pada vlada/ Već su mnoge pale vlasti/ Pa ćeš i ti dragi pasti…” Nikad na jugoslovenskom istorijskom prostoru, i malo šire – na Balkanu – ta pjesmica nije bila tako aktuelna. U valjda jedva desetak dana pale su dvije državne vlade – u Bugarskoj i Sloveniji te jedna entitetska (Vlada Republike Srpske) u Bosni i Hercegovini. U Bugarskoj i Sloveniji vlade su pale kao direktna posljedica uličnih protesta. U Republici Srpskoj ta veza možda i nije toliko direktna, ali zapravo nije ni pretjerano pogrešan zaključak da su prošlogodišnji banjalučki protesti oko tzv. Picinog parka bili prva snažna simbolična kristalizacija nezadovoljstva aktuelnom Vladom RS-a te da su u tom smislu zasigurno imali udjela u ovakvom razvoju događaja. Osim tajminga rušenja Janeza Janše i Aleksandra Džombića, postoji još jedna poveznica u dnevnopolitičkim događajima u Sloveniji i Republici Srpskoj. Bivše premijere u oba slučaja naslijedile su – žene. Nova premijerka Slovenije je Alenka Bratušek, dok je mandatarka nove Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović. Iako su žene u socijalističkoj Jugoslaviji postale ravnopravne, ne samo nominalno, prije negoli žene u nekim zapadnoevropskim demokratskim zemljama, u najvišim političkim krugovima uvijek ih je bilo malo. Milka Planinc je bila izuzetak za potvrđivanje pravila, kao i kasnije, na posve drugi način, Biljana Plavšić i Jadranka Kosor. To što skoro istovremeno na najvišu funkciju u izvršnoj vlasti u Ljubljani i u Banjoj Luci dolaze žene, pa još, eto, uoči osmog marta, Međunarodnog dana žena, nije informacija koju treba tek tako ignorisati. Za to vrijeme, u Sarajevu, nevladin sektor što se bori za ravnopravnost žena organizuje promocije, debate i marševe uz potporu NATO-pakta.

Tako ti je, mala moja, kod nas s martom mjesecom, rekla bi pjesma: il’ je rat, il’ je pakt.

Oslobođenje, 05.03.2013.

Peščanik.net, 06.03.2013.