„Tu više nije bilo mjesta za nas. Nismo bili dorasli svijetu koji se pred našim očima osovljavao na noge, da ostane tu za sva vremena, neki nov, gadan svijet u kome su nas učili da nam nije bilo dobro kad nam je bilo dobro i da nam je dobro sad kad nam nije dobro.“
Vladan Kosorić, „Ibihinebih“

Prvo da iz sebe izbacim nemoć i bes koji su se kupili već danima, poput oblaka nad Vankuverom, a da mi uporno nije bilo jasno ni kako ni zašto. Na sreću mi je pukim slučajem dopala ruku izvanredna knjiga mog kolege s posla (vidi gornji citat), vrlo poučno štivo za sve nas koji smo imali preča posla dok su manijaci sa brda natenane ubijali Sarajevo. Te mi je tek tu puklo pred očima i sad ću da se derem što me grlo nosi: SOCIJALISTIČKU PARTIJU SRBIJE SMATRAM NAJDIREKTNIJE ODGOVORNOM ZA ZLOČIN IZVRŠEN NAD SARAJEVOM! (itd, spisak je nešto duži) Odgovornom ne samo moralno, nego i krivično. Ko god je u toj partiji bio išta više od običnog člana, morao bi makar malko da iskuluči u Sarajevu. Makar jednu fasadu da omalteriše. Ivica Dačić bi imao da ozida čitav soliter. Da je pravde.

Nema, dakle, JEBENOG „NACIONALNOG POMIRENJA“ SA ZLOTVORIMA! NIKAD!

(Gde je sada Čanak da „nacionalnom pomiritelju” ispriča onu poučnu pričicu o tome kada lopov prestaje da bude lopov?)

Vesna Rakić-Vodinelić u Peščaniku kaže, otprilike, da je „privremeni zaborav“ manje zlo, to jest jedini praktičan izbor između čiste katastrofe – i kakvog-takvog taljiganja ka Evropi. Okay, prosto vam bilo. Ali šta će biti sa nama, kojima su sećanja jedina spona s tom čudnovatom zemljom? Mi ne možemo da zaboravimo, a da i dalje budemo ovo što jesmo. Ma kako zbunjeno u prostoru i vremenu „to“ bilo, pomalo šizofreno i neudobno raskrečeno preko okeana.

On a more serious note: ako negde nema pravde – e pa ne može biti ni zaborava! Bez pravde, a poslušno & prigodno uljuljkani u zaborav, prestajemo da budemo ljudska bića, postajemo tek biljke koje se pospano lelujaju, kako vetar dune. Plava trava zaborava. „Nacionalno pomireni“ sa autorima i izvršiocima ZLA iz 90-ih, u braku sa organizacijom i mentalnim sklopom koji je porodio Vukovar, Sarajevo i Srebrenicu – taj čin bi zapravo označio finalni poraz, predaju, gašenje i poslednje nade, poslednjeg argumenta kako ipak nismo zaslužili baš sve ono što nam se sručilo na glavu. A takođe i pravi početak jedne kolektivne krivice…

(Ajd’ sad da probam da iz sebe iscedim nešto koliko-toliko konstruktivno.)

How ’bout minority government? Works great here in Canada…

Nije mi jasno zašto su svi navalili da po svaku cenu prave većinu? Šta fali MANJINI, ako je kvalitetna? Zar se ne upinjemo celog života da postanemo članovi nekakve manjine? One manjine koja zarađuje više, živi u boljem kraju grada, obrazovane manjine, manjine koja odlučuje… Samo je u Srbiji ustoličen taj kult VEĆINE: kao, da bi se uopšte živelo, u državi – moraš da budeš većina (argument svih redom ratova iz 90-ih). Da bi vladao – moraš da imaš većinu!? Šta je falilo Đinđiću, molim vas lepo, da vlada, iako je uglavnom bio u izrazitoj manjini? Umeo čovek, i hteo – imao je viziju i volju. To je dovoljno.

Majski izbori su zapravo sasvim jasan, izuzetno pozitivan signal da je Srbija umorna od kosovskog mrtvociklusa i da hoće, konačno, u Evropu. That’s a pretty fuckin’ great bundle of good news! Bedak počinje tek onog trenutka kada se jasna pobeda na izborima pokuša pretočiti u parlamentarnu većinu. Jerbo je u Srbiji gubitnika, dabome, više nego dobitnika. What else is new?

Mogu li gubitnici da formiraju vladu, pa makar i većinsku, bilo gde na svetu? Mogu, tehnički, ali im po pravilu ne pada ni nakraj pameti – ako su već gubitnici nisu obavezno i samoubice. Manjinska vlada koja poštuje političke interese VEĆINE bio bi tipičan kanadski odgovor na srpsku izbornu matematiku.

(Plus su manjinske vlade po definiciji on a short leash, i kao takve manje sklone i krađi i skandalima i raznoraznim radikalnim rešenjima. Nas bi naši konzervativci garant uvalili u Irak, samo kad bi imali većinu u parlamentu – ovako ćute i pokušavaju da talasaju što manje, i da tako na vlasti opstanu što je moguće duže. Otprilike je razlika kao između „stalno zaposlenih“ i „radnika po ugovoru“ – ovi drugi uglavnom ćute i rade, prvi lenčare i glasno se bune kad im bilo šta zameriš.)

Manjinske vlade se manjim delom oslanjaju na prećutnu podršku pojedinih parlamentarnih stranaka/grupacija – a više na strah od izbora. Kanadski konzervativci održavaju svoju manjinsku vladu već, evo, duže od dve godine, najviše zahvaljujući tome što liberali znaju da bi na novim izborima prošli još gore nego na prošlim. (U nedugoj istoriji Kanade bilo je ukupno 12 manjinskih vlada i prosečno su trajale po 20 meseci. Malo li je, braćo Srbi?) Čim ispitivanja javnog mnenja pokažu da bilo liberali, bilo konzervativci uživaju natpolovično poverenje birača – eto nama izbora. Izgleda da će da potraje…

Koalicija okupljena oko DS-a dobila je jasan i glasan mandat od srpskih birača: uvedite nam zemlju u Evropu, ekonomski, normativno i vrednosno. Spremni su pri tom, birači, i da predaju Mladića i da se, prećutno/gunđajući, oproste od Kosova. U svakoj normalnoj zemlji ta bi poruka bila ispoštovana, i rezultirala jednom prilično stabilnom manjinskom vladom.

U nekoj normalnoj zemlji neka normalnija varijanta Borisa Tadića igrala bi malo oštrije: pozvao bi partiju koja je osvojila najviše glasova da oformi vladu – pa da vidimo da li bi ova ekipa gulanfera i demagoga imala petlju da je ruši.

U Srbiji će se, međutim, desiti nešto sasvim originalno. Verovatno će se retro-koalicija („revival 90-ih“) zadovoljiti Beogradom, a na republičkom nivou će ZeS ili formirati manjinsku vladu ili (mnogo gora, ali nažalost verovatnija varijanta!) ući u gnusni brak sa SPS-om. Pri tom je manjinska vlada daleko stabilnija od te dve opcije!

I finalni rezultat neće biti ni katastrofa ni zaborav, već mešavina jednog i drugog, ali u malim količinama, to jest nerviranje će se nastaviti. U najboljem slučaju – do sledećih izbora.

Somewhat unrelated P.S.

Da li je moguće onog Vuka Jeremića trejdovati u DSS, čisto da bi se malko smanjila entropija u Srbiji?

Odande gledajući

Peščanik.net, 29.05.2008.

Srodni linkovi:

Dokumenti – Deklaracija o pomirenju DS i SPS

Ivan Milenković – Dve fotografije (o političkom pomirenju)

Ivan Torov – Ko ne razume Končarevo…

Miloš Vasić – Pomirenje i još ponešto

Mirko Đorđević – Đavo na vrhu igle

RADIO emisija – Bolometar

Ivan Torov – Pomirenje ili još jedna obmana