Neovisno o očajavanju nad slovenačkim političarima, izbornim rezultatima, državom i uopće nad svim što je slovenačko, jedno pozitivno priznanje Slovenci neosporno zaslužuju: to je priznanje za ustrajnost. Slovenci su svjetski prvaci u tome da ih se, neovisno o argumentima, ne da uvjeriti ni u što suprotno od onoga što misle da je njihovo pravo. I Slovenci su odlučni da je njihov stil života njihova neotuđiva praksa.
Da međunarodna trojka grčkoj vladi uvjetuje svoju euro-pomoć ozakonjenjem subote kao običnog radnog dana – to se Slovence ne tiče, jer se oni niti drugog maja kao praznika rada (?) nisu spremni odreći. Da se austrijski sindikati plaše što za njihove radnike znači najava njemačkog hlađenja – to se slovenačkih sindikata ne tiče.
Već 15 godina slušamo upozorenja i opomene da Slovenija ima iznimno rigidno tržište radne snage, da su od 34 članice Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj slovenački redovno zaposleni posloprimci drugi po zaštićenosti. Već 15 godina slušamo upozorenja i opomene da slovenački sindikati rade na štetu kako svojih članova tako i tražioca zaposlenja, prije svega mladih, no u većini slovenačkih medija sindikalisti imaju još uvijek status prosvijećenih autoriteta, koji jedini posjeduju razvojnu viziju Slovenije. Neovisno o tome što nisu izabrani na izborima i što za posljedice svojih odluka nikada nikome ne polažu račun, oni su politička sila snažnija od svake vlade. Svoje prihode povećavaju u nadzorima svetih državnih institucija i dok su im puna usta kako je jednakost u dohodcima ideal Slovenije, najglasniji su borci za prava onih penzionera koji su primali penziju iz proračuna i višu od dvije hiljade eura. Usuđuje li se sindikalac Branimir Štrukelj pogledati u oči 106.000 nezaposlenih i hiljadama mladih prekarnih radnika i reći im da zato jer svojim djelovanjem uzdržava standard odabrane manjine za njih u toj državi nema bolje budućnosti?
Već 15 godina slušamo upozorenja i opomene da je državno vlasništvo ako ga upotrebljavamo za crne fondove i nagrade svojim prijateljima štetno, budući da smo zbog toga svi državljani siromašniji. Ali ne. Mi ustrajavamo da je nacionalni interes potpuna kolektivizacija svega vlasništva, od najvećih avio-gubitnika do uspješnih farmaceuta, dakako i svih banaka. Političarima koji im prodaju takve bajke Slovenci tako rado vjeruju. I dok globalne firme postaju sve vitkije i razmišljanje o budućnosti firme postaje jednako vrijedno brizi za nadzorom troškova, slovenačke velike firme, u kojima je država značajan suvlasnik, shvaćene su kao socijalne ustanove u kojima nije dopuštena nikakva racionalizacija zaposlenih. Jedan od ministara prethodne vlade je pri udruživanju Mobitela i Telekoma rukovodstvu jasno rekao da otpuštanje zaposlenih ne dolazi u obzir.
Pa ako budemo opet imali benzinske bonove i prazne frižidere, uvjeren sam da ćemo svejedno ustrajavati u vjeri u naše proroke poput ekonomiste Jožeta Mencingera, sindikalaca Branimira Štruklja i Dušana Semoliča. I za nas će biti najveća međunarodna tema u kojoj ćemo dokazivati pronicljivost svojega intelekta da li neki kardinal ima dijete ili nema.
Taj narod zaista zaslužuje medalju za svoju ustrajnost.
Finance.si, 06.09.2012.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 07.09.2012.