I dočekali smo happy end. Predsjednik Obama je proglasio Meksički zaljev „iznova čistim i otvorenim za posao“, a zatim se sa kćerkicom navodno okupao u njegovim vodama. Neki kažu da voda u kojoj se namakao sa djetetom na propagandnoj fotografiji nije bila iz Meksičkog zaljeva, što je prilično vjerovatno. S druge pak strane, predsjednik, u kojega sve veći dio njegovih birača gubi vjeru, možda vjeruje samome sebi. Gospodin je, naime, prije dva mjeseca obećao da će Meksički zaljev postati „još ljepši i čistiji“ nego što je bio pred izlivom nafte.
S tim biserom se Obama postavio uz bok Božidaru Vučureviću, koji je obećavao izgradnju „još ljepšega i još starijeg Dubrovnika“, ili predsjedniku slovenske vlade, koji ima namjeru napraviti još ljepšu i još prirodniju Lipicu. (Citiram Alija Žerdina.) U sva tri slučaja je riječ, gledamo li formalistički, o govorenju gluposti. Nije riječ samo o logičkim rupama, nego i doslovnim: od rupa golf igrališta na Krasu, preko rupa od granata u Dubrovniku, do naftne rupe na platformi u Meksičkom zaljevu. A sve su povezane sa velikim stvarima. Ako počnemo od kraja: sa razvojem ekonomski veleznačajnog slovenskog turizma, sa velikim ratom srednje velikog naroda i sa ogromnim dobicima. Sve su te velike stvari doduše povezane sa destrukcijom, ali takvom se uništavanju u naša vremena pripisuje stvaralaštvo. Kad su projektanti takozvanog američkog vijeka prešli sa riječi na djelo, skovali su pojam kreativne destrukcije, stvaralačkog uništavanja.
U Meksičkom zaljevu je bilo kreativnog aspekta uništavanja manje, osim ako vjerujemo američkom predsjedniku da je pri svemu tome posrijedi čišćenje i uljepšavanje zaljeva. Izvjesno je nešto drugo: kod te naftne priče riječ je o ogromnom novcu. Ali da neko ne pomisli da su „veliki novac“ dolari koje je BP upotrijebio za zaustavljanje istjecanja nafte i čišćenje zagađenja ili ih još može plaćati za kakvu moguću odštetu. To je, kao što ćemo vidjeti, sitniš koji neće ugroziti dobiti ni tog naftnog velikana ni drugih.
Naftna industrija je najunosnija djelatnost na svijetu. Možda se na Wall Streetu pretače više novca, ali dobici tamošnjih financijera su u usporedbi sa dobicima velikih naftnih korporacija neznatni. U lošoj poslovnoj godini, recimo, imao je ExxonMobil samo 19 milijardi dolara dobiti. Nekoliko godina prije toga, kad su poslovi bolje išli, u kasu je kapnulo 45 milijardi dolara čiste dobiti. Kažu da je to najveća zarada u historiji i da svota prekoračuje bruto društveni proizvod više od polovice država na svijetu. Royal Dutch Shell imao je iste 2008 godine 27,5 milijarde dolara profita: 75 miliona na dan. Čisti dobici BP prije te najlošije godine iznosili su oko 20 milijardi na godinu.
Novac je moć. Ne začuđuje da su velike naftne korporacije moćnije od mnogih država. Današnji BP, na primjer, ima na savjesti puč u Iranu 1953. godine, kad su odstranili demokratski izabranog premijera Mohameda Mosadeka, jer je zarade tamošnje naftne industrije namjerio nacionalnom razvoju i time ih otuđio Britancima. U moćnijim državama velikim naftnim kompanijama ne treba svrgavati vlade, jer im demokracija omogućuje riječ pri izborima i vođenju države. U posljednje tri godine, recimo, uložile su u domaću američku politiku nešto manje nego 200 miliona dolara. To se ne zove korupcija, nego lobiranje. Pa da to nema nikakve veze sa predsjednikovim propagandnim namakanjem u Meksičkom zaljevu?
Dvjesto miliona dolara je malena svota u usporedbi sa 34 milijarde što su ih naftni velikani u posljednje tri godine uložili u „istraživanje“ odnosno traženje novih naftnih nalazišta, ali je mnogo u usporedbi sa novcem što ga namjenjuju razvoju sigurnije tehnologije za ekstrakciju nafte. ConocoPhillips je u protekle tri godine u tu namjenu upotrijebio 1,3 miliona dolara. BP je bio gotovo rasipan. Vjerujemo li izjavama njihovih predstavnika tokom saslušavanja pred američkim kongresom, plaćali su za istraživanje sigurnije tehnologije 9,6 miliona dolara svake od proteklih triju godina. Jedan od rezultata razvojnih prioriteta jeste taj da je tehnologija za sprečavanje, ograničavanje i čišćenje izvora nafte, tehnologija koju su proteklih mjeseci koristili u Meksičkom zaljevu, još uvijek ona ista kao tehnologija sa kojom su prije dvadeset godina čistili Aljasku kad ju je usvinjio potopljeni tanker Exxon Valdez.
Pomoću te tehnologije tada su uspjeli ukloniti oko osam procenata izlivene nafte. Preostala je isparila, potopila se ili se pak nataložila na obali. Ocjenjuju da 16.000 galona još uvijek zagađuje mjesta gdje se taj tanker potopio. Toliko, da ne bi ko pomislio da su u Meksičkom zaljevu doista očišćene već tri četvrtine izlivene nafte. (Ovdašnje izlijevanje je bilo dvadeset puta veće od onog Exxonovega.) I da ne bi ko očekivao da će BP biti financijski bolno kažnjen. Firma Exxon je morala nakon katastrofe na Aljaski plaćati oko 10 milijardi odštete i kazne. Nakon skoro dva decenija pravdanja američki je vrhovni sud 2008. godine odlučio da ne treba plaćati više od 507 i po milijona. Vrijednost dionica BP opet raste, a firma će opet bušiti u Meksičkom zaljevu. Niti bušotine, koja je nekoliko mjeseci izbacivala čistu i uljepšanu naftu, nisu se odrekli. Jesu li u međuvremenu, dok su se bavili izlivom, razvili novu tehnologiju?
Ako pomislimo da američka vlada namjenjuje milijarde dolara za vojnu jemčevinu nafte, da je, konkretnije, u ovogodišnjem vojnom proračunu SAD namijenjeno za garantiranje dotoka nafte 90 milijardi, bilo bi naivno misliti da će jedna civilna nesreća nešto promijeniti. I to je samo jedan aspekt isprepletenosti visoke politike i velikih naftnih korporacija. Ko će se uz milijarde dobitka obazirati na siromaške koji ribaju u Meksičkom zaljevu i druge niže oblike života?
Dnevnik.si, 21.08.2010.
Preveo sa slovenačkog Mario Kopić
Peščanik.net, 24.08.2010.