- Peščanik - https://pescanik.net -

Melanholija levice

Fotografije čitalaca: Maurits Bartstra

Prikaz knjige Enzo Traversoa „Left-wing melancholia: Marxism, history, and memory / Melanholija levice: marksizam, istorija i sećanje“, Columbia University Press 2017

Dan posle američkih predsedničkih izbora 9. novembra 2016. bilo je neobično šetati po bostonskoj liberalnoj enklavi Kembridž, Masačusets, u okolini Harvarda. Kuće i ulice su bile natopljene melanholijom i tupim bolom posle šoka. Svi su govorili tiho i ozbiljno, kao na sahrani. Robert Burton je u svojoj knjizi Anatomija melanholije još 1621. rekao: „Ono čemu nema leka mora se istrpeti“. Tog novembra u Kembridžu su svi trpeli, ali niko nije znao šta da radi. Samo su mogli da čekaju neizbežno: Trumpovu inauguraciju, kao što su ljudi u Francuskoj 1939-1940. mogli samo da čekaju nemačku invaziju.

Enzo Traverso, istoričar italijanskog porekla sa Cornella, napisao je savršenu meditaciju za naše doba. Njegova Melanholija levice: marksizam, istorija i sećanje nije toliko knjiga koliko niz varijacija na temu da od pada komunizma kultura poraza prožima razumevanje političke istorije i teorije na levici. Knjiga manje nudi čvrstu argumentaciju, a više luta prateći osećanja neuspeha i poraza koji prožimaju kulturu levice krajem 20. i početkom 21. veka. Između Mađarske 1956. i Praga 1968. splasnuo je veliki deo intelektualnog oduševljenja komunističkim režimima, a pad Berlinskog zida 1989. označio je konačno razočarenje mnogih marksista i drugih pripadnika levice vezanih za zvanični komunizam. Iako nije bio iznenađenje, krah komunističkih režima sovjetskog tipa širom Istočne Evrope dokrajčio je romansu s komunističkom diktaturom kao fantastičnom projekcijom zapadnih snova. Traverso kaže da danas živimo „sumrak utopija“, zbog čega levica u 21. vek ulazi tugujući.

Verna svojoj melanholičnoj temi, Traversova knjiga uporno obleće oko svojih pitanja ali ih ne rešava. Većina poglavlja su ranije objavljena kao eseji i mada nije uvek jasno šta ih drži na okupu, lutanje može biti idealna forma za kulturnu istoriju koja istražuje melanholiju levice kao osećanje rođeno iz poraza. Svet bez utopije ne gleda unapred već unatrag: on uranja u dubine našeg kulturnog sećanja i oblikuje (kao što kaže Pierre Nora) „područja sećanja“. Traversova knjiga istražuje ta područja poražene utopije u filmu i pisanoj reči. U jednom poglavlju on poredi filmove Thea Angelopoulosa, Kena Loacha, Carmen Castillo, Chrisa Markera i Gilla Pontecorva. Traverso posebno uvažava Pontecorva, autora filmova Bitka za Alžir i Spali! i naziva ga „rediteljem slavnih poraza“. Ali za melanholiju levice možda je najvažnija i najistrajnija ona slika iz Angelopoulosovog filma iz 1995. Odisejev pogled, u kojem posmatramo olupanu Lenjinovu statuu, vezanu konopcima za baržu poput Gulivera, kako lagano plovi niz kanal. Lenjinova ruka je još podignuta, ali manje objavljuje trijumf a više citira prošlost, kao da je bradati boljševik degradiran u turističkog vodiča koji pokazuje put nizvodno. Tu nije „obesvećen“ samo Lenjin, primećuje Traverso, već svi simboli birokratskog socijalizma. Tako oštećeni stoje kao „melanholični čuvari poražene utopije“. Traverso je naš vodič u područje razvejanih snova, ali on izlazi iz tame s jednom važnom poukom za političku levicu: melanholija je, tvrdi on, možda neophodna za buduće promene.

***

„Melanholija levice“ je naslov jednog prikaza koji je Walter Benjamin napisao 1931. godine za feljtonski deo nemačkog lista Die Gesellschaft. Povod je bio objavljivanje nove zbirke pesama Ericha Kästnera, romanopisca i pesnika čija su dela, osim možda dečijeg avanturističkog romana Emil i detektivi, danas zaboravljena.

Malo je reći da se Benjaminu nije svidela Kästnerova poezija. Njegov esej je masakr prerušen u prikaz knjige. On je Kästnera svrstao sa ostalim „radikalnim publicistima levice“ kao što su Walter Mehring i Kurt Tucholsky, čije tekstove je osudio kao „izigravanje proletera od strane propale buržoazije“. Oni nisu pripadali „školama već modama“, nisu osnivali partije već klike. Pobornici pogrešno definisane levice, oni su po Benjaminu bili uglavnom estete koje je najpre privukao ekspresionizam, a onda nova objektivnost. U njihovom radu konkretni posao politike je postao isprazan gest, „stisnuta pesnica od kaširanog papira“. Bljujući otrov, Benjamin je opisivao Kästnera kao pesnika za intelektualnu elitu za koga je politika postala „sveznalačka ironija“ lišena autentičnog osećanja. „Preostali su samo“, pisao je „prazni prostori gde su nekad, na plišanoj podlozi u obliku srca, stajala osećanja – priroda i ljubav, zanos i čovečnost. Sada se rasejano miluju šuplje forme.“

To je bilo 1931. godine, kada su finansijska kriza i partijska radikalizacija i na levici i na desnici gurale Vajmarsku republiku u katastrofu. Ulozi su bili visoki, a politička klima ne sasvim različita od današnje. Zapravo, kao što je rekla teoretičarka politike Wendy Brown, melanholija levice je bila Benjaminov naziv za „konzervativna, nazadna opredeljenja“ koja postaju „nalik stvarima, zaleđena u srcu navodnog levičara“. Za Wendy Brown je to najveća osuda. Posle tako dugačkog niza razočarenja i poraza – reganizam i tačerizam, neoliberalizam i trampizam – ona strahuje da bi levica opet mogla zapasti u malodušnost i postati „privržena više svojoj nemogućnosti, a manje svojoj potencijalnoj plodotvornosti“. Levica koja ostaje zarobljena u „melanholičnoj privrženosti izvesnoj vrsti sopstvene mrtve prošlosti“ ne može da analizira prošlost i da je upregne u sadašnje delovanje. Rezultat je, kaže Wendy Brown, paradoksalan stav levog tradicionalizma: napuštanje projekta društvenog preobražaja i odustajanje od zamišljanja novih oblika političkog delovanja koji bi gledali ne unatrag već unapred u „vizionarskom duhu“. U politici nastupaju ključni trenuci koji zahtevaju ne ironiju, već delovanje.

To je podsticajan argument. Onaj koji ima prednost naknadne pameti lako će pasti u iskušenje da hvali Benjaminovu dalekosežnu osudu malodušnosti buržujske inteligencije. Ali Traverso od nas traži da zastanemo i osmotrimo granice te perspektive. Da nije Benjamin bio za nijansu suviše komotan u svom gnevnom ispadu? Zar borbenost ne ostavlja prostora za melanholiju? Da li je moguće da delovanje i ironija, ubeđenost i sumnja na neki način koegzistiraju u jednoj duši?

Među zanimljivijim stavovima Traversove knjige je onaj da Wendy Brown – i Benjamin – možda greše. Navodni „konzervativizam“ melanholije na levici, kaže Traverso, mogli bismo razumeti i kao „oblik otpora“, jer nas obeshrabruje da lakomisleno ponovo uspostavimo neupitnu vezu s političkom stvarnošću. S tog stanovišta, melanholija nam može pomoći da se prisetimo utopijskih ideala koje je svet odbacio. Čak može da nas odvrati od „identifikacije s neprijateljem“. Traverso nas nagovara da „depatologizujemo“ melanholiju, da je vidimo ne kao alternativu žaljenju, već kao polazište. Ona je „nužna premisa“ koja „prethodi žaljenju i omogućuje ga“, a ne vodi političkog subjekta u stanje trajne malodušnosti.

Ali u Traversovoj knjizi te zanimljive sugestije nisu dovedene do zaokruženog zaključka. Poglavlja su bogata kulturno-istorijskim zapažanjima – posebno je zanimljiva meditacija o politici „boemije“, sna o umetničkoj slobodi koji je u 19. veku vladao uobraziljom pesnika, slikara i muzičara od Baudelairea do Puccinia. Kao što pokazuje Traverso, boemija nije uvek bila ostrvo utopije na levici koje je ostalo u lepom sećanju. Ona je mogla da posluži i političkoj reakciji kao rasadnik ili dom književnih fašista kao što su Louis-Ferdinand Céline, Robert Brasillach i Gottfried Benn. Koliko god takva poglavlja bila zanimljivo štivo, nije uvek jasno kakve veze imaju s teorijskom odbranom melanholije na levici.

Čitaoci koji očekuju nova tumačenja prepiske između Theodora Adorna i Benjamina (tema šestog poglavlja) biće razočarani. Moderna kritika Benjamina vidi kao borbenijeg mislioca, prijatelja Bertolta Brechta koji je oberučke dočekao političke mogućnosti modernih umetničkih sredstava kao što su fotografija i film. Ali Traverso kaže da ovu prepisku treba čitati kao dijalog između „dva različita oblika melanholije na levici“. Ovaj stav nema veliku težinu ako iza njega ne stoji brižljiva analiza. Nalazimo i neprecizne kvalifikacije – koje su danas opšta mesta – Adorna kao teoretičara čiji je marksizam bio „čisto estetski“, koji je „odbacio svaku ideju političkog angažmana“ i „povukao se u neki oblik rezigniranog romantizma“. Čini se da taj nesrećni kliše o Adornu istrajava uprkos njegovim nastojanjima u posleratnoj Nemačkoj da promoviše zajednički zadatak javnog samoispitivanja koji je on nazvao „rad na prošlosti“.

Iako Traversova odbrana melanholije nikada ne dobija snagu argumenta, ona sadrži zanimljiva zapažanja. Emocije možda imaju istoriju, ali melanholija levice ne može se vezati za određeno vreme ili mesto.

***

U eseju iz 1917. „Žaljenje i melanholija“ Freud opisuje melanholiju kao stanje „bolne utučenosti“ koje vodi gubitku interesovanja za spoljašnji svet. Melanholik je izgubio ne samo predmet svoje ljubavi već i sposobnost da voli. Prepušta se kajanju pa čak i mržnji prema samome sebi. Dok je žaljenje nužna i „normalna“ faza, melanholija je patološki fiksirana za izgubljeni objekt. „U žaljenju“, kaže Freud „svet je postao bedan i prazan“; u melanholiji je takvo postalo naše Ja.

U Freudovom eseju već nalazimo važnu suprotnost između bolesti i zdravlja; žaljenju se pripisuju sve dobre osobine normalnosti, a melanholija poprima izobličene crte duševne bolesti. Uronjeni smo u jezik psihoanalize koja teži da „izleči“ svakoga ko ispoljava pogrešnu vrstu ponašanja ili pogrešnu vrstu želje: za Freuda su simptomi psihopatologije poređani duž kontinuuma, od blagih do uznemirujućih – od odbijanja da se govori ili uzima hrana do odbijanja seksa. Negde duž tog spektra nalazimo jadnog subjekta koji je obuzet melanholijom i odbija da se pokrene.

Ali sav taj govor podvrgava raznovrsnost ljudskih osećanja skupu normi i pretpostavlja „zdravlje“ kao najveću nagradu. Osobi koja ostaje prikovana za doživljenu traumu i nije u stanju da obavlja životne aktivnosti zahtev da prevaziđe osećanje gubitka može doći kao novi psihološki udarac. Od autoritativnog Freudovog zaključka da je žaljenje zdravo a melanholija bolesna samo je nekoliko koraka do naše emocionalno sterilisane kulture u kojoj je čak i trenutno prepuštanje tuzi povod za psihofarmakološku intervenciju.

Ako istražimo kako su u prošlosti politički režimi koristili razliku između normalnog i patološkog, suočićemo se s mučnom činjenicom da je ta razlika gotovo uvek korišćena protiv slabih, nejakih i „nenormalnih“. Na primer, u svojoj najnovijoj knjizi Hladnoratovski Freud: psihoanaliza u dobu katastrofa (Cold war Freud: Psychoanalysis in an age od catastrophes), Dagmar Herzog govori o tome kako su vlasti Zapadne Nemačke angažovale vojne psihijatre da pregledaju preživele logoraše iz koncentracionih logora i postave dijagnozu na osnovu dugačkog spiska simptoma koji je obuhvatao „tešku nesanicu, noćne more, hroničnu melanholiju, strahove, fiksacije, onesposobljavajuće psihosomatske bolove, slabu koncentraciju ili obogaljujuću apatiju“. Ta dijagnostika je korišćena za izbegavanje zakonske odgovornosti za žalbe žrtava: preživeli logoraši, rečeno je, pate ili od patologija koje su nastale pre odlaska u logor ili od izazova koji su se pojavili posle izlaska iz logora, a ne od traume koju su doživeli u logoru. Ne treba preterivati sa ovom poukom: nismo svi žrtve fašističkog proganjanja. Međutim, način na koji se standardi psihološke normalnosti mogu koristiti kao odbrana od autentičnog bola može nam poslužiti kao opomena kada imamo posla s nastojanjima da se svaka melanholija proglasi za patološku slabost.

Moramo priznati da je i sam revolucionarni marksizam često podlegao iskušenju da veliča snagu uma i telesno zdravlje. Kad je došao na vlast nije se ponašao bolje od svojih neprijatelja; isturio je bradu, isprsio se i počeo da organizuje parade kojima je demonstrirao sopstvenu snagu. Izveštaji o staljinovskoj kolektivizaciji su dovoljni da levici oduzmu veru u sopstvenu nevinost. Ali Staljinov lični doprinos autoritarnoj vladavini i birokratskom kolektivizmu koji su zatim usledili nikada nije bio model istinske emancipatorne politike. Danas se ne postavlja pitanje da li levica treba konačno da prestane da oplakuje krah komunizma, već može li ona uopšte da preživi ako se ne odrekne fetiša svoje borbenosti.

***

U danima posle američkih izbora pobednike je sve vše nerviralo odbijanje levice da prizna poraz. Ženski marš koji je organizovan 21. januara, odmah posle predsedničke inauguracije, bio je najmasovniji jednodnevni protest u američkoj istoriji: okupio je više od milion demonstranata u parkovima i na ulicama širom SAD. Raspoloženje nije bilo turobno već slavljeničko. Ružičaste kape s mačjim ušima okrenule su Trumpovo lakrdijaštvo protiv njega samog u duhu karnevalskog izrugivanja.

Ovih dana ljudi manje protestuju: razigranost je ustupila mesto sumornom priznanju da je okupljanje štetno. Za novoizabranog predsednika i njegove pristalice na desnici svaki protest je proizvod povređenog narcizma gubitnika; oni svoj komentar sažimaju u tri ljutite reči: „Morate da prebolite“. Ali jasno je da se to neće desiti. Mi ne živimo u vremenu postkomunizma, već u početnoj fazi političke reakcije u Evropi i Severnoj Americi, što izaziva pojavu melanholije kao vladajućeg afekta na političkoj levici. Ta emocija neće brzo izbledeti – organizovanje protesta neće otkloniti uporno osećanje poraza koje seže dublje od svakih izbora. Neka se snage reakcije razmeću svojom snagom. Za levicu je veoma važno da se čvrsto drži ironije i distance – bez obzira na imperative političkog delovanja.

Zanimljiva tema Traversove knjige je da političko uverenje može biti obojeno žaljenjem, a ambicija tugom zbog prošlih neuspeha. Promena sveta, kaže on parafrazirajući Daniela Bensaïda, je „melanholična opklada“. Ne znamo kako bi ta promena izgledala ili kako bi se razlikovala od travestija 20. veka koje su imale veze s levicom tek po imenu. Znamo samo to da će takva politika morati da ostane radikalno otvorena prema budućnosti, da se uzdigne iznad izvesnosti programa ili scenarija. Ona treba da bude verna ne snu o trijumfalnoj revoluciji, već sećanju na one koji najviše pate kada trijumf postane najviši cilj političkog delovanja.

Mnogim čitaocima će biti neobična Traversova vernost idealu komunizma kada se zna da je partijska diktatura sovjetskog bloka samo deklarativno imala veze s levicom. (Ne treba žaliti za režimom koji je likvidirao milione ljudi – treba se radovati njegovom krahu.) Između političke stvarnosti i političkog stremljenja uvek zjapi neki nesklad. Svaki ideal, koliko god inspirativan bio, nosi sa sobom osećanje tuge zbog toga što stvarnost toliko zaostaje, a melanholija je zapravo ime za taj međuprostor.

U tom smislu Traverso je verovatno u pravu. Moguće je da se melanholija, sumnja i razočarenje nikada ne mogu ukloniti iz našeg političkog života, jer je razočarenje naličje delovanja: jedno povlači drugo. Ali psihoanaliza može da ponudi još dublju pouku. Mada je Freud pravio razliku između žaljenja i melanholije, znao je da sopstvo ne može da dostigne apsolutnu sreću budući da „osiromašenje Ja“ nije bolest već veran portret naše odveć ljudske ranjivosti. Melanholija, mogli bismo reći, nije puka patologija ili raspoloženje; ona je ključni sastojak ljudskog života. Politička levica često je teško razumevala da solidarnost ne prebiva u nesalomivoj snazi, već u zajedničkom iskustvu sopstvene ranjivosti. Naspram tako mnogo patnje i nepravde, odbijanje melanholika da nastavi kao da se ništa nije dogodilo već u sebi sadrži jedan vid otpora: priznanje da u svetu nije sve dobro i da se nešto mora učiniti.

Autor je profesor istorije na Harvardu. Njegova poslednja knjiga je Adorno and existence / Adorno i egzistencija.

Peter E. Gordon, Boston Review, 18.07.2017.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 30.11.2017.