Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, demobilizirali se Mujo i Suljo nakon rata, a ostali bez posla, pa gledali da započnu nekakav biznis. Čekaj, rekoh ja, rekli smo da nema Muje i Sulje. Ima Muje i Sulje, na to će Kožo, al nema posla, kontaš? Đe smo stali?
Da: vratili se oni tako iz rata i gledali da pokrenu neki biznis, pa se Mujo sjetio da otvore kafanu. „Ne valja, ima puno kafana po gradu”, odgovorio mu Suljo, „ali mogli bismo nekakav granap.” „Nema šanse”, odmahnuo rukom Mujo, „trgovinu su već zauzeli generali.” Razmišljali oni tako i cijeli sat, te taksi služba, te ekološka poljoprivreda, te muzička industrija, te ovo, te ono, kad se Mujo u jednom trenutku odalapio dlanom po čelu.
„Znam”, uzviknu on, „klinika za sunećenje!” „Kako misliš sunećenje?”, iznenadio se Suljo. „Pa sad kad je završio rat svi će postat veliki muslimani”, živo mu jaran krenuo izlagati svoj biznis-plan. „Posla koliko hoćeš, a ulaganje nikakvo: jedna radnja, škare i malo zavoja. Ništa lahkše.” „Nije loše”, složio se Suljo, „a kako ćemo dijeliti zaradu?” „Pa jednostavno”, odgovorio mu Mujo. „Kurac meni – kurac tebi.”
Nisu, istina, Mujo i Suljo prvi preživjeli prašinari u historiji ratovanja i ekonomije što su se zaradu od poslijeratnog biznisa sjetili dijeliti bratski, po sistemu „kurac meni, kurac tebi” – dijelili su je tako i Bobi i Rudi, i Slaviša i Uglješa, i svaki ubogi demobilizirani vojnik otkako je rata i biznisa. Svaki se rat, najzad, vodio za kurac. Pa kako ga je tko podijelio.
Često sam se stoga Muje, Sulje i njihovog biznisa prisjetio ovoga ljeta, dok se u takozvanoj kulturnoj zajednici poluilegalno obilježavalo trideset godina od smrti našeg – tko god to bili „mi” – velikog pisca Meše Selimovića, pa prigodno i pola vijeka otkako je započeo pisati svoje najpoznatije djelo „Derviš i smrt”.
„Derviš i smrt”, svi to znaju, Mešin je književni obračun s unutrašnjim demonom i dvadesetogodišnjom traumom smrti brata Šefkije, uglednog partizana i oficira komande Tuzlanske vojne oblasti, jednog od one djece koje je slavna Revolucija pojela, ispljunuvši mu kosti i zadovoljno podrignuvši.
Smrt Mešinog najstarijeg brata jedna je od značajnijih iz partizanske mitologije, prepune herojskih legendi, herojskih gesta i herojskih smrti. Onako kako je smrt Stjepana Filipovića, zabilježena kamerom nacističkog oficira, do danas ostala empirijski dokaz mita o herojstvu Titovih partizana, tako je smrt Šefkije Selimovića – zabilježena u šturom zapisniku tuzlanskog Vojnog suda i veličanstvenom djelu brata Meše – bila dokazom mita o njihovu bolnom poštenju, mita živog u svakoj privatnoj partizanskoj povijesti, o nekom djedovom ratnom drugu, siromahu iz Korduna ili Dalmacije, strijeljanom zbog četiri jaja iz neke narodnooslobođene kuće.
Šefkija Selimović tom je mitu dao ime, prezime i život: u samoj sudačkoj nadoknadi rata, krajem 1944. godine, pravomoćnom odlukom Vojnog suda Trećeg korpusa NOVJ osuđen je na smrt, strijeljan i pokopan na nepoznatom mjestu, zato što je iz magazina GUND-a, Glavne uprave narodnih dobara, neovlašteno uzeo – dakle ukrao – krevet, ormar i još nešto sitnijeg namještaja.
Nesretnom Šefkiji nije pomoglo ni to što je i sam bio oficir iz ugledne partizanske obitelji, koja je Revoluciji dala sedam članova obitelji. Naprotiv, Šefkiji je to bila presudna otežavajuća okolnost: na smrt je osuđen upravo zbog toga, strijeljan za volju Revolucije, za primjer drugovima i opomenu drugima. U partizanskoj starozavjetnoj mitologiji to je priča o Abrahamovoj žrtvi. Revolucija je kušala Abrahama, ali umjesto prsta na obaraču puške, zaustavila je onaj drugi: za primjer drugovima i opomenu drugima, ni drugi brat Teufik Selimović zvani Buđoni, visoki oficir Ozne, nije pomaknuo malim prstom da pomogne rođenom bratu.
Unutarnja drama trećeg brata, koji se od sumnje u ljudoždersku Revoluciju sklonio u nju samu, dvadeset godina tamo „raskopavajući sebe”, izrodila je jedan od najvažnijih romana naših jezika. Od materijala iz Mešine raskopane duše kasnije smo i sami izgradili kritički odnos prema Starom zavjetu NOB-a, pa sve i da nismo saznali kako je Mešin brat strijeljan na pravdu Boga, sve i da nismo saznali kako je namještaj iz GUND-ovog magazina zapravo posudio, i to zato što su mu ustaše opljačkale stan, a supruga mu se u prazan dom vraćala iz jasenovačkog logora, ne bismo razumjeli tako brutalan sud.
Naročito ga ne razumijemo danas, kad su kojekakvi gelipteri i konjokradice, babe, stričevi i kumovi naših malih, bijednih revolucija, iz magazina narodnih dobara odnijeli i krevete, i jaja, i sve što se odnijeti moglo.
Zlosretni Šefkija stoga meni padne na pamet svaki put kad se pričaju vicevi o oficirima koji su se poslije rata snašli, i prašinarima koji nisu. Sud koji je Šefkiju Selimovića osudio na smrt bio je, jasno, brutalno nepošten – i prema jednom ljudskom životu i prema onome što se kasnije, pa sve do danas, naziva zaslugama – ali taman da je Šefkija i ubijen iz sasvim drugih i nimalo historijskih razloga, i da je obrazloženje bilo samo krinka za klasičnu oznašku likvidaciju, ostaje u obrazloženju zapisano kako je smrt za opomenu bila legitimno sredstvo obrane Revolucije i, paradoksalno, njezina poštenja.
Nama danas, međutim, to nije nerazumljivo zbog poštovanja Šefkijinog života – ljudski je život u našoj suvremenoj povijesti bio i jeftiniji nego 1944. – već zbog nemogućnosti da shvatimo koncept Ideje Poštenja, pa makar bila posve zloupotrijebljena i odljuđena. Mešine sumnje nama su danas strane. Mi ne razumijemo motive Šefkije Selimovića iz bratova romana Derviš i smrt, tragičnog djeteta Revolucije, već onoga iz obrazloženja presude Vojnog suda Trećeg korpusa, kriminalca koji se okoristio narodnim dobrom. Naravno da se okoristio: zašto je, zaboga, inače ratovao?
Presuda nekog prijekog suda onome mitskom partizanu što je iz oslobođenog kokošinjca uzeo četiri jaja nije danas nerazumljiva zato što je neljudska, već zato što je nama svaka oslobođena kuća bila magazin za osloboditelje, a svako ukradeno jaje tisućljetni san naših pradjedova.
Za takve mi nismo imali suda: nije među nama bilo braće da jedan položi život na oltar Ideje, drugi da u to ni časa ne posumnja, a treći da sumnja punih dvadeset godina. Zato oni prvi nikad nisu završili na sudu, zato oni drugi nikad kasnije nisu i sami završili tamo, poput zloglasnog Ozninog isljednika Buđonija. Zato oni treći nikad nisu napisali „Derviš i smrt”.
Takva je nekoć, u vrijeme dok smo vjerovali da je pravedno društvo zaista moguće, bila bratska podjela tekovina Revolucije. Danas je, kako znamo, ta podjela mnogo poštenija: kurac meni, kurac tebi, a četiri jaja osloboditeljima.
Oslobođenje, 06.09.2012.
Peščanik.net, 06.09.2012.