- Peščanik - https://pescanik.net -

Mi ili oni

Savamala, foto: Ivana Tutunović Karić

Beograd je, kaže Vesić, za vreme epidemije od turizma izgubio 266 miliona evra. Pođimo od pretpostavke da ne laže ili, ako nam je lakše, da je pukim slučajem izgovorio istinu. Zanemarimo i to što je napravio dve računske greške prilikom ovog proračuna. Ako je broj noćenja u hotelima pao sa 2,5 miliona na 900 hiljada, onda pad iznosi 1,6, a ne 1,7 miliona koliko tvrdi Vesić. Dodatno, sve i da uvažimo njegovih 1,7 miliona, ako turisti u proseku troše 150 evra dnevno, onda je ukupni gubitak 255, a ne 266 miliona evra. Pređimo, međutim, preko svega ovoga i uzmimo da je Beograd zaista ostao bez 266 miliona evra. Pretpostavimo i da je glavni krivac za gubitak virus, odnosno mere borbe protiv virusa, te da je zato Vesić, odmah nakon množenja, izrazio nadu „da će mere ići ka popuštanju“.

Bila bi ovo samo još jedna u nizu ekonomskih jadikovki da se niotkuda nisu pojavili ti milioni. Njihov broj nije okrugao, a u pozadini leži nekakva matematika. Ovo cifru (čak i loše izračunatu) čini uverljivom, a Vesićev argument jačim. Mislili ste da se šalim i pričam gluposti kada mesecima upozoravam na kobne gubitke, kao da nas prekoreva zamenik gradonačelnika. Evo vam sad sve crno na belo pa vidite šta ćete. Čak i drčni Predrag Kon nije više tako ubeđen da je zdravlje ljudi na prvom mestu. Sagledao je gubitke i priznao da Krizni štab mere bira „između očuvanja zdravstvenog sistema i ugostiteljstva“. Izgubljeni milioni pomogli su mu da uoči kako je očuvanje ugostiteljstva etički imperativ njegovog profesionalnog poziva.

Koliko je smislen Vesićev argument da nema ekonomske alternative potpunom otvaranju i šta nam zapravo govori pomenuta cifra? Argument glasi ovako: novac je neophodan za funkcionisanje društva i države, a turizam, koji je merama najviše pogođen, važan je faktor u mašini zarade. Čak i površni podaci pokazuju da smo zbog mera izgubili znatnu sumu novca. Gubitak je nenadoknadiv i morao bi biti otrežnjujući. Država sebi ne sme dozvoliti luksuz da brine o javnom zdravlju. Svako mora voditi računa o sebi kako bi društvo i država preživeli.

Zaoštrimo ovde stvari do kraja. Prema Vesićevoj računici u godini pre korone turizam u Beogradu je doneo 375 miliona evra. Drugim rečima, da bi se u glavnom gradu spasili životi i očuvalo javno zdravlje bez šibicarenja sa merama, neophodno je da država pokrije godišnje gubitke od 375 miliona evra. Umesto što se pitamo da li ćemo kao društvo i država preživeti bez dodatnih 266, odnosno 255 miliona, trebalo bi da se pitamo da li je moguće javnim novcem pokriti kompletan gubitak od turizma, i tako život i zdravlje pojedinca postaviti kao moralni imperativ prilikom donošenja neophodnih epidemioloških mera.

Srbija nema novca za taj ekonomski, zdravstveni i moralni poduhvat, reći će nam premijerka i dodati da „budžet nije ćup bez dna“. To što ćup ima dno, odgovorimo premijerki, ne znači da se iz njega ne može zahvatiti dovoljno da se sačuva javno zdravlje i životi ljudi. Kako ne bismo pričali u prazno navedimo samo jedan podatak. Srbija je Kopernikus, Radijus vektor i softvere za obračun plata u javnom sektoru platila preko 360 miliona evra. Prema određenim procenama, njihova ukupna tržišna vrednost je oko 50 miliona. To znači da je koruptivnim radnjama država 310 miliona evra javnog novca gurnula u nečije privatne džepove. Ta suma ekvivalentna je gotovo čitavoj godišnjoj zaradi od turizma u Beogradu.

Kada nas naprednjački pljačkaši ubeđuju da je Krizni štab svakodnevno pred dilemom „pare ili život“, oni nam poručuju da su njihovi koruptivni dilovi van svake računice. Umesto da se pravo na zdravlje tretira kao osnovno pravo koje ograničava opseg dozvoljenih političkih odluka, režim nam sve vreme govori da su neupitni jedino privatni interesi, njihovi i njihovih bogatih saveznika. Zato izbor nije pare ili život, već mi ili oni.

Autor je istraživač na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju i student doktorskih studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Peščanik.net, 01.04.2021.

KORONA