Ekipa koja čini okosnicu punk benda Unutrašnja emigracija sastala se u Prijedoru 1994. Robert Jandrić Robi, Milovan Gaćeša Mića i Ognjen Ilić Oljac još su tada napravili bend Mrtvi ugao, koji je zastupao isključivo antiratne stavove, a potom i Minut šutnje koji je postojao do 1999. Unutrašnja emigracija postoji tri i po godine, a novi član benda, 18-godišnji Jan Grujić, pridružio im se nedavno. Ove godine su izdali split CD s anarhopunk bendom Hoću? Neću! iz Kraljeva, a planiraju i dalje izdašno kritizirati vlast, korupciju i kriminal koji ih okružuju. Za Dane Robert Jandrić govori o Miloradu Dodiku, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, antiratnim stavovima i punku kao načinu života
DANI: Možeš li se prisjetiti ratnog perioda u Prijedoru, kada ste formirali prvi bend i insistirali na antiratnom stavu u potpuno ratnom okruženju?
JANDRIĆ: To je bio jedini stav koji smo mogli podržavati, jer smo vidjeli šta je rat. To su pogotovo mogli vidjeti oni koji su imali sreću ili nesreću da budu izbjeglice. Ja sam u Travniku godinu i po dana doživljavao granatiranje od strane Vojske Republike Srpske, ali sam istovremeno vidio prve mudžahedine, HOS-ovce koji su u prolazu pucali ulicom, tako da mi je u potpunosti bilo jasno da su te vojske loše i da je običan narod bukvalno natjeran da se bori za nečije sumanute ideje. Nije bilo drugog načina razmišljanja i posmatranja svijeta. Neko ko odraste u mješovitom društvu u kojem su svi ljudi različitih nacionalnosti, što se, na kraju krajeva, nije ni znalo do ’90-te dok neko nije počeo prebrojavati i dijeliti ljude, ne može odjednom zamrziti nekog drugog, mrziti čitav narod ili čitavu jednu zemlju. I ako nećeš da se deklarišeš kao pripadnik određene nacionalnosti, kao podmladak neke političke stranke, ako se protiviš svemu tome, logičan odgovor u pubertetu bio je punk, negacija svih tih iracionalnih autoriteta. To smo odabrali, u tome smo se prepoznali, držimo se toga i danas, iako to nije naš jedini identitet, ali je u mnogome odredio kakvi ćemo ljudi postati nakon toliko godina.
DANI: Kako danas razmišljaju mladi ljudi u Prijedoru?
JANDRIĆ: Generalno imaju averziju prema politici, bez da uopšte znaju šta je politika. Potpuno su otrovani dnevnom politikom, jer manje-više od ’92. ti imaš dojam da je svaki dan sudnji dan i da se tog dana rješava ono najbitnije za naš narod. S jedne strane im je svima muka, a s druge strane ne shvataju onu poznatu da ako se ti ne baviš politikom, politika će se baviti tobom. Ako ti ne izgradiš stav i ne pokušavaš nešto da promijeniš, nikad se ništa neće ni promijeniti. Imam dojam da ovdje svi čekaju da nešto padne s neba i da se promijeni, a to je nemoguće. Mi pokušavamo utjecati na sve ljude koji se bave kulturom, prvenstveno jer se u tim krugovima najviše krećemo, i na sve naprednije ljude koje poznajemo. Mi njih bukvalno pokušavamo uvaliti u našu priču, pa makar i nasilu. Mnogi od njih da li iz straha, ili iz nekog drugog razloga, ne izjašnjavaju svoje stavove eksplicitno, a mislim da moraju. Mislim da ljude definitivno treba uključivati u sve akcije, pa makar i protiv njihove volje. Bitno je da vide da se može, da se ne gubi glava, da nije više rat i da možeš izraziti svoj stav, biti svoj, stati iza svog stava imenom i prezimenom, i nema više te sile koja će te ušutiti.
DANI: Vjerujem da ti je poznat slučaj dviju djevojaka iz Banje Luke koje su na predizbornom skupu SNSD-a izrazile svoje nezadovoljstvo, da bi potom bile izmaltretirane u policiji, te osuđene na uvjetne kazne. Da li ipak ima razloga za strah i šta misliš o tome kako vlast nastoji utjecati na građane putem manipulacije, propagande i ucjenjivanja?
JANDRIĆ: Milorad Dodik je jedan vrlo ozbiljan kriminalac. Njegova politička partija je najbolje organizovana od svih partija i funkcioniše po vrlo zajebanom principu – principu podmićivanja i ucjene, ili eliminacije. Pravog razloga za strah nema. Sve slične interesne grupe na svijetu, od velikih korporacija do sitnih lokalnih kabadahija kao što je on, imaju isti metod. Prvo te pokušaju potkupiti. Ako to ne prolazi, onda će te pokušati ucijeniti. Ako ni to ne prolazi, onda će te pokušati eliminisati. Mislim da je danas jako teško bilo koga eliminisati tako da se ne zna ko je to uradio i zbog čega. Oni se mogu siliti još neko vrijeme, ali jedna od naših pjesama kaže Ničija nije do zore sjala, pa neće ni vaša, vjerujte. Njegova se stolica, i stolice svih njegovih kompanjona – Integral inžinjering, Stanković, Niskogradnja Laktaši – ozbiljno klima. To je jedan zatvoreni mafijaški krug. Sve poslove dobijaju iste firme, u cijeloj RS. Pa i u Federaciji je Dodik instalirao ljude na sve ključne pozicije entitetskih i državnih institucija. SNSD apsolutno kontroliše pravac kojim BiH ide, i ekonomski, i politički. Umjesto da to iskoristi da pomogne svima da žive bolje, da kao političar time dugoročno profitira, jer bi za njega glasali svi, bez obzira na nacionalnost, on je izabrao pristup “Ja i poslije mene potop”. On je za ove četiri godine opljačkao barem jednako kao SDS za onih prethodnih 10-15 godina, a možda i više. Ali, još uvijek ima poštenih novinara, ljudi koji ne strahuju za svoj život, a glupo bi bilo da strahuju za svoj život u 2009. godini u 21. vijeku, u državi koja bi trebala biti demokratska.
DANI: Kako bi ti opisao Dodika, osim što je “vrlo ozbiljan kriminalac”?
JANDRIĆ: Rekao bih da je Dodik jedan beskrupulozan političar, koji je svojevremeno, dok je trebalo osvajati vlast, preko noći na prepad u parlamentu s dva poslanika, bio oličenje tolerancije, razumijevanja, suživota, povratka, a danas je sve suprotno tome. Mislim da je ovo što on radi katastrofa po srpski i sve ostale narode u BiH. Njegova zadnja faza se u određenom smislu može nazvati fašistoidnom. Jer ako neko kaže: “Nama neće suditi sudije muslimani”, to je očigledno šovinizam. Ako kaže: “U moj kabinet neće ulaziti kojekakvi pederi”, to je očigledno homofobija. A homofobija i šovinizam zajedno se danas u Evropi primijete jedino među fašističkim pokretima. Svi drugi bi snosili odgovornost, a fašisti ne moraju, jer je to njihov program i ideologija. Mislim da će se kola slomiti na njemu, jer je izgubio svaki osjećaj za realnost. Narod u RS-u je gladan, ne radi, bolestan je, a on se razbacuje novcem, kupuje avione, gradi veleljepna zdanja…
DANI: Šta misliš o poziciji Srpske pravoslavne crkve i njenoj sprezi s političkim liderima iz RS-a?
JANDRIĆ: Ja sam ateista. Ne smeta mi niko ko vjeruje niti ijedna vjerska zajednica. Ali, kao što je svima poznato, vjerske zajednice na ovom prostoru uvijek su bile uz režim, kakav god taj režim bio. Pa, sjetimo se uz koga su bile vjerske zajednice u Drugom svjetskom ratu. Vrlo jasno su se svrstale na stranu fašizma, na stranu domaćih izdajnika protiv vlastitog naroda. Ako je ko mogao u ratu apelovati na narod da ne čini zlodjela, mogli su oni. Nisu to učinili. Nisu se usudili. Čak suprotno. I dan danas se u odnosu vjerskih zajednica prema vlastitom narodu i politici ništa nije promijenilo. Imamo vladiku Grigorija koji, dok nosi mantiju, pokušava pričati koliko-toliko uglađeno, ali kad kamera ne snima, sjeda u svoj najnoviji auto s Ray-Ban naočalama, obučen po posljednjoj modi. Više liči na nekog mafijaša, nego na crkvenog velikodostojnika. Ne bih volio da generalizujem, ali ako vi vaš lični interes, saradnju s kriminalcima, trošenje nevjerovatnih količina novca, stavljate ispred interesa vaše pastve, vi niste ništa bolji od tih kriminalaca i manipulišete, zloupotrebljavate taj narod. Ali, na kraju krajeva, neće ni taj Grigorije, ni Vasilije Kačavenda, ni reis Cerić biti vječno na čelu tih institucija. Kad-tad će se postaviti pitanje njihove odgovornosti, jer ovo više nije srednji vijek, pa da možeš ekskomunicirati ljude iz crkve kako ti je volja. To može podsjetiti samo na vrijeme inkvizicije. Ako se mi opet nalazimo na pragu tog vremena, recite nam da se selimo, barem mi kojima nije do toga.
DANI: U svojim pjesmama otvoreno kritizirate vlast u RS-u. Da li ste ikada imali problema zbog toga i smatrate li da time nešto mijenjate?
JANDRIĆ: Kritikujemo sve za što smatramo da su negativne pojave u ovom društvu. Mi bi najviše voljeli da postoji socijalna, nacionalna, vjerska, seksualna i gender ravnopravnost. Nismo nikad imali problema, čak štaviše, imamo izuzetno pozitivna iskustva. Također znam da nešto mijenjamo. Nemam iluzija u smislu da će naša poruka promijeniti društvo. Ali znam da su naše pjesme ostavile traga na razmišljanja nekih ljudi. Mi smo trenutno razapeti između dva nazadna kriminalna ekstrema – s jedne strane vuku reis Cerić i Radončić, a s druge Dodik, Kačavenda i Grigorije, koji su zarad vlastitih interesa spremni žrtvovati sve nas. Ja vjerujem da mi nećemo na kraju biti žrtvena janjad, jer mislim da je većini ljudi jasno o čemu se radi, samo bih volio da se ovaj put bolje i organizovanije odupremo, nego što smo pokušali ’92, kada su se oni osjetili ugroženim jer je narod izašao na ulice i rekao da neće rat. Oni su se tada okrenuli, pucali na narod i izazvali nacionalni konflikt kojeg je poslije bilo nemoguće zaustaviti. Nisam siguran da to neće pokušati ponoviti, ali smatram da ovaj put niko neće ratovati za njih. Prvo, međunarodne okolnosti im ne idu naruku, a drugo, ovaj narod je u ratu izgubio sve. Ako je spreman još jednom sve izgubiti, i treba mu uzeti sve.
BH Dani, 24.04.2009.
Peščanik.net, 24.04.2009.