- Peščanik - https://pescanik.net -

Milorad Pupovac – intervju

Ko stoji iza antigrađanske, antimanjinske i antivladine kampanje u Hrvatskoj? Zašto se lome dvojezične table na državnim institucijama? Zbog čega se manjinama pišu anonimna pisma puna mržnje? Ko obnavlja ratnu retoriku devedesetih? Milorad Pupovac,  predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, odgovara na ova pitanja i objašnjava zašto Katoličkoj crkvi i desničarskim udrugama smeta ćirilica

Tokom 87 dana bjesomučnog granatiranja jedinica JNA i srpskih paravojnih formacija, prije ravno dvadeset i dvije godine, Vukovar je sravnjen sa zemljom. Prema podacima vukovarske Opće bolnice, do sloma odbrane grada poginulo je 1.624 ljudi, ranjeno više od 2.500; u srpske koncentracione logore odvedeno je oko 5.000 zarobljenih branitelja i civila, a iz grada prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba.

Odmah nakon pada grada, iz Vukovarske bolnice je 200 ranjenika, medicinskog osoblja i branitelja od 16 do 72 godine odvedeno na Ovčaru i tamo strijeljano.

U znak sjećanja na poginule branitelje grada i žrtve, i ovog 18. novembra u Vukovaru je organizovana kolona sjećanja. Doduše, ne jedna; dvije. Prvu je organizovao tzv. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i u njoj je, pored ratnih zapovjednika obrane Vukovara – Mila Dedakovića, Branka Borkovića i Tomislava Merčepa – kao i hrvatskih generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, šetao i znameniti Marko Perković Thompson. Na čelu druge kolone bio je državni vrh Hrvatske – predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović – ministri hrvatske Vlade, tridesetak ambasadora akreditovanih u Zagrebu, kao i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac. Prva kolona je drugoj prepriječila put i onemogućila joj da dođe do vukovarskog Memorijalnog groblja.

Komentarišući taj događaj, bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić upozorio je da je dobro pripremljena, organizirana i finansirana akcija u Vukovaru, kojom je demonstrirana nepostojeća podjela na “narod” i “državni vrh”, pokazala svu pogubnost neodlučnosti u suočavanju sa sve agresivnijom desnicom.

“Događaji u Vukovaru posljedica su davanja ustupaka toj desnici, koji su u nekim slučajevima bili kršenje pozitivnih propisa upravo one države koja danas postoji zahvaljujući i žrtvi Vukovara”, kazao je Stjepan Mesić.

Šta se to, zapravo, svih ovih mjeseci događa u Hrvatskoj? Ko stoji iza antigrađanske, antimanjinske i antivladine kampanje? Zašto se lome dvojezične table na državnim institucijama? Zbog čega se manjinama pišu anonimna pisma puna mržnje? Najzad, ko obnavlja ratnu retoriku devedesetih?

“Obnovu ratne retorike, obnovu antisrpske kampanje i obnovu antigrađanske kampanje u Hrvatskoj danas vode dijelovi Katoličke crkve, braniteljske udruge i desničarske stranke potpomognute Hrvatskom demokratskom zajednicom” – kaže Milorad Pupovac. “Svi oni zajedno obnavljaju atmosferu devedesetih koju je, kao što znate, karakterisala netolerancija, nasilnost i bezakonje. Ono što ne mogu učiniti u parlamentu, čine izvan njega; sve to uz veliku pomoć medija, ali i u okolnostima nedovoljno jakih državnih institucija.”

Pominjete Katoličku crkvu… U nedavno obavljenom tekstu u hrvatskom nedjeljniku Globus, Velimir Visković kaže: “Crkva pak kao da se povlači iz prvih redova protućiriličnog rata, pa je čak i gospićko-senjski biskup Mile Bogović osudio razbijanje udbinskih dvojezičnih tabli.” 

Nažalost, ne mogu se složiti sa gospodinom Viskovićem, budući da je biskup Bogović osudio razbijanje ploča u Udbini, ali je u drugom dijelu rečenice okarakterizirao ćirilicu “agresorskim pismom u Vukovaru”…

Hrvatski mediji pišu kako sprovedene ankete pokazuju da većini Hrvata smeta ćirilica i da je doživljavaju kao tuđinsko, agresorsko pismo…

Pa, te ankete su odraz medijske kampanje o kojoj sam govorio na početku, kao i nedovoljno jasnog javnog stava. Uostalom, šta mislite: kako bi i moglo biti drukčije, ako mediji vode takve vrste hajki proizvodeći sebe u ravnopravnije od zakona, državnih institucija i vodećih ljudi Vlade?!

Dobro, čije je ćirilica pismo?

Ćirilica je pismo onih koji se njime služe ili su se njime služili; ona je jedno od aktualnih srpskih pisama, ali i jedno od historijskih hrvatskih. Najzad, ćirilica je pismo slavenske pismenosti i jedno od službenih pisama EU-a.

Zbog čega onda, po Vašem mišljenju, ćirilica odjednom toliko smeta grupacijama o kojima ste govorili?

Nažalost, antimanjinski i desničarski duh se u Hrvatskoj ovih dana očito lako obnavlja; posebno ukoliko nema adekvatnog monitoringa ili dovoljne unutarnje snage da se toj obnovi suprotstavi.

A nema je?

Nema. Zato ova kampanja traje godinu dana i, u različitim oblicima je pokrenuta nakon oslobađajućih presuda u Haagu. Ali, ako mi dozvolite, vratio bih se za trenutak na Katoličku crkvu u Hrvatskoj: dakle, bez potpore Crkve, desničarska kampanja u Hrvatskoj ne bi imala ni pola snage. Uostalom, nije tajna da Crkva stoji i iz referenduma o promjeni Ustava u vezi braka, kao što neki njezini dijelovi aktivno sudjeluju u skupljanju potpisa na netom raspisanom referendumu o ograničavanju prava manjina na službenu upotrebu jezika i pisma.

Ispade, gopodine Pupovac, da se položaj srpske i svih ostalih manjina u Hrvatskoj pogoršao od njenog ulasaka u EU? Je li pretjerivanje tako nešto reći?

Nije pretjerano reći da se taj položaj pogoršava, prije svega to zbog toga što su nam oni s kojima smo Hrvatsku uveli u EU okrenuli leđa. I EU i nama.

Mislite na bivšeg koalicionog partnera, Hrvatsku demokratsku zajednicu?

Naravno.

Kada smo već kod EU-a, na prošlonedjeljnoj skupštini Srpskog narodnog vijeća rekli  ste kako “različite grupacije nastoje poništiti ono što je Hrvatskoj osiguralo mir i dovelo je do članstva u EU”. Šta je, po Vašem mišljenju, bilo presudno da danas Hrvatska bude članica EU-a?

Uz suđenja za ratne zločine, borbu protiv korupcije i reformu pravosuđa, jedna od presudnih stvari je bila odnos prema Srbima: dakle, prekid antisrpske politike i omogućavanje povratka izbjeglica, rješavanje njihovih prava i integracija Srba u društvene i državne institucije. Mir je donio Erdutski sporazum, koji je bio mali hrvatski Dayton, i na osnovi kojeg je od 1996. do 1998. provedena mirna reintegracija istočne Slavonije. Isti sporazum i kasniji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina omogućio je početak proaktivne manjinske politike, posebno prema Srbima, a Hrvatskoj je omogućio početak puta prema Uniji. Bez aktivnog sudjelovanja Srba na tom putu i njihova doprinosa izgradnji tolerancije i ravnopravnosti, taj put ne bi bio pređen do danas.

Sa druge strane, ne samo naš bivši koalicijski partner, nego i oni koji su se samo primirili do ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, sada su krenuli u kampanju protiv Vlade, protiv svih manjina, pa tako i Srba. Uostalom, na društvenim mrežama, u komentarima na portalima, lako možete naići na prizivanje ratnih vremena, na “dovršavanje onoga što je u ratu ostalo nedovršeno”; Srbima se preporučuje “da se na vrijeme pobrinu za traktore”.

Ali, koliko ovakvi fašistički komentari zapravo odražavaju raspoloženje prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, šta mislite?

Eh, koliko odražavaju?!… Kao što sam vam i rekao: u Hrvatskoj se oživljava govor mržnje, dobiva pravo građanstva u javnim medijima i javnom prostoru. Stvara se pučistička atmosfera, a kritička javnost kao da to još uvijek ne razumije kao opasnost ne samo za Srbe, već i za cijelu Hrvatsku. Najzad, oprostite, nisu samo Srbi meta… Vidjeli ste anonimno pismo koje je protekle sedmice upućeno predstavniku bošnjačke manjine Nedžadu Hodžiću?

Vidjela sam… Zašto ste odlučili da u Hrvatskom saboru pročitate nepotpisano pismo?

Najprije dozvolite da Vam kažem da sam i sam takvih ali i mnogo gorih pisama primio bezbroj; međutim, ovo pismo dolazi u vrijeme jačanja desnice i antimanjinske kampanje, pa je zato trebalo reagirati. Ono mi se učinilo kao sindrom stanja i zato sam odlučio da ga  pročitam. Ne da ga prepričam. Pored toga, Nedžad Hadžić je po svemu što kao zastupnik Bošnjaka u Hrvatskoj radi u Saboru zaslužio našu solidarnost i našu podršku.

Uzgred, nedavno je i u Hrvatskoj, u hrvatskim medijima vođena prilično intenzivna kampanja za popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Kako Vam je sve to izgledalo?

U pravu ste: kampanja je bila intenzivna; samo se bojim da nije bila i osobito efikasna. Po mom sudu, bilo bi kudikamo bolje da se samim Hrvatima u Bosni i Hercegovini omogućilo da se organiziraju za popis, a ne da se iz Hrvatske za njih vodi kampanja. Ali, eto…

Da se još jednom vratimo ćirilici kao “simptomu”… Dakle, čuli ste da ona vrijeđa osjećanja pojedinih građana Vukovara i da ih asocira na strahotu koja se dogodila 1991?

Da, čuo sam… Međutim, vjerujem da su osjećaji ljudi iskorišteni za pokretanje kampanje protiv ćirilice i da u toj kampanji najmanje sudjeluju Vukovarci. Njihovim osjećajima upravljaju drugi i usmjeravaju ih protiv njihovih sugrađana srpske nacionalnosti.

Naravno, mi te osjećaje poštujemo, ali ne i manipulacije osjećajima. Uostalom, slijedeći takvu logiku, zar i Srbi u Hrvatskoj ne bi imali razloga na sopstvene “asocijacije”? I čemu, uopšte, tako što služi? Tim prije što Srbi u Hrvatskoj sa svojim osjećajima, svojim iskustvom rata, svojim stradanjem u ratu još uvijek nemaju pravo građanstva. I to može destabilizirati zemlju; može je iscrpljivati i, u konačnici, može je učiniti trajnom zarobljenicom ratnih, huškačkih sjećanja. A to, vjerujem, nikome normalnome ne može biti cilj.

Šta je, po Vašem mišljenju, stvarni povod lomljenja dvojezičnih tabli u Vukovaru, u Zagrebu…?

Nije riječ samo o napadu na srpsku manjinu; riječ je, ponavljam, i o kampanji protiv Vlade Zorana Milanovića koja želi nastaviti razvijati manjinska prava. To je kampanja i protiv naših znamenja identiteta. Neki imaju cilj i da ograniče povratak Srba, potaknu asimilaciju ili odlazak onih koji su ostali. Ipak, vjerujem da kampanja protiv ćirilice ne može ne biti kampanja protiv Srba.

Kažete kako u Hrvatskoj nema “dovoljno unutarnje snage” koja bi se suprotstavila antimanjinskoj kampanji. Čini mi se da predsjednik Vlade Zoran Milanović…

Čekajte, čekajte… U ovome o čemu govorimo, premijer Milanović je pokazao da je odlučan kada je riječ o provođenju zakona. Dakle, imamo njegovu podršku. Uostalom, premijer Milanović je nedavno rekao da je “Hrvatska majka svih svojih građana u najboljem smislu, bez obzira kojim god pismom pisali i koje god nacionalnosti bili”.

Ovih dana ne izgleda baš tako…

Kažem Vam kako misli, govori i djeluje premijer Milanović. Drugi rade na tome da Hrvatska iznova Srbima i drugim manjinama bude maćeha.

Kako radi predsjednik Josipović?

Predsjednik Josipović misli da bi oko stvari o kojima smo razgovarali trebalo postići nekakav dogovor. U tom smislu, mogu da kažem da mi je žao što nemamo jasniju podršku predsjednika Josipovića.

Jedan od gostiju na prošlonedjeljnom Saboru Srpskog narodnog vijeća bio je i premijer Milanović. Hrvatski mediji su prenijeli kako ste i premijer i Vi na tom skupu inistirali na atifašističkoj tradiciji Hrvatske. Pretpostavljam da to nije bilo slučajno…

Naravno da nije bilo slučajno. Tim prije što obojica znamo da je našoj zajedničkoj antifašističkoj tradiciji alternativa fašizam, ustaštvo. Koji su obnovljeni devedesetih i vodili bitku protiv antifašizma pod krinkom borbe protiv komunizma, Jugoslavije i Srba. Srbima je antifašizam omogućio opstanak u Drugom svjetskom ratu, a onima koji su ostali nakon ovog rata predstavlja najsnažniji oslonac za opstanak u današnjim uvjetima.

Ipak, i sami vidite da se većina naroda bivše SFRJ – posebno Srbi koji su u Drugom svjetskom ratu dali najveći doprinos antifašističkoj borbi i imali najviše žrtvava – danas odriču svoje antifašističke tadicije…

Da, nažalost… Mislim da narodi bivše Jugoslavije to rade zato što su prevareni i na prijevaru uvučeni u liberalnu iluziju, nacionalističke mitove i neofašističke isključivosti. Trebalo je da mrze jedni druge da bi se istrebljivali na vlastitu štetu, da bi se drugi obogatili i da bi omoćali na njihovoj mržnji i na njihovu međusobnom istrebljivanju. Trebalo je da se odreknu svoje antifašističke tradicije, da osiromaše u mržnji i izgube države u njihovu stvaranju da bi vidjeli, nadam se, da su ostali i bez ono slobode što su je imali.

Uprkos svemu što se ovih dana događa u Hrvatskoj, u Vukovaru posebno, kako biste ocijenili odnose Srbije i Hrvatske?

Znate da je proteklog mjeseca predsjednik Hrvatske Ivo Josipović posjetio Beograd. Po mom sudu, dobro je da je došlo do tog posjeta, iako, moram reći, nije bilo neke značajnije koristi u rješavanju otvorenih pitanja.

Šta su, po Vašem mišljenju, “otvorena pitanja” dvije države?

To su tužbe za genocid koje su pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu jedne protiv drugih pokrenule Hrvatska pa Srbija.

Tu je pitanje nestalih osoba hrvatske i srpske nacionalnosti, zatim suđenja za ratne zločine, te pitanja izgubljenih vlasničkih i mirovinskih prava izbjeglica. Na kraju, tu je i pitanje granice. Eto, to su glavna otvorena pitanja između Hrvatske i Srbije.

Zbog čega, po Vašem mišljenju, uprkos brojnim najavama, Srbija i Hrvatska nisu postigle dogovor o povlačenju međusobnih tužbi za genocid?

Zbog otpora koji u tom smislu postoje.

Čijih otpora?

Obje strane. Posebno u Hrvatskoj.

Šta bi to, tokom eventualnog procesa pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, moglo “izaći na vidjelo” o Srbiji i Hrvatskoj, kako je to rekao predsjednik Josipović?

To ćemo tek vidjeti. S obzirom na karakter rata, ratne zločine i etničko čišćenje, mnogo toga može izaći na vidjelo. Naravno, u mjeri u kojoj nacionalni mediji budu o tome objektivno informirali. Lično, bojim se da će uglavnom samo obnavljati rat i mržnju.

Naravno, sve ovo važi samo u slučaju da dvije države po pitanju međusobnih tužbi ipak ne naprave neki kompromis.

Postoji li takva šansa?

Mogućnost postoji, ali je pitanje da li će vlade biti dovoljno snažne da tako nešto učine.

Poznato je da ste imali i lično dobre odnose sa bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem; kako stoje stvari sa predsjednikom Tomislavom Nikolićem?

Bez obzira na razlike koje među njima postoje, i Tadić i Nikolić su predsjednici Srbije, te s obojicom imam i obavezu i potrebu da surađujem. S predsjednikom Tadićem sam uradio mnogo, dok sam s predsjednikom Nikolićem tek započeo neke važne poslove.

Koje?

Ne bih o tome. Tek smo počeli, znate…ž

BH Dani, 22.11.2013.

Peščanik.net, 22.11.2013.

VUKOVAR