- Peščanik - https://pescanik.net -

Mina sa odloženim dejstvom

Foto: Peščanik

Prelaz u novu godinu je vreme uobičajeno za svođenje računa u najrazličitijim oblastima. Ako ćemo o ekonomiji, tačnije o ruskoj ekonomiji, glavni zaključak bi bio da je ona postepeno iz krize skliznula u застой. I na vidiku nema nikakvih znakova obnove njenog rasta, već će se današnja stagnacija (koju ovdašnji mediji vole da nazivaju stabilizacija) preliti u novi talas krize. Biće dobro ako se to dogodi tek posle predsedničkih izbora 2018. U protivnom, potraga za „krivcima“ može da preraste u veoma neugodnu kampanju koja će se poklopiti sa izbornom. Ko je taj koji će biti proglašen za glavnog krivca svenarodnog jada i čemera, već je više nego jasno. Markeri su postavljeni, „inostrani agenti“ obnarodovani, boja putača nacrtanih na njihovim vratima se suši čekajući organizatore i izvršioce pogroma, a oni pak čekaju signal s vrha. O svemu tome je već dosta toga rečeno i zato nema nikakvog smisla zamajavati se detaljima ovih mračnih prognoza.

Tokom godine su se već detaljno pretresali svi glavni događaji koji su direktno ili indiriktno uticali, ili bi mogli da utiču na rusku ekonomiju. Brexit, pobeda Donalda Trampa, dogovor s OPEK-om o redukovanju ekspoatacije nafte, privatizacija naftne kompanije Rosnjeft, hapšenje Alekseja Uljukajeva, sve su to događaji o kojima bi se moglo raspravljati (ili po dvadesetpeti put ponoviti argumente svih učesnika rasprava o tome) i reći svoje mišljenje… Umesto svega toga, zahvaljujući reklo bi se prazničnoj „suši“, a u stvari hroničnom deficitu „ozbiljnih“ vesti, skrenuću pažnju čitalaca na jednu vest koja spada u kategoriju takozvanih „prazničkih kurioziteta“. Naime, u Nemačkoj je cena električne energije tokom božićnih praznika pala na 0 (slovima: nula) evra po jednom kilovatu. To jest, Nemci tokom poslednjih božićnih praznika nisu plaćali struju. Dogodilo se to zbog sezonskog pada potrošnje i na račun moćnih kapaciteta obezbeđenih vetrogeneratorima koji su zemlju snabdevali praktično besplatnom eletričnom energijom.

Zanimljivo da je samo par dana pre nego što se ova vest pojavila, Putin na svojoj „velikoj“ konfernciji za novinare ovlaš dotakao temu alternativnih izvora energije. Putin je našoj javnosti objasnio kako je razvoj ovog sektora energetike verovatno nužan, ali da nema potrebe da žurimo. To je isuviše skupo zadovoljstvo. Eno gde i evropske države, zbog ogromnih rashoda koji padaju na pleća poreskih obveznika, smanjuju subvencije namenjene ovom energetskom sektoru – primetio je on. Ne ostaje nam ništa drugo nego da čestitamo našem „vrlom građaninu lažovu“. U Evropi se državne subvencije u eksploataciju obnovljivih izvora energije zaista smanjuju, a u nekim zemljama čak i ukidaju ali ne zato što im je to skupo, već zato što je ovaj energetski sektor na tržište počeo da isporučuje električnu energiju po konkurentnim cenama i subvencije mu više nisu potrebne. U Sjedinjenim Američkim Državama je ista situacija. I tamo se cena kilovat-časa dobijena od solarnih kolektora i vetroagregata spustila na nivo niži od cene koju nude klasične termoelektrane.

Poslednjih godina energetika zasnovana na obnovljivim izvorima energije je najdinamičniji sektor svetske ekonomije. Pri čemu je svetski lider po broju i visini investicija, kao i brzini izgradnje vetrenjača, sunčanih kolektora, geotermalnih i hidrocentrala niko drugi do Kina – poslednja nada ruskih izvoznika energetskih sirovina. I dok u Rusiji pojedini rukovodioci velikih državnih naftnih kompanija od vlade neprekidno cede podsticajna sredstva za finansiranje istraživanja novih bušotina u istočnom Sibiru, a značajan deo ostale ruske ekonomije se bavi izgradnjom, servisiranjem i upravljanjem cevovoda za transport nafte i gasa namenjenih izvozu, dotle se onaj napredniji deo sveta kreće upravo u suprotnom pravcu.

Van Rusije danas više nikome ne pada na pamet da pod znak pitanja stavlja fenomen globalnog zagrevanja, kao i činjenicu da osnovna krivica za ovu pojavu leži na čoveku. U svetu je došlo do opšteg konsenzusa da je spaljivati razne oblike ugljovodonika loše i da je čovečanstvu nepohodno da sledeće decenije posvetiti „odvikavanju“ od te loše navike.

I tako ipak dođosmo do događaja iz 2016. koji će nesumljivo dugoročno uticati na rusku ekonomiju. Početkom novembra je stupio na snagu Pariski sporazum o klimi u okviru kojeg su zemlje potpisnice na sebe preuzele dugoročne obaveze o redukovanju emisije štetnih gasova u atmosferu. Sporazum je stupio na snagu nakon što su ga ratifikovale države koje su odgovorne za više od 55% zagađenja zemljine atmosfere. Za razliku od Protokola iz Kjota koji se odnosio samo na razvijene zemlje, obaveze po Pariskom sporazumu će morati da peuzmu svi. Između ova dva međunarodna sporazuma, uočljiva je još jedna razlika: Pariski sporazum o klimi je ratifikovan za rekordno kratko vreme, i to bez bilo kakvog učešća Rusije, a u realizaciji Protokola iz Kjota Rusija je imala odlučujuću ulogu.

Od zemalja iz grupe „velike dvadesetorice“, Pariski sporazum nisu ratifikovale samo dve zemlje – Rusija i Turska. U Rusiji je odluka odložena do perioda „posle izbora“, a parlamentarna rasprava je predviđena za 2019. ili 2020. godinu. Do tada će ministarstva i razne državne ustanove izučavati moguće posledice koje bi ruskoj ekonomiji odluka o ratifikaciji donela, pripremati normativnu bazu i vršiti eventualne promene energetske strategije Rusije.

Međutim, najcrnje je to što će rusku ekonomiju u današnjem vidu značajan deo negativnih posledica pogoditi bez obzira na to hoće li ona ovaj sporazum ratifikovati ili ne. Već je sasvim izvesno da će postepeno „odvikavanje“ najznačajnih industrijskih zemalja sveta od spaljivanja ugljovodonika, našim glavnim izvoznim „artiklima“ smanjiti tražnju. Osim toga, Rusija bi, za razliku od većine ostalih zemalja, u okvirima Pariskog sporazuma mogla još dugi niz godina čak i da uvećava emisiju štetnih gasova u atmosferu. Kraće rečeno, Rusija nikakve hitne mere ne bi morala da donosi. Mogla je mirne duše da ratifikuje sporazum, a potom bez žurbe priprema svoju normativnu bazu i, prema svojim potrebama i procenama, menja svoju energetsku strategiju.

Naravno, sve te „ekološke gluposti“ se mogu i ignorisati, i umesto svih tih mudrovanja oko raznih sporazima i ratifikacija, baviti se nečim što je važnije, na primer, reindustrijalizacijom zemlje. U tom slučaju bi pad izvoza mogao biti nadomešten porastom unutrašnje tražnje. Rusija bi se tada definitivno „podigla sa kolena“ i vratila sebi snažno telo i vedro lice velike ekonomske sile… (Mislim da nema smisla dalje produžavati; Sergej Glazev i njegova družina su za ovakve opise buduće Rusije mnogo veći stručnjaci od mene.) Osim toga, u Rusiju bi se sručile strane investicije. Ona ista Kina (i ne samo ona) bi radosno u Rusiju prebacila sve najprljavije tehnologije i tako mnogo brže ispunila svoje obaveze iz Pariskog sporazuma o klimi.

Ali istine radi, treba napomenuti i to da bi se jedna ovakva strategija vrlo brzo pogubno odrazila na ukupan ruski izvoz. Prohibitivne carine na ekološki „prljave“ ruske proizvode bile bi obrazlagane ne samo sveopštom brigom o zaštiti čovekove sredine, već i primedbama na ekstra-profit, koji bi ruski proizvođači ostvarivali isključivanjem primene surovih ekoloških standarda. Loše ekonomske rezultate bi neizostavno pratila i loša reputacija, i u svetu biznisa i u svetu politike, a krivica za globalno zagrevanje i štete koje se već daju osetiti pala bi na Rusiju.

Čini se da za sada nema znakova da će Rusija definitivno odbiti ratifikaciju ovog sporazuma. Međutim, što se duže bude čekalo, to će ovaj mračni scenario biti verovatniji.

Mihail Homjakov, Ежедневный журнал, 08.01.2017.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 18.01.2017.