- Peščanik - https://pescanik.net -

Mirjana i Mirsad na karti Jugoslavije, Evrope i sveta

Kraljevina južnoslovenskih naroda Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine i zvanično imenom Jugoslavija) zamenila je 19. to jest 3. januara 1919. godine Julijanski kalendar Gregorijanskim, koji je u zapadnim delovima nove države već bio u upotrebi, potirući nepodudarnost između dve realnosti.

Fizička granica između te dve realnosti – između dva nepodudarna načina predstavljanja vremena i sveta – bila je reka Drina. Geografski, pak, opis je nedvosmislen: sa jedne strane reke Drine je Bosna, a sa druge Srbija.

Srpska pravoslavna crkva zadržala je Julijanski kalendar do danas.

U Beču, na dan 28. jula 1914. godine (toga istog dana u Beogradu datum je još uvek drugačiji, 15. jul) Grof Berthold, Austro-Ugarski ministar inostranih poslova, ovako je telegrafski artikulisao posledicu očigledne nepodudarnosti u doživljaju i tumačenju realnosti između Dvojne dunavske Monarhije i Kraljevine Srbije:

„Kraljevskom Srpskom Ministru inostranih dela.

Pošto Kraljevska Srpska Vlada nije dala zadovoljavajući odgovor na notu, koju joj je predao Austro-Ugarski poslanik u Beogradu 10. (to jest 23.) jula 1914. godine, Carsko-Kraljevska Vlada nalazi za potrebno da sama da zadovoljenja svojim pravima i interesima i da radi toga pribegne oružanoj sili. Austro-Ugarska smatra, dakle, da se od ovoga trenutka nalazi u ratnom stanju sa Srbijom.“

Dva dana kasnije počeo je napad na Beograd.

Na dan objave rata u Beogradu je živelo oko 80.000 stanovnika. Grad je u Velikom ratu dva puta pao pod neprijateljsku okupaciju: prvo kratko, od 2. do 15. decembra 1914. godine, da bi druga okupacija trajala od 10. oktobra 1915. do kraja rata, pune tri godine. Broj stanovnika u okupiranom Beogradu nije prelazio 12.000, povremeno ne više od 8.000 ljudi. Deset puta manje nego pre rata.

U isto vreme, u Beču, Karl Kraus opisuje „Poslednje dane čovečanstva“, i ne zaboravlja na plemeniti doprinos prostitutki u ratu, a i u miru: “… one su kao vojnici, samo što su ponižene i kažnjene za svoj plemeniti doprinos, a ne nagrađene i slavljene.”

Jedna beogradska prostitutka, majka maloletnog deteta, obesila se dan po ulasku austrijskih trupa u opusteli Beograd. Buba, tako su je zvali, nije joj to bilo ime, ali tako su je zvali, nije želela da nastavi da zarađuje za život pružajući usluge okupatorima. Mirjanina sestra ju je poznavala, povremeno joj je Buba dolazila u kuću da pere tepihe, podove, da iskuvava i pegla posteljinu. Buba je bila vredna, uredna, ćutljiva i poverljiva, zadovoljna skromnom zaradom.

A Mirjanina sestra obesila se čim se rat završio, dan po povratku srpske vojske u prestonicu. Gorica se zvala, bez dece, lakomislena, razmažena, odveć romantična i zasenjena skupom robom u dućanu gde je radila kao prodavačica, bela udovica koja nije imala vesti o vereniku otkad je ovaj napustio Beograd, kao i mnogi. Sve u svemu, u teškim okolnostima okupacije Gorica nije želela da se odrekne uvoznih haljina, šampanjca, svetlucave bižuterije i parfema, pa se upustila u vezu sa austrijskim oficirom. Pa onda i u vezu sa austrijskim vojnim policajcem. Pa u vezu sa još jednim austrijskim oficirom, visokog čina. Tri romantične veze, za tri godine.

Mirjanina sestra Gorica je bila takva, šta se tu može, ali je ipak za sve to vreme brinula kol’ko god je mogla o Bubinom siročetu, malom crnopurastom Iliji, koji kad je bez matere ostao nije znao kud će, pa je zakucao na vrata u Dečanskoj br. 4, gde je zapamtio da je Buba dolazila da pomaže. Gorica ga je lepo pazila, odevala i hranila, jedino Ilija nikako nije hteo ništa na noge da nazuje. I povremeno bi nestajao. Pa bi se, vragolan, za dan-dva opet vratio.

Mirjana je živela u Bosni, preko Drine, ništa nije znala o životu i smrti svoje sestre iz Beograda, niti o životu i smrti jadne Bube.

Pod naslovom „IZGUBLJENI SIN“, najčitaniji dnevni list POLITIKA 1. to jest 14. avgusta prenosi da je prekjuče nestao jedanaestogodišnji dečko Ilija Marković, usvojeni sin gospođe Gorice Marković, prodavačice u radnji kolonijalne robe „Vapa“ na Slaviji. Dečko je zift-crne kose i obrva, u „tilerskom“ odelu, bos. Ko bi što o njemu znao, moli se da javi u Dečansku ulicu br. 4.

A pod naslovom „PRKOSNI SIN“, sledećeg dana, POLITIKA donosi zabavnu crticu o junoši Žarku Dimitrijeviću, vojnom dobrovoljcu, sinu rakidžije sa Hipodroma. Pre neki dan Žarko se toliko bio naljutio na švapsko neprestano zasipanje iz pušaka, mitraljeza i topova, da im je na osobit način pokazao svoje prezrenje. Tamo negde u Paliluli nabavio jednu kozu, izveo ju je na obalu Dunava i pomuzao je hladnokrvno pod kišom projektila, što su na njega sipali pobesneli Austrijanci s one strane.

Nesravnjive nepodudarnosti dvaju svetova, razdvojenih tek rekom. Razume se da su i Žarko i koza ostali zdravi i čitavi.

Pašićeva Vlada bila je poklekla u oštrim sukobima sa opozicijom, koja je najzad uspela da se udruži. Posle dugih, mučnih i uzaludnih pregovora dve strane, 24. to jest 11. juna raspuštena je Skupština i raspisani su novi izbori za 14. to jest 1. avgust 1914. godine.

Predizborna kampanja je bespoštedna, izgledi Vlade ne stoje dobro. Istog dana, 24. to jest 11. juna, stari Kralj Petar se povukao, navodno zbog bolesti i zamora, a u stvari, pukovnik Apis i njegova tajna klika „Ujedinjenje ili smrt“ stoje iza toga pritiska na nemoćnog Kralja. Narodu se saopštava da je Petrovo povlačenje privremeno, a da regentska vlast prelazi na Prestolonaslednika Aleksandra.

Evo ih, dakle, u isto vreme na istom mestu, dvojica prestolonaslednika u glavnim ulogama – jedan s jedne, a drugi s druge strane reke Drine – u Bosni Ferdinand, u Srbiji Aleksandar. To bi bila ta retka podudarnost.

Dok budu ležali na ledenim stolovima za obdukciju – svaki u svoje vreme – pokazaće se da to nije jedina podudarnost između njih dvojice. Međutim, u užem i širem okruženju dvojice prestolonaslednika, tada, juna 1914.-te, nepodudarnosti ima mnogo više.

Na primer, načelnik štaba Vrhovne komande srpske vojske vojvoda Radomir Putnik u danima ultimatuma i objave rata zatekao se na neprijateljskoj teritoriji, leči se u austrijskoj banji Glajhenberg. Kakva nepodudarnost! Odmah se uputio ka Srbiji, preko Rumunije. Opet nepodudarnost: Austrijanci su ga pustili, iako su znali ko je.

Među istoričarima preovladava tumačenje da je vojvoda Putnik pušten iz Austro-Ugarske na intervenciju ruske, francuske i britanske diplomatije. Što nije podudarno sa svedočanstvom austrijskog generala Alfreda Krausa koji tvrdi da je baš on predložio Caru i Kralju Francu Josefu da vojvoda Putnik bude oslobođen. Na pitanje načelnika Glavnog generalštaba Konrada zašto je tako značajna ličnost oslobođena, general Kraus odgovara: “Mnogo je bolje da Srbima komanduje stari, neobrazovani Putnik, nego jedan od mlađih generala školovanih u Francuskoj.”

Na primer, ovakva nepodudarnost: baš na Vidovdan, 28. to jest 15. juna, putuje ministar srpske Vlade Janković vozom iz Beograda na Rijeku, Fiume, sa celom svojom porodicom, radujući se odmoru i letovanju na delu Jadranske obale koji pripada Austro-Ugarskoj. Nadao se ministar opuštanju i prikupljanju snaga, jer je bio sasvim iscrpljen, kad se vrati čekaju ga mnoga iskušenja, vanredni izbori su zakazani za 1. to jest 14. avgust, teška su vremena i neizvesnost je velika. Na putu je čuo vest o atentatu u Sarajevu.

Vratio se ministar Janković brže-bolje u Beograd. Svi su pričali samo o Principu i Ferdinandu. Mišljenja su u elitnim krugovima bila podeljena, ali ma koliko suprostavljena i isključiva, ipak bi se podudarala u dva bitna aspekta:

prvo, Srbija je iscrpljena tek okončanim balkanskim ratovima i nije spremna za novi rat protiv neuporedivo moćnije Austro-Ugarske, te je na Vladi da učini sve što može da ne dođe do takvog neželjenog ishoda, inače bi posledice mogle biti nesagledive;

drugo, neočekivano delo devetnaestogodišnjog Principa podseća na mitski podvig Miloša Obilića, koji je tokom bitke na Kosovu Polju 1389.-te, samožrtvujući se, pogubio otomanskog Sultana Murata.

U Bosni, tog juna, Dvojna dunavska Imperija egzercira kolonijalnu dominantnost, hoće da nedvosmisleno potvrdi atribute i prerogative utemeljene u nepouzdanoj viziji sopstvene superiornosti – političke, ekonomske, vojne, kulturne, rasne – u regionu koji smatra neprikosnovenom sferom svog uticaja i interesa.

Dvesta pedeset hiljada vojnika manevriše u okolini Sarajeva, pod neposrednim nadzorom Glavnog Revizora carske vojske, koji je ujedno i Prestolonaslednik Imperije. Zapanjujuć broj! Mora da se Prestolonaslednik osećao veoma sigurnim, okružen tolikom silom.

Vojne operacije izvode se besprekorno, odlučno, u svim fazama i aspektima zamišljenog ratovanja. A tik preko reke taj zamišljeni neprijatelj je stvaran: Srbija. Reka je Drina. Manevri, to pozorište pod vedrim nebom – spektakularna masovna inscenacija neposredne i višestruko predimenzionirane pretnje – u punom je zamahu. Vrhovni Revizor imperijalne vojske zadovoljan je učinkom. Pljeska i njegova žena, vojvotkinja Sofija Hotek fon Hotkova i Vogin.

Istovremeno, iz carske prestonice kreće u Bosnu naučna ekspedicija od dvadeset znatiželjnih istraživača različitih profila – geografa, etnologa, botaničara, entomologa,  speleologa – sa ciljem da markira, prouči, izmeri i unese u karte i naučne leksikone do tad neprohodan deo teritorije na tromeđi Bosne, Srbije i Crne Gore: poslednji recidiv evropske prašume u nepristupačnim brdima na samom obodu teritorije anektirane 1908. godine.

Uputili su se tamo gde, po svemu sudeći, ljudska noga nikad pre nije kročila, svih dvadeset su muškarci u punoj snazi, selektirani ne samo kao vrsni naučnici nego i kao iskusni planinari, ushićeni pred tajnama koje će otkriti. Čak četvorica među njima vladali su lokalnim jezikom. Koja je najduža reč u jeziku kojim govore ljudi u Bosni? Pa reč to jest riječ prijestolonaslijednik. E nije, nego: prijestolonaslijednikovica: 26 glasova. Zapanjujuć broj.

Čuli su za tu planinu bez imena. I da tamo buja poslednja prašuma Evrope, još uvek nedotaknuta i nespoznata divljina. Odlučili su da nađu tu planinu bez imena, da je istraže, da je izmere, da je opišu, da joj daju ime, da je unesu u karte Bosne, Austro-Ugarske, Evrope i sveta. Ekspediciju finansira Carsko društvo za geografiju i astronomiju, predviđeno je da poduhvat traje od 5. juna to jest 23. maja do 14. to jest 1. avgusta 2014. godine. Toliko je i trajao.

Od trenutka kad kroče na bezimenu planinu, kontakt sa spoljnim svetom biće za njih prekinut – taj rizik prihvatili su svesno, računajući s tim još tokom priprema u Beču, i bili su spremni na posledice. Bili su svesni da sledećih dva meseca niko neće znati gde su i šta im se događa, niti će oni znati šta se za to vreme događa u Bosni, u Austro-Ugarskoj, u Evropi, u svetu.

Toga juna Dvojna dunavska Imperija imitira čuveni Napolenov pohod na Egipat: pored moćne vojske, u Bosnu je poslata i naučna ekspedicija. Jer imenovati, opisati i istražiti nešto što još nije bilo imenovano, opisano i istraženo samo je druga forma prisvajanja, simbolički čak trajnija od demonstracije vojno-fizičkog zauzimanja i pokoravanja.

Osvojiti i opisati: privilegija poseda i privilegija tumačenja. To je jedna ista privilegija: imperijalna. Tako Imperija potvrđuje i opravdava svoj uzvišeni status, koji, naravno, ni po čemu nije uzvišen, naprotiv, vrlo je prizeman. Prisvojiti: osvojiti i opisati.

U predvečerje dvadeset trećeg dana ekspedicije Sunce koje su mogli da dohvate rukom tone za horizont kao da je sve teže i teže, kao da nepovratno gubi moć. Još nekoliko koraka i prethodnica ekspedicije biće na vrhu. Ostali pristižu, brojeći pedantno stepenike.

Prizor koji su austrijski istraživači-planinari ugledali na dan sarajevskog atentata 28. to jest 15. juna 1914. godine nestvaran je: nepomični zagrljeni par – starac i starica – na vrhu stepeništa od šest hiljada stepenika, nagi, u kolu gorskih vila koje bdiju i ne mogu da se odvoje od njih čak ni u prisustvu tuđina, ne skrivajući ko su i zašto su tu.

Vile nestaju iz vidokruga tek kad su istraživačima bezimene planine i neprohodne prašume ispričale sudbinu Goričine sestre Mirjane i njenog Mirsada. Nijednom za života nije joj rekao da je voli, posvedočile su vile. Baš nijednom? – sumnjičavi su austrijski istraživači-planinari. Zar ne vidite – pokazuju vile u kameno čudo koje je nezvane Austrijance uspelo do vrha ove bezimene planine – stepenište je mnogo rečitija izjava ljubavi.

Mirjana je bila petnaest godina starija. Treće godine zajedničkog života na bezimenoj planini Mirsad je započeo, i u narednih četrdeset sedam godina iz dana u dan nastavio da kleše stepenice, u naizgled neprohodnoj šumi, u bosanskom tlu pod kojim je srebreno i tvrdo stenje i kamenje, kako bi njegova Mirjana lakše i bezbednije mogla da hoda, da se spušta i uspinje nazad, sve do terase pred njihovim domom.

Vadio bi kamenje iz zemlje, dletom i čekićem obrađivao, uklapao, nizao stepenik za stepenikom, nizao dan za danom, godinu za godinom. U društvu psa koji izgleda kao pravi vuk. U društvu znatiželjnih gorskih vila. Nijedan komad stene ugrađen u šest hiljada stepenika nije lakši od pedeset kilograma. Mirjanino telo teži baš toliko. Mirsad nije imao vagu da je izmeri, ali eto, ipak zna meru. Stepeništem koje sam gradi za nju, golim rukama, iz dana u dan, u stenju i kamenju planine, Mirsad gradi veličanstvenu nepodudarnost.

Na terasi pred pećinom dogradio je stepenik više. Kao postolje, kao presto, pričaju austrijskim istraživačima-planinarima šumske vile. Sa tog mesta pruža se nadčulan vidik: pogled se neposredno suočava sa prozirnošću, beskrajem, zakonom neba i zakonom zemlje. Tu su Mirjana i Mirsad ostali skriveni.

Pogled nadole prati stepenište koje se proteže u nedogled i nikako se ne sužava, čak ni prividno. Tu je Mirjana najviše volela da sedi i da čeka svog voljenog. Šest hiljada stepenika do vrha, i onda još jedan stepenik, taj poslednji u ništa. Eto takva je bila njegova ljubav za nju.

Mirjana i Mirsad bili su zaljubljeni i za pedeset godina ni jedan jedini dan nisu se razdvajali, ni jednu jedinu noć, otvorenih očiju, zatvorenih očiju – rekla je potresenim istraživačima-planinarima jedna od sedmoro gorskih vila – bistrooka, najprozirnijeg tela. Vile su izrodili umesto dece, one su bile njihove kćeri.

Priča o Mirjani i Mirsadu i stepeništu od šest hiljada stepenika mogla se krajem avgusta pročitati u bečkim novinama – upečatljivo je štrčala u poplavi vesti sa evropskih ratišta i prepričavala se uz kafu i štrudlu danima. Prenele su je, kao po vojnoj komandi, nemačke novine, švajcarske, francuske, belgijske, čak i neke britanske i američke. To je priča o Goričinoj sestri Mirjani, ali nije samo o njoj, to je još jedna potvrda nepodudarnih realnosti.

Umro joj je u naručju. Gorske vile posetile su ih kao i drugih dana, u predvečerje, dok Sunce bešumno zalazi, ali ovog puta zatekle su ih zagrljene čvršće nego ikad pre. Zbog samrtnog grča nisu uspele da oslobode Mirjanu iz ruku umrlog Mirsada. Samo su lebdele nad njima i treperile, zabacivale ruke, ramena i glave u bolu, dok se rumenilo predvečerja probijalo kroz vilinske pramenove. Baš tad naišla je austrijska ekspedicija.

Na vrh stepeništa zakoračuju tuđini, istraživači, planinari, geometri, naučnici, izviđači, vojnici, Carevi izaslanici, šta li su, koji među sobom govore bečki nemački i stalno nešto zapisuju i crtaju u svoje nepromočive beležnice. Gorske vile se razlete na sve četiri strane. Istraživači-planinari jedva nekako odvoje ljubavni par jedno od drugog.

Mirjana je bila nepomična, nije htela da siđe sa njima niz stepenište, ali oni je ponesu u nosilima. Nije plakala. Nikad nije plakala, napomenule su gorske vile. Dug je taj put niz kaskadu od šest hiljada stepenika.

Kad su se spustili do prvog stepenika, Mirjana zatvori oči. Dlanovima pokrije lice. Mislili su da se stidi. Odneli su je do šatora u kojima su taborili. Odbijala je da otvori oči, da jede, da se kreće. Tri dana kasnije i ona je umrla. Vile su je primile u jato. Mirjanu i Mirsada su sahranili u pećini u kojoj su uredili sebi udoban dom i nerazdvojno živeli pedeset godina.

Mirjana nije odvajala oka od Mirsada. Ni on od nje. Otvorenih očiju, zatvorenih očiju, u životu i u smrti. Pet minuta pre nego što je umrla, poverila im je da ima sestru, Goricu, koja živi u Beogradu. Mirjana se nada da je Gorica živa i srećna, volela bi da je vidi i poveri joj se, da je živela i umrla u sreći, eto, i to biva na ovom svetu.

Da je neki novinar pronašao Goricu u okupiranom Beogradu – ili neki od istraživača-planinara, etnolog, na primer, koji je poželeo da produbi svoja saznanja – otkrili bi da nema ništa zajedničko sa Mirjanom, da živi nevenčano sa jednim austrijskim oficirom, da brine o usvojenom crnpurastom dečaku Iliji, da je pre rata bila verena, ali da to više nije važno.

Mogla je Gorica biti majka troje dece, i moglo je biti da joj je muž kapetan srpske vojske, za koga tokom sve četiri godine rata neće znati ni gde je ni kako mu je, ni je li živ ili ranjen, zdrav ili bolestan, mrtav ili besmrtan. Mogla je nekako preživeti rat i sačuvati decu i obraz – samo ona zna kako – mogla je, ali, eto, nije, to je bila sudbina mnogih Beograđanki, ne i Goričina. Zato se i ubila čim je rat okončan.

Gorica nikad nije saznala da stepenište od šest hiljada stepenika u prašumi vodi do njene sestre, urezano u kamenu na nekoj bezimenoj planini, koje nema na kartama Dvojne dunavske Imperije, ni na kartama Kraljevine Srbije. Tek posle Velikog rata na kartama novonastale Jugoslavije bezimena planina dobiće ime.

Ekspedicija austrijskih istraživača-planinara sahranjuje Mirjanu i Mirsada, zatim nastavlja da se probija kroz nepoznato, nastavlja svoje istraživanje. Ali to što pronalaze – ne razumeju. Bosna je srebrena, Bogu mila. Bosna je vrtoglava, neopisiva, neosvojiva. Šteta što ne postoji. Istraživači-planinari ne znaju ništa o tome. Za to vreme u Evropi izbija Veliki svetski rat, počinje svakodnevno ubijanje petnaest miliona ljudi, i ranjavanje i sakaćenje još dvadeset miliona ljudi.

Posle atentata na Prestolonaslednika Ferdinanda, Dvojna dunavska Imperija ispostavila je ultimatum Kraljevini Srbiji, tako sročen da ne može biti uvažen bez poniženja. Istraživači-planinari ne znaju ništa o tome.

Nemački Kajzer Wilhelm II odmah obećava podršku Austro-Ugarskoj u njenoj nameri da kazni Srbiju, koju smatra odgovornom za atentat, koji smatra gnusnim i kukavičkim. Četrnaest dana kasnije francuska vlada stiže u posetu Sankt Petersburgu. Aktiviraju se tajni vojni sporazumi. Istraživači-planinari ne znaju ništa o tome. Aktiviraju se sile koje nemerljivo nadilaze kameno stepenište od šest hiljada uklesanih stepenika.

Sistem tajnih saveza među imperijalnim silama granao se u svim geo-strateškim pravcima. Francuska i Rusija potpisale su tajni pakt 1894. godine, Velika Britanija i Francuska potpisale su tajni pakt 1904. godine, Velika Britanija i Rusija potpisale su tajni pakt 1907. godine, Velika Britanija, Francuska i Rusija potpisale su tajni pakt izričito protiv Nemačke 1912. godine, Nemačka i Turska potpisale su tajni pakt 1913. godine… Nepodudarnost do nepodudarnosti. Nisu ovo jedini tajni savezi potpisani tokom dugogodišnjih priprema za Veliki rat.

Odgovor Kraljevine Srbije na ultimatum od 23. to jest 10. jula iznenađuje celu Evropu pomirljivim tonom, očiglednom poniznošću. Kraljevina Srbija ne može sebi da priušti taj rat. Istraživači-planinari ne znaju ništa o tome.

Pet dana kasnije Habzburška Imperija objavljuje rat Kraljevini Srbiji. Carska Rusija odmah proglašava opštu mobilizaciju, a na to 1. to jest 14. avgusta Carska Nemačka objavljuje rat Carskoj Rusiji. Istraživači-planinari ne znaju ništa o tome. Naučna ekspedicija luta po bezimenoj planini, negde u Bosni, duboko u nepoznatom, u neprohodnom, u nedokučivom. 

Mnogo godina posle, Velikom stepeništu od šest hiljada stepenika na bezimenoj planini dodat je rukohvat, da olakša kretanje retkim namernicima. Rukohvat Velikog stepeništa sa jedne strane nosi Mirjanino ime, a sa druge strane nosi Mirsadovo ime. Kad odrastao čovek ili žena zakorači na stepenište i raširi ruke – spaja rukohvate. Nedokučiva je širina stepeništa na bezimenoj planini, nedokučiva a ipak – taman.

Posle Velikog rata propada Austrougarsko Carstvo, propada Nemačko Carstvo, propada Tursko carstvo, propada Rusko Carstvo, a nastaje neobično jugoslovensko kraljevstvo, koje je ucrtano u sve karte Balkana, Evrope i sveta, koje je ucrtano u sve karte Bosne.

Kad ste u podnožju ogromne bezimene planine, iz te blizine ne možete da sagledate njenu visinu i širinu. Austrijski istraživači-planinari veruju da su prvi ljudi koji gaze neprohodnim predelom divlje bezimene planine. Njihove mape su na tim mestima bile ili pogrešne ili bele, gole, tajanstvene, nepodudarne sa stvarnošću. Onda su našli stepenište.

Vođeni hipnotičkom silom šest hiljada stepenika stigli su do terase pred pećinom. Stigli su pred tron nad kojim bdiju vile. Stigli su do Mirjane i Mirsada, tajanstvenih ljubavnika. Stigli su mesta o kome niko ništa ne zna. Bili su iznureni od uspona, bili su zapanjeni.

Toga 28. to jest 15. juna vrati joj se kao i svakog predvečerja što joj se vraćao i, zakoračivši na onaj stepenik viška, samo se sruši. Mirjana nemo krikne, pritrči mu. Sela je kraj njega, obgrlila ga, počela da ga miluje po sedoj kosi. Naprezao se da udahne. Nije hteo ništa da joj kaže, ali pokrene ruke. Ona mu dozvoli da je obujmi. Stisak je bio nežan, a čvrst, pouzdan. Uvek je verovala da će umreti pre Mirsada, jer je bila starija. Zapeva mu, njišući ga, kao malo dete.

Mirsad joj šapuće: sad možeš da otvoriš oči. Mirjana otvori oči. Zamisli da me vidiš prvi put. Mirjana opet zatvori oči. I Mirsad zatvori oči. Žmureći, upita je da li bi pošla s njim. I ona pođe.

Tačno po planu, ekspedicija se vratila u Beč 14. to jest 1. avgusta. Planini su dali ime Bezimena: Die Namenlose Berge. Karta Bosne više nije imala belu mrlju. Za svoj podvig članovi ekspedicije zapovešću Cara i Kralja Franje Josifa odlikovani su i pohvaljeni i unapređeni u univerzitetskim zvanjima. Obećana novčana nagrada je izostala, Veliki rat je bio u toku, budžet Imperije bio je opterećen drugim prioritetima.

Onda su sva dvadesetorica istraživača-planinara poslati na Zapadni front, dodeljeni istoj jedinici, dodeljeni istoj sudbini. Onda su izginuli, istog dana, u rovu, ne ispalivši ni metka, ugušeni bojnim otrovom, 12. oktobra 1914. godine. Tog 12. oktobra 1914. počelo je suđenje Mladobosancima pred sarajevskim Okružnim sudom.

Nepodudarne i suprostavljenje realnosti ukrštaju se u jednoj obuhvatnoj podudarnosti Evrope. Nije tako samo tad, pred Veliki rat, tako je oduvek.

Principi i ideje, motivi i interesi, pretenzije i rivaliteti koje grade i razvijaju Evropu – verovanja i sumnje, priče i slike koje grade i razvijaju Evropu – poklapaju se sa onima koji je dovode u pitanje, destabilizuju, dezorijentišu i razaraju. To protivrečje je uzbudljivo i riskantno, obećavajuće i preteće, može biti plodotvorno ali i smrtonosno.

Uzroci i posledice Prvog svetskog rata generišu se unutar i zbog samoprotivrečnih pretpostavki Evrope, unutar i zbog samoprotivrečnih zamisli i načina predstavljanja Evrope.

Ono što je u jednom načinu predstavljanja uzrok u drugom je povod. Ono što se u jednom načinu predstavljanja pamti u trećem se zaboravlja. Ono što se u jednom načinu predstavljanja slavi kao moralno opravdanje u četvrtom služi kao moralna osuda. Ono što u jednom načinu predstavljanja budi duboku i burnu emociju u petom okamenjuje bezdušnost. Ono što u jednom načinu predstavljanja ima biti glavno, u šestom načinu predstavljanja odgurnuto je kao sporedno, ili čak ima biti ništavno, zanemarivo. Ono sa čim smo u jednom načinu predstavljanja suočeni kao sa jedinom nepremostivom stvarnošću, u sedmom možemo da izmišljamo. Ono što nam je u jednom načinu predstavljanja prepoznatljivo i blisko u osmom nam je tuđe i nedokučivo. Ono što u jednom načinu predstavljanja donosi opšti napredak i prodor preko horizonta, u devetom primorava na nazadovanje i propadanje. Ono što je u jednom načinu predstavljanja sloboda, u desetom je podaništvo. Ono što je u jednom načinu predstavljanja nemoguće, u jedanaestom je jedina izvesnost. Ono što u jednom načinu predstavljanja čini ljudska sudbina, u dvanaestom je puka slučajnost. Ono što je u jednom načinu predstavljanja Evropa, u trinaestom nije. Ono što je u jednom načinu predstavljanja svet, u hiljadu devetsto četrnaestom je takođe svet.

Tekst je deo eseja napisanog za zbornik “Avgust 1914″, sa radovima 15 evropskih autora na temu Prvog svetskog rata, koja ovih dana izlazi u Nemačkoj.

Peščanik.net, 28.06.2014.

PRVI SVETSKI RAT