Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Ne, ne mislim tu na onaj dan kad je pušten Orić. Mislim na onaj, prethodni dan, kada je osuđen Vučinić. Vladimir Vučinić, da preciziram, sudija Višeg suda u Beogradu. Onaj koji se usudio da Miškoviću vrati pasoš. Zato što je to po zakonu.

Onda je, međutim, na sudiju Vučinića krenula lavina. Te kako je Miškovićev potrčko, te kako je uzeo debele pare i slično. Sad mi se čini da je to bila generalna proba za kampanju koja će kasnije, tj. nedavno, biti vođena protiv zaštitnika građana Saše Jankovića.

Pošto ga oni koji su za to zaduženi nisu uzeli u zaštitu, sudija Vladimir Vučinić je odlučio da se brani sam. U stvari, priča je tekla ovako: Vučinić je od tadašnjeg, a i sadašnjeg predsednika Višeg suda Stepanovića, kao i od tadašnje portparolke istog suda, pisanim putem tražio da demantuju pisanje medija. Ali od nadležnih – i odgovonrih – ni pisma ni razglednice. Niti su laži demantovali, niti su ga bilo kakvog odgovora udostojili. Tek tada je Vučinić odlučio da odgovori na pozive medija i objasni svoju odluku.

U isto vreme Vučinić je bio izložen i vrlo grubom pritisku već pomenutog Stepanovića; jednom kod ovoga u kabinetu, a drugi put na sastanku koji je sazvao predsednik Apelacionog suda u Beogradu, Duško Milenković.

Da podsetimo: „Kada me je Stepanović u prisustvu Milenkovića nagovarao da opozovem odluku, a ja to odbio, Stepanović je izgovorio jednu reč kojom je anulirao čitavu moju karijeru i rekao sam mu da samo može da mi se izvini. Od tada je naša komunikacija svedena sa skoro prijateljske na isključivo profesionalnu“, ispričao je svojevremeno sudija Vučinić.

I umesto da se od tog dana na tapetu nađu oni koji su očigledno kršili osnovne postulate i prava i morala i svoje profesije, stvari postaju još gore po sudiju Vučinića.

Protiv njega je prvo pokrenut disciplinski postupak, a onda je (pod firmom spajanja do tada zasebnih sudskih procesa protiv Miroslava Miškovića, odnosno Mila Đuraškovića) “skinut” sa suđenja Miškoviću.

Kada je u novembru prošle godine Disciplinska komisija Visokog saveta sudstva donela odluku da sudija Vučinić nije načinio disciplinski prekršaj, učinilo se da za srpsko pravosuđe dolaze svetliji dani.

Ovih dana, međutim, vidimo da su ti dani još daleko. Pošto se, naime, disciplinski tužilac Pap žalio na presudu Disciplinskog veća, u drugostepenom postupku, viši organ, Disciplinski savet VSS doneo je rešenje da je sudija Vladimir Vučinić – kriv.

Obrazloženje te odluke još nije objavljeno, pa se u ovom času ne može reći na koji se tačno paragraf kog zakona Savet poziva. Zanimljivo je ipak da dva organa istog suda – sve, dakle, kolega do kolege – u kratkom roku donose dve dijametralno suprotne odluke. Mogla bi to za pravnike da bude (ako ih bude, mislim pravnika) prava poslastica.

Pre više od pola godine, baveći se upravo na stranicama Peščanika ovim slučajem, u tekstu „Junak našeg doba”, predložio sam da organizacije i institucije koje dodeljuju priznanja za profesionalnost i hrabrost – recimo, “Vitez poziva”, “Najevropljanin” i slično – uzmu u obzir i sudiju Vučinića. Iako sam ja mislio da od njega neće biti boljeg kandidata, moja ideja je prošla potpuno nezapaženo. Tome se ne čudim, niti se ljutim, ali zato predlog sa dvostruko jačim argumentima i uverenjima – ponavljam.

Jer, ponavljanje je majka nauke, što bi rekli stari Latini.

Peščanik.net, 27.06.2015.

Srodni link: Mijat Lakićević – Junak našeg doba


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.