- Peščanik - https://pescanik.net -

Moj najbolji drug

Sam Shepard i Patti Smith ispred hotela Chelsea 1971, foto: David Gahr/Getty

Ponekad bi me pozvao usred noći, s puta, iz nekog pustog gradića u Teksasu, sa parkinga u blizini Pitsburga, ili iz Santa Fea, gde je sedeo u kolima usred pustinje i slušao zavijanje kojota. Najčešće se javljao iz svoje kuće u Kentakiju, u onim tihim hladnim noćima kada se čuje kako zvezde dišu. Neočekivan noćni poziv koji čoveka protrese kao platno Yvesa Kleina; plavetnilo u kom se može zalutati, koje može odvesti bilo kuda. Ja bih se s radošću razbudila i napravila nes kafu, a onda smo razgovarali o svemu. O Kortezovim smaragdima, o belim krstovima groblja Flanders Filds, o našoj deci, o istoriji derbija u Kentakiju. Najviše smo pričali o piscima i njihovim knjigama. Latinski pisci. Rudy Wurlitzer. Nabokov. Bruno Schulz.

„Gogolj je bio Ukrajinac“, ispalio je jednom, reklo bi se niotkuda. Ali to nije bilo kakvo niotkuda, već niotkuda sa mnogo lica, izbrušeno sa svih strana, tako da kada se pogleda pod određenim svetlom postaje svuda. Ja bih prihvatila nit i onda bismo improvizovali do zore, razmenjujući teme kao dva stara olupana tenor saksofona.

Poslao mi je poruku sa planine u Boliviji gde je Mateo Gil snimao film Blektorn. Vazduh na Andima je proređen, ali on je to dobro podnosio i mogao je da izdrži više i sigurno jaše duže nego mlađi glumci. Osedlavao je pet različitih konja svakog dana. Rekao je da će mi doneti meksički serape, crn sa prugama boje rđe. Gore na planini, uz vatru je pevao stare pesme slomljenih ljudi, zaljubljenih u sopstvenu prirodu koja nestaje. Umotan u ćebad, spavao je pod zvezdama i plovio Velikim Magelanovim oblakom.

Voleo je da bude u pokretu. Ubacio bi štap za pecanje ili staru akustičnu gitaru u pik-ap, možda bi poveo i psa, a svakako bi poneo beležnicu, penkalo i gomilu knjiga. Voleo je da se pakuje i odlazi na put, da iznenada, bez najave, otputuje na zapad. Voleo je uloge koje ga vode na mesta na kojima zapravo ne želi da bude, mesta koja će ga ispuniti svojom neobičnošću; usamljenička hrana za neke buduće radove.

U zimu 2012. sreli smo se u Dablinu, gde mu je na Koledžu Triniti dodeljena titula počasnog doktora književnosti. Nije dobro podnosio pohvale i nagrade, ali ovu je prihvatio s radošću, jer mu je uručena na mestu gde je i Beckett nekada boravio i studirao. Voleo je Becketta i imao je nekoliko njegovih rukopisa koje je držao uramljene na zidu u kuhinji, pored slika dece. Tog dana smo videli pisaću mašinu Johna Millingtona Syngea i Joyceove naočare, a uveče smo se pridružili muzičarima u Samovom omiljenom lokalnom pabu, Koblston, sa druge strane reke. Dok smo se živahno teturali preko mosta, recitovao mi je napamet stranice i stranice Becketta.

Obećao je da će me jednom povesti da mi pokaže pejzaže na jugozapadu Amerike, jer iako sam dosta putovala, nisam videla mnogo od svoje zemlje. Ali život mu je podelio drugačije karte, pogodila ga je bolest. Više nije bilo pakovanja i odlazaka. Od tada sam ja dolazila u posete kod njega. Zajedno smo čitali i razgovarali, ali uglavnom smo radili. Sređujući svoj poslednji rukopis, Sam je hrabro prikupljao mentalnu snagu da se suoči sa svakim izazovom koji mu sudbina pošalje. Njegova šaka, sa polumesecom istetoviranim između palca i kažiprsta, ležala je nepomično na stolu pred njim. Polumesec je uspomena iz naših mlađih dana. Moja uspomena je munja na levom kolenu.

Čitajući jedan opis pejzaža na zapadu Amerike, iznenada je podigao pogled i rekao, „Žao mi je što ne mogu da te odvedem tamo“. Nasmešila sam se, jer je na neki način to upravo učinio. Bez reči, sklopljenih očiju, lutali smo tepihom američkih pustinja u mnoštvu boja – prah šafrana, tonovi smeđe, čak i boja zelenog stakla, zlatne zelene, i onda, iznenada, gotovo neljudska plava. Pesak je plav, rekla sam, začuđeno. Sve je plavo, odgovorio je. Pesme koje smo pevali imale su svoju posebnu boju.

Imali smo dnevnu rutinu: Buđenje. Pripreme za dan. Kafa i nešto za doručak. A onda na posao, pisanje. Kasnije bismo napravili pauzu i izašli napolje da sedimo na stolicama od letvi i gledamo u daljinu. Nismo više osećali potrebu da razgovaramo – to je najdublje prijateljstvo. Nije nam smetala tišina, koja je u svom dobrodošlom obliku nastavak razgovor. Poznavali smo jedno drugo toliko dugo. Naš život i naši postupci ne mogu se sažeti ili otpisati u nekoliko reči o ludoj mladosti. Bili smo prijatelji; dobri ili loši, bilo smo ono što jesmo. A prolaženje vremena to nije promenilo, već samo učvrstilo. Rad je bio sve teži, ali nastavili smo i završili rukopis. Ležao je na stolu. Ništa nije ostalo neizrečeno. Kada sam odlazila, Sam je čitao Prousta.

Prolazili su dugi, spori dani. Bilo je veče u Kentakiju, sa trepćućim svetlima svitaca, glasovima zrikavaca i horom žaba. Sam je otišao u krevet, legao i zaspao stoičkim, plemenitim snom, snom koji ga je uveo u onaj trenutak za koji nema svedoka, okružen ljubavlju koja je disala isti vazduh. Kiša je počela kada je udahnuo poslednji put, tiho, upravo onako kako je želeo. Sam je bio povučen čovek. Znam ponešto o takvim ljudima. Morate im dopustiti da upravljaju događajima do samog kraja. Kiša je padala i skrivala suze. Njegova deca, Jesse, Walker i Hannah, oprostila su se od oca. Sestre Roxanne i Sany oprostile su se od brata.

Ja sam bila daleko, stajala sam i kisnula pred Umirućim lavom iz Lucerna, kolosalnim, plemenitim, stoičkim lavom isklesanim u litici. Kiša je padala i skrivala suze. Znala sam da ću ponovo sresti Sama negde u pejzažima snova, ali tog trenutka sam zamislila da sam u Kentakiju, blizu potoka koji se na beskrajnim poljima pretvara u malu reku. Zamislila sam Samove knjige na policama, čizme poređane duž zida, ispod prozora kroz koji je gledao kako konji pasu s druge strane drvene ograde. Zamislila sam da sedim na kuhinjskom stolu i pružam ruku da dodirnem šaku sa polumesecom.

Nekada davno, Sam mi je napisao pismo. Dugačko pismo o snu za koji se nadao da se nikada neće završiti. „Sanja konje“, rekla sam lavu. „Sredi mu to. Hoćeš li? Neka ga čeka veliki riđi konj, pravi šampion. Ne treba mu sedlo, ne treba mu ništa“. Nastavila sam put ka francuskoj granici dok se na crnom nebu podizao polumesec. Oprostila sam se od svog najboljeg druga, dozivajući ga u mrtvoj tišini noći.

 

Umirući lav iz Lucerna, foto: Toni Stanković

The New Yorker, 01.08.2017.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 05.08.2017.

Srodni link: Sam Shepard – Indijanapolis (Autoput 74)